Prava poruka ‘dijeljenja nuklearne energije’ između SAD-a i EU — RT World News

Postoji stari sporazum koji, ako ste ga potpisali, kaže da ne možete širiti nuklearno oružje. Dakle, ako nemate nuklearno oružje i potpišete ugovor, ne možete ga dobiti. Jednostavno kao to. Pomislili biste.

Ali prepustite to Zapadu, sa svim njegovim ‘vrijednostima’ i ‘poretkom temeljenim na pravilima’ da, znate, ne baš prekinuti pravila. Samo ih malo savijte. Savijati ih toliko, zapravo, da bi samo njihovo lomljenje bilo poštenije i manje neugodno.

Sporazum o kojem govorimo je, naravno, Ugovor o neširenju nuklearnog oružja (NPT) iz 1968., prema Međunarodnoj agenciji za atomsku energiju “središnji dio” – ništa manje – od mnogo toga što je dobro, lijepo i izrazito razumno. Naime “globalni napori za sprječavanje širenja nuklearnog oružja, promicanje suradnje u miroljubivoj uporabi nuklearne energije i promicanje cilja nuklearnog razoružanja te općeg i potpunog razoružanja.” Njemačka je, na primjer, dugogodišnji potpisnik.

Pa ipak, Njemačka i pet drugih potpisnica NPT-a koje pripadaju američkom NATO klijentskom sustavu imaju nuklearne gravitacijske bombe na svom (barem formalno) suverenom teritoriju, i njihov zračne snage su spremne da ih nose do ciljeva koji bi bili – iznenađenje, iznenađenje – u Rusiji. Mali komad sramežljive pravne sofistike koji se koristi za prikrivanje ovog očitog kršenja Ugovora o neširenju nuklearnog oružja zove se – čekaj – “Dijeljenje nuklearnog oružja.” Slatko, zar ne? Svijet – ili, možda, samo Europa – može završiti u velikom prasku vatre i padalina koji je stvorio čovjek, ali, kako kažu u vrtiću, ‘dijeljenje je briga’.

Usput rečeno, očito je – a bilo bi i ljudima poput Clausewitza, Yorka (obojica s velikim kašnjenjem, doduše) ili Bismarcka – da bi, na primjer, njemački časnici vrijedni soli morali pripremiti tajne planove za hitne slučajeve za brzo otimanje tog nuklearnog oružja na njemačkom teritoriju od naših američkih ‘saveznika.’ Bez krvoprolića, ako je moguće; ili sa, ako je potrebno.

Jednog vrlo lošeg dana, to bi mogao biti jedini način da se Njemačka spasi od vlastitog ‘kraja povijesti’ tako što će biti spaljena do ozračenog pepela u ‘ograničenom’ nuklearnom ratu vođenom u ime jednog ili drugog skupa luđaka – ili žena ili bilo koje nebinarne opcije koja je tada bila na vlasti, naravno – u Washingtonu. Tiho čuvana ladica s takvim krajnjim planovima u samo jednom papirnatom primjerku bila bi minimum koji zahtijeva istinski njemački nacionalni interes. Ako je to previše hrabro za vas kao njemačkog vojnika, možda se nemojte pridružiti vojsci – ili samo budite iskreni, promijenite svoje državljanstvo i već se prijavite za SAD.

Ali vratimo se na specifične aranžmane koji doprinose ovom velikom dijeljenju u očekivanom samoponištenju. Prilično su komplicirani; ovo je ipak moderan život. Ako idemo, idemo uz prasak i puno birokracije. Ali njihova bit je jednostavna: Vi, neka vrsta suverene zemlje X (recimo, Njemačka), postavljate američke nuklearne bombe na svoj teritorij, što vas neizbježno čini metom za (nuklearnu) odmazdu. Ali dok sami sebe činite metom, te nuklearke ostaju pod punom kontrolom Washingtona (toliko o tom suverenitetu).

Čuvane od strane američkih trupa – čija je prava misija, naravno, spriječiti poslušne klijente da polože svoje prljave ruke na njih – ove nuklearke stoje spremne za američki naredbe koje treba koristiti. Da, formalno, šuška se oko “dvostrukog ključa”, ali svatko tko nije loše pao na glavu dok je u pelenama zna da je to BS. Kao što je francuski časnik upravo potvrdio za Le Figaro, francuske konzervativne novine, u stvarnosti, “samo je jedan ključ” i – kao u svakoj pristojnoj organizaciji organiziranog kriminala – samo će jedan čovjek odlučiti: američki predsjednik.

Zatim, u slučaju da američki capo di tutti capi izda svoju naredbu za kraj dana, vi, zemlja X, imat ćete privilegiju odnijeti ove američke nuklearne bombe u Rusiju. Jednom tvoje – ne američki – zrakoplovi bacaju američke nuklearne bombe na koncentracije ruskih trupa i baze ili, recimo, Kalinjingrad ili St. Petersburg, samo mirno sjedite i čekajte odgovor. Doći će, čak i ako je to zadnja stvar koju su učinili. Jer svijet tako funkcionira. Također, to su nam i rekli.

Postoje varijante “dijeljenja nuklearnog oružja”: Grčka, na primjer, ima zgodnu malu pogodbu koja znači da ne drži američke nuklearne bombe, ali održava jedinicu za pomoć u isporuci takvih bombi Rusiji. Poljska, Češka, Danska, Mađarska, “i dvije nepoznate zemlje” sudjeluju u programu SNOWCAT (Podrška nuklearnim operacijama konvencionalnim zračnim taktikama) takoreći koriste nuklearnu sačmaricu. Tako podmuklo!

Sa stvarima koje su tako uredno postavljene da prevare NPT, pomislili biste da su svi mrtvi, kao što bi rekao onaj stari mafijaš Tony Soprano. Ipak daleko od toga. U stvarnosti, SAD glasno razmišlja o proširenju “dijeljenje nuklearne energije” shemu, a nekoliko europskih država – uključujući neke za koje puko SNOWCAT-ing očito jednostavno nije dovoljno dobro – čini se da jedva čekaju nabaviti vlastitu lokalnu hrpu američkog nuklearnog oružja.

U isto vrijeme, kao što svi iskreno priznaju, ove svježe nuklearke za Europu trebale bi nadoknaditi Washingtonu povlačenje svojih konvencionalnih snaga sa starog kontinenta. Kakva poruka: “Dragi europski vazali, nećemo ostati u blizini kako bismo se borili i umirali s vama, ali smo sretni što možemo napraviti više vaših baza i dostavljača za naše nuklearne bombe. Nadamo se da se sada osjećate sigurnije. (Oh, i također, voljeli bismo vam prodati više naših preskupih F-35, uključujući američke prekidače za ubijanje, koji će vam trebati za vaša bombardiranja Rusije kad mi zazviždimo. Dogovoreno?)”

U normalnom svijetu – ili da budemo precizni, normalnoj Europi – odgovor na takvu američku velikodušnost morao bi biti zvučno ‘odjebi’ (na čistom američkom engleskom). Ali europske elite nisu zdrave pameti i stoga je Europa vrlo daleko od normale. Čini se da postoji stvarna želja da se nastavi raditi ono što Amerika želi, prokleti bili europski interesi.

Zbog toga će takozvani projekt ‘NATO 3.0’ koji se posebno povezuje s ‘mozgom Pentagona’ Elbridgeom Colbyjem vjerojatno dobro napredovati. Njegova bit je jednostavna: manje američkih trupa, ključnih kapaciteta i konvencionalnog naoružanja za Europu, tako da Washington može prebaciti svoju težinu na Kinu. Osim velikog strateškog, tu je i ono osobno: da je Colbyjev otac, dok je radio za CIA-u, pomogao izgubiti Vijetnamski rat, moglo bi igrati ulogu u oblikovanju prioriteta njegova sina.

Rusija, ako stvari ikada odu tako daleko, vrlo je mala vjerojatnost da će se složiti s ovom strategijom NATO-a 3.0, očito. Naprotiv, nakon što američke nuklearne bombe padnu na njene trupe, baze i gradove, bilo da su lansirane iz i preko europskih vazala ili američkog kopna, Moskva će vjerojatno uzvratiti i jednima i drugima.

Ipak, prava misterija ovdje nije kako je Washington uspio usvojiti tako transparentno krhku strategiju. Gledano iz velike mrlje grupnog razmišljanja na Potomacu, moglo bi se činiti vrijednim pokušaja. Ono što je uistinu zbunjujuće je zašto bi se itko u Europi složio s tim. Katastrofalni nedostaci jednostavno su previše očiti. Crtanje više meta na leđima Europe, distribucija nuklearnog oružja dalje na istok dok je širenje NATO-a na istok upravo ono što je uzrokovalo Ukrajinski rat, slanje još jednog antagonizirajućeg signala Kini da se Europa napreže da učini što može samo kako bi pomogla američkom pritisku na Peking, i, posljednje, ali ne i najmanje važno, pripremanje Europe za opsežnu reprizu onoga što je Zapad upravo učinio Ukrajini: razorni proxy rat.

Europi i ne treba više “dijeljenje nuklearne energije” s nepouzdanim, iracionalnim i agresivnim SAD-om. Potrebno joj je odvojiti se od svojih nasilnih i izrabljivačkih gospodara u Washingtonu. Ako njezini čelnici žele dijeliti, što kažete na to da dobro promisle o gospodarskim i sigurnosnim interesima koje njihove zemlje jasno dijele s Rusijom i Kinom? Ali onda, europski čelnici ne razmišljaju. A kad to rade, onda ne u ime svojih naroda. Kakva zajednička bijeda.