Republika Hrvatska ima više od 105.000 registriranih domaćih plovila (brodova, jahti) izrađenih od staklo plastike (GRP – Glass Reinforced Plastic), uz nepoznat broj stranih i neregistriranih plovila koja se nalaze na njezinom teritoriju.
Kako velik dio te flote ulazi u završnu fazu životnog vijeka, pojavljuje se sve izraženiji problem zbrinjavanja dotrajalih i napuštenih plovila. Staklo plastika je izdržljiv materijal, ali se vrlo teško reciklira te se u prirodi praktički ne razgrađuje.
Posljedice uključuju okolišne rizike, zauzimanje obalnog prostora, sigurnosne prijetnje te rastuće troškove za lokalne zajednice i državu.
U radu se analiziraju razmjeri problema u Hrvatskoj, predstavljaju primjeri dobre prakse iz Europe te predlažu mjere za uspostavu održivog sustava gospodarenja plovilima na kraju životnog vijeka.
Materijal koji traje — i ostaje
Staklo plastika, poznatija u struci kao GRP (Glass Reinforced Plastic) ili fiberglas, dominira gradnjom rekreacijskih i manjih komercijalnih plovila od kasnih 1960-ih godina. Razlog njezine popularnosti jasan je: otporna je na koroziju, lakša od metala, relativno jeftina u serijskoj proizvodnji i lako se oblikuje u složene brodske forme. U godinama nakon Drugog svjetskog rata, ta je tehnologija revolucionirala masovnu gradnju plovila i direktno omogućila ekspanziju nautičkog turizma u Mediteranu — pa tako i u Jadranskom moru.
Međutim, staklo plastika dolazi s jednim dubokim, dugo ignoriranim nedostatkom: ona se gotovo ne može reciklirati. Radi se o termosetnom kompozitu u kojemu su staklena vlakna trajno vezana s poliesterskom ili epoksidnom smolom. Kada takvo plovilo jednom prestane biti funkcionalno, ono zapravo ne “nestaje” — ono ostaje. Godinama, desetljećima, potencijalno i stoljećima.
Europske i globalne analize upozoravaju da svake godine može nestati i do 5.000 plovnih objekata koji su tiho odloženi u uvale, napola potopljeni uz obalu, zakopani na privatnim parcelama ili prešutno ostavljeni u marinama čiji su vlasnici prestali plaćati vez. Ovo nije apstraktan okolišni problem. U Republici Hrvatskoj, sa svojih 1.244 otoka i jedan od najintenzivnijih nautičkih turizma u Europi, ovaj problem već je prisutan — i ubrzano se povećava.
Razmjeri problema u Republici Hrvatskoj
Što kaže registar plovila?
Prema analizi Registra plovila Republike Hrvatske iz 2025. godine, u zemlji je registrirano ukupno (približno) 134.613 plovila. Distribucija prema vrstama prikazana je u tablici 1.
Tablica 1. Registrirana plovila u RH prema vrsti (2025.)
Od tog ukupnog broja, čak 78,05 % plovila izrađeno je od staklo plastike — što znači otprilike 105.000 plovila. Velika većina, 85,4 %, koristi se isključivo za osobnu upotrebu, a novija plovila dominantno su zastupljena u charter floti. Prema podacima Državnog zavoda za statistiku za 2024. godinu, u marinama je na stalnom vezu boravilo 16.845 plovila, od kojih su dominantne motorni jahte i jedrilice.
Ovi podaci prikazuju trenutačno registrirana plovila pod hrvatskom zastavom. No ne obuhvaćaju plovila izbrisana iz hrvatskog upisnika niti plovila vlasnika koja danas viju stranu zastavu.
Problem “administrativno nepostojećih” plovila
U nekoliko valova čišćenja registra — posebno između 2019. i 2022. godine — iz plovidbenih upisnika izbrisano je oko 20.000 plovila, uglavnom zbog neplaćenih naknada, neusklađenih podataka ili propuštenih tehničkih pregleda. Samo krajem 2021. donesena su rješenja o brisanju 6.363 plovila, a godinu-dvije ranije popisi su sadržavali više od 10.000 predviđenih za brisanje.
Ključno pitanje nije administrativno — nego fizičko: gdje su ta plovila danas?
Za veliki broj starih plastičnih brodica ne postoji javno dostupna evidencija o recikliranju, zbrinjavanju ili uništavanju. Dio je ostao kod vlasnika koji ga više ne koriste. Dio je završio na privatnim imanjima, suhim vezovima ili zarastao u šikaru uz obalu. Dio je, najvjerojatnije, tiho potopljen ili napušten u uvalama.
Hrvatska nema javno dostupnu bazu podataka koja bi plovilo izbrisano iz registra pratila do njegova konačnog zbrinjavanja. Taj regulatorni vakuum nije samo administrativni propust — on je ekološka vremenska bomba.
Charter flota i plovila pod stranom zastavom
Poseban sloj problema predstavlja charter flota. Hrvatska je jedna od vodećih charter destinacija u Europi s procijenjenih 16.000 plovila koja aktivno sudjeluju u iznajmljivanju. Starost flote raste, a zamjenski ciklus postaje sve sporiji zbog rastućih troškova i neizvjesnih propisa. Kada charter plovilo “izađe iz upotrebe”, rijetko završi na organiziranom recikliranju — daleko češće biva prodano dalje, napušteno ili prepušteno propadanju.
Dodatni izazov su plovila pod stranom zastavom koja se nalaze u hrvatskim marinama. Dio tih plovila registriran je u zemljama s blažim administrativnim zahtjevima upravo kako bi se izbjegla hrvatska regulativa.
Kada takva plovila propadnu ili budu napuštena, odgovornost za njihovo zbrinjavanje ostaje nejasna, a troškovi sanacije padaju na lokalne vlasti ili vlasnike Marina, a u zadnje vrijeme i ŽLU.
Zašto napuštena staklo-plastika nije bezopasna?
Postoji raširena — i pogrešna — predodžba da napuštena plastična plovila “tek stoje” i ne čine aktivnu štetu. Stvarnost je daleko složenija.
Staklo plastika u morskom okolišu i na obali trpi razne oblike degradacije: UV zračenje polako razgrađuje smolu, valni udari drobe konstrukciju, morski organizmi (naročito teretni crvi) prodiru u oštećene dijelove. Taj proces ne znači nestajanje materijala — znači njegovo drobljenje na sve manje čestice, uključujući mikro plastiku koja ulazi u hranidbeni lanac morskih ekosustava.
Potopljena ili napola potopljena plovila blokiraju plovne putove, uništavaju morsko dno, onemogućavaju normalan razvoj morske trave, alga koje su zaštićena europskim propisima, i mogu predstavljati fizičku opasnost za ronioce, brodice i plovila na motorni pogon.
S pravnog stajališta, napušteno plovilo — posebno ako je izbrisano iz registra — stvara teškoće u utvrđivanju odgovornosti. Lokalne uprave, lučke kapetanije, marina operateri i Županijske Lučke Uprave; često se nalaze u situaciji da moraju snositi troškove uklanjanja plovila čiji vlasnik nije dostupan, ne može platiti ili jednostavno postoji samo na papiru kao nekadašnji registrirani vlasnik.
Ključna činjenica!
Staklo plastika se u prirodnim uvjetima ne razgrađuje. Odbačeno plovilo ne “nestaje” — ono se drobi na mikro plastiku koja ostaje u ekosustavu generacijama.
Što Europu predvodi — i zašto Hrvatska zaostaje
Francuska: sustav proširene odgovornosti
Francuska je 2019. godine uvela jedinstven sustav u Europi — REP (Responsabilité Élargie du Producteur) koji na sektor rekreacijskih plovila primjenjuje načelo proširene odgovornosti proizvođača. Sustav funkcionira tako da brodogradilišta i uvoznici plovila uplaćuju naknadu koja financira organizirano prikupljanje, rastavljanje i recikliranje starih plovila.
Mreža centara za dekomisiju širi se duž cijele francuske obale. Uz to, suradnja između Beneteau grupe, kemijske kompanije Arkema i tvrtke Veolia rezultirala je komercijalnim razvojem smole Elium — termoplastičnog veziva koje omogućuje gradnju plovila koja se na kraju životnog vijeka mogu kemijski reciklirati i ponovo koristiti kao sirovina. Francuska tako nije razvila samo tehnologiju — razvila je cjelovit gospodarski model.
Nizozemska: termoplastični kompoziti i 3D tisak
Nizozemska je europski lider u industrijskoj primjeni termoplastičnih kompozita. Organizacije poput Thermoplastic Composites Application Center (TPAC) i tvrtke Northern Light Composites razvile su materijale koji se mehanički ponašaju poput klasične staklo plastike, ali se na kraju životnog vijeka mogu rastopiti, preraditi i koristiti za novi proizvod.
Posebno je inovativan holandski pristup 3D tisku brodskih trupova iz recikliranih termoplastičnih materijala. Takva plovila imaju gotovo nulti industrijski otpad u fazi proizvodnje, a na kraju životnog vijeka trup može biti lokalno prerađen bez kompleksne logistike. Ovo nije vizija budućnosti — to su plovila koja se danas grade u Rotterdamu.
Norveška: državni poticaji za predaju starih plovila
Norveška je još 2017. uvela financijske poticaje za dobrovoljnu predaju starih plovila na recikliranje. Tvrtka Ecofiber Recycling AS razvila je industrijski proces za obradu staklo plastike, gdje se materijal mehanički usitnjava i koristi kao punilo ili sirovinski input u industriji cementa i mineralnih materijala. Godišnje tvrtka obradi više od 2.000 plovila — od dasaka za surfanje do ostalih proizvoda od staklo plastike.
Norveški model nije tehnološki savršen — kemijsko recikliranje staklo plastike i dalje je skupo i kompleksno — ali pokazuje da organizirani sustav uz državnu podršku može u potpunosti eliminirati pojavu masovnog napuštanja plovila.
Gdje je Hrvatska u ovom kontekstu?
Hrvatska u pogledu recikliranja i novih materijala vidljivo zaostaje za vodećim europskim državama. Nema nacionalnog sustava prikupljanja plovila na kraju životnog vijeka. Nema financijskih poticaja za predaju starih brodica. Nema javno dostupne evidencije o zbrinjavanju plovila izbrisanih iz registra.
Istovremeno, hrvatska istraživačka zajednica — na sveučilištima u Splitu, Rijeci i Zagrebu — aktivno sudjeluje u europskim projektima zelene tranzicije brodogradnje. Znanje postoji. Nedostaje politička volja i sustavni pristup.
Smjernice za rješavanje problema
Kratkoročne mjere
Za kratkoročno djelovanje predlažu se sljedeće konkretne mjere:
- Uvesti obvezu prijave zbrinjavanja plovila: svaki vlasnik koji odjavljuje plovilo iz registra mora dokazati da je ono zbrinuto na prihvatljiv način (predaja u reciklažno dvorište, rastavljanje, izvoz) — ne samo platiti administrativnu naknadu.
- Predlaže se zabrana uvoza i registracije plovila/čamaca/jahta i brodova od staklo plastike u Upisnik / Očevidnik MMPI-a. Uskladiti hrvatsku praksu s EU Green Deal zahtjevima i uvesti provjeru materijala kao uvjet za registraciju uvezenih plovila.
- Pokrenuti inventarizaciju napuštenih plovila: sustavno mapiranje svih napuštenih plovila duž jadranske obale, i šire u suradnji lučkih kapetanija, marina, ŽLU lokalnih vlasti.
- Uspostaviti privremene depoe: na nekoliko lokacija (npr. Split, Šibenik, Zadar, Rijeka, Pula) urediti privremena odlagališta gdje bi vlasnici mogli besplatno ili uz simboličnu naknadu predati plovilo.
- Amnestija i poticaj za dobrovoljnu predaju: kratkotrajna amnestija za vlasnike plovila bez tehničke ispravnosti ili registracije koji dobrovoljno predaju plovilo na zbrinjavanje — bez kazne i plaćanja zaostalih naknada.
Srednjoročne mjere
- Uspostaviti REP sustav po uzoru na Francusku: uvesti naknadu za sva nova plovila pri prvoj registraciji ili uvozu, kojom se financira budući fond za recikliranje i budu od reciklirajući materijala.
- Subvencionirati tranziciju malih brodogradilišta: kroz europske fondove (Fond za pravednu tranziciju, EMFAF) poduprijeti mala i srednja brodogradilišta koja žele uvesti termoplastične ili bio-kompozitne materijale u svoju proizvodnju.
- Razviti domaće kapacitete za recikliranje: u suradnji s industrijskim partnerima i europskim fondovima poduprijeti razvoj prvog hrvatskog centra za recikliranje FRP plovila.
Dugoročna vizija (5+ godina)
Dugoročni cilj treba biti uspostava zatvorenog ciklusa u hrvatskoj nautičkoj industriji: plovilo se gradi od reciklabilnih materijala, a kada završi životni vijek, vraća se u proizvodni krug kao sirovina. Takav model nije utopija — on je stvarnost u Francuskoj i Nizozemskoj već danas.
Posebno je važna komponenta edukacije i brendiranja.
Hrvatska se pozicionira kao destinacija zelenog nautičkog turizma — ali ta se reputacija ne može graditi dok se duž njezine obale gomilaju napuštena plovila od materijala koji će ostati u ekosustavu sljedećih stotinu godina.
Ovaj problem nije budući izazov, već sadašnja stvarnost!
Problem napuštenih plovila od staklo plastike nije budući izazov — on je sadašnja stvarnost koja se svake godine pogoršava. Hrvatska ima više od 105.000 plovila od staklo plastike u registru, nepoznat broj izbrisanih koji fizički postoje, i gotovo nikakvu infrastrukturu za njihovo organizirano zbrinjavanje.
Europski uzori — Francuska, Nizozemska i Norveška — pokazuju da problem nije nerješiv. Potrebno je kombinirati regulatorne mjere (REP sustav, obvezna prijava zbrinjavanja), financijske poticaje (fond za recikliranje, subvencije za tranziciju) i razvoj tehnoloških kapaciteta (reciklažni centri, novi materijali).
Hrvatska nautička industrija, akademska zajednica i tijela javne vlasti imaju potrebno znanje i europske fondove na raspolaganju. Ono što nedostaje jest zajednička volja da se od reaktivnog pristupa — koji rješava probleme tek kada postanu krize — prijeđe na proaktivni sustav koji ih sprječava.
Svako plovilo koje danas bude pravilno zbrinuto, jedno je plovilo manje koje će sutra opteretiti našu obalu, naše more i naše javne proračune. Cijena izostanka postupanja uvijek je veća od cijene pravovremenog i sustavnog odgovora.
Milo Miklaušić, kap.
PROČITAJTE JOŠ:
Plovila od stakloplastike i smole: Problem reciklaže koji dolazi
Većina rekreativnih brodova danas je izrađena od plastike ojačane vlaknima (FRP) i smole – materijala koji su izdržljivi, lagani i dugovječni. Ali što se događa kada ti brodovi dođu do kraja svog životnog vijeka? Za razliku od velikih brodova, za mala i rekreativna plovila u EU još ne postoji jedinstveni i
GROBLJE BRODOVA NA OTOKU UNIJE Komunalci prije tri godine dovukli 60 barki na livadu i zaboravili na njih! Razlog će vas šokirati…
Na otoku Unije već dugo postoje brodovi koji “nemaju” vlasnika, zarasli su u korov. Ima ih 60-ak i stoje godinama na livadi. – Javna površina na kojoj su “vlasnici” ostavili brodove je po njima “ničija i svačija”, može se uzurpirati kako se kome prohtije. Na susjednom otoku Susku su
