Objavljujemo drugi dio analize Irene Čurik, čiji prvi dio možete pogledati ovdje ili na poveznici prije samog kraja teksta.
Nova ekonomija Iranske nafte
Iranski naftni sektor također je zabilježio snažan financijski rast, osobito u ranoj fazi sukoba. U ožujku 2026. dnevni prihodi od izvoza nafte porasli su za više od 100 % u odnosu na predratno razdoblje — s oko 66 milijuna dolara dnevno na približno 139 milijuna dolara dnevno. Ovaj rast bio je rezultat istodobnog povećanja izvoza (s oko 1,1 na 1,5 milijuna barela dnevno) te snažnog skoka cijena nafte (s oko 60 na 100–120 dolara po barelu). Dodatni prostor Teheranu otvorilo je i privremeno američko ublažavanje sankcija na izvoz nafte tijekom pregovaračkog razdoblja, što je olakšalo pristup međunarodnim tržištima i financijskim kanalima.
Međutim, od travnja i tijekom svibnja situacija se značajno promijenila te je proizvodnja službeno pala na oko 2,85 milijuna barela dnevno, a izvoz se smanjio. Cijene nafte (Brent) stabilizirale su se na razini 87–94 dolara po barelu krajem svibnja, što je znatno niže od ožujskog vrhunca. Iran je pritom održao ekstremno subvencionirane cijene goriva na domaćem tržištu — litra benzina stoji samo nekoliko centi — što nastavlja stvarati veliki pritisak na proračun, ali sprječava unutarnje nezadovoljstvo. Iransku otpornost pokazuje i South Pars, najveće svjetsko plinsko polje, koje je samo dva mjeseca nakon američko-izraelskih udara vratilo proizvodnju na predratnu razinu.
Iran je nastavio izvoziti značajne količine nafte prema Istočnoj Aziji, pri čemu više od 90 % završava u Kini. Ključnu ulogu u tom lancu i dalje nose Malezija, Singapur i Indonezija, koje služe kao glavna čvorišta za tzv. shadow fleet sustav. Malezija proizvodi samo oko 355.000 barela dnevno, a troši duplo, no Kina službeno uvozi više od 1 milijun barela dnevno „malezijske“ nafte — jasna razlika koja ukazuje na masovno pranje iranske nafte. Slična situacija je i s Indonezijom, čiji izvoz ne pokriva kineske uvozne brojke.
Naravno, iranska strategija ne svodi se samo na promjenu zastava i papira. Suočen s novim ograničenjima, Iran je sve veće količine nafte i kondenzata počeo preusmjeravati prema domaćim rafinerijama, elektroenergetskom sektoru i petrokemijskoj industriji, oslobađajući dodatne količine plina za izvoz prema Iraku i Turskoj, koji ostaju ključni partneri (irački elektroenergetski sustav i dalje je 30% – 40% ovisan o iranskom plinu).
Iran ubrzano širi i svoju prometno-logističku mrežu kako bi ojačao kopnene veze s Kinom i Južnom Azijom. Nova ruta koja povezuje pakistanske luke Gwadar, Karachi i Kasim s Iranom integrirana je u Kinesko-pakistanski gospodarski koridor (CPEC), omogućujući pristup zapadnoj Kini i Indijskom oceanu. U isto vrijeme, Teheran privodi kraju izgradnju željezničke pruge Chabahar–Zahedan koja će postati dio međunarodnog prometnog koridora Sjever–Jug, koji povezuje Iran s Rusijom i državama Srednje Azije.
A u politički najvažnijem potezu, Iran je institucionalizirao svoju kontrolu nad Hormuškim tjesnacem osnivanjem posebne pomorske osiguravateljske platforme “Hormuz Safe”, kroz koju brodovi mogu dobiti osiguranje i sigurnosne dozvole za prolazak kroz Perzijski zaljev. Umjesto formalnih tranzitnih pristojbi, Teheran naplaćuje osiguranje, sigurnosne certifikate i usluge zaštite plovidbe (pozivajući se na egipatski model), čime de facto monetizira prolaz kroz jedan od najvažnijih svjetskih energetskih koridora. Pritom koristi kriptovalute poput Bitcoina, što bi moglo signalizirati sve veće približavanje Xi Jinpingovoj viziji globalnog digitalnog monetarnog sustava.
EU razmatra smanjenje sankcija ruskoj nafti; Rusija zabranjuje izvoz mlaznog goriva neprijateljskim zemljama
Ruski manevar
Ruski pak izvoz nafte donio je oko 19 milijardi USD samo u ožujku, što je gotovo dvostruko više nego u veljači, kada su prihodi iznosili oko 9,7 milijardi dolara. Trend rasta nastavio se i u travnju s prihodima od 19,18 milijardi USD, prema podacima Međunarodne agencije za energiju (IEA). Prema preliminarnim procjenama i Reutersovim izračunima, prihodi od nafte i plina u ruskom federalnom proračunu za svibanj očekuju se na oko 700 milijardi rubalja (približno 9,8 milijardi USD), što predstavlja rast od 39 % u odnosu na svibanj 2025., unatoč blagom padu ukupne proizvodnje uzrokovanom ukrajinskim napadima na energetsku infrastrukturu.
Pritom tri glavne kompanije – Gazprom, Rosneft i Lukoil – očekuju ukupno oko 23,9 milijardi USD dodatnog “ratnog profita” do kraja 2026. godine, pod uvjetom da cijene nafte ostanu na visokoj razini. Gazprom je prema ruskim računovodstvenim standardima (RAS) u prvom tromjesečju 2026. ostvario neto dobit od 147,5 milijardi rubalja (oko 1,97 milijardi USD), u usporedbi s gubitkom u istom razdoblju prethodne godine.
Ovim dobicima — uz geopolitičke prilike u kojima Rusija nikad nije prodala više nafte Indiji i Kini, dok EU, usprkos sankcijama i dalje ostaje veliki kupac ruskog LNG-a i derivata (četvrti po redu) — sigurno pridonosi i odluka američkog Ministarstva financija o izdavanju nove licence za nastavak transakcija s ruskom naftom (iako su prethodno obećali stopirati), dok je Ujedinjeno Kraljevstvo upravo i formalno legaliziralo nastavak uvoza ruskih naftnih derivata preko Indije i Turske. Nova opća trgovinska licenca na neodređeno vrijeme omogućuje neograničen uvoz dizela i avionskog goriva proizvedenih iz ruske sirove nafte u trećim zemljama, bez roka isteka, čime je praktično stvoren trajni izuzetak od sankcijskog režima. Procjenjuje se da je između 2022. i 2025. Britanija iz indijskih i turskih rafinerija uvezla više od 2 milijarde dolara naftnih derivata ruskog podrijetla.
Stoga je kao najveća vijest odjeknulo da je ruski rubalj postao najbolje performirajuća valuta u prvom polugodištu (što Putin, poput Trumpa, i ne preferira), nakon čega je uslijedila bombastična najava da Visa i Mastercard napuštaju rusko tržište. Predstavnica Središnje banke Rusije Alla Bakina izjavila je 25. svibnja 2026. da ove kartice više ne obavljaju svoju osnovnu funkciju, da ruski sustav Mir snosi troškove njihovog održavanja, te da je njihov tržišni udio pao ispod 17 %.
Pritom, jak rubalj, iako donosi prestiž i pomaže u obuzdavanju inflacije, istodobno smanjuje proračunske prihode od izvoza nafte i plina (jer Rusija za istu količinu energenata dobiva manje novaca), što pokazuje da prioritet ima monetarna stabilnost nad maksimiziranjem kratkoročnog ratnog profita. I Putin i Trump se trenutno moraju pomiriti s jakom valutom: Rusija zbog visokih kamatnih stopa, kontrola kapitala i mehanizama koji ograničavaju odljev novca iz zemlje te podupiru potražnju za rubljem, a SAD zbog statusa dolara kao globalne sigurne luke, visokih kamatnih stopa Feda i snažne američke ekonomije u uvjetima globalne neizvjesnosti.
Ono što Putin pak može napraviti jest ubrzati dedolarizaciju i smanjiti ranjivost na nove sankcije i vanjske političke pritiske. Ali, to ne znači da je njegova dugoročna monetarna vizija identična Xi-jevoj, jer dedolarizacija naravno ne znači decentralizacija. Moskva zapravo (bar zasad) zagovara multipolarni financijski sustav temeljen na većem korištenju nacionalnih valuta i alternativnih platnih mreža, dok Peking promiče internacionalizaciju juana i njegovo postupno pretvaranje u globalnu rezervnu valutu, zbog čega dio analitičara upozorava da bi dedolarizacija, barem u azijskom prostoru, dugoročno mogla značiti manje oslanjanje na dolar, ali veću ovisnost o kineskoj financijskoj sferi, odnosno da bi mogla zamijeniti ovisnost o dolaru ovisnošću o kineskom juanu.
U isto vrijeme, Rusija gomila devizne i zlatne rezerve znatno iznad razina potrebnih za financijsku sigurnost. Početkom 2026. međunarodne rezerve dosegnule su 755 milijardi dolara (28 % BDP-a), od čega je oko 300 milijardi zamrznuto na Zapadu. Institut za gospodarsko prognoziranje Ruske akademije znanosti upozorio je u svibnju da bi se između 80 i 370 milijardi dolara moglo usmjeriti u razvoj gospodarstva.
Međutim, upravo u tom razdoblju Ruska središnja banka je tijekom prva četiri mjeseca 2026. prodala više od 4 milijarde dolara zlata – najviše u jednom mjesecu od 2005. godine, čime je fizička količina zlata pala na najnižu razinu od početka sukoba.
Ova kontradikcija otkriva surovu realnost: Rusija priprema goleme rezerve za dugotrajni rat i nove sankcije, ali ih istodobno troši za financiranje tekućih ratnih troškova, signalizirajući da jasno prioritizira model permanentne ratne ekonomije nauštrb ulaganja u mirnodopski razvoj i budućnost zemlje.
Velike američke tvrtke upozoravaju na rast cijena nafte
Tihi pobjednik Gvajana
Od početka sukoba s Iranom, rast cijena nafte dodatno je povećao prihode Gvajane, čiji energetski sektor danas generira više od 75 % BDP-a zemlje. Gospodarstvo se od 2019. do 2024. više nego učetverostručilo, dok je realni rast BDP-a iznosio oko 63 % u 2022., 33 % u 2023. i gotovo 44 % u 2024., što predstavlja jednu od najbržih gospodarskih ekspanzija zabilježenih u modernoj povijesti. Samo u prvom tro,jesečju 2026., u državni fond bogatstva Gvajane uplaćeno je rekordnih 761 milijun dolara (26 % više nego godinu ranije), dok ukupna sredstva fonda već premašuju 3,8 milijardi dolara. Prosječna dnevna proizvodnja iznosila je oko 914.000 barela, dok je u veljači dosegnula približno 926.550 barela dnevno uz rad četiri FPSO platforme.
Tijekom 2025. oko 60 % gvajanskog izvoza nafte završilo je u Europi, najviše u Nizozemskoj, Ujedinjenom Kraljevstvu, Španjolskoj i Italiji, dok su Sjedinjene Američke Države uvozile više od 200.000 barela dnevno, najviše otkad je zemlja počela veliki offshore izvoz. Gvajana se tako približila proizvodnim razinama Venezuele i učvrstila među najvećim proizvođačima nafte u Južnoj Americi. ExxonMobil ubrzano širi kapacitete u golemoj offshore zoni Stabroek, a cilj konzorcija je doseći oko 1,7 milijuna barela dnevno do kraja desetljeća. No, ključni detalj nalazi se u ugovoru iz 2016. godine.
Prema modelu podjele proizvodnje, američki ExxonMobil i partneri mogu svakog mjeseca zadržati do 75 % prihoda od nafte kako bi pokrili troškove investicija prije nego što Gvajana dobije znatno veći udio profita. Međutim, rast cijena nafte toliko je ubrzao proces da Exxon sad očekuje dosezanje točke pune isplativosti već tijekom 2026., najmanje godinu dana ranije od prethodnih procjena (jer više cijene omogućuju brži povrat investiranog kapitala).
No, rast prihoda prati i rast troškova. Gvajana nema vlastitu rafineriju te većinu goriva, gnojiva i industrijskih proizvoda i dalje uvozi, zbog čega rast globalnih cijena energije povećava inflacijske pritiske i smanjuje dio realne koristi koju stanovništvo ostvaruje od naftnog buma. Ipak, analitičari smatraju da je Gvajana dobila svojevrsni geopolitički jackpot. Ako uspije izbjeći korupciju, prekomjernu ovisnost o energentima i političku destabilizaciju, zemlja bi trenutni naftni boom mogla pretvoriti u dugoročnu regionalnu ekonomsku i geopolitičku moć.
Stabilni profiter Norveška
Norveška dodatno učvršćuje poziciju glavnog europskog energetskog oslonca nakon rusko-europskog energetskog razdvajanja. Državni energetski div Equinor i nizozemski Eneco potpisali su novi petogodišnji ugovor o opskrbi prirodnim plinom, potvrđujući dugoročni zaokret Europe prema stabilnim regionalnim dobavljačima umjesto volatilnog LNG tržišta i nekadašnje ovisnosti o ruskom plinu.
Sporazum dolazi u trenutku kad europske države, posebno Njemačka i zemlje sjeverozapadne Europe, nastoje zaključati dugoročne isporuke plina kako bi smanjile izloženost cjenovnim i geoplitičkim šokovima, kao i azijskoj LNG potražnji. Norveški plin pritom ima nekoliko ključnih prednosti: stabilnije transportne troškove, razvijenu infrastrukturu i niži ugljični otisak u odnosu na LNG, koji uključuje emisije ukapljivanja, prijevoza i regasifikacije. Pritom, norveški energetski sektor profitira i od snažnog rasta proizvodnje nafte. Prema podacima Norveškog offshore direktorata, proizvodnja sirove nafte i kondenzata u travnju 2026. dosegla je 1,944 milijuna barela dnevno (7,5 % iznad službenih prognoza), dodatno povećavajući ne samo prihode zemlje i njenu važnost za europsku energetsku sigurnost – već i pregovaračku poziciju na europskom tržištu.
Naime, Norveška (koja uopće nije u EU, nego ‘samo’ u EGP) već neko vrijeme uzaludno pojačava pritisak na Bruxelles kako bi ukinuo moratorij iz 2021. na nova istraživanja nafte i plina na Arktiku, objašnjavajući da se gotovo dvije trećine njezinih naftnih i plinskih resursa nalazi upravo u arktičkim područjima te da su ključni za dugoročnu energetsku sigurnost Europe. Čak 11 norveških ministara posjetilo je Bruxelles ove godine u sklopu neuspješne lobističke kampanje.
No, moćniji upravitelji imovinom, mirovinski fondovi i klimatske organizacije čine sve da Europska komisija zadrži postojeći moratorij. Unatoč njihovom otporu i Brusselskim idealima (a što su ideali nego iluzije), Norveška je već otvorila 70 novih istražnih blokova u Sjevernom, Norveškom i Barentsovom moru, iako trenutne procjene (s aktualnom tehnologijom) pokazuju da je za stavljanje u proizvodnju velikog nalazišta u Barentsovu potrebno samo 18 godina.
Ako se blokada Hormuza nastavi, europske rezerve plina dosegnut će kritične razine
Panika u Aziji (konkurencija u Europi)
Japanski uvoz sirove nafte pao je u travnju za gotovo 66 % u odnosu na godinu ranije, na svega oko 850.000 barela dnevno, najnižu zabilježenu razinu, prisilivši Tokio na brza rješenja. Japan je istodobno pokrenuo najveće oslobađanje nafte iz strateških rezervi u svojoj povijesti, ukupno oko 80 milijuna barela, dok su vlasti potrošile rekordnih 11,7 bilijuna yena (oko 73,5 milijardi dolara) na intervencije za stabilizaciju jena pogođenog rastom troškova energije i uvoza.
U svibnju je udio nafte iz Saudijske Arabije i UAE pao na oko 60 % (s prethodnih 90 %), dok je udio američke nafte skočio na preko 20 % (s ranijih 2 %). Tokio sad dodatno nabavlja naftu iz Kazahstana, Azerbajdžana, Meksika, Ekvadora i Venezuele, preusmjerava tankere prema saudijskoj luci Yanbu na Crvenom moru i traži od Irana slobodan prolaz za svoje tankere. Kao dugoročna rješenja, Japan intenzivira uvoz LNG-a iz Australije i SAD-a, ubrzano pokreće nuklearne reaktore te proširuje strateške rezerve.
Ovakvi pritisci osjećaju se diljem istočne Azije. Vizionarska Južna Koreja slično razmišlja te je također ubrzala ponovno pokretanje dijela nuklearnih kapaciteta, intenzivirala pregovore o nabavi nafte iz Kazahstana, preusmjerila dio tankera prema saudijskoj luci Yanbu na Crvenom moru, dok koordinira prolaze s Irancima i razmatra proširenje strateških rezervi za dodatnih 20 milijuna barela, čime bi ukupne državne zalihe porasle sa sadašnjih približno 140 milijuna barela. Plan uključuje i inovativne modele energetske sigurnosti, poput zajedničkog skladištenja nafte s proizvođačima s Bliskog istoka te sustava zamjene (swap) rezervi s privatnim rafinerijama, kako bi se osigurala brža dostupnost energenata u slučaju poremećaja opskrbe.
Malezija je zasad u nešto stabilnijoj poziciji, raspolažući dovoljnim energetskim zalihama barem do kraja srpnja. Ipak, Kuala Lumpur također ubrzano prilagođava energetsku strategiju. Saudi Aramco povlači se iz zajedničkog petrokemijskog projekta PRefChem, a puno vlasništvo preuzima Petronas, dok je zbog financijskih ograničenja smanjen opseg velikog malezijsko-japanskog projekta razvoja vodikove infrastrukture. Kriza tako ne utječe samo na trenutnu opskrbu energijom nego i na dugoročne planove energetske tranzicije.
Zajednički nazivnik postaje potraga za novim i politički sigurnijim izvorima energije. Australija preuzima sve važniju ulogu regionalnog energetskog oslonca, dok države sjeveroistočne Azije ubrzavaju sklapanje dugoročnih ugovora za australski LNG pa je Canberra naredila izvoznicima LNG-a da od srpnja 2027. rezerviraju 20 % proizvedenog plina za domaće tržište (spot prodaja i novi ugovori), ne bi li spriječila nestašice i snizila cijenu plina na istočnoj obali, gdje je rizik od deficita već dulje vrijeme prisutan.
Australija tako postaje kratkoročni oslonac energetske sigurnosti Azije, dok se Indonezija sve više promatra kao dugoročni izvor dodatnih LNG kapaciteta. U tom kontekstu rastu ulaganja u nove indonezijske LNG projekte pod vodstvom japanskog Inpexa, koji bi trebali ojačati regionalnu samodostatnost i smanjiti izloženost vanjskim opskrbnim šokovima. Paralelno, Australija, Indija, Japan i SAD kroz format Quad produbljuju suradnju u području energetike, kritičnih minerala i prometne infrastrukture.
Preusmjeravanje američkog LNG-a prema Aziji ozbiljno mijenja globalne energetske tokove. Zbog snažne azijske potražnje, toplinskih valova i povećane geopolitičke neizvjesnosti, sve veći broj američkih LNG tereta završava na azijskom umjesto na europskom tržištu, čime se raspoloživa ponuda za Europu smanjuje, a konkurencija za slobodne količine plina intenzivira. Nastavi li se taj trend tijekom druge polovice godine, europske države mogle bi biti prisiljene plaćati više cijene kako bi osigurale spot isporuke i održale popunjenost skladišta tokom zime. I to nije jedini problem koji imamo.
Blic analiza Zorana Metera: Zelenski ponizio Putina samo dan nakon velikog napada na Kijev
Sve veća potrošnja struje pretvara plin u strateški resurs
Globalna potražnja za električnom energijom nastavlja rasti po stopi od oko 4 % godišnje, potaknuta rastom stanovništva, elektrifikacijom gospodarstva i eksplozijom AI podatkovnih centara. Prema zajedničkom izvješću Bain & Companyja i Standard Chartereda, potrošnja električne energije u zelenim industrijskim zonama, podatkovnim centrima i sektoru električnih vozila u jugoistočnoj Aziji trebala bi se utrostručiti na više od 100 teravatsati u sljedeće tri do četiri godine. Takav rast potražnje ima izravne posljedice za tržište plina, posebno za potrebe uvoza LNG-a u državama ASEAN-a koje imaju ograničene domaće proizvodne kapacitete.
Zemlje poput Tajlanda, Vijetnama i Filipina suočit će se sa sve većim pritiskom da osiguraju dugoročne LNG ugovore ili ubrzaju razvoj obnovljivih izvora energije kako bi zadovoljile baznu i vršnu potrošnju podatkovnih centara, koji zahtijevaju stabilnu opskrbu i ne mogu tolerirati nestabilnost elektroenergetske mreže.
Ugljen pritom ostaje politički osjetljivo pitanje, dok razvoj novih nuklearnih elektrana traje desetljeće ili dulje, zbog čega se prirodni plin i dalje smatra najrealnijim prijelaznim energentom za stabilnu proizvodnju električne energije. To prirodnom plinu daje i snažnu geopolitičku dimenziju jer kontrola nad njegovom proizvodnjom, izvozom i transportnim rutama postaje pitanje nacionalne sigurnosti.
U središtu globalnog tržišta (za napajanje AI-a plinom) tako se nalaze SAD, Rusija, Katar, Iran, Norveška, Kanada, Australija, Alžir, Azerbajdžan i Turkmenistan kao vodeći proizvođači ili izvoznici, dok Kina, Indija, Japan i europske države predstavljaju najveća uvozna tržišta. Zbog toga se velik dio suvremene energetske geopolitike, od sankcija i trgovinskih sporova do borbe za pomorske prolaze, LNG terminale i energetske koridore, izravno ili neizravno vrti oko prirodnog plina.
Geopolitika profita (1.dio): Kriza, nafta i kapital
U tom kontekstu i Hrvatska, zahvaljujući svom položaju na Jadranu, LNG terminalu na Krku te razvoju podatkovne infrastrukture u Pokupskom, dobiva iznimnu stratešku važnost i ponovno se nalazi na sjecištu energetskih, tehnoloških i geopolitičkih interesa velikih sila.
