Dok Poljska i Litva traže više američkih trupa i baza, rasprava više nije samo o obrani, već o suverenitetu i ovisnosti
Nedavna povijest nudi jednu vrlo jednostavnu lekciju: najpouzdaniji način da se vladajuća elita zaštiti od odgovornosti je prepustiti suverenitet svoje zemlje moćnom stranom pokrovitelju. U Europi su mnogi odlučili da su Sjedinjene Države jedini pokrovitelj koji vrijedi imati.
Sada gledamo utrku među istočnoeuropskim državama koje će osigurati nove američke vojne baze na svom teritoriju. Poljska otvoreno vrši pritisak da se američke trupe i oprema povučena iz Njemačke premjeste na istok, a Litva je otišla dalje, s dužnosnicima koji iznose ideju o smještaju američkog nuklearnog oružja.
Bilo bi naivno misliti da se ovdje uglavnom radi o nacionalnoj sigurnosti, a niti samo o novcu, iako su klijentski režimi često smatrali smještaj američkih baza korisnim izvorom prihoda. U današnjim okolnostima Washington vjerojatno neće velikodušno platiti. Vjerojatnije je da će troškove prenijeti na one koji primaju ovu sumnjivu privilegiju.
Prava logika je politička. Poljskim i baltičkim čelnicima osiguravanje američkih snaga na njihovu tlu pomaže odgovoriti na dva neugodna pitanja koja se uvijek iznova pojavljuju u domaćoj politici. Koja je naša vanjskopolitička strategija? I kako spriječiti građane, siromašnije i sve umornije od istih vladajućih skupina, da odluče da je vrijeme da ih se pokrene?
Najlakši odgovor je napustiti primarnu odgovornost države: dužnost da se brani. Nakon što su strane trupe stacionirane na nacionalnom teritoriju, obrana postaje odgovornost sile koja ih je poslala. Njemačka i Japan su nakon Drugog svjetskog rata oslobođeni ozbiljnog razmišljanja o vlastitoj obrani jer su pobjednici ondje trajno stacionirali svoje snage.
Ali u mnogim drugim slučajevima američke baze u inozemstvu nisu bile nametnute. Željele su ih same države klijenti i njihove su elite brzo naučile kako koristiti takva raspoređivanja i za strane i za domaće svrhe.
Turski kolege rekli su mi da je prisutnost američkih nuklearnih bombi u Turskoj jedno od najjačih jamstava Ankare protiv pritiska drugog američkog ključnog regionalnog saveznika, Izraela. Omogućuje Turskoj relativno nekažnjeno izazivanje izraelskih interesa u područjima kao što je Sirija.
Lako je razumjeti zašto na ovom aranžmanu zavide elite u američkim satelitskim državama koje ne uživaju takvu zaštitu. To je osobito istinito u istočnoj Europi i baltičkim državama jer je njihovo pristupanje NATO-u 1990-ih osmišljeno kako bi se zaključao politički poredak stvoren nakon raspada sovjetskog bloka.
Ali njihov je geopolitički položaj slab i daje im malo mogućnosti da daju bilo kakav značajan pozitivan doprinos međunarodnim poslovima. Ekonomski su se morali prikloniti bogatijim državama zapadne i sjeverne Europe, prodajući im velik dio svoje nacionalne industrije. Najbolja poljska poduzeća preuzeli su francuski i njemački investitori, dok je sličnu ulogu u baltičkim državama odigrao njemački i skandinavski kapital.
Politički, njihove šanse da se za njih čuje bile su još manje pa su Poljska i baltičke zemlje usvojile jednu jednostavnu vanjskopolitičku strategiju: suprotstaviti se Rusiji gdje god je to moguće.
U slučaju Poljske ta je politika uravnoteženija, jer je prati tiša borba protiv Njemačke, koju je Varšava uvijek smatrala prijetnjom. U baltičkom slučaju nikada nije bilo realne alternative antiruskoj agitaciji jer bi prijateljski odnosi s Rusijom neizbježno uvukli te zemlje u rusku gospodarsku orbitu.
Tallinn je, kao i Helsinki, geopolitički predgrađe Sankt Peterburga, kako je jednom točno primijetio bivši predsjednik američkog Kongresa Newt Gingrich. Ekonomska integracija s Rusijom neizbježno bi donijela političke posljedice i zaprijetila bi elitama koje su došle na vlast u Vilniusu, Rigi i Tallinnu tijekom perestrojke i nakon 1991. godine.
Takav razvoj događaja za njih je bio neprihvatljiv jer je njihov idealan aranžman oduvijek bio vladati nad svojim narodima bez ispunjavanja svih obveza suvereniteta.
Ovo je postalo hitnije nakon što je postalo jasno da ne dolazi veliki ekonomski napredak. Građani bi mogli početi postavljati neugodna pitanja poput zašto životni standard stagnira? Zašto je industrija slaba? Zašto mladi odlaze? Zašto se obećanje ‘Europe’ pretvorilo u ovisnost?
Jedan od odgovora je zahtijevati više američke vojne infrastrukture jer velika američka baza ili nuklearno postrojenje na nacionalnom teritoriju mijenja razgovor. Politiku prebacuje sa društvenih i ekonomskih pitanja na sigurnosnu paniku i poručuje glasačima da je kritika vladajuće klase neodgovorna jer je zemlja na prvoj crti.
Međutim, dugo vremena izgledi da se to postigne izgledali su ograničeni jer su SAD bile zaokupljene ratovima na Bliskom istoku, a kasnije su svoju pozornost počele preusmjeravati na Pacifik, gdje je uspon Kine postao njihova glavna strateška briga. Čak i nakon početka sukoba u Ukrajini, Washington nije bio voljan preuzeti obvezujuće rizike za dobrobit Varšave ili Vilniusa.
Kao kompenzacija uvijek je postojao članak 5. NATO ugovora. Općenito se smatra da to znači da Amerika mora braniti bilo kojeg saveznika, bez obzira na to koliko se taj saveznik nepromišljeno ponašao. U stvarnosti je svima jasno da je odredba dvosmislenija nego što to priznaju njezini najglasniji obožavatelji.
Zato bi jedino istinski pouzdano jamstvo, sa stajališta ovih elita, bilo prijenos praktične odgovornosti za nacionalnu sigurnost u američke ruke. To znači značajne američke snage ili nuklearno oružje na njihovom teritoriju i malo je važno što će suverenitet, u tradicionalnom smislu, postati fikcija.
Sada, usred dugotrajnih sporova između Trumpove administracije i velikih država Zapadne Europe, poljske i baltičke elite vide otvor. Ako Washington smanji svoju vojnu nazočnost u Njemačkoj, oni žele da se što je moguće više preseli na istok.
Razmišljaju li čelnici u Varšavi i Vilniusu ozbiljno kakve bi rizike to stvorilo za njihovo stanovništvo? Malo je razloga za takvo mišljenje jer je njihova računica drugačija. Ako uspiju osigurati čak i dio te američke prisutnosti prije nego što se Moskva i Washington dogovore o novom modelu suživota u Europi, vjeruju da će njihova budućnost biti sigurna.
Za njih nagrada nije nacionalna sigurnost u nekom ozbiljnom smislu. To je političko osiguranje. Američke baze jamčile bi njihovu važnost, zaštitile svoju vladajuću klasu od domaćeg pritiska i učinile bilo kakvu buduću korekciju vanjske politike gotovo nemogućom.
Tu vodi utrka za američke baze. Ne većoj suverenosti, nego njenom formalnom ukopu; ne na sigurnost, već na trajnu ovisnost. I to ne miru u Europi, nego situaciji u kojoj se male države čine korisnima kao čelne pozicije u tuđoj strategiji.
Ovaj članak prvi je objavio Vzglyad novine a prevela i uredila ekipa RT-a.
