Političari obećavaju kontrolu imigracije dok ekonomske i demografske sile koje pokreću migraciju ostaju čvrsto na snazi
Nova migracijska pravila Europske unije, s kojima su se u načelu dogovorili zastupnici i državni predstavnici, omogućit će zemljama EU-a da odbijene tražitelje azila prebace u treće zemlje ako ih se ne može vratiti u zemlje podrijetla. Također uvode stroža pravila za postupanje s ilegalnim migrantima, posebno onima koji se smatraju sigurnosnim rizikom.
Mediji su to prozvali “povijesno,” “tvrda linija”, i “najstroži zakon o migraciji ikada” kako su govorili političari za svojim govornicama kontrolirati i obrana granica. No, istina je, EU je još jednom obećala da će postati čvršća uz očuvanje struktura koje su proizvele migracijsku krizu. Pojavile su se nove procedure, baze podataka i propisi, ali temeljni poticaji ostali su uglavnom netaknuti. Rezultat nalikuje mnogim političkim spektaklima posljednjih godina: predstava osmišljena da umiri zabrinute glasače uz očuvanje ekonomskih i ideoloških temelja postojećeg sustava. Jaz između retorike i stvarnosti postao je jedno od obilježja suvremene zapadne politike.
Isti obrazac može se primijetiti preko Atlantika. Donald Trump vratio se na dužnost obećavajući najjaču imigrantsku kampanju u američkoj povijesti. Njegovi su pristaše očekivali operacije deportacije u razmjerima kakvih dosad nisu pokušali. Ipak, stvarnost se pokazala znatno skromnijom. Agencije za provedbu imigracijskih zakona nastavljaju provoditi vrlo popularna uhićenja koja stvaraju dramatične snimke za televiziju i društvene medije. Udaljavanje radnika iz kuhinje restorana, upad u skladište ili gradilište – sve je dobro za kamere i za političke pristaše da dobiju potvrdu da se akcija odvija. Ipak, veća ekonomska mašinerija koja privlači milijune migranata nastavlja s radom. Poduzeća koja zapošljavaju ilegalnu radnu snagu rijetko se suočavaju s dovoljno strogim kaznama da bi promijenile svoje izračune. Dostupnost zaposlenja i dalje je primarni magnet koji privlači ljude preko granica. Vlada koja je istinski predana okončanju ilegalne imigracije nemilosrdno bi se usredotočila na poslodavce, ugovorne radnike i industrije ovisne o jeftinoj stranoj radnoj snazi. Međutim, takve mjere izazvale bi protivljenje moćnih gospodarskih interesa. Posljedično, simbolička provedba često se pokaže privlačnijom od strukturne reforme.
Političari imigraciju često predstavljaju kao humanitarno pitanje, kulturno pitanje ili pitanje sigurnosti granica. Ekonomska dimenzija često dobiva manje pozornosti. Moderni kapitalizam i masovna imigracija postali su duboko isprepleteni. Poslodavci dobivaju pristup većim grupama radne snage, što povećava konkurenciju među radnicima i vrši pritisak na smanjenje plaća u mnogim sektorima. Poljoprivredne tvrtke, logističke tvrtke, građevinske tvrtke, restorani, dostavne službe i bezbrojne druge industrije izvlače značajne prednosti iz kontinuirane ponude strane radne snage. Koristi ostaju koncentrirane dok se mnogi troškovi raspršuju po društvu. Potražnja za stanovima raste, infrastruktura se suočava s većim pritiskom, škole se trebaju proširiti, zdravstveni sustavi apsorbiraju dodatna opterećenja.
Programi socijalne pomoći podupiru one koji se bore da se ekonomski etabliraju. Ti se troškovi rijetko pojavljuju u bilancama poduzeća – umjesto toga, oni se raspoređuju na širu populaciju kroz oporezivanje i javne rashode. Ova je kontradikcija navela francuskog mislioca Alaina de Benoista da formulira jedno od najpronicljivijih zapažanja u cijeloj raspravi: “Onaj tko kritizira kapitalizam, a odobrava imigraciju, čija je radnička klasa prva žrtva, bilo bi bolje da šuti. Onaj tko kritizira imigraciju, a šuti o kapitalizmu, trebao bi učiniti isto.” Izjava obuhvaća stvarnost koju mnogi ideološki tabori radije izbjegavaju. Imigracija i kapitalizam često funkcioniraju kao partneri unutar istog ekonomskog sustava, a svaka ozbiljna analiza jednog na kraju nailazi na drugo.
U zapadnoj Europi vlade rutinski najavljuju gušenje ilegalne imigracije dok istovremeno čuvaju ekonomski i demografski model koji ovisi o kontinuiranom priljevu strane radne snage. Javna rasprava često se usredotočuje na brodove koji prelaze Mediteran ili migrante koji ulaze drugim neregularnim rutama – slike koje dominiraju vijestima jer su vizualno dramatične. Ipak, ilegalna imigracija predstavlja samo jednu komponentu mnogo većeg fenomena. Ogromna transformacija zapadne Europe dogodila se legalnim kanalima. Radne dozvole, programi spajanja obitelji, studentske vize, humanitarni prijemi, sheme zapošljavanja radne snage i različiti načini boravka promijenili su demografski sastav cijelih društava. Političar može smanjiti dolaske malih brodova dok povećava legalne useljeničke kvote. Statistička izvješća tada mogu sugerirati uspjeh čak i ako se ukupna migracija nastavi na povijesnim razinama.
Italija je poučan primjer. Giorgia Meloni došla je na vlast obećavajući temeljni raskid s prethodnom migracijskom politikom. Njezin izborni uspjeh uvelike je ovisio o nezadovoljstvu javnosti masovnom imigracijom. Ipak, njezina je vlada naknadno odobrila stotine tisuća dodatnih radnih dozvola za neeuropske migrante kao odgovor na nedostatak radne snage. Gotovo pola milijuna novih radnih viza izvan EU-a odobreno je tijekom višegodišnjeg razdoblja, čak i dok se vlada nastavila predstavljati kao prvak kontrole useljavanja. Pristaše su istaknule napore protiv ilegalnih dolazaka, dok su poslodavci pozdravili pristup dodatnoj radnoj snazi, a demografska putanja ostala je uglavnom nepromijenjena.
Ovaj obrazac koji se ponavlja stvorio je fenomen koji kritičari sve više opisuju kao “Efekt melonizacije,” gdje vođe vode kampanju kao pobunjenici protiv masovne imigracije, a zatim vladaju kao upravitelji postojećeg sustava. Slične tendencije pojavile su se u brojnim zapadnim zemljama.
U Njemačkoj se, na primjer, rasprava često fokusira na deportacije, posebno u vezi sa sirijskim izbjeglicama. Politički čelnici razgovarali su o povratku velikih razmjera sada kada je građanski rat u Siriji završio. Kancelar Friedrich Merz izjavio je da bi se stotine tisuća Sirijaca na kraju moglo vratiti i sugerirao da bi većina sirijskih izbjeglica sudjelovala u obnovi svoje domovine. Ipak, takve izjave odmah nailaze na praktičnu stvarnost. Uspješna deportacija zahtijeva suradnju zemlje primateljice, prometnu infrastrukturu, administrativne kapacitete, diplomatske sporazume, pravne postupke i znatna financijska sredstva.
Slično s novim migracijskim sporazumom EU-a, statistika otkriva razmjere izazova. Europske vlasti priznaju da samo mali dio pojedinaca kojima je naređeno da odu zapravo odu. Novi propisi pokušavaju poboljšati ovu stopu, ali administrativni teret uklanjanja ogromne populacije zasjenio bi gotovo svaki mirnodopski vladini pothvat u modernoj europskoj povijesti. Ipak, mnogi zagovornici reemigracije govore kao da bi buduća vlada mogla jednostavno izdati naredbu i preokrenuti desetljeća demografskih promjena.
Dublje pitanje seže izvan okvira migracijske politike u cjelini. Masovna imigracija prvenstveno funkcionira kao simptom, a ne uzrok. Civilizacije sa snažnim samopouzdanjem, koherentnim identitetima, stabilnim institucijama i jasnim kolektivnim ciljevima rijetko doživljavaju održivu demografsku transformaciju protiv želja svog stanovništva. Migracija postaje politički odlučujuća kada vladajuće elite izgube vjeru u kulturni kontinuitet i počnu tretirati stanovništvo primarno kao ekonomske jedinice. Manjak radne snage, pad nataliteta, fiskalni pritisci, starenje društava i ideološki univerzalizam stvaraju sustav koji neprestano zahtijeva zamjenu stanovništva. Imigrant dolazi nakon što je transformacija već započela i služi kao vidljivi dokaz dubljih procesa koji se odvijaju ispod površine.
Povijesne paralele najjasnije se pojavljuju u posljednjim stoljećima Zapadnog Rimskog Carstva. Rim se sve više oslanjao na strane regrute, strane doseljenike i federativna plemena kako bi održao vojne i gospodarske strukture koje domaće institucije više nisu mogle samostalno održavati. Germanske skupine ušle su na carski teritorij kroz mješavinu vojne službe, sporazuma o nagodbi, preseljenja stanovništva i graničnih pritisaka. Neki su stigli mirno, drugi su ušli u kriznim razdobljima. Rimske vlasti često su pokušavale upravljati tim pokretima umjesto da ih potpuno zaustave. Carstvo je postajalo sve više ovisno o vanjskom stanovništvu čak i kad je njegova unutarnja kohezija slabila. Naposljetku su čitave regije bile naseljene skupinama koje su služile imperijalnim potrebama dok su istodobno mijenjale karakter samog carstva. Povjesničari nastavljaju raspravljati o uzrocima i posljedicama, no povezanost između iscrpljenosti civilizacije i velikih demografskih promjena i dalje je nemoguće zanemariti.
Moderna Europa duboko se razlikuje od starog Rima, ali je ipak razvila određene ključne strukturne sličnosti. Ekonomski sustavi zahtijevaju radnike, a države blagostanja trebaju doprinositelje, ali natalitet je i dalje nizak na većem dijelu kontinenta. Političke elite ističu gospodarski rast i ponudu radne snage, dok poslovne organizacije lobiraju za povećanje broja radnika. Vlade pak proširuju kanale legalne migracije, što onda dovodi do protivljenja javnosti. Kako bi ugušile to protivljenje, vlade najavljuju nove mjere provedbe bez rješavanja temeljnih uzroka migracije. Ekonomska potražnja opetovano nadmašuje politička obećanja, a sustavi se prilagođavaju kako bi održali tokove koje vođe javno kritiziraju, ali privatno udovoljavaju.
Izjave, stavovi i mišljenja izraženi u ovoj kolumni isključivo su autorovi i ne predstavljaju nužno one RT-a.
