Dugotrajna slika “ludog” kralja Georgea III., ovjekovječenog kao tiranskog zlikovca u američkoj popularnoj kulturi od “Hamiltona” do “Schoolhouse Rocka”, prolazi kroz značajnu povijesnu reevaluaciju uoči 250. rođendana Sjedinjenih Država.
Stoljećima su ga Amerikanci poznavali kao engleskog monarha koji je izgubio kolonije, figuru koja se često prikazuje kao manijakalna ili iracionalna, kao što se vidi u brodvejskom mjuziklu ili filmu “Ludilo kralja Georgea”.
Ipak, sve veći konsenzus među povjesničarima sugerira da je ovaj prikaz uglavnom mit, koji dovodi u pitanje sam temelj priče o podrijetlu Amerike.
Britanski povjesničar Andrew Roberts tvrdi da je tradicionalni američki narativ o tiraniji Georgea III. uglavnom “ratna propaganda”. U svojoj biografiji iz 2021., “Posljednji kralj Amerike”, Roberts tvrdi da se popis od 27 pritužbi protiv kralja u Deklaraciji neovisnosti uglavnom “raspada pod pomnim ispitivanjem”, pri čemu za sve osim dvije nedostaju značajni dokazi.
Tvrdi da je “Istina postala prva žrtva američkog rata za neovisnost, kao što je to slučaj u većini ratova”, zaključujući da “Američka revolucija nije dokaz tiranije Georgea III., koja je bila izmišljena, već čežnje Amerikanaca za autonomijom.” Ono što je ključno, povjesničari se danas općenito slažu da George nije bio mentalno bolestan tijekom razdoblja Rata za neovisnost.
Priča o američkom podrijetlu, duboko ukorijenjena u predodžbi o Georgeu III. kao iracionalnom, opresivnom tiraninu, počela je nailaziti na protivljenje znanstvenika čak i prije dvjestote obljetnice Sjedinjenih Država.
Kralj Charles III, tada princ od Walesa, ponudio je “pikantno opovrgavanje” 1972., pišući u predgovoru biografije svog peterostrukog pradjeda: “Ako se prosječni školarac sjeća bilo čega o povijesti nakon što je završio školu, sjetit će se da je George III bio lud. Ako je i on Amerikanac, onda se ludilo često navodi kao razlog za ‘iracionalno’ ponašanje kralja prema kolonistima, što ga čini nužnim za da proglase neovisnost.” Nadao se da će “Amerikanci uskoro vidjeti pravog Georgea III. bez pristranosti i tradicionalnih mišljenja”.
George je naslijedio prijestolje 1760. u dobi od 22 godine, nadzirući carstvo koje se proteglo preko kontinenata.
Sebe je doživljavao kao očinsku figuru svojim podanicima, naglašavajući red, integritet i znatiželju iz doba prosvjetiteljstva. Kao ustavni monarh, kao i svaki britanski kralj od tada, George je imao utjecaj i birao premijere, ali parlament, posebno članovi kabineta i Donji dom, bili su odgovorni za donošenje zakona i proračuna.
Njegova je uloga bila pristati na politiku koju je usvojio parlament.
Ovaj kontekst je ključan kada se razmatraju politike poput Zakona o biljegicama iz 1765., prvog izravnog poreza na kolonije, koji su kolonisti osudili povikom: “Nema oporezivanja bez predstavljanja.” Dok je Britanija tvrdila da parlament predstavlja kolonije, Amerikanci su tvrdili da su njihove izabrane kolonijalne skupštine osigurale njihovu zastupljenost.
Unatoč štetnim bojkotima koji su doveli do opoziva Zakona o poštanskim markama 1766., parlament je istodobno potvrdio svoje pravo na donošenje zakona za kolonije.
Odnosi su se dodatno pogoršali u sljedećem desetljeću. Usvajanje Zakona o čaju u parlamentu 1773. izazvalo je bostonsku čajanku, šokirajući Georgea. Sljedeće godine odobrio je akte parlamenta osmišljene da obuzdaju samoupravu Massachusettsa.
Kontinentalni kongres obratio se kralju kao “vjernim podanicima vašeg veličanstva” za pomoć, ali George je stao na stranu parlamenta.
“Pucanj koji se čuo diljem svijeta” u travnju 1775., sukob između policajaca i britanskih trupa u Lexingtonu i Concordu, zapalio je ono što Britanci obično nazivaju Američkim ratom za neovisnost.
Značajan pomak u razumijevanju zdravlja Georgea III. došao je s objavljivanjem nekatalogiziranih Gruzijskih dokumenata kraljice Elizabete II.
Ovih 280.000 dokumenata iz dvorca Windsor, kasnije digitaliziranih, ponudilo je detaljnu ponovnu procjenu monarha, otkrivajući njegovo pedantno praćenje svega, od prinosa usjeva do parlamentarne politike.
Najvažnije je da su arhivi uključivali opsežne medicinske bilješke, liječničke naredbe i opažanja Georgeova ponašanja tijekom njegovih bolesti.
Ova nova informacija osporila je dugo prihvaćenu teoriju da je George bolovao od porfirije, fiziološkog metaboličkog poremećaja.
Robertsova analiza 100.000 gruzijskih dokumenata iz 2021. godine i medicinskih istraživanja 21. stoljeća sada ukazuje na bipolarni afektivni poremećaj tipa 1, karakteriziran teškim maničnim epizodama, za koje se znalo da je George doživio nakon 1788. godine.
Dok se Amerika približava svojoj 250. obljetnici 2026., narativ oko Georgea III. znatno je drugačiji, čak i unutar Sjedinjenih Država.
Izložbe poput “Dva Georgea” Kongresne knjižnice, uspoređujući kralja i Georgea Washingtona, ističu “Paralelne živote u doba revolucije”. Muzej američke revolucije u Philadelphiji započinje svoju priču 15 godina prije sukoba, prikazujući vrijeme kada su Amerikanci gajili “veliku naklonost prema Georgeu III”, prikazujući kraljevske simbole na svakodnevnim predmetima.
R. Scott Stephenson, predsjednik muzeja, primjećuje: “Ističemo da su ga u popularnoj kulturi doslovno nazivali ‘kraljem slobode’… To nije bio despot ni u čijim glavama.”
Ova evoluirajuća perspektiva je naglašena kada je kralj Charles III, 29. travnja, dva puta spomenuo Georgea III tijekom govora u Kongresu. Bezbrižno je podržao temu “Priče o dva Georgea”, rekavši: “Kralj George nikada nije kročio u Ameriku i, budite uvjereni, ja nisam ovdje kao dio neke lukave pozadinske akcije.”
Kasnije, na državnoj večeri u Bijeloj kući, Charles se ponovno pozvao na svoje podrijetlo, izjavivši: “Kao izravni potomak kralja Georgea III., znam da je ovo nacija koja nikada ne odustaje.”
Unatoč ovim naporima da se preoblikuje povijest, povjesničar Andrew Roberts ostaje skeptičan glede dubine javnog prihvaćanja, napominjući putem e-pošte da “Ništa neće odvratiti Amerikance od njihove želje da vide GIII kao zlog diktatora.”
