Nigdar ni tak bilo da ni nekak bilo, pak ni vezda nebu da nam nekak nebu
Nitko ozbiljan ne može tvrditi da se ratovi vode isključivo zbog bankarskih profita – ili ne daj Bože ironije, praznovjerja i umjetne inteligencije. Geopolitika je (nadamo se) složenija od toga. Ali jednako je beskorisno ignorirati koliko industrijski konglomerati, energetski divovi i financijski centri moći profitiraju od sukoba koji ne redefinira samo geopolitiku, već i energetsku sigurnost, politike globalizacije, financijske sisteme i dostupnost stanovanja. Tri mjeseca nakon novog američko-izraelskog bombardiranja Irana, postaje sve jasnije da se iza bojišnice vodi još jedna bitka: ona za kontrolu nad energijom, kapitalom, tehnologijom i industrijama koje će definirati ekonomski poredak 21. stoljeća.
U ovoj opširnoj analizi pokušat ću istražiti konvergenciju ključnih strateških interesa velikih sila – od energetike, globalnih financija i kontrole trgovačkih koridora, preko ekspanzionističkih politika, preoblikovanja regionalnog poretka i ratne ekonomije, do utrke za aplikacijom umjetne inteligencije i novih modela upravljanja i kontrole.
Samo mjesec dana nakon početka kaosa, izvršni direktor JPMorgan Chasea Jamie Dimon opisao je Iran kao “prijetnju koju treba zaustaviti”, govoreći o “lošim ljudima”, dok je istodobno najveća američka banka uredno nastavila ostvarivati ogromne profite na istom sukobu. Sami rukovoditelji JPMorgana kaotične su pak uvjete opisali kao “zdravu volatilnost” što, jasno, zvuči potpuno drukčije ovisno trgujete li derivatima ili plaćate račune za struju.
Povijest neumoljivo pokazuje isti obrazac: tijekom sukoba rastu vojni krediti i sigurnosna potrošnja, dok profite ostvaruju oni koji imaju kapital, pristup i politički utjecaj. Ono što je danas ipak drugačije jest što je ulog sama budućnost zapadnog kapitalizma koji je svoju (ne)slavnu prošlost izgradio na jeftinoj energiji, neograničenoj globalizaciji i financijskom ekspanzionizmu.
Činjenica da globalne zalihe nafte opadaju rekordnom brzinom možda sugerira da je koordinacija među ključnim proizvođačima i potrošačima izvanredna. Između 1. ožujka i 25. travnja zalihe su se smanjivale za oko 4,8 milijuna barela dnevno, što je najveći kvartalni pad ikad zabilježen. Trend se nastavio i u svibnju, kada je prema procjenama EIA globalno povlačenje zaliha dosegnulo prosječno 8,5 milijuna barela dnevno u drugom kvartalu 2026., među najvećim zabilježenim deficitima u povijesti. Većina pada odnosi se na sirovu naftu, a analize upozoravaju da bi kritična razina za normalan rad naftovoda i rafinerija mogla biti dosegnuta do rujna 2026., ako se situacija ne stabilizira. Zemlje diljem Azije već su počele ograničavati izvoz goriva kako bi zaštitile domaću opskrbu i osigurale dovoljno zaliha za vlastite potrebe.
Pojedini modeli procjenjuju da bi globalni gospodarski udar u scenariju dugotrajnog energetskog šoka mogao dosegnuti pad od 30–36%, što bi nadmašilo razmjere Velike depresije tijekom koje je svjetski BDP pao za ‘samo’ 20%. Za obična kućanstva to znači još skuplje gorivo, još veću inflaciju i još dublju nesigurnost. Za velike banke i fondove to znači veće marže, više naknade i rekordne profite.
Tijekom prvog kvartala 2026. najveće američke banke ostvarile su, očekivano, iznimne rezultate potpomognute visokom volatilnošću na tržištima. JPMorgan Chase je ostvario rekordnih 11,6 milijardi dolara prihoda od trgovanja — najveći kvartalni rezultat u svojoj povijesti. Citigroup je povećao neto dobit za 42% na 5,8 milijardi dolara, dok su Goldman Sachs i Morgan Stanley značajno profitirali od turbulencija na tržištima nafte, valuta, roba i kamatnih stopa.
Istovremeno, globalna vojna potrošnja dosegnula je 2,887 bilijuna dolara u 2025. godini. Možda su Sjedinjene Države trošile u prosjeku 1,8 milijardi dolara dnevno na ratne operacije, ali su i dionice Lockheed Martina porasle gotovo 40% na samom početku ožujka.
Dr. sc. Igor Dekanić: Novi rat na Bliskom istoku i poskupljenje energije ove godine
Naftni profiteri: SAD, Guyana, Brazil, Kanada, Rusija, Norveška, Saudijska Arabija, UAE, Iran
Dok su političari govorili o sigurnosti i obrani međunarodnog poretka, a građani brojali izdatke, britanski naftni div BP više je nego udvostručio dobit u prvom kvartalu na 3,2 milijarde dolara. Prema analizi Global Witnessa, temeljenoj na podacima Rystad Energyja, najveće svjetske energetske kompanije (Saudi Aramco, ExxonMobil, Chevron, Shell, Gazprom, Rosneft, Lukoil, TotalEnergies, Petrobras i ADNOC), tijekom samo prvog mjeseca sukoba, ostvarivale su više od 30 milijuna dolara dodatnog profita svakog sata, pretvarajući geopolitičku krizu u jednu od najunosnijih tržišnih prilika godine.
Istovremeno su ExxonMobil, Chevron i Shell ubrzano širili istraživanja novih nalazišta nafte i plina u regijama udaljenima tisućama kilometara od rizika povezanih s Iranom i Perzijskim zaljevom, što su mnogi investitori protumačili kao signal. Exxon je tako predstavio plan ulaganja vrijedan 24 milijarde dolara u dubokomorska naftna polja uz obalu Nigerije (koja je najavila povećanje proizvodnje za 100.000 barela dnevno te produbila bilateralne odnose s Izraelom). Chevron širi prisutnost u Venezueli i Sirijii (sad kad se može), a uvijek spremna Turska jača energetsku diplomaciju: BOTAŞ s talijanskim Edisonom sklapa suradnju u plinu i LNG-u, a s francuskim TotalEnergiesom potpisuje dogovor o istraživanju energetskih nalazišta. Sam je BP 13. svibnja kupio 40% udjela u naftnim i plinskim blokovima u Uzbekistanu (North Ustyurt PSA), potvrđujući strateški pomak prema regijama izvan zone rizika i reorganizaciji energetskih tokova.
Iako je ExxonMobil u prvom kvartalu prijavio pad dobiti od 46%, na 4,2 milijarde dolara, uglavnom zbog velikih papirnatih gubitaka povezanih s neisporučenim tankerima i hedge ugovorima, a Chevron pad od 37%, na 2,2 milijarde dolara, obje su kompanije istodobno zabilježile rekordni rad rafinerija, koje profitiraju od visokih cijena dizela i drugih derivata. Stoga su glatko odbile pritisak Bijele kuće za povećanjem proizvodnje sirove nafte, zbog čega je Trumpova administracija primorana tražiti privremeno ukidanje saveznog poreza na gorivo kako bi ublažila rast cijena za glasače.
Dakle, čak i kad je američka administracija željela više proizvodnje radi stabilizacije tržišta, najveći energetski igrači nisu pokazali spremnost žrtvovati marže zbog geopolitičkih ciljeva.
Blic analiza Zorana Metera: Trump Indiji odobrio uvoz ruske nafte; EU-u prijeti energetski šok; rast cijene ruske nafte
Trumpova naftna računica
Dok je bombardirao Zapadnu Aziju ne bi li navodno uklonio Lloydovu premiju rizika mirenjem regije i oslabio jedan od najvažnijih izvora zarade Londonskog Cityja, SAD je učvršćivao poziciju energetske supersile. Zahvaljujući škriljaškoj revoluciji i ukidanju zabrane izvoza nafte 2015., Washington je tijekom krize nakratko prestigao Saudijsku Arabiju kao vodeći svjetski izvoznik, dokazavši da je danas puno sposobniji profitirati od energetskih šokova nego prije 2015. Charif Souki, osnivač Cheniere Energyja i jedan od ključnih ljudi iza prvog velikog američkog LNG izvoznog terminala, smatra da se radi o trajnom geopolitičkom zaokretu te da se globalni opskrbni lanci sve više reorganiziraju oko američkih izvoznih kapaciteta, što je nakratko potvrdio i podatak da je izvoz američkih naftnih derivata početkom svibnja skočio na rekordnih 8,2 milijuna barela dnevno, najviše zahvaljujući sve većem nedostatku mlaznog goriva u Europi i rastućoj potražnji za dizelom diljem Azije.
U realnosti, ta ‘energetska dominacija’ kratkog je vijeka, jer Trump istodobno smanjuje domaće američke zalihe dizela, benzina i drugih goriva ne bi li stabilizirao globalno tržište nakon što ga je potpuno destabilizirao. Naime, SAD nije energetski neovisan kada je riječ o nafti. Iako proizvodi goleme količine sirove nafte, dominantno se radi o lakoj slatkoj nafti iz škriljaca, dok je velik dio američkih rafinerija, osobito na obali Meksičkog zaljeva, projektiran za preradu teške kisele nafte. Zato SAD istodobno izvozi vlastitu laku naftu u Europu i Aziju te uvozi tešku naftu iz Kanade, Meksika, Venezuele, Saudijske Arabije i drugih zemalja.
Nakon Trumpove invazije Venezuele, američki uvoz venezuelske teške nafte porastao je s oko 99.000 barela dnevno krajem 2025. na više od 500.000 početkom 2026., čime je Trump uistinu značajno smanjio manjak teške nafte u gospodarstvu koje počiva na dizelu: kamionski promet, željeznica, poljoprivreda, građevinski sektor i grijanje milijuna kućanstava oslanjaju se na goriva koja se najučinkovitije proizvode upravo iz težih vrsta sirove nafte.
Međutim, ako se rekordni izvoz nastavi na račun domaćih zaliha, cijene benzina i dizela u SAD-u mogle bi toliko porasti da bi Trump mogao biti prisiljen ograničiti ili čak privremeno obustaviti izvoz američke sirove nafte.
Bloomberg: Globalne rezerve nafte padaju rekordnom brzinom zbog rata s Iranom
Kraj monopola Sedam sestara
Iako klasični supermajorsi (ExxonMobil, Chevron, Shell, BP, TotalEnergies) i dalje ubiru milijarde zahvaljujući trgovanju i volatilnosti, nacionalni i regionalni igrači pokazuju veći relativni rast i fleksibilnost u novim geopolitičkim uvjetima, mijenjajući tradicionalnu dinamiku moći u globalnoj naftnoj industriji.
U Brazilu je tako državni gigant Petrobras u prvom kvartalu 2026. podigao prihode za 11,7 posto na 23,5 milijardi dolara, zahvaljujući rekordnoj proizvodnji od preko 3,2 milijuna barela ekvivalenta nafte dnevno, prije svega s offshore pre-salt polja. Više cijene nafte još se nisu u potpunosti osjetile u ovim brojkama jer su ožujski izvozi ugovarani po nižim cijenama, no očekuje se znatno jači drugi kvartal.
Canadian Natural Resources (CNQ) ostvario je prilagođenu zaradu od oko 2,4 milijarde kanadskih dolara uz rekordnu proizvodnju od 1,64 milijuna boe/d, dok je Cenovus izvijestio o neto zaradi od 1,57 milijardi CAD uz snažne upstream marže. Kanadski naftni pijesci među najvećim su dobitnicima viših cijena energije, budući da skuplja nafta čini isplativima projekte s relativno visokim troškovima proizvodnje. Istodobno, Ottawa nastoji kapitalizirati novu tržišnu dinamiku širenjem izvozne infrastrukture. Trans Mountain traži dugoročne ugovore za dodatne kapacitete naftovoda u sklopu plana koji bi mogao povećati protok s 890.000 na gotovo 1,2 milijuna barela dnevno, čime bi Kanada dobila oko 310.000 dodatnih barela dnevnog izvoznog kapaciteta prema pacifičkoj obali, smanjujući ovisnost o američkom tržištu i otvarajući izravniji pristup azijskim kupcima.
Obje zemlje aktivno sklapaju velike poslove s inozemnim partnerima. Petrobras pojačava suradnju s američkim divovima poput Chevrona i Exxona na dubokovodnim projektima, dok kanadske kompanije ubrzano razvijaju partnerstva s azijskim kupcima te bilateralne energetske sporazume, uključujući one s Europom.
Što se tiče aktualnog separatističkog vala u Alberti, iza njega također stoji energija. Provincija posjeduje treće najveće dokazane rezerve nafte na svijetu i više od 95% svih kanadskih naftnih rezervi, uz velike rezerve prirodnog plina, petrokemijsku industriju i značajne zalihe kritičnih minerala. Zbog toga separatisti često tvrde da bi neovisna Alberta bila jedna od najbogatijih država svijeta po stanovniku. Istodobno, značajan dio stanovništva i poslovnih elita smatra da Ottawa desetljećima, kroz klimatske politike, regulatorne prepreke i poreze, ograničava razvoj industrije od koje živi zapad zemlje.
Neobvezujući referendum planiran za listopad, na kojem će birači odlučivati treba li Alberta ostati dio Kanade ili otvoriti put budućem referendumu o neovisnosti, ilustrira kako su upravo energija i ekonomija centralna pitanja političkog identiteta. Ipak i unatoč najjačem separatističkom trendu posljednjih desetljeća (pojačanom Trumpovom megalomanijom i Carneyjevom kineskom vezom), realnost se nije promijenila: Alberta nema izlaz na more, velik dio njezinog energetskog izvoza ovisi o cjevovodima kroz ostatak Kanade, a svako odvajanje otvorilo bi složena pitanja granica, domorodačkih ugovora, valute, trgovine i podjele državne imovine.
EU upozorava na eventualnu najgoru energetsku krizu svih vremena
Nova Zaljevska strategija
Saudi Aramco je u prvom kvartalu 2026. ostvario snažan rast, uz prilagođenu neto dobit od 33,6 milijardi dolara, što je 26 posto više nego godinu ranije. Ključan doprinos tome dao je puni kapacitet Istočno-zapadnog naftovoda, koji omogućuje izvoz nafte s istočne obale preko Crvenog mora na zapadu, čime su značajno povećani fleksibilnost i sigurnost opskrbe.
Istodobno, UAE je pokazao koliko je odmaknuo u diversifikaciji gospodarstva i smanjenju ovisnosti o sirovoj nafti. Investicijski div IHC gotovo je udvostručio dobit na 8,2 milijarde AED, Emirates NBD ostvario je 8,2 milijarde AED dobiti prije poreza (+6% na godišnjoj razini), dok je ADNOC Gas zabilježio neto dobit od 1,1 milijardu dolara. Iako je riječ o istoj brojci, rezultati dolaze iz potpuno različitih sektora gospodarstva, što dodatno ilustrira širinu gospodarskog zamaha.
To nikako ne znači da Abu Dhabi manje računa na energetske resurse. Naprotiv, izlaskom iz OPEC-a i šireg OPEC+ osigurao je veću slobodu povećanja proizvodnje i izvoza (uz planirana ulaganja od preko 55 milijardi dolara), nastojeći istodobno profitirati od gospodarske diverzifikacije i rasta energetskog sektora. Posebno je tu važan razvoj naftovoda Zapad-Istok prema luci Fujairah, koji zaobilazi Perzijski zaljev i do 2027. godine, planira udvostručiti izvozne kapacitete, dodatno učvršćujući poziciju UAE-a kao jednog od ključnih energetskih čvorišta regije. Očekuje se da će ove strategije u narednim kvartalima dodatno ojačati prihode ADNOC-a i državnog proračuna.
No, može li novo rasplamsavanje sukoba s Iranom ozbiljno ugroziti planove Emirata – posebno nakon eksplozivnih otkrića da su potajno sudjelovali u zračnim napadima na Iran (uključujući ciljeve na otoku Lavan) te da je Iranska Revolucionarna garda (IRGC) nabavljala vojnu satelitsku opremu upravo preko trgovačkih kanala u lučkom gradu Ras Al Khaimahu? Pa, kao i u slučaju britanskih banaka HSBC i Standard Chartered, koje su radije platile stotine milijuna dolara kazni nego prekinule profitabilnu suradnju s Iranom, pragmatični ekonomski interesi već dugo prevladavaju. Dokle god obje strane mogu apsorbirati geopolitičke rizike, dugoročna ekonomsko-strateška dobit od suradnje – trgovina (UAE je jedan od najvažnijih trgovinskih partnera Irana s godišnjim prometom od oko 25 milijardi dolara), lučna logistika i energetski kanali – u pravilu će nadmašiti privremenu štetu od geopolitičkih distorzija.
To znači da čak i ako Iran pojača retorički i taktički pritisak na Emirate, strateški zaokret u odnosima nije vjerojatan (osim ako Izrael uistinu ne počne otvoreno aneksirati susjede), jer bi to nanijelo veću štetu Iranu, koji se snažno oslanja na emiratske trgovačke i financijske kanale za zaobilaženje sankcija i uvoz robe, dok su, istodobno, gospodarska diversifikacija i ulaganja u infrastrukturu učinili UAE otpornijim na regionalne poremećaje. U konačnici, svijet će se teže riješiti nafte s Bliskog istoka nego Donalda Trumpa, čije su izjave i poslovni interesi sve češće predmet rasprava o tržišnim špekulacijama, sukobu interesa i granicama između političke moći, javnog interesa i privatne koristi (jer Trump očito misli da je Machiavelli osnovao Ameriku).
Treći značajan Zaljevski pobjednik svakako je Kuvajt, koji je u prvom kvartalu 2026. stabilizirao proizvodnju na razini iznad 2,6 milijuna barela dnevno, koristeći svoje velike rezerve (koje bi po trenutnoj proizvodnji mogle trajati 103 godine) i jedne od najnižih troškova eksploatacije u svijetu. Istodobno je pokazao i određene ranjivosti. U travnju je zbog poremećaja u izvoznim rutama, zabilježio jedan od najvećih padova proizvodnje među članicama OPEC-a – i spremno odgovorio ubrzanom izgradnjom preradbenih kapaciteta. Kuvajt je intenzivirao razvoj preradbenog i petrokemijskog sektora ponajviše kroz rafineriju Al-Zour (kapaciteta 615.000 barela dnevno) te povezane petrokemijske projekte, koji omogućuju preradu većeg dijela sirove nafte u proizvode više dodane vrijednosti, poput ultra-niskosumpornog dizela, mlaznog goriva i petrokemijskih sirovina.
Cilj je ambiciozan: povećati proizvodnju na 3,2 milijuna barela dnevno do 2030. te na 4 milijuna do 2035. godine, čime Kuvajt želi monetizirati svoje resurse prije mogućeg dugoročnog slabljenja globalne potražnje za fosilnim gorivima.
Blic analiza Zorana Metera: Sastanak iza zatvorenih vrata u Kremlju: Moskva šalje poruku Europi što slijedi
Tako razmišljaju i Saudijska Arabija i Ujedinjeni Arapski Emirati. Pritom, povećani prihodi i veća otpornost zaljevskih gospodarstava omogućuje im širenje sigurnosnog i političkog utjecaja izvan energetskog sektora, prije svega kroz sve bližu suradnju s NATO-om i ključnim regionalnim partnerima (o čemu detaljnije kasnije).
Nastavlja se.-
