Zamislimo samo, gledano povijesno: za nekoliko je dana Hitlerov rođendan pa ćemo završiti Drugi svjetski rat; ili gledano kroz tmurnu sadašnjost – uskoro će svjetsko prvenstvo u hokeju na ledu kojeg voli gledati Putin, pa završimo do tada ukrajinski rat. Naravno – ne ide to baš tako, čak i kada bi ključni protagonisti eventualno to iskreno i željeli. Tako je to i s Trumpovim 80. rođendanom i aktualnim SP u nogometu. Jer stvari su, nažalost, kudikamo kompleksnije
U naslovu ovog teksta je postavljeno i ključno pitanje, nakon što su Sjedinjene Države i Iran kasno u nedjelju konačno postigli dogovor koji bi trebao dovesti do kraja rata kojeg su SAD i Izrael protiv Irana pokrenule 28. veljače ove godine.
Naime, američki predsjednik Donald Trump u nedjelju je proglasio rat s Iranom završenim, i o tome domaću i svjetsku javnost slavodobitno izvijestio na Truth Socialu. Rekao je kako je dogovor s Iranom „sada dovršen“, da je Teheran ponovo odobrio slobodnu plovidbu Hormuškim tjesnacem, bez naplate brodarina, te da je SAD ukinuo svoju blokadu tjesnaca i iranskih luka.
Sve je to svojom izjavom „amenovao“ i ključni posrednik u pregovorima između dviju strana – pakistanski premijer Shehbaz Sharif, rekavši nešto prije toga kako je dogovor između Washingtona i Teherana postignut i da su obje strane proglasile kraj vojnih operacija na svim bojišnicama.
Dakle, sve napokon izgleda lijepo i optimistično: i Washington i Teheran, i Islamabad kao posrednik, potvrđuju dogovor i dokument opisuju na isti način, što do sad nije bio slučaj, i što bi – logično – trebalo probuditi nadu u konačni uspjeh.
SAD i Iran postigli sporazum! ‘Pokrenite motore! Nek’ nafta poteče’
Postoji kvaka
Međutim ima jedna kvaka. SAD i Iran isti dokument nazivaju različitim imenima. Trump ga naziva zaključenim sporazumom, dok ga Iran zove primirjem kojim se otvara 60-dnevno razdoblje pregovora – što je – priznat će te, značajna razlika.
Mogao bih postaviti i pitanje, treba li Trumpu ovaj dogovor samo zbog njegovog 80. rođendana i skore „združene“ proslave istog i 250. godišnjice neovisnosti Sjedinjenih Država – što bi, nije teško zaključiti – bilo ozbiljno oskvrnuto u slučaju nastavka rata?
Zapravo svojevrsne agonije, u kojoj, s jedne strane Sjedinjene Države ne mogu prestati ratovati jer bi izgledale poražene ne ostvarivši ama baš nijedan prethodno zacrtani politički cilj uoči njegovog pokretanja (smatrati iransko ponovo otvaranje Hormuškog tjesnaca pobjedom kada se zna kako potonji prije rata i nije bio zatvoren bilo bi vrlo neuvjerljivo), dok bi Iran preživljavao pod stalnim pritiscima pokretanja novih američkih zračnih napada i blokada svojih luka. Paralelno bi obje strane (ali i čitavi svijet) trpjele posljedice blokade izvoza nafte iz Perzijskog zaljeva. Pritom su Sjedinjene Države i ozbiljno smanjile svoje zalihe streljiva, iako je to jučer u emisiji CBS-a neuvjerljivo pokušao demantirati ministar rata Pete Hegseth, ali i ozbiljno narušile svoj ugled globalne vojne velesile koja može pokretati i pobjeđivati u ratovima protiv koga god to poželi. Ovaj je rat, naime, pokazao itekako ozbiljna ograničenja koja ima Washington kada je u pitanju rastezanje tj. projiciranje svoje vojne sile u sve dijelove svijeta. To je jednostavno postalo preskupo i iscrpljujuće za gospodarstvo – čak i takve veličine kakvo je američko. I to svi dobro znaju, a najbolje Trump, itekako svjestan mogućih vrlo loših rezultata na jesenskim predizborima za Republikansku stranku.
Ima ovdje još jedan problem za Trumpa, iako sigurno ne takve prirode kao navedeni gospodarski i politički. Riječ je o Svjetskom nogometnom prvenstvu čiji je domaćin i SAD. Pokretanje novih velikih američkih vojnih operacija i iranskih protunapada po američkim ciljevima – vojnim bazama i brodovima u regiji, a da i ne govorim po susjednim arapskim zemljama od kojih mnoge i sudjeluju na SP (Katar, Saudijska Arabija, Irak, Jordan, Egipat, Somalija), kao uostalom i sam Iran – bacili bi ružnu sjenu na samo prvenstvo. Igrati nogomet u sjeni američkih Tomahawka i iranskih dronova iznad njihovih zemalja čitavu organizaciju SP-a učinilo bi otužnom kao ni jedno prije njega, što bi se itekako odrazilo i na Trumpov politički rejting u zemlji i svijetu, koji ionako – blago rečeno – nije zavidan.
Ali dobo! Ovo je samo moje glasno razmišljanje. Sada bi ipak bio red na nešto – geopolitički gledano, ozbiljniji pristup ovoj temi nego što su Trumpov rođendan i SP u nogometu. Jer, složit će te se – pokretanje i završeci ratova ipak ne ovise o rođendanima ili sportu, jer tada sve u svijetu vjerojatno izgledalo puno „ružičastije“.
Zamislimo samo, gledano povijesno: za nekoliko je dana Hitlerov rođendan pa ćemo završiti Drugi svjetski rat. Ili gledano kroz tmurnu sadašnjost – uskoro će svjetsko prvenstvo u hokeju na ledu kojeg voli gledati Putin, pa završimo do tada ukrajinski rat. Naravno – ne ide to baš tako, čak kada bi ključni protagonisti eventualno to iskreno i željeli.
Dalek put do stvarnog mira
Svečano potpisivanje sporazuma koje bi se trebalo dogoditi u petak u Ženevi samo je prvi korak u završetku rata između SAD-a i Irana, pri čemu ne treba zaboraviti i na Izrael i njegove interese. Nije on ušao u rat iz nekog hira, već u namjeru da ih ostvari. Tako je barem vjerovao premijer Benjamin Netanyahu. Zato je sve ovo što se sada događa zapravo uzimanje dugoročne pauze, zapravo prvi korak – daleko od trajnog, konačnog mira. Pauze- tijekom koje će se i „lizati rane“ na objema stranama barikada, slijegati dojmovi i zbrajati učinci (ne)ostvarenog na bojnom polju uz izgradnju „pravilnih“ propagandnih operacija koje bi omogućavale objema stranama da svojim javnostima prezentiraju svoju pobjedu ali na način da time ne isprovociraju onu drugu da novim vojnim incidentima dokazuju kako oni nisu poraženi, ili da pak ponovo počnu problemi s prometom kroz Hormuški tjesnac.
Zapravo, sve je ovo vrlo krhko. Ovo što je sinoć postignuto je zapravo tek okvir a ne dogovor. Dovoljno se prisjetiti kako je visoki Trumpov dužnosnik, kako je 12. lipnja napisao američki medij Time, navedeno upravo tako okarakterizirao – kao okvir od pet točaka, temeljen na učinku, prema kojem Iran prima ekonomske koristi tek nakon što ispuni određene obveze.
Struktura o kojoj su nedavno izvijestili posrednici jest primirje plus proces: Iran odmah otvara Hormuški tjesnac za slobodnu plovidbu, dok Sjedinjene Države istodobno ukidaju svoje blokade Irana odnosno izvoza njegove nafte, što uključuje i američko oslobađanje oko 25 milijardi dolara zamrznute iranske imovine i prestanak sankcija na iransku naftu. Pritom Iran pristaje kako neće ni graditi ni kupovati nuklearno oružje i da će zaustaviti novo obogaćivanje urana, dok se konačni sporazum pregovara tijekom sljedećih 60 dana (opet ću biti zločest – taman da završi SP).
Veliki ruski napad na Kijev: Eksplozije i požari; ima mrtvih
Ključ je u 60 dana
I upravo je tih 60 dana ključ svega. Sve je ostalo, izvan toga – zapravo prejudiciranje, svojevrsno uljepšavanje potpuno zaprljane slike u svrhu kratkotrajnih političkih probitaka.
Jer ništa od onog ključnog zapravo još nije riješeno: budućnost iranskih zaliha visoko obogaćenog urana, mehanizam za njegovo razrjeđivanje, trajni status sankcija, iranski raketni program tj. domet njegovih raketa, potpora Teherana svojim bliskoistočnim posrednicima (proxyjima).
U tome leži i ključ samog pokretanja rata, a time i izraelskih interesa u njemu, pa će spomenuta svečanost u Švicarskoj otvoriti puno više pitanja i dvojbi nego što će dati odgovora u smislu kuda ide ovaj rat. Jer nepovjerenje između sukobljenih strana je golemo, i u spomenutih 60 dana sigurno neće prestati.
Da je to tako, svjedoče i današnje izjave iz Teherana.
Velika analiza Zorana Metera: Dok gore ruske rafinerije i luke oko Odese, E3 ulazi u igru. Pozadina i posljedice
Iran ima svoju logiku gledanja na stvari
Iranski zamjenik ministra vanjskih poslova Kazem Gharibabadi potvrdio je postizanje dogovora i rekao kako dvije stvari stupaju na snagu odmah: trajni prekid rata na svim bojišnicama, uključujući i onu libanonsku (tu će Trump morati krotiti Netanyahua), i ukidanje američke pomorske blokade, dok šire iranske obveze počinju od petka.
Teheran ulazi u sljedeću fazu tek nakon što potvrdi da je Washington ispunio vlastite obveze te da će poduzeti vlastite mjere ako se te obveze prekrše.
Iran tvrdi da će puni tekst dogovora biti objavljen nakon spomenutog svečanog potpisivanja u Švicarskoj. Šire gledano, iranska vlast pristaje na prekid borbi, ali odbija proglasiti svoju predaju. Štoviše! Zadržava mogućnost povlačenja iz pregovora ukoliko druga strana ne ispuni obećanja.
Sve to ukazuje na krhkost postignutog dogovora ili memoranduma kako ga zovu u Teheranu. Ali objektivno, drugo se u ovom trenutku i ne može očekivati.
Zato je ovaj sinoćnji dogovor, iako još dalek od cilja – nužan, i predstavlja važan korak u dobrome smjeru.
Tjedna analiza Zorana Metera: Borba za ‘nuklearni kišobran’ EU-a; što s Ukrajinom?
Nadajmo se da će dobrim i završiti i da se ipak neće ograničiti samo na pauzu za normalno odigravanje SP u nogometu i Trumpove proslave predstojećih obljetnica.
