Stručni suradnik, spec. pol. Bruno Rukavina, objašnjava u analizi čuvenu metaforu američke vanjske politike: loviti čudovišta koja se odnosi na liberalni (ili humanitarni) vojni intervencionizam ili uplitanje u sukobe diljem svijeta radi rušenja „nedemokratskih i neliberalnih“ režima. Na ovu temu održana je prošli mjesec debata u Kanadi, koja nije bila popraćena u Hrvatskoj, kao niti mnogobrojne druge liberalno-realističke (konzervativne) debate o međunarodnim odnosima.
Debata se održala u Kanadi u organizaciji Munk debates i temeljila se na čuvenom argumentu Johna Quincyja Adamsa iz 1821. da Amerika ne ide u inozemstvo u potrazi za čudovištima koje treba uništiti. Protiv ovog argumenta/prijedloga bili su Mike Pompeo, bivši američki državni tajnik i direktor CIA-e te Victoria Nuland, bivša vršiteljica dužnosti zamjenika državnog tajnika i veleposlanica SAD-a pri NATO-u. Po njima SAD treba ići loviti čudovišta po svijetu. U korist ovog argumenta/prijedloga bili su John Mearsheimer, profesor političkih znanosti na Sveučilištu u Chicagu – R. Wendell Harrison, i Stephen Walt, profesor međunarodnih odnosa na Harvard Kennedy School. Po njima SAD ne bi trebao ići loviti čudovišta po svijetu.
Početne pozicije i uvodna izlaganja
Liberalna pozicija – lovite čudovišta
Mark Pompeo (izlaganje):
Čudovišta postoje i jednom kad se identificiraju, treba ih se loviti. Ako ih se ne lovi, oni će nas početi loviti. Stoga ćemo ih radije loviti po našim pravilima nego oni nas po njihovim. Mi ne trebamo stvarati ili tražiti neprijatelje, ali oni svakako postoje, neovisno o tome izaberemo li ih ili ih stvorimo. Čudovišta nas uvijek nađu. Zlo postoji i kad dođe ono dođe namjerno i to je predodređeno. Ako ne lovimo čudovišta, oni će nas uništiti. Nije važno reći tko su čudovišta, ali kad ih definiramo i kad pokažemo tko su moramo ih loviti. To je dužnost suverenih vođa, štiti naše građane od toga zla. Čudovišta su svuda oko nas što i danas vidimo.
Primjerice, teroristi koji su napali SAD 11. rujna 2001. godine. Najbolji lov je kad skupite ekipu za lov jer ne znate da li čudovišta love samostalno ili u čoporu, poput Kine, Rusije, Irana, Venezuele i Sjeverne Koreje. Iako ne želimo i ne volimo ratove i lov, alternativa je da ne činimo ništa dok čudovišta jačaju i onda udare još snažnije što je smrtonosno i opasno te neameričko. Uvijek se treba suočiti s čudovištem. Zapadna civilizacija lovi čudovišta zajedno kad oni izađu iz sjena. Zapadna civilizacija ne smije biti kukavica svijeta. Ili ćemo sad loviti ili ćemo se boriti kasnije, a za nas odgovor je jasan: lov sad. Realisti nikad nisu susreli čudovište. Ali mi poznajemo vječnu istinu i znamo razlikovati dobro od zla. Čudovišta su stvarna i kad ih nađemo trebamo ih loviti.
Victoria Nuland (izlaganje):
Niti SAD niti Kanada niti bilo koja demokracija ne može dopustiti da svijet preplave čudovišta i da zauzmu mjesta slobodnih nacija. SAD i njihovi saveznici su bolje zaštićeni tako da se konfrontira s tim čudovištima, prije nego se osnaže i postanu prijetnja Zapadu ili da unište temelje svijeta koji je SAD izgradio. Ali realisti imaju drugačiji pogled: realistička velika strategija stavlja fokus na balansiranje i ravnotežu snaga. Ključni argument je sljedeći: ako nema hegemona na vidiku u Europi ili Aziji ili na Bliskom istoku, nema razloga postavljati velike količine naoružavanja i vojske u te regije. To bi bio predivan svijet, ali svijet nije takav. Čudovišta diljem svijeta jačaju. Profesori govore da se okrenemo regionalnim saveznicima kao prvom krugu obrane, a tek onda da se uključi SAD.
Naši saveznici trebaju našu pomoć da držimo podalje čudovišta. Dok god ima ljudi na planeti zemlji, bit će i čudovišta među nama. Lov ne znači uvijek rat ili promjenu režima, nego prvo se treba pokušati s diplomacijom. Čudovišta je potrebno zadržati, odvratiti ili ih navesti u jamu/zamku. Praksa pokazuje da neka čudovišta neće stati dok ne budu uništena. Kao praktičari, Pompeo i ja (Victoria Nuland) znamo da je svako čudovište drugačije i svakom je potrebno pristupiti s posebnim sredstvima i alatima: pregovori, ekonomsko-politički pritisci, odvraćanje i drugo. Također ne smatramo da se SAD uvijek dobro i kvalitetno koristio s alatima i sredstvima protiv čudovišta. Ali ne djelovanje protiv čudovišta je opasnije od bilo kakvog djelovanja protiv njih.
Rusija je upozoravala SAD u 1990ima na porast opasnosti od Al Quaide, ali SAD nije ozbiljno shvaćao opasnost jer kako neki likovi po pećinama mogu biti prijetnja SAD-u. SAD je mislio da ih Rusi pokušavaju nasamarit, ali je lekcija naučena 11. rujna 2001. godine. Neaktivnost i nedjelovanje protiv čudovišta je skuplje nego proaktivno djelovanje u lovu na čudovišta čak i ako je popraćeno s pogreškama u tom djelovanju. Liberali se neće složiti oko svakog lova na čudovišta, primjerice Mike Pompeo podupire, a ja (Victoria Nuland) se protivim ratu s Iranom jer se više može postići s ekonomskim alatima, silovitim pregovorima i potpori demokratskoj opoziciji, ali se oboje slažemo da Iran ne može imati nuklearno oružje te da režim u Iranu predstavlja rizik regiji, slobodi plovidbe, SAD-u, Kanadi i globalnom miru i sigurnosti. Iran treba stisnuti dok ne prestane sa svojim čudovišnim ponašanjem ili dok ne padne. Najvažnije je da mi danas uživamo mir, prosperitet i sigurnost kao demokracije upravo zato što lovimo čudovišta. Mi, liberali, ne želimo živjeti u njihovom, realističkom, čudovišnom svijetu, a ne želite ni vi.
Vojnopolitička analiza Zorana Metera: Dok Rusija gori, Rusi pred osvajanjem važnog grada u Donbasu
Realistička/konzervativna pozicija – ne lovite čudovišta
Stephen Walt (izlaganje):
Za realiste, ovo je debata protiv križara, kako se još nazivaju liberali. Ključno pitanje nije oko toga treba li SAD biti prisutan u svijetu i podržavati međunarodno pravo, nego treba li intervenirati u svijetu i rušiti druge vlade? Realisti kažu ne, liberali/križari kažu da. Po realistima SAD treba vojno braniti SAD i održavati ravnotežu snaga u kritičkim regijama svijeta. Drugi svjetski rat, Hladni rat i prvi zaljevski rat su bili opravdani (1941. Japan je napao SAD, hladni rat je ravnoteža snaga i zadržavanje SSSR-a, a ne izravna konfrontacija te se rat protiv Iraka 1991. vodio kako bi se zaustavila invazija na Kuvajt, bez da se rušio režim u Bagdadu). Međutim, 2003. godine rat protiv Iraka je bio drugačiji jer Irak nije bio prijetnja i nije imao oružje za masovno uništenje. Znamo kako je završio taj križarski pohod.
Ukratko, SAD ne treba koristiti svoju vojnu moć da mijenja političke sustave u drugim državama. Rušenje stranih vlada kako bi se promovirala demokracija, uvijek stvari samo pogorša. Takvi pothvati su veliki društveni inženjerski eksperimenti koji se odvijaju u mjestima koje Zapad/SAD jedva da i razumije. Rezultat rušenja stranih vlada nije liberalna demokracija, nego kaos, uništenje i tisuće nevinih mrtvih. Ako imate sumnje u ovaj argument pogledajte Libiju, Iraku i Afganistan. Rušenje stranih vlada narušava i princip suverenosti koji je fundament poretka utemeljenog na pravima. Ako je u redu srušiti vlast koja nije napala SAD, što zaustavlja bilo koga da zauzmu teritorij koji pripada drugima? Ako je dopušteno napasti drugu državu jer nam se ne sviđa njihova vlada, onda su dopušteni i atentati na rukovodstva drugih država, kao i sankcije koje utječu na tisuće nevinih civila. Kad krenemo loviti čudovišta, završimo radeći čudovišne stvari.
Kao realisti znamo da su iz nužnosti potrebni pragmatični kompromisi, primjerice savezništvo u Drugom svjetskom ratu između zapadnih demokracija i SSSR-a. Širenje križarskih pohoda diljem svijeta, šireći nasilje i patnju u tom procesu, ne širi slobodu i sigurnost. Umjesto da se podupire sloboda, ona se negira, jer se sloboda nameće drugima američkom samovoljom. Kako se križarskim pohodom narušava međunarodno pravo ono postaje ismijavano kao i argument da se tako podržava poredak utemeljen na pravu. SAD može promovirati slobodu i demokraciju, ali tako da ju gradi unutar svojih granica kojima će se drugi diviti i htjeti biti kao Amerikanci (meka moć), a ne demokraciju širiti vojnim sredstvima jer tad demokracije postaju odbojne i strašljive. Samo-zadržavanje moći uspijeva, križarski pohodi ne uspijevaju. John Quincy Adams je bio u pravu i ne treba ići u lov na čudovišta, nego je potrebno koristiti moć s mudrosti i samo-zadržavanjem sile.
John Mearsheimer (izlaganje):
Govorio bih za početak o troškovima i posljedicama suvremenih križara (liberala). Krenimo s troškovima, prvotno ljudskim žrtvama. Od 11. rujna 2001. godine, po Watson centru, u američkim ratovima na Bliskom istoku živote je izgubilo oko 4.500.000-4.600.000 ljudi. Unilateralne američke sankcije su po medicinskom časopisu Lancet iz 2025. godine u razdoblju od 50 godina (1971.-2021. godina) rezultirale su smrću oko 28.000.000 ljudi. Ovo su rezultati jednom kad postanete križarska država. Po nekima, poput Madeleine Albright, ovo su nužne žrtve križarskih pohoda. Sankcije naravno nisu uspjele na primjeru Iraka i zbog toga se krenulo u direktnu invaziju/agresiju na Irak 2003. godine.
Križarski ratovi su uvijek s ciljem promjene režima. Postoji mnogobrojna znanstvena i akademska literatura koja jasno dokazuje da kad se vojno ruše režimi i pokuša se uspostaviti demokracija, to gotovo uvijek propada. Jedini slučaj koji je bio uspješan od Drugog svjetskog rata je Panama, 1989. godine. Od kraja Hladnog rata nije bilo države u koju se vojno interveniralo i da se od nje potom napravila liberalna demokracija. Ta politika uvijek propada. Ako imate sumnje oko toga, sjetimo se Afganistana gdje se srušilo talibane, a sad su na vlasti – talibani.
Kao što znanstvena akademska literatura jasno pokazuje: promjene režima ne funkcioniraju i ne uspijevaju. Demokraciju se ne može promovirati oružjem. Križari često govore o tome da promoviraju demokracije. Ali to nije istina. Križari razlikuju demokracije istomišljenike (eng. like-minded democracy), fraza koju često koristi Mike Pompeo, i druge demokracije. Mike želi stvoriti svijet s demokracijama američkih istomišljenika. Rezultat toga je da SAD ide po svijetu i ruši stvarne demokracije koje nisu američki istomišljenici.
Zapamtite u ovoj debati da SAD ima bogatu povijest rušenja i samih demokracija po cijelom svijetu koje nisu njihovi istomišljenici. Primjerice Iran 1953., Gvatemala 1954., Čile 1973. i tako dalje. SAD ima bogatu povijest rušenja demokratskih političkih sustava jer nisu američke demokracije istomišljenice, nego su demokracije čudovišta (eng. monster democracies). Ukratko, SAD pokušava promovirati i uspostavljati demokracije poslušnice i to uvijek propada.
Erdogan tvrdi da izraelska ‘agresija’ prijeti Turskoj i cijeloj mediteranskoj regiji
Tijek debate i zanimljivi momenti
Nakon uvodnih izlaganja krenula je debata s ključnim pitanjem što su opće čudovišta i jesu li nužna preventivna vojna djelovanja protiv njih? Zanimljiva je argumentacija oko Kine koja ulaže u svoj sustav, u tehnologije, meku moć i unutarnju politiku, dok SAD troši trilijune na ratove diljem svijeta slabeći svoju poziciju naspram Kine. Tko definira čudovišta i koja država je, a koja nije čudovište?
Mike Pompeo je naglasio kako nije svaki lov kinetička sila (rat), nego izgradnja koalicija i saveza oko čudovišta je također jedan od instrumenta lova. Kina je za njega istinito čudovište.
John Mearsheimer naglasio je da realizam nema problema ići u sukob protiv imperijalnih sila kao što je bio Japan ili Treći Reich, međutim o tome nije govorio John Quincy Adams, nego o interveniranju u države koje nisu imale demokratski politički sustav sličan američkom i oni se percipiraju kao čudovišta i samo zato je nužno srušiti režime i natjerati ih da izgledaju kao SAD. To je glavni problem danas. Riječ je o društvenom inženjeringu, a ne suprotstavljanju velikim imperijalnim silama poput Trećeg Reicha. Ključan problem i izazov današnjeg svijeta je amerikanizacija svijeta. Irak i Afganistan nisu ozbiljna prijetnja SAD-u. Dapače, ako se ide u društveni inženjering (amerikanizaciju) u tim državama, plaća se velika cijena, a posljedice su gotovo uvijek katastrofalne.
Kad su Nuland i Pompeo pitali realiste postoji li ijedno čudovište kojem bi se SAD trebao suprotstaviti, možda ne vojno, ali barem strategijom odvraćanja, odgovor Walta je bio jasan: „Kina je očiti i jasan suparnik SAD-a. To označava da je nužna izgradnja savezništva i očuvanje vojne prisutnosti SAD, fokusiranje resursa unutar SAD-a u ključnim područjima tehnologije kako bi se suprotstavili Kini te ne raditi dosadašnje stvari poput trošenja vremena, pozornosti i resursa na periferne konflikte kao što su oni na Bliskom istoku (i u Europu) što je upravo ono što Kina želi. Kina neće prekidati suparnika kad suparnik čini pogrešku. Zamislite što bi SAD mogao napraviti nasuprot Kine sa 6-8 trilijuna dolara koji su potrošeni na Irak i Afganistan. Koliko bi se američke vojne prisutnosti moglo uspostaviti po Aziji da se nije angažiralo po Bliskom istoku. Želite da definiram čudovište: potrebno je odvraćati Kinu da ne kontrolira Aziju. To se može tako da SAD ne ide naokolo tražiti druga čudovišta koje treba uništiti.“
Druga zanimljiva tema je rusko-ukrajinski sukob. Dok su liberali – križari, Nuland i Pompeo, jasno etiketirali Rusiju kao čudovište te da NATO savez koji je defenzivan savez nema veze s rusko-ukrajinskim sukobom, nego je sve utemeljeno na ruskoj percepciji katastrofe zbog raspada SSSR-a kojeg pokušava obnoviti, realisti (konzervativci) (Walt i Mearsheimer) na Rusiju gledaju kao na državu koja se ponaša na isti način kako bi se ponašao i SAD da se nađe u poziciji Rusije. Odnosno, kako bi se ponašao SAD da bilo koji subjekt međunarodnih odnosa ima vojni savez koji predstavlja kao defenzivni savez i kojeg konstantno širi prema granicama SAD-a te odbija primiti SAD u taj vojni savez? Mike Pompeo bi se jako prestrašio da vidi da se takav savez širi prema američkim granicama i sigurno bi nešto učinio protiv tog širenja.
Čak i da se prihvati argument da je NATO savez defenzivan, to nije ključno pitanje, nego je ključno pitanje kako Rusija vidi taj savez? Ne zaboravite da je SAD poslao pola milijuna vojnika u Vijetnam da se Vijetnam zadrži na američkoj strani, a Vijetnam je oko 8.000 milja daleko od SAD-a. Mislite li da je makar možda Rusija djelovala iz sličnog straha oko Ukrajine, kao i SAD oko Vijetnama, koja je odmah na njezinim granicama zbog vojnog saveza koji je u suprotnosti s ruskim nacionalnim interesima? To ne opravdava ovaj sukob, već govori o tome da u ovom sukobu i SAD ima dio odgovornosti. Po realistima rusko-ukrajinski sukob je preventivni rat Rusije protiv ulaska Ukrajine u NATO savez. Iako je preventivni rat protivan međunarodnom pravu, SAD nije bez krivnje. Nije se razmišljalo o posljedicama i nisu se uzimale u obzir upozorenja što će Rusija napraviti ako se nastavi ukrajinski put u NATO, a na što je Rusija godinama jasno i transparentno upozoravala. Zanemarivanje Rusije i njihovih interesa dovelo je današnjeg rusko-ukrajinskog sukoba po realistima. Naravno, Mike Pompeo i Victoria Nuland s navedenim se nisu složili i ostali su na svojim liberalnim-križarskim pozicijama i konstrukciji Rusije kao glavnog krivca.
Realistima je važna suverenost i problem društvenog inženjeringa, odnosno rušenje režima i ustrojavanju novih demokratskih režima po uzoru na SAD. Križari/liberali se samo-percipiraju kao dobri dečki, a svi drugi su loši dečki, tako da je nužno da svi postanu kao dobri dečki društvenim inženjeringom. Stoga je ključno pitanje: Odakle liberalima/križarima pravo da se miješaju u suverenost drugih država? Gdje je to zapisano? Na temelju kojeg prava definirate tko jest, a tko nije čudovište s dodatnim argumentom da SAD sa svojim saveznici treba ići loviti ta čudovišta? Osim toga, imamo li sposobnosti za lov na čudovišta i koji su rezultati lova u Afganistanu, Libiji i Iraku?
Postoje jasni limiti što možete s vojnom silom. Stoga, 1) nemamo pravo narušavati suverenost drugih država (ni obojenim revolucijama ni društvenim inženjeringom ni otvorenim invazijama), jer ne znamo što je najbolje za druge države. Sustav je bio posložen tako da države same odluče što je dobro za njih, ne da drugi odlučuju što je najbolje za njih. 2) Čak i da znamo što je najbolje za druge države i u njih interveniramo, na kraju sve propadne i završimo s milijunima mrtvih u tom liberalnom/križarskom procesu. Zato SAD mora znati limite vojne moći i samo-zadržavati se.
Zaključak realista je bio scenarij u kojem iz nekog nepoznatog razloga Kanada odluči ići u lov na čudovišta, intervenirajući u druge države i svrgavajući njihove političke sustave pokušavajući pretvoriti te države kao Kanadu (kanadizacija svijeta). Za to je potrebno velika vojska i u tom lovu Kanada će dobiti mnoge nove neprijatelje koje će trebati vojno liberalizirati. Vladini dužnosnici radit će mnoge tajne aktivnosti i lagat će građanstvo o tome što rade. Kanađani će umirati diljem svijeta zbog razloga koji opće nemaju veze sa sigurnošću i prosperitetom Kanade. Čak i da lov, ili liberalni križarski pohod, počne s istinski dobrim namjerama da se učini svijet boljim mjestom, nakon nekog vremena ćete se probuditi i otkriti da je svijet manje siguran, nasilniji i da ste postali sličniji čudovištima koje ste pokušali promijeniti, nego što su čudovišta postali kao vi, Kanađani. Kanada kakvu danas poznajete nestala bi zauvijek. Ako vam je to neprihvatljivo onda ste protiv lova na čudovišta. Zaustavljanje lova na čudovišta SAD-u, američkim susjedima i saveznicima je bolje za cijeli svijet kao i usvajanje političke strategije realizma (konzervativizma).
Geopolitika profita (3. dio): Kineska strategija
Autorovo razumijevanje debate i neizrečeni argumenti
Ponovno je važno naglasiti kako se kritika post-hladnoratovskog liberalizma, kako u prijašnjim analizama tako i u ovoj analizi ne odnosi na unutarnju politiku liberalnih demokracija, odnosno na prava nacionalnih manjina, osiguravanje slobode govora, zakona/prava iznad sile te odvajanje privatne od javne sfere što je civilizacijski uspjeh Zapada, nego se kritika odnosi ponajviše na post-hladnoratovsku liberalnu vanjsku politiku koja je zagovarala nasilne promjene stabilnih, ali ne i liberalno-demokratskih, režima (čudovišta po liberalima iz debate) kroz poticanje prosvjeda, obojenih revolucija i sukoba u bližem i daljem susjedstvu Europske unije.
Ovo uviđaju i sami liberali koji zato danas sve više i govore o nužnosti okretanju realizmu, poput kanadskog premijera Marka Carneya i finskog predsjednika Alexandera Stubba.
Što su čudovišta i postoje li opće?
Odmah da odgovorimo, čudovišta ne postoje u stvarnom svijetu nego u liberalnoj dihotomnoj konstrukciji svijeta. Riječ je o liberalnom korištenju konstruktivističke teorije međunarodnih odnosa i konstruiranju drugih političkih sustava kao čudovišna kako bi se opravdao rat protiv njih. Odnosno, zapadne liberalne demokracije proglašavaju određen politički sustav koji nije liberalno-demokratski kao čudovišni i stoga ih na temelju svoje uloge misionarstva ili križarskog pohoda imaju pravo napasti ili „humanitarno bombardirati“ (hipotetski zbog bogaćenja oligarhijskih krugova liberalnih demokracija koji sponzoriraju političare koji pak pokreću takve ratove). Međutim, stvar se za liberale komplicira kad se uvidi da ako napadaju jedan sustav samo zato što je neliberalan ili nedemokratski, onda bi navedeno trebali napraviti i s ostalim takvim političkim sustavima. U čemu je razlika između nedemokratskih i neliberalnih država poput Sirije, Libije, Iraka ili Afganistana koja su navodno čudovišta u koje se mora intervenirati „humanitarnim bombardiranjem“, nasuprot primjerice Saudijske Arabije ili Sjeverne Koreje? Možda interesi liberalnih demokracija? Ali gdje su onda te univerzalne vrijednosti za koje se liberali tako snažno zalažu? Liberalizam kao takav je hipotetski samo konstrukcija zapadnih političko-ekonomskih elita kojim mogu pravdati svoje intervencije iza kojih stoji puko bogaćenje elita (ili oligarhije). Ispada da je onda liberalizam, kao i sloboda, samo lijepa riječ/paravan za sebičnost i licemjerstvo. „Licemjere, izvadimo najprije brvno iz oka svoga pa ćemo onda dobro vidjeti izvaditi trun iz oka bratova“ (Mt 7,5).
Nadalje, govoriti o političkim sustavima, kao što je Pompeo govorio, u vidu dobra i zla, kao da je riječ o metafizičkoj borbi je jasna zloupotreba religije i metafizike u političke svrhe, što nije neuobičajeno za američki kontekst. Politički sustavi, neovisno koji su, nemaju nikakvu metafizičku legitimaciju da ih se okarakterizira kao dobre ili zle, jer je riječ o pukoj organizaciji ljudskih zajednica ili kako bi rekao Isus Krist, ono što je carevo, a ne Božje. Ako se i vodi metafizički boj, po kršćanskoj religiji, on se ne vodi između političkih sustava (autokracije, demokracije i slično), nego oko pojedinca, oko svake osobe zasebno jer su svi ljudi stvoreni na sliku Božju. Za vjernike, svaki čovjek je kao pojedinac poligon metafizičkih sila dobra i zla, a pobjeđuje ono što pojedinac svojom slobodnom voljom odabere učiniti. Nigdje se u Bibliji (niti Katekizmu Katoličke Crkve) ne spominje nužna obrana liberalnih demokracija ili suverenih demokracija ili autokracija ili bilo kojih drugih političkih sustava ovozemaljskog svijeta. Stoga zazivanje dihotomije dobra i zla kao metafizike je licemjerno korištenje religijskih narativa u osobne sebične političke svrhe koji su kao takvi hipotetski mnogo bliže metafizičkom zlu, nego dobrom.
Rezultat debate
Po glasovima kanadske publike rezultat je jasan: NEMOJTE LOVITI ČUDOVIŠTA! U suprotnom moguća su dva ishoda: 1) ili će vam čudovišta odgovoriti i to može biti vrlo pogubno za cijelo čovječanstvo (što je djelomično prikazano u filmu Leave The World Behind iz 2023. godine); 2) ili ćete postati čudovište koje ste lovom htjeli uništiti, odnosno doći će do procesa čudovištizacije (eng. monsterization) i uvidjet ćete da je jedino čudovište u ovom svijetu vaš odraz u ogledalu. Odnosno, postat ćete čudovište koje lovite. Ili kako je rekao Stephen Walt u debati: „SAD je postao više kao čudovišta koje je krenuo loviti, nego što su čudovišta postala kao SAD (liberalna demokracija)“.
Koja je alternativa? Ravnoteža snaga, miroljubiva koegzistencija i vanjskopolitičko-diplomatsko racionalno razumijevanje „drugih“, a ne vječno prolijevanje krvi „onih drugih“ vodeći se križarskom idejom da je liberalna demokracija superiornija svim drugim političkim sustavima i zato svi politički sustavi trebaju postati liberalne demokracije.
Tjedna analiza Zorana Metera: Europa i Rusija već su zaratili: lavinu je nemoguće zaustaviti
Davno je jedan povijesni politički režim u svojim ideološkim osnovama imao superiornost kao ideološku premisu i cijeli svijet je uvidio kako je završila ta „superiorna rasa“ 1945. godine i koliko je milijuna ljudi moralo platiti svojim životima zbog suludih ideja superiornosti. Svaka superiornost bit će na kraju ponižena. „Tko se god uzvisuje, bit će ponižen, a tko se ponizuje, bit će uzvišen“ (Mt 23,12) (Lk 14,11). Sami liberali, poput kanadskog premijera ove godine u Davosu, javno su priznali da liberalizam nije superioran i da se je nužno (vanjskopolitički) okrenuti prema realizmu.
Debatu možete poslušati na poveznici ovdje.
Cijeli govor Johna Quincya Adamsa iz 1821. godine dostupan je na poveznici ovdje.
