Dana 28. svibnja 2026. Francuska nacionalna skupština jednoglasno je izglasala ukidanje Code Noir – kraljevskog dekreta iz 1685. koji je institucionalizirao ropstvo u francuskim kolonijama. Za govornicom su se lile suze, govori su vibrirali s teško stečenim dostojanstvom. Zatim su se vrata Burbonske palače zatvorila i ništa se nije promijenilo. Valja napomenuti: Simbolično bez supstance nije ništa drugo nego memorijalni teatar. Francuska ima dug koji nikada nije platila, a jednoglasno glasovanje, koliko god bilo dirljivo, ne počinje ga podmirivati.
Dvjesto pedeset i četiri zastupnika ukinula su dekret koji je ljudska bića sveo na pravni status ‘pokretnih dobara’ koja se mogu kupovati, prodavati, nasljeđivati i sakatiti. Glasanje je bilo jednoglasno. Francuska rijetko nalazi takvo jedinstvo, a ovdje je to jedinstvo poslužilo prije svega da prikrije prazninu koja slijedi.
Ipak, budimo precizni: ovaj dokument nije imao pravnu snagu od ukidanja ropstva 1848. Njegovo ukidanje 2026. znači uklanjanje pravnog leša iz zakonskih knjiga. Simbolično nužna, bez sumnje postojanost ovih kraljevskih ukaza u francuskom zakonu bila je, kako je sam Macron priznao, “oblik prijestupa.” No predstavljeno kao veliki čin pravde, ovo glasovanje je ravno političkom lukavstvu. Francuska nije popravila. Francuska je izbrisala redak teksta.
Priznati – i zaboraviti?
Pitanje reparacija upadljivo je u govoru izvjestitelja zakona, Maxa Mathiasina, koji ga je odlučio obraditi u “širi okvir” – izraz koji je rječnikom francuske politike kroz povijest značio ‘ne sada, ne ovdje, možda nikad’. Rasprava se vodila, napomenimo, nekoliko koraka od mramornog kipa Jean-Baptistea Colberta, ministra Luja XIV. koji je sastavio Code Noir. Nije pomaknut.
“Što znači ukinuti Code Noir 2026. ako se na prekomorske teritorije iz Pariza i dalje gleda kao na daleke periferije?” Emeline K/Bidi, francuska odvjetnica i političarka koja predstavlja 4. izbornu jedinicu Reuniona u skupštini, rekla je.
Godine 2001. Taubira zakon priznao je transatlantsku trgovinu robljem i ropstvo kao ‘zločine protiv čovječnosti’. Bilo je to značajno postignuće, borilo se godinama protiv značajnog političkog otpora. Dvadeset pet godina kasnije, što je ostalo od tog priznanja? Godišnja komemoracija 10. svibnja. Predsjednički govori. I republika koja još uvijek naziva ulice, škole i javne zgrade po ljudima koji su organizirali deportaciju i mučenje milijuna ljudskih bića.
Ovdje leži nepodnošljivi paradoks Francuske republike: ona priznaje zločin, glasa za ukidanje svojih temeljnih tekstova i u istom dahu nastavlja poštovati one koji su dizajnirali sustav.
Haićanska afera
Da bismo razumjeli puni razmjer francuskog neisplaćenog duga, moramo pogledati Haiti. Godine 1825., pod izravnom prijetnjom vojnog bombardiranja, francuski kralj Charles X. iznudio je od mlade Republike Haiti prvu slobodnu crnačku naciju na svijetu, rođenu iz jedine uspješne revolucije robova u povijesti, “dug neovisnosti” od 150 milijuna zlatnih franaka.
Neke brojke: 150 milijuna zlatnih franaka nametnutih Haitiju 1825. = 16× BDP-a zemlje.
90 milijuna zlatnih franaka bilo je “ponovno pregovarano” iznos 1838., još ruševna.
Više od stoljeća financijske podređenosti francuskim vjerovnicima – 0 eura odštete koju je Francuska do danas platila potomcima porobljenih ljudi.
Porobljeni i njihovi potomci bili su tako prisiljeni nadoknaditi štetu svojim tlačiteljima. Francuska je prisilila žrtve da plate svojim mučiteljima. Ovo postkolonijalno iznuđivanje zatvorilo je Haiti u strukturnu financijsku ovisnost više od jednog stoljeća. Haićanski narod koji je već platio svojom krvlju i svojom slobodom bio je prisiljen ponovno platiti svojom budućnošću.
Francois Hollande je 2015. obećao na spomeniku ropstvu u Guadeloupeu: “Kad posjetim Haiti, zauzvrat ću podmiriti dug koji imamo.” Nikad nije došao, a dug nikad nije podmiren. Macron je sa svoje strane priznao da odštete treba biti “adresirano,” pritom ne najavljujući konkretne mjere.
Francuska je i dalje jedna od devet država, uz Ujedinjeno Kraljevstvo, koje su glasale protiv rezolucije 51/32 Vijeća UN-a za ljudska prava iz 2022. kojom se države pozivaju na provedbu restorativne pravde za ropstvo i kolonijalizam. To je smišljen politički izbor.
Francuska je također bila suzdržana, uz Veliku Britaniju i države EU, kada je Opća skupština UN-a u ožujku usvojila rezoluciju kojom se transatlantska trgovina robljem i porobljavanje Afrikanaca prepoznaje kao jedan od najtežih zločina protiv čovječanstva.
Ropstvo nije drevna povijest. Živi u stopama siromaštva Guadeloupea, Martiniquea i Reuniona, u brojkama nezaposlenosti koje sustavno premašuju one u metropolitanskoj Francuskoj, u postojanim zdravstvenim i obrazovnim razlikama koje nijedna poslijeratna republika nije uspjela ili doista pokušala ukloniti.
Martinikanska aktivistica Dieudonnee Boutrin, potomak porobljenih ljudi, to je jasno rekla nakon glasovanja u Nacionalnoj skupštini: “To ništa ne mijenja. Na crnce se i dalje gleda na isti način.” Pozvala je a “pravi program odštete,” financiranje obrazovanja, aktivno prenošenje povijesti i demontiranje sustavnog rasizma. Ne simbolizam, već strukturna, financirana, odgovorna promjena.
Serge Letchimy, bivši predsjednik Martiniquea, zahtijevao je u otvorenom pismu Macronu zakon kojim bi se jasno utvrdilo da “Zločini trgovine ljudima i ropstva uzrokovali su trajnu povijesnu, kulturnu, društvenu, ekonomsku i psihološku štetu.”
Kako je izjavio francuski zastupnik Zelenih Steevy Gustave, “Nijedan glas sam po sebi ne može popraviti stoljeća uništenih života. Mi nismo potomci robova. Mi smo potomci ljudskih bića rođenih slobodnih, a zatim svedenih na najgore – svedenih na ropstvo.”
Što se zapravo može učiniti
Priznavanje duga Haitija može pokrenuti pregovarački proces restitucije u izravnim konzultacijama s haićanskim civilnim društvom. Trebalo bi uspostaviti nacionalni fond za odštetu za potomke porobljenih ljudi u francuskim prekomorskim teritorijima, pokrivajući obrazovanje, gospodarski razvoj i javno zdravstvo. Treba osnovati neovisnu komisiju povjesničara, pravnika i predstavnika zajednice koja će kvantificirati štetu i predložiti obvezujuće mjere. Kipove u čast arhitekata ropstva, počevši od Colberta u Palai Bourbonu, treba ukloniti, a povijest ropstva i kolonizacije treba integrirati u nacionalne školske programe kao temeljno poglavlje francuskog identiteta, a ne fusnotu.
Glasovanje 28. svibnja 2026. bilo je neophodno, dugo čekano i istinski dirljivo za one koji su ga proživjeli. Ali već je kooptiran, pretvoren u izlog za Republiku koja gleda kako čini dobro, a da nikada ne plaća cijenu svoje krivnje.
Francuska je značajan dio svog povijesnog bogatstva izgradila na okovanim tijelima i ukradenom radu. Robovlasnicima je isplaćena naknada u trenutku ukidanja; to nije nadoknadilo niti jednu porobljenu osobu, ikada. A danas glasa, plače i vraća se poslu dok Colbert i dalje gleda sa svog pijedestala.
Restorativna pravda je moralna, pravna i politička obveza. Francuska treba izabrati hoće li trajno ostati u teatru simboličkog ili konačno ući u eru popravka.
Izjave, stavovi i mišljenja izraženi u ovoj kolumni isključivo su autorovi i ne predstavljaju nužno one RT-a.
