Život bez interneta danas je nezamisliv. Preko računalne mreže koja je u masovnoj upotrebi tek četrdesetak godina danas kupujemo namirnice, plaćamo račune, poslujemo, komuniciramo, informiramo se, obavljamo poslove s državnim institucijama, u nekim zemljama se digitalno izlazi i na izbore, na mreži se obrazujemo ili podučavamo druge i obavljamo niz drugih aktivnosti koje čine normalan život. Internet je tako postao središte profesionalnog i društvenog života, o njemu ne ovise samo pojedinci nego i ustanove, jer na internetskoj mreži funkcioniraju svi značajni sustavi svake države na svijetu, od obrazovanja i zdravstva preko banaka, poreza i mirovina, pa sve do policije i vojske. Upravo zato čini se nevjerojatno da u ovom trenutku oko 93 milijuna ljudi živi u državi u kojoj je već više od dva mjeseca internet “isključen”.
Riječ je, naravno, o Iranu, koji je i prije na unutarnje nestabilnosti znao reagirati gašenjem mreže, no stanje dugotrajne blokade koje je počelo s prvim satima američko-izraelske ofenzive najdulji je nacionalni prekid funkcioniranja interneta u povijesti. Vlasti su internet gasile i u tjednima prije napada, ali to su bile ciljane opstrukcije građanskih nemira. Islamska Republika Iran ima povijest isključivanja interneta tijekom sukoba i ustanaka u zemlji. Od 2019., kada su u zemlji izbili prosvjedi zbog rastućih cijena goriva, do prosvjeda “Žena, život, sloboda” 2023. i dvanaestodnevnog rata s Izraelom prošle godine, vlasti su se tom mjerom koristile, kažu, zbog nacionalne sigurnosti. Prisjetimo se da su netom prije napada na iranske ulice izlazile tisuće prosvjednika tražeći demokraciju u državi teokratske diktature ajatolaha Alija Hameneija, ubijenog prvog dana američke operacije “Epski bijes”.
Tijekom tih prosvjeda iranske su vlasti ciljano gasile mrežu jer su se protuvladini prosvjednici najlakše organizirali preko društvenih mreža. Ujedno, internet omogućuje pojedincima preuzimanje posebnih aplikacija za dopisivanje i razgovaranje na mobilne telefone, odnosno aplikacija za kriptiranu komunikaciju, među kojima su najrašireniji WhatsApp, Telegram i Signal, ali na tržištu ih je na stotine. Iako digitalni forenzičari mogu presresti i takve razgovore, to je nešto teže od prisluškivanja klasičnog telefonskog razgovora ili SMS-ova, zbog čega su takve aplikacije popularne u kriminalnom miljeu. No osobito su važne u diktaturama ili strogo kontroliranim državama poput Irana, gdje su često jedini kanal koji mogu koristiti, primjerice, novinari kako bi slali izvještaje u inozemne medije.
🫶 Welcome back #Iran! Metrics show a further rise in connectivity as mobile networks and other segments are reconnected to the global internet:
• Filternet remains in place but can be worked around
• WhatsApp now restricted, requiring circumvention
• Some users still offline pic.twitter.com/8vtc9hT1pR— NetBlocks (@netblocks) May 26, 2026
Brojne posljedice
Gašenje interneta tako je u vrijeme prosvjeda imalo svrhu onemogućiti okupljanje širokih masa nezadovoljnika i protivnika ajatolahove vlasti, no u ratnom ozračju ono ima dvostruku ulogu.
Dobro je poznato kako su kopnene ofenzive u svijetu suvremenog ratovanja stvar prošlosti, a sukob koji, nažalost, već godinama imamo priliku pratiti u Ukrajini vjerojatno je jedan od posljednjih u razvijenom dijelu svijeta u kojemu će ratove voditi pješaštvo i oklopna mehanizacija. Uostalom, i u tom smo ratu svjedoci kako tenkovi vrijedni milijune eura nestaju u oblaku dima kada ih pogodi jeftina, daljinski navođena bespilotna letjelica.
Stoga iranska blokada interneta nije tu samo kao ograničenje komunikacije Irancima nego i kao protuofenzivno djelovanje. Izostavit ćemo ovdje dio o kojem bi se mogao ispisati zasebni članak, kibernetičko ratovanje, no mora se spomenuti da je gašenjem mreže Iran drastično smanjio mogućnost informatičkih napada na svoje institucije. Ako bolnički sustav, primjerice, nije spojen na mrežu, šanse od napada iz inozemstva na taj sustav više ne postoje. Stoga je u uvjetima modernog ratovanja odluka iranskih vlasti donekle opravdana jer isključuje mogućnost jedne vrste napada tehnološki superiornog protivnika – SAD-a, ali i Izraela, čija tajna služba Mossad nije među najboljima na svijetu samo zbog svojih operativnih sposobnosti na terenu nego i po znanjima i vještinama potrebnima za najsloženije kibernetičke vojne operacije.
No Iran se već suočava s brojnim posljedicama ovakve sigurnosno-političke odluke. Nema nikakve sumnje da je iransko gospodarstvo višemjesečnim ratom ozbiljno poljuljano, pri čemu je blokada rafinerija te isporuka nafte i plina kao ključne ekonomske grane najvidljivija. U sjeni prizora rafinerija u plamenu te vrtoglavih cijena nafte koje prijete kolapsom cjelokupnoj svjetskoj ekonomiji Iran trpi i nesagledivu financijsku štetu izravno povezanu s gašenjem interneta na svom teritoriju.
🛜 #Iranian authorities partially restored #internet connectivity Tuesday after an almost three-month shutdown imposed against the backdrop of the war against Israel and the US.
While home broadband connectivity was restored in some areas, mobile interenet remained largely… pic.twitter.com/KxriiGzn5i
— FRANCE 24 English (@France24_en) May 27, 2026
Kazneno djelo
IPTV News objašnjava kako su vlasti u prvim danima potpuno ugasile svu računalnu komunikaciju, a idućih tjedana, kako se rat produbljivao i kako je postajalo jasno da to neće biti brza “in and out” operacija SAD-a, shvatili su da neki oblik računalne komunikacije mora postojati radi funkcioniranja države. Uveden je zasebni internet, odnosno intranet, mreža koja funkcionira samo unutar Irana, a kojoj mogu pristupiti samo oni s posebnim ovlastima. Primarno se to odnosi na kritičnu nacionalnu infrastrukturu te zaposlenike strateških institucija i kompanija, iako pojedina izvješća bilježe da se pristup iranskom internetu može osigurati i utjecajem ili mitom.
Suočeni s blokadom interneta i nemogućnošću obavljanja donedavno najjednostavnijih poslova, mnogi su Iranci počeli tragati za alternativom. Prvi i logičan izbor bio je kupiti posebne routere, odnosno prijamnike satelitskog signala za pristup internetu koje prodaje StarLink, tvrtka američkog milijardera, jednog od najbližih suradnika predsjednika Donalda Trumpa na početku njegova prvog mandata, ekscentričnog poduzetnika Elona Muska. Drugi, skuplji i kompliciraniji, način bio je pristup internetu putem virtualnih proxy mreža (VPN). Iranske vlasti tomu su brzo doskočile pa je nabava, posjedovanje i korištenje uređaja za pristup internetu putem StarLinka ili VPN-a pretvorena u teško kazneno djelo.
Mediji bilježe da je za dio Iranaca upravo odvojenost od interneta najstrašniji aspekt ovog rata, zbog čega mnogi pokušavaju pobjeći iz zemlje, a iza toga ne stoji njihova ovisnost o društvenim mrežama i razbibrizi, nego činjenica da su mnogi od njih golu egzistenciju osiguravali poslovima za koje je internet nužan. Iranka čiji je identitet zaštićen kako ne bi imala dodatnih problema s državom ispričala je kako ju je već prvi tjedan rata koštao posla i plaće. Radila je u kreativnom studiju koji je svoje proizvode razvijao, oglašavao i prodavao preko interneta. Jednim potezom iranske vlasti taj je godinama građen posao prestao postojati.
🇺🇸 Trump at 7:00 PM — Iran knows what’s going to be happening soon.
🇮🇷 Iran at 8:00 PM — Oh we know. We’re making the Strait of Hormuz part of Iran. Tolls start now. And if you strike us, say goodbye to all the internet cables under the Middle East.”
Iran’s not giving an inch.… pic.twitter.com/HvSMNNpda3
— InfoGram (@_InfoGram_) May 19, 2026
Ogromna šteta
“Nismo imali pristup čak ni našim datotekama. Studio s kojim radim bio je potpuno ugašen. Osim toga, izgubila sam projekt koji sam imala s međunarodnim klijentom jer je komunikacija postala nemoguća”, rekla je. Prema izračunima Factnameha, platforme za provjeru činjenica usmjerene na vijesti na perzijskom jeziku (farsi), sadašnje gašenje interneta Iran košta otprilike 40 milijuna dolara dnevno. Izravna šteta koju su pretrpjeli iranski poduzetnici zbog nemogućnosti pristupa globalnoj računalnoj mreži od početka rata do danas mjeri se u milijardama dolara. S inflacijom, koja je 2025. premašila 50 posto, raste strah i očaj zbog dugoročnog ekonomskog utjecaja računalne izolacije na ljude diljem zemlje. Iako ovo nije prvi put da je Islamska Republika isključila internet, sve je veća zabrinutost da bi se ovaj dugotrajni prekid mogao iskoristiti za dalje učvršćivanje sustava višeslojnog nadzora pristupa mreži koja se postupno uvodila posljednjih godina. Prošlog mjeseca iranski ministar informacijske i komunikacijske tehnologije Sattar Hashemi iznio je, u članku za novine Shargh, aspekte plana za postupno vraćanje mreže predstavljajući jedan od prvih proizvoda povezanih s inicijativom: “Internet Pro”. Korisnici moraju ispunjavati određene kriterije prihvatljivosti i dostaviti osobne podatke kako bi se prijavili. Ovisno o odobrenju, odobravaju im se različite razine pristupa mrežnim stranicama i aplikacijama, a pristup je potpuno nadziran i sljediv.
Osim što je riječ o eklatantnom kršenju ljudskih prava, Iran bi time legalizirao praksu potpune kontrole svojih građana. Aktivisti upozoravaju na još jedan ozbiljan problem koji je neizbježan zaživi li takav internet u Iranu kao normalnost. U Iranu bi time došlo do stanja koje nazivaju “digitalni aparthejd”, gdje bi pristup internetu bio povlastica ili nagrada za poslušne. Vratimo li se u priču o internetu kao sustavu bez kojeg mnogi ne mogu obavljati osnovne aktivnosti ni zarađivati za život, jasno je da bi tako kontroliran sustav “prava na internet” stvorio dvije kaste i natjerao mnoge Irance da odustanu od drugih građanskih prava i sloboda kako bi dobili pristup mreži, što je opasan presedan i jedinstven društveni inženjering čak i na svjetskoj diktatorskoj sceni. Izvješća iz Irana ističu i psihološki aspekt digitalne izolacije. Iran je zemlja velike dijaspore, a mnogima je internet (bio) jedini način komunikacije s članovima obitelji u inozemstvu. Mnogi Iranci u iseljeništvu već mjesecima ne znaju kako su im najbliži, i obratno, majke ne znaju što im je sa sinovima koje rade u inozemstvu.
“Razmislite što to mentalno čini osobi, ne možete raditi, ne možete komunicirati ni s kim, a istovremeno se vodi rat… Takvo nasilje može biti čak i veće od nasilja i smrti koje uzrokuju bombe, iako je to tiha vrsta nasilja”, rekla je Iranka reporterima IPTV-a. Može li gašenje interneta potaknuti nove nemire u Iranu, usred rastućeg ekonomskog pritiska i sve većeg režimskog ugnjetavanja? Novinarski izvještaji temeljeni na razgovorima s Irancima kažu kako je to vjerojatan scenarij. Iran je sada podijeljen između onih koji tradicionalno priznaju teokraciju i pružaju podršku vlastima u otporu Americi i Izraelu te onih koji godinama očajnički zagovaraju veća prava, slobodu i prevlast građanske države nad vjerskom. Nedostatak interneta učinio je nemoguće – spojio ih je u nevolji unatoč ideološkim, vjerskim i političkim podjelama koje su se donedavno činile nepremostivima.
Rusi pod nadzorom
Iran nije prva država koja gašenjem interneta pokušava učvrstiti političku kontrolu, ali je razmjer i trajanje sadašnje blokade bez presedana u modernoj povijesti digitalne komunikacije. No grubo ograničavanje interneta još se dulje, već godinama, događa u Rusiji, praktički od početka invazije na Ukrajinu. Internet u Rusiji prošao je kroz najopsežniju državnu kontrolu od raspada Sovjetskog Saveza. Kremlj je ubrzao izgradnju tzv. suverenog interneta ili Runeta, sustava koji omogućuje državi da nadzire, filtrira i po potrebi izolira ruski segment interneta od ostatka svijeta. Temelj za to postavljen je još zakonom iz 2019., ali je rat poslužio kao povod za njegovu punu primjenu.
Ključnu ulogu ima Roskomnadzor, državna agencija za nadzor komunikacija i medija, koja s ruskom sigurnosnom službom FSB provodi cenzuru i nadzor mrežnog prometa. FSB je, podsjetimo, bivše radno mjesto ruskog predsjednika Vladimira Putina, nekadašnjeg KGB-ova špijuna. Nakon početka invazije Rusija je blokirala ili ograničila pristup Facebooku, Instagramu, Twitteru i brojnim neovisnim medijima. Vlasti su tvrdile da te platforme “diskriminiraju ruske medije” i šire “lažne informacije” o ratu. Središnji je alat nadzora sustav SORM (Sustav operativno-istražnih mjera), koji FSB-u omogućuje presretanje internetskog prometa, telefonskih razgovora i komunikacije korisnika bez izravnog pristanka operatora. Svi veliki telekomunikacijski operatori u Rusiji zakonski moraju instalirati opremu koja sigurnosnim službama omogućuje pristup prometu podataka. Stručnjaci za kibernetičku sigurnost i organizacije za ljudska prava godinama upozoravaju da se takvim sustavom provodi masovni nadzor stanovništva.
Ruske vlasti nakon 2022. dodatno su proširile tehničke mogućnosti filtriranja interneta korištenjem DPI tehnologije koja omogućuje analizu i blokiranje pojedinih vrsta prometa. Time se može usporiti ili potpuno blokirati određena platforma, VPN servis ili aplikacija. Roskomnadzor je više puta objavio da uklanja stotine tisuća sadržaja koje smatra “lažnim informacijama” o ratu u Ukrajini. Istodobno je pojačan i informacijski rat. Akademska istraživanja pokazala su organizirano širenje proruskih propagandnih sadržaja i korištenje “botova” na društvenim mrežama radi utjecaja na javno mnijenje. Brojni analitičari smatraju da Rusija danas ima jedan od najsofisticiranijih sustava državne kontrole interneta izvan Kine.
Suprotan učinak
Još početkom dvijetisućitih pojedine su autoritarne države povremeno ograničavale pristup određenim mrežnim stranicama ili društvenim mrežama, no potpuno nacionalno isključivanje interneta dugo se smatralo gotovo nemogućim potezom zbog katastrofalnih ekonomskih posljedica koje takva odluka izaziva. Upravo je Iran pokazao kako države s izrazito centraliziranom telekomunikacijskom infrastrukturom ipak mogu gotovo trenutačno izolirati desetke milijuna ljudi od ostatka svijeta. Prvi globalno poznat slučaj masovnog gašenja interneta dogodio se tijekom Arapskog proljeća 2011. u Egiptu. Režim predsjednika Hosnija Mubaraka tada je naredio pružateljima telekomunikacijskih usluga prekid međunarodnih internetskih veza kako bi spriječio koordinaciju prosvjeda protiv vlasti.
Analize organizacija poput Internet Societyja i Human Rights Watcha pokazale su da je gašenje mreže u stvarnosti proizvelo suprotan učinak. Prosvjedi nisu prestali nego eskalirali jer je dio stanovništva zaključio da država pokušava sakriti razmjere represije i nasilja. Mubarakov režim pao je samo nekoliko tjedana poslije. Taj događaj postao je važna prekretnica u razumijevanju interneta kao političkog prostora. Države su shvatile da mreža više nije samo tehnološka infrastruktura nego ključni element kontrole informacija. To ne znači da su autoritarne države iz egipatskog primjera izvukle poruku da mrežu ne treba gasiti. Nakon Egipta slične metode počele su koristiti i druge države suočene s unutarnjim nestabilnostima. Tijekom građanskih nemira u Mjanmaru vojne su vlasti više puta ograničavale pristup društvenim mrežama i mobilnim podatkovnim uslugama. U Etiopiji je vlada tijekom sukoba u regiji Tigray gotovo dvije godine držala velik dio teritorija bez pristupa globalnoj mreži. U Kašmiru je Indija nakon ukidanja autonomnog statusa te pokrajine 2019. provela jednu od najduljih regionalnih blokada interneta u demokratskom svijetu. Rusija je nakon invazije na Ukrajinu pojačala kontrolu digitalnog prostora blokirajući zapadne društvene mreže i neovisne medije, dok je Kina već desetljećima primjer države koja je razvila vlastiti sustav strogo filtriranog pristupa mreži poznat kao “veliki kineski vatrozid”.
Iran je godinama proučavao upravo kineski model. Organizacije za digitalna prava i istraživački centri i ranije su upozoravali da Teheran pokušava razviti sustav “suverenog interneta”, odnosno nacionalne mreže koja može funkcionirati čak i kada je država potpuno odsječena od ostatka globalne mreže. Taj je projekt u Iranu poznat pod nazivom National Information Network (NIN). Ideja nije nastala isključivo radi političke represije. Iranske vlasti službeno tvrde da je cilj zaštita kritične infrastrukture od stranih kibernetičkih napada te smanjenje ovisnosti o američkim tehnološkim kompanijama. Međutim, stručnjaci za digitalna prava godinama upozoravaju da je prava svrha sustava omogućiti državi potpunu kontrolu protoka informacija. Razlika je između klasične cenzure i takva modela golema.
Blokirane aplikacije
U slučaju tradicionalne internetske cenzure građani i dalje imaju pristup globalnoj mreži, ali su određene stranice ili aplikacije blokirane. Model kakav danas razvija Iran omogućuje državi da potpuno mijenja filozofiju interneta. Građanin više nema pravo pristupa mreži kao univerzalnoj infrastrukturi, nego dobiva ograničeni i strogo nadzirani pristup sadržajima koje država smatra prihvatljivima. Time internet prestaje biti otvorena globalna mreža i pretvara se u nacionalni informacijski sustav pod političkom kontrolom.
Stručnjaci upozoravaju da je upravo to jedan od najopasnijih presedana aktualne iranske situacije. Ako država uspije dugoročno održavati gospodarstvo i osnovne funkcije društva uz potpuno kontrolirani intranet, druge autoritarne države mogle bi pokušati kopirati isti model. Posebnu zabrinutost izaziva činjenica da su tehnologije potrebne za masovni digitalni nadzor danas znatno dostupnije nego prije deset ili petnaest godina. Sustavi za dubinsku analizu internetskog prometa, masovni nadzor komunikacije i filtriranje sadržaja više nisu rezervirani samo za tehnološke supersile. Pritom se često zaboravlja koliko je moderna ekonomija postala ovisna o neprestanoj povezanosti.
Čak i kratkotrajni prekidi interneta danas mogu paralizirati logistiku, bankarski sustav, zdravstvene institucije i opskrbne lance. Analize Svjetske banke i OECD-a posljednjih godina upozoravale su kako bi višednevni globalni prekid internetskih komunikacija imao posljedice usporedive s najvećim prirodnim katastrofama ili financijskim krizama. Iran je postao prvi veliki primjer države koja je svjesno prihvatila takvu ekonomsku štetu radi sigurnosno-političkih ciljeva. Istodobno, aktualna situacija pokazuje koliko je iluzorna nekadašnja ideja da je internet nemoguće centralno kontrolirati.
Pogrešna tvrdnja
U ranim godinama razvoja mreže često se tvrdilo da je internet decentralizirani sustav koji nijedna država ne može potpuno ugasiti. Praksa iz posljednjih godina pokazala je da države koje kontroliraju telekomunikacijske operatore, međunarodne internetske izlaze i ključnu infrastrukturu ipak mogu vrlo učinkovito izolirati vlastito stanovništvo. Upravo zato stručnjaci za digitalna prava smatraju da je iranski slučaj mnogo više od lokalne političke priče.
Riječ je o svojevrsnom globalnom testu budućnosti interneta kao slobodnog prostora komunikacije. Iran pritom nije jedini primjer. Tijekom vojnih udara u Mjanmaru vojska je ograničavala pristup društvenim mrežama kako bi otežala organizaciju otpora. Kina već godinama razvija tehnologije masovnog nadzora i digitalne kontrole koje uključuju prepoznavanje lica, praćenje internetskog ponašanja i sustave društvenog kreditiranja. Ako ste mislili da vam život u Hrvatskoj, odnosno EU-u, jamči slobodan pristup internetu, u zabludi ste.
Pokušajte samo posjetiti stranice bilo kojeg ruskog medija. Russia Today dobar je primjer jer je bila popularna na zapadu zbog opsežnog informativnog sadržaja na engleskom jeziku. Pokušate li otići na njihove mrežne stranice ili stranice bilo koje ruske medijske kuće, nećete uspjeti jer je Zapad svojim stanovnicima odsjekao pristup tim informacijama još na početku rata.
Opasni virusi
Zbog svega toga dio analitičara smatra da svijet ulazi u razdoblje fragmentiranog interneta. Umjesto jedinstvene globalne mreže, moglo bi nastati više regionalnih ili nacionalnih internetskih sustava s različitim političkim i tehnološkim pravilima. Takav razvoj događaja imao bi goleme posljedice na međunarodnu trgovinu, slobodu medija i globalnu komunikaciju. Pritom valja naglasiti da potpuno zatvaranje interneta ne znači automatski sigurnost.
Brojni sigurnosni incidenti pokazali su da se napadi mogu dogoditi i unutar zatvorenih sustava. U jednom je slučaju zlonamjerni program, primjerice, u iranska postrojenja navodno ubačen fizičkim prijenosom putem zaraženih uređaja. Jednostavnijim rječnikom, netko je USB ili CD s instaliranim virusom osobno unio u postrojenje i pokrenuo razorni program. To pokazuje da nijedna država ne može potpuno eliminirati digitalne prijetnje samo izolacijom mreže. Ipak, aktualna iranska situacija pokazuje kako moderna ratna doktrina sve ozbiljnije tretira informacijsku infrastrukturu kao bojno polje.
U vremenu u kojem se ratovi vode i računalnim kodom, pristup internetu postao je pitanje nacionalne sigurnosti jednako kao i kontrola zračnog prostora ili energetskih sustava. No rasprava o iranskoj internetskoj blokadi daleko nadilazi pitanje tehnologije ili sigurnosti. U središtu cijelog problema jest pitanje mogu li države uopće ograničavati pristup internetu bez ozbiljnog zadiranja u temeljna ljudska prava. Posljednjih godina međunarodne organizacije sve češće upozoravaju da pristup mreži više nije luksuz ni tehnička pogodnost, nego preduvjet normalnog sudjelovanja u suvremenom društvu.
Osuđeno gašenje
Vijeće UN-a za ljudska prava još je 2016. usvojilo rezoluciju kojom se osuđuju namjerna gašenja interneta i ograničavanje pristupa informacijama putem digitalnih mreža. Iako rezolucija nije pravno obvezujuća, postala je važan međunarodni standard u raspravama o digitalnim pravima. Tijekom pandemije koronavirusa postalo je posebno vidljivo koliko su škole, fakulteti, zdravstveni sustavi i poslovanje postali ovisni o digitalnoj povezanosti.
Dugotrajna izolacija od mreže zato može imati ozbiljne društvene i psihološke posljedice. U Iranu se to osobito vidi na primjeru mladih generacija. Iran je izrazito mlada država s velikim brojem obrazovanih ljudi koji su odrasli uz društvene mreže i globalne digitalne platforme. Za mnoge od njih internet nije samo sredstvo zabave nego i način rada, obrazovanja i komunikacije sa svijetom. Analitičari smatraju da će upravo sljedećih nekoliko godina odrediti hoće li internet ostati relativno otvoren globalni sustav ili će se pretvoriti u skup zatvorenih nacionalnih mreža pod političkom kontrolom država.
Iran je sada najradikalniji primjer tog procesa, ali nije jedini. Sve veći broj država otvoreno govori o “digitalnom suverenitetu”, odnosno pravu države da potpuno kontrolira vlastiti internetski prostor. Povijest tehnologije pokazuje da alati stvoreni za sigurnost vrlo lako mogu postati alati represije. Upravo zato rasprava o iranskoj, ruskoj ili bilo kojoj blokadi interneta nije samo pitanje jedne države ili jednog rata. To je pitanje granice između nacionalne sigurnosti i temeljnih sloboda u digitalnom dobu.
[darkbox]
Postoji mogućnost duševnih oboljenja
Psiholozi upozoravaju da dugotrajna digitalna izolacija može izazvati osjećaj tjeskobe, dezorijentiranosti i društvene izoliranosti, osobito u ratnim okolnostima. Ljudi koji nemaju pristup informacijama često razvijaju pojačan osjećaj nesigurnosti jer ne mogu provjeriti što se događa s članovima obitelji niti dobiti pouzdane informacije o sigurnosnoj situaciji. Mnogi stručnjaci smatraju da je pristup informacijama tijekom kriznih razdoblja pitanje javne sigurnosti, a ne samo političkih sloboda.
Upravo zato aktualna situacija u Iranu ima mnogo šire značenje od regionalnog političkog sukoba. Riječ je o pitanju budućnosti interneta kao globalnog prostora slobodne komunikacije. Posljednjih desetljeća mreža je funkcionirala na ideji otvorenosti i univerzalnog pristupa. Međutim, rastuće geopolitičke napetosti, sigurnosni strahovi i razvoj tehnologija nadzora sve više potiču države da pokušaju uspostaviti nacionalnu kontrolu nad digitalnim prostorom, bez obzira na posljedice za stanovništvo i ekonomiju. [/darkbox]
[darkbox]
Isključivanje interneta smanjuje mogućnost određenih vrsta napada
Stručnjaci za računalnu sigurnost objašnjavaju da potpuno isključivanje međunarodnog interneta značajno smanjuje mogućnost određenih vrsta napada. Sustavi koji nisu povezani s vanjskom mrežom teže su dostupni napadačima iz inozemstva. Međutim, takva strategija ima i ozbiljna ograničenja. Moderna država ne može dugoročno normalno funkcionirati bez stalne međunarodne komunikacije i razmjene podataka.
Bankarski transferi, međunarodna trgovina, logistika, zrakoplovni promet i znanstvena suradnja danas su gotovo potpuno digitalizirani. Poseban je problem činjenica da suvremeni sukobi sve više uključuju i informacijsko ratovanje. Društvene mreže postale su prostor propagande, psiholoških operacija i širenja dezinformacija. Tijekom rata u Ukrajini jasno se vidjelo koliko važnu ulogu imaju digitalne platforme u oblikovanju javnog mišljenja i međunarodne podrške.
Upravo zato autoritarne države sve češće pokušavaju ograničiti protok informacija tijekom kriznih razdoblja, no još nisu pronašle adekvatan model koji bi uz navedena ograničenja mogao očuvati i elementarno funkcioniranje države, naročito u pogledu pozicioniranja i poslovanja na globalnom tržištu, koje danas, realno, diktira ekonomiju i standard svake države. [/darkbox]
