Je li prekasno za europski ulazak u igru za pregovaračkim stolom, ili prava igra tek počinje?
- Sjedinjene Države su od početka novog tisućljeća u nevjerici gledale kako im njihov „dragulj“ – Europa, ubrzano izmiče iz ruku, kao što je to nakon Drugog svjetskog rata gledalo Britansko carstvo u odnosu na Indiju.
- Briljantna američka strategija, koja zapravo sada samo mora paziti da razina eskalacije ukrajinskog rata ne poprimi razmjere onog nuklearnog, u koji bi mogla biti uvučena i Amerika.
- Što Europa može dobiti pokretanjem dijaloga s Putinom i koji su rizici u suprotnom slučaju?
- Ovo je očito rat iscrpljivanja koji ne može trajati vječno pa itekako mogu slijediti dramatični potezi one strane koja bi se u svemu ovome našla stiješnjena uza zid (tu mislim i na Europu koja je sada najveći saveznik Ukrajine i koja je na nju stavila sve svoje uloge).
Jučer je u Moskvi održan sastanak veleposlanika Ujedinjenog Kraljevstva, Francuske i Njemačke (tzv. format država E3) sa zamjenikom ruskog ministra vanjskih poslova Mihailom Galuzinom. Što je u pozadini, i čime ovo može rezultirati pokušat ću dati odgovor u ovoj geopolitičkoj analizi.
Najprije podsjećam kako je sastanak održan u trenutku nikad veće napetosti između Rusije i Europe od početka ukrajinskog sukoba, a koja se ogleda u obostranoj ratničkoj retorici, upozorenjima da je međusobni rat gotovo neizbježan već do 2030. godine, pokretanju učestalih vojnih vježbi, uključujući i onih nuklearnog karaktera u blizini međusobnih granica, i općenito, sveopćoj ubrzanoj militarizaciji kontinenta koja ne sluti na dobro.
Poljski premijer Donald Tusk nedavno je izjavio kako bi Rusi mogli napasti neku članicu NATO-a u roku od nekoliko mjeseci, dok je Rusija optužila Europljane da pomažu Ukrajini u napadima na Rusiju jer dopušta ukrajinskim dronovima prelet preko svog zračnog prostora za te napade. Europa inzistira na još jačim sankcijama i povećanoj pomoći Kijevu, dok Rusija prijeti napadom na pogone za proizvodnju dronova u EU – kako je to nedavno lijepo opisao ukrajinski medij Strana.
Dakle, eskalaciji političkih odnosa i neviđenoj buci ratnih bubnjeva u Europi još od Drugog svjetskog rata pridonose i sve češći napadi ukrajinskim dronovima u dubinu ruskog teritorija, što otvoreno podupiru ključne europske metropole govoreći kako će ti napadi oslabiti rusko gospodarstvo i njegov ratni stroj, i tako primorati Vladimira Putina da sjedne za pregovarački stol i dogovori pravedni mir – iako su donedavno i same europske sile mogućnost takvih ukrajinskih napada definirale kao crvene crte koje se ne smiju prelaziti – svjesne moguće reakcije Moskve.
Tim više što je potonja u međuvremenu snizila prag za primjenu nuklearnog oružja kroz izvršenu reviziju ruske nuklearne doktrine. U njoj je, sada, između ostalog navedeno i kako udari na ruske strateške energetske objekte od strane zemlje koja ratuje protiv Rusije (ili saveza zemalja) i zemlje (ili saveza zemalja) koja joj u tim napadima pomaže predstavljaju podlogu za uporabu oružja protiv njih.
Čudni sastanak u Moskvi: Hoće li diplomacija utišati ratne bubnjeve u Europi?
Paraliza pregovora
Naravno da su opasnosti od svega navedenog itekako svjesni dužnosnici s obje strane barikada. Međutim, problem je što je mogućnost bilo kakvih pregovora između Rusije i Europe već dugo blokirana krajnje neprijateljskom retorikom i praktičnim potezima (sankcije, blokirana ruska imovina). Zapravo je blokirana činjenicom da politički odnosi između dviju strana više i ne postoje, već su svedeni isključivo na formalni rad njihovih diplomatskih predstavništava.
Za razliku od odnosa između Rusije i SAD-a gdje su nakon dolaska Donalda Trumpa na vlast otvoreni kanali dijaloga – prethodno potpuno paralizirani tijekom četiri godine mandata Joea Bidena koji je odbijao bilo kakav dijalog s Moskvom prije ruskog vojnog povlačenja iz Ukrajine. Pa makar sadašnji dijalog Moskve i Washingtona i ne davao previše (bolje rečeno nikakvih) rezultata, Putin i Trump jedan drugog mogu nazvati u bilo kojem trenutku i razgovarati o bilo kojem problemu – što u vrijeme sadašnjih napetosti na europskom kontinentu i svijetu općenito nije mala stvar. S druge strane nezamisliv je razgovor (čak i telefonski) između bilo kojeg europskog vođe s Putinom. Paradoks je u tome što bi takav pokušaj (a što se već i pokazalo u praksi) bio odmah dočekan na politički i medijski nož u smislu da onaj tko to čini (činili su svojedobno i Emmanuel Macron i Olaf Scholz i brzo polučili „jezikovu juhu“ od „pravovjernih“ briselskih struktura odnosno moćnika, a o Viktoru Orbanu i Robertu Ficou da i ne govorim) samo olakšava Putinovu poziciju i potiče ga na nastavak agresije. To je zapravo potpuno apsurdan argument koji a priori isključuje mogućnost bilo kakvog suvislog dijaloga odnosno zahtjeva od druge strane da najprije prihvati tvoje uvjete a da bi se onda moglo razgovarati. Tada, međutim, razgovori više i ne bi bili potrebni. Time i diplomacija općenito.
Kako bi nuklearni rat NATO-a protiv Rusije mogao slučajno početi zbog Ukrajine
EU bezuspješno traga za svojim pregovaračem
Stoga i ne čudi – s obzirom na brzo rastuću opasnost eskalacije – što Europska unija od početka ove godine traga (za sada bezuspješno) za svojim zajedničkim pregovaračem s Vladimirom Putinom. Motiva za to je više od same spoznaje opasnosti eskalacije rata u i izvan Ukrajine, a jedan je, svakako – pokušati uhvatiti izgubljeni korak sa SAD-om u rješavanju ukrajinskog rata.
Naime, Europa je sada izvan pregovaračkog stola koji je još uvijek rezerviran isključivo za Rusiju, Ukrajinu i SAD nakon što je Trump početkom prošle godine pokrenuo pregovarački proces u trojnom formatu. Strah europskih sila leži u tome da će se o uvjetima mira u Ukrajini, s kojom su se u međuvremenu oni u potpunosti identificirali tj. svrstali na njenu stranu, navedeni trio dogovoriti na način koji neće uzimati u obzir i ključne europske geopolitičke interese što smatraju nedopustivim. Još jedan razlog za traganjem za svojim pregovaračem je sama spoznaja o nužnosti reguliranja europsko-ruskih odnosa, jer su zakoni geografije neumoljivi. Rusija je europski istočni susjed – i to veliki i nuklearni – i to će uvijek biti.
Međutim, EU nikako ne uspijeva pronaći zajedničkog kandidata jer su očito i interesi među zemljama članicama oko toga će ih predstavljati, ali i oko budućih odnosa s Rusijom podijeljeni. Tako jedni ostavljaju mogućnost buduće energetske suradnje s Rusijom u kontekstu sve veće globalne energetske krize koja opasno prijeti Europi, dok su drugi a priori protiv, i td., i td. U tom su se kontekstu u europskim kuloarima do sada spominjala različita imena – od bivših njemačkih kancelara Gerharda Schroedera i Angele Merkel, preko bivšeg talijanskog premijera Maria Draghija do sadašnje šefice diplomacije EU-a Kaje Kallas i finskog predsjednika Alexandra Stubba. Odnedavno se pojavilo i ime bivšeg predsjednika (do 2019.) Europske komisije Jeana-Claude Junckera. Jasno je, dakle, kako pravog dogovora očito nema.
Zato je zanimljiv i intervju spomenutog Alexandera Stubba od prije dva tjedna za švicarski Neue Zürcher Zeitung. Gotovo je u određenom smislu proročki.
Na upit novinara o tome kako „Kruže glasine da biste vi mogli biti taj koji će nazvati Putina“ odgovorio je slijedeće:
„Puno je glasina, ali po mom mišljenju, sadržaj je važniji od pojedinca. Više bih volio da takve pregovore vodi skupina ljudi. Zato sam i naveo redoslijed: prvo institucije EU počinju pregovore, zatim se uključuju vodeći europski igrači. A ako kasnije bude potrebna neformalna pomoć „iza kulisa“, i to je u redu. Međutim, još ne govorimo o odabiru određene osobe.“
Drugim riječima Stubb je „prorokovao“ „vodeće europske igrače“ kao one koji se uključuju u pregovore – a upravo to sada čini format E3: od prošlotjednog sastanka u Londonu sa Zelenskim, do jučerašnjeg u Moskvi s ruskim zamjenikom ministra diplomacije. Vremena da EU nešto samostalno učini s odabirom zajedničkog pregovarača očito više nema, pa su tri ključne europske sile odlučile stvar uzeti u svoje ruke.
Naravno, uz pomoć Zelenskog, jer on im je sada još uvijek jedina nada da proguraju svoje interese za pregovaračkim stolom. Time je Zelenski u izvrsnoj (vanjsko)političkoj poziciji, jer osim Ukrajine de facto zastupa i europske interese pa može tu istu Europu ucjenjivati svime što on Ukrajini želi osigurati (beskonačan priljev novca i oružja, i nakon kraja snova o NATO-u punopravno članstvo u EU, a što mnogi u Uniji ne žele). Ali ako bi europski predstavnik sjedio za pregovaračkim stolom s Putinom stvar bi se po Europu donekle popravila jer bi samostalno artikulirala svoje interese.
Blic analiza Zorana Metera: Tek što je završio sa svojim govorom, Kijev dronovima Putina opet ponizio. Što će učiniti?
Teorija skepse
Niže ću iznijeti određene vlastite teorije za koje smatram kako mogu biti u pozadini pokrenutih europskih poteza prema Moskvi:
Prva je „teorija skepse“ koja sumnja u iznenadnu spremnost Europljana da razgovaraju s Putinom o Ukrajini. Tim više ako se pogledaju uvjeti koje je E3, skupa sa Zelenskim, na sastanku u Londonu postavio Putinu za početak dijaloga. Oni uključuju prekid vatre duž trenutačne crte bojišnica “kao početnu točku za dijalog”, čvrsta sigurnosna jamstva za Ukrajinu, uključujući mogućnost raspoređivanja multinacionalnih mirovnih snaga, rusko plaćanje Ukrajini ratne odštete i zamrzavanje ruskih financijskih aktiva dok sve to ne bude provedeno. Dakle, sve ono što što Putin, sve kada bi i htio a sigurno neće – ne može prihvatiti, jer bi to podrazumijevalo kapitulaciju Rusije s obzirom na njene ciljeve pokretanja rata.
Skepsa je tim više veća što ni Trump nije uspio postići pomak prema približavanju stavova Moskve i Kijeva za mirno rješenje sukoba, pa kako bi to onda mogli po geopolitičkoj težini i vojnoj snazi kojom raspolažu puno manji europski lideri. Sveukupno – europske pripreme za pregovore u kontekstu svega navedenog puno više sliče pripremama za rat nego za dijalog s Rusijom.
Dakle, oni koji se u „teoriji skepse“ mogu prepoznati, smatrali bi kako je ovdje riječ o europskom igrokazu usmjerenom na dobivanju vremena za dodatnu mobilizaciju vojnih i financijskih sredstava, i da europski lideri naglasak stavljaju na informacijski prostor u smislu „pokušavamo nešto pokrenuti ali je Rusija ona koja to ne želi pa nam stoga ništa ne preostaje nego ubrzana priprema za rat“.
Tu svakako ima logike (spomenuti uvjeti za dijalog koji ga de facto onemogućuju), tim više što bi skeptici lako mogli smatrati i kako se bez SAD-a ukrajinski rat ionako ne može i neće završiti. Ovo potonje sam često i osobno naglašavao. Evo i zašto.
Blic analiza Zorana Metera: ‘Epidemija’ rušenja dronova u baltičkim zemljama; evo čime Rusi upravo prijete
Američki čimbenik kao presudan
Davno sam pisao kako je ukrajinski rat produkt američke geopolitike – svojevrsni mamac kojeg su progutali svi Europljani – prije svega Ukrajina i Rusija, i da će rat trajati onoliko dugo koliko bude u stanju SAD-u donositi dividende.
Sjedinjene Države su od početka novog tisućljeća u nevjerici gledale kako im njihov „dragulj“ – Europa, ubrzano izmiče iz ruku, kao što je to nakon Drugog svjetskog rata gledalo Britansko carstvo u odnosu na Indiju. To se najbolje vidjelo kada su uočeni prvi važni zajednički vanjskopolitički potezi ključnih europskih kontinentalnih sila – Francuske i Njemačke – i Putinove Rusije. Zajednički su se usprotivili američkoj invaziji na Irak 2003. g bez mandata Vijeća sigurnosti; gospodarski odnosi između Europe i Rusije počeli su se razvijati takvom dinamikom da se ponovo otvoreno počelo govoriti o „jedinstvenom prostoru od Lisabona do Vladivostoka“ što je zapravo geopolitički projekt – gdje će europske tvrtke paradirati kroz veliko i unosno rusko tržište, a Rusija isporučivati svoju jeftinu energiju Europi za njen još brži razvoj i globalnu konkurenciju.
Ali SAD nije želio, poput Velike Britanije po pitanju Indije, biti više-manje nijemi promatrač, već je krenuo u akciju tj. zaustavljanje tog procesa.
Washington je navedene nove geopolitičke obrise na euroazijskom kontinentu s pravom percipirao kao „protuameričke“. Ne u smislu da bi mu Europa i Rusija tada već zajednički radile o glavi, već jednostavno kroz činjenicu da bi u takvom scenariju američka dominacija ne samo u Europi, već i globalno – vrlo brzo doživjela krah. A to je ono, što Washington nije mogao ni želio dopustiti.
Zato je kroz projekt Ukrajina sustavno i strpljivo, i s golemim uloženim novcem stvarao političke i društvene pretpostavke u toj zemlji koji će na kraju i dovesti do toga da je Rusija morala pokrenuti rat jer bi Ukrajina u suprotnom završila u NATO-u što bi bio potpuni ruski geopolitički debakl (NATO bi u potpunosti preuzeo Crno more (Turska, Bugarska, Rumunjska, Ukrajina s Krimom kao ključnom točkom za njegov nadzor) a njegove rakete bile bi na 10-ak minuta od Moskve što bi predstavljalo i istinsku ugrozu nacionalnoj sigurnosti što si Rusija nije mogla dozvoliti), a Europa morala bolno prekinuti tj. potpuno odustati od svoje „Istočne politike“ i vratiti se u američki zagrljaj. To uključuje čvrstu vojnu suradnju pod vodstvom SAD-a, kupnju američkih energenata umjesto ruskih, i na kraju – preuzimanje odgovornosti za sam tijek ukrajinskog rata na svoja leđa kroz financiranje ukrajinskog proračuna i opskrbe oružjem njene vojske – što se dogodilo nakon dolaska Trumpa na vlast.
Briljantna američka strategija, koja zapravo sada samo mora paziti da razina eskalacije ukrajinskog rata ne poprimi razmjere onog nuklearnog, u koji bi mogla biti uvučena i Amerika – što ona, logično, nikako ne želi (ne želi to naravno ni Rusija).
FT: SAD želi proširiti svoje nuklearno oružje u Europi; američki vojnici napuštaju Litvu
Teorija europskog zavaravanja Trumpa
Zašto Europa onda uopće traži pregovore s Rusijom postavljajući joj prethodno nemoguće uvjete, bilo bi logično pitanje?
Moguća je teorija kako na ovaj način E3 želi pred Washingtonom odnosno Trumpom prikriti svoju stvarnu želju za vođenje ozbiljnog dijaloga s Moskvom, znajući dobro koje u suprotnom – ako tog dijaloga ne bude – mogu biti posljedice. Jer ovako predstavljeni uvjeti, kako je to učinjeno 7. lipnja na sastanku u Londonu, Trumpa mogu slobodno ostaviti mirnog u smislu da Europljani možda opet nešto zakulisno kuhaju Amerikancima.
Naime, ne treba zaboraviti kako i koliko često Trump grubo udara po Europi – i po Europskoj uniji i po Velikoj Britaniji pod vodstvom liberala Keira Starmera. Otvoreno je govorio kako EU u svom sadašnjem obliku nije prijatelj Sjedinjenih Država i da se mora dramatično promijeniti, postati istinski američki saveznik koji će slijediti svaku zapovijed iz Washingtona, kupovati američke energente, odustati od kineskih a kupovati američke proizvode, trošiti više sredstava na obranu i što sve ne. Poznate su i njegove izjave: „EU je stvorena da uništi Sjedinjene Države“, „… moramo preispitati ima li smisla da Amerika ostane u NATO-u“, „Grenland bi trebao biti američki“.
Dakle, moguće je kako europski lideri sada odjednom počinju maštati o nekoj tihoj pobuni – kako bi spasili što se još spasiti da od europskih autonomnih interesa, izvan onih američkih.
Osobno ne vjerujem, ali i ne isključujem u potpunosti, navedene pretpostavke kao europski motiv za pregovore.
Vojnopolitička analiza Zorana Metera: Dok Rusija gori, Rusi pred osvajanjem važnog grada u Donbasu
Teorija da Europa vjeruje u ukrajinsku pobjedu
U svemu ovome sigurno egzistira i teorija kako Europa sada opet vjeruje u moguću ukrajinsku vojnu pobjedu. Ona se može vidjeti kroz naglo promijenjeni narativ u europskim medijima koji počinje paralelno s pojačanim ukrajinskim napadima dronovima u dubinu Rusije koji pak koincidiraju s američko-izraelskim početkom rata s Iranom.
Kroz narativ se povlače teze kako Ukrajina dobiva rat, kako je rusko gospodarstvo pred slomom i kako raste narodni gnjev koji ide u smjeru traženja brzog završetka rata – što je potpuni otklon od donedavnih mainstream naslova u isto takvim medijima, prema kojima je Ukrajina u vrlo teškoj situaciji, pred energetskim slomom i smrzavanjem, s očajnim stanjem na bojišnicama zbog nedostatka isporuka zapadnog oružja i streljiva, pada morala, sve većeg otpora građana mobilizaciji…
Zanimljiv tekst u tom smislu donosi Bloomberg osvrćući se na spomenutu inicijativu E3 prema Rusiji. On smatra kako je intencija europskih lidera osiguranje Trumpove potpore za njihov plan rješavanja rata koji je predočen Putinu (gore navedeni uvjeti sa sastanka u Londonu), a što mu namjeravaju predočiti na predstojećem skorom sastanku G7. Medij tvrdi kako tri ključne europske zemlje vjeruju da se rat okrenuo u korist Ukrajine, što stvara mogućnost za reviziju mirovnih uvjeta koje su Trump i Putin dogovorili na Aljasci (povlačenje ukrajinske vojske iz Donbasa, priznanje ruske jurisdikcije nad anektiranim područjima, odmrzavanje ruske imovine).
Možda to i je tako kako piše Bloomberg, ali opet mi se čini kako nema nikakve logike ići prema Putinu s unaprijed neprihvatljivim stavovima ukoliko se želi istinski dijalog. A to proizlazi iz teksta američkog medija – tj. traže dozvolu Trumpa da na tim osnovama vode dijalog. Svi koji u europskim metropolama poznaju Putina i njegov način razmišljanja dobro znaju kako je to jednostavno nemoguće.
Tim više što ne vjerujem i da bi sam Trump mogao pristati da na takvim osnovama počne vršiti pritisak na Putina da završi rat, jer bi mu prijetilo da se i njegova komunikacija s Putinom vrlo brzo svede na onu koju je s njim imao Joe Biden, a što sigurno ne želi. Puno je naime, osim Ukrajine, i drugih važnih tema u svijetu o kojima on s Putinom može razgovarati ukoliko bi to bilo potrebno.
Ali ima u svemu ovome još jedan važan element koji možda i presudno motivira europske čelnike na poduzimanje inicijative u razgovoru s Rusijom.
Riječ je o brzorastućoj globalnoj geopolitičkoj krizi, prije svega na Bliskom istoku koja bi mogla, ukoliko rat s Iranom ponovo eskalira, Europu dovesti u krajnje tešku situaciju po pitanju opskrbe gorivom što može utjecati na ionako već posrnulo gospodarstvo, itekako opterećeno stalnim zahtjevima za obrambena izdavanja, što je jučer glave koštalo i britanskog ministra obrane koji je dao ostavku, a što je ozbiljno uzdrmalo čitavu Starmerovu vladu.
Jačaju napetosti i između Izraela i Turske u kontekstu izraelskog rata u Libanonu i stanja u Pojasu Gaze koje se ne pomiče s mrtve točke usprkos Trumpovim velikim i ambicioznim sporazumima. Sve to prijeti i dodatnim izbjegličkim valovima prema europskom kopnu.
Stoga, iako mala – postoji mogućnost za pokretanje ozbiljnog dijaloga između Europe i Rusije s obzirom na moguće posljedice od onoga što prijeti ukoliko njega ne bude. Jer rizici od eskalacije rata, do razine onog nuklearnog rastu proporcionalno, kako s njegovim odugovlačenjem tako i s nastavkom ukrajinskih udara po dubini Rusije (jedan je takav bio i danas, na praznik Dana Rusije). S druge strane Reuters piše o ruskim masovnim udarima po lukama u i oko Odese „koji prijete kolapsu izvoza“ te zemlje.
Ovo je očito rat iscrpljivanja koji ne može trajati vječno pa itekako mogu slijediti dramatični potezi one strane koja bi se u svemu ovome našla stiješnjena uza zid (tu mislim i na Europu koja je sada najveći saveznik Ukrajine i koja je na nju stavila sve najvažnije uloge).
Zato samo brzi završetak rata može ublažiti navedene rizike.
Tjedna analiza Zorana Metera: Europa i Rusija već su zaratili: lavinu je nemoguće zaustaviti
Postoje različiti scenariji od pokretanja spomenutog dijaloga Europa-Rusija, ali u svakom od njih presudnu ulogu imat će tri čimbenika: stanje u i oko rata s Ukrajinom, stav SAD-a u svemu tome, i cijene i dostup energenata na svjetska tržišta.
