Od Daytonskog mirovnog sporazuma 1995. i njime uspostavljenog ustavnog uređenja, Bosna i Hercegovina još nije postala funkcionalna država. Unutarnje međunacionalne opreke nisu prevladane te pretežu nad snagama kohezije i elementarnog konsenzusa o ustavnom uređenju zemlje. U takvim okolnostima mir i opstojnost održavaju se zahvaljujući utjecaju vanjskih sila, a političku situaciju obilježavaju blokada i nedjelotvornost institucija, visok stupanj korupcije, gospodarska slabost, velika stopa iseljavanja i slično.
Bit nacionalnih opreka je u tendenciji Srba prema secesionizmu i općem srpskom integralizmu, Bošnjaka prema unitarizmu i hegemomizmu, te Hrvata, kao najmalobrojnijeg naroda, prema očuvanju ravnopravnosti i opstojnosti.
Postojećim ustavnim uređenjem nije se uspjelo anulirati ili pomiriti navedene opreke, nego im dodatno pogodovati, poglavito osnivanjem zasebnog srpskog entiteta (RS) s gotovo državnim atributima i formiranjem bošnjačko-hrvatske Federacije bez dostatnih mehanizmima zaštite ravnopravnosti i političkog subjektiviteta malobrojnijeg naroda.
Na navedeni način, te dodatno zbog odsustva jasnog i odlučnog vanjskopolitičkog smjera zemlje, uvjetovano unutarnjim oprekama i stanjem međunarodnih previranja i nerazjašnjenih odnosa, kriza u BiH može se lako dodatno pogoršati i ugroziti unutarnju i međunarodnu sigurnost.
Hrvatski interesi
Za Hrvatsku, stanje u BiH ima višestruku važnost, ne samo zbog konstitutivnosti hrvatske nacije unutar BiH nego i zbog jedinstvene geografske povezanosti dviju država, iz koje proizlazi visok stupanj međusobne ovisnosti ili uvjetovanosti u raznim područjima, npr. u prometu, gospodarstvu, ekologiji, različitim oblicima sigurnosti i slično.
Naime, Hrvatska svojim specifičnim, nekompaktnim teritorijalnim oblikom, u čijem je geografskom središtu zapravo BiH, u velikoj mjeri ovisi o prometno-gospodarskoj povezanosti s BiH, a iz istog razloga je vrlo ranjiva na potencijalne sigurnosne ugroze koje bi dolazile s teritorija BiH. Gledajući iz obrnute perspektive, BiH je sa tri strane obavijena teritorijem RH, preko kojeg zapravo ima jedinu realnu perspektivu kvalitetnog povezivanja sa zapadnoeuropskim ili EU prostorom kojemu u biti pripada, sa svim svojim specifičnim i originalnim povijesnim i kulturno-religijskim nasljeđem i obilježjima. U odnosu na istok, BiH je znatno manje upućena i uvjetovana u bilo kojem važnom životnom pitanju, a povijest pokazuje kako je s te strane u pravilu bila i sigurnosno ugrožavana.
Zbog gornjih razloga Hrvatska je s najvećim prioritetom zainteresirana za konsolidaciju i integraciju BiH zajedno s Hrvatskom u isti zapadnoeuropski pravno-politički i kulturni prostor te za očuvanje konstitutivnog odnosno ravnopravnog položaja Hrvata u BiH.
Dok bošnjačka politika mantra o građanskoj BiH, pod tepih gura nestanak Hrvata iz Sarajeva
Ustavno preuređenje kao preduvjet trajne konsolidacije BiH
Jedan od temeljnih uvjeta i načina kojim se navedeni ciljevi mogu postići je odgovarajuće ustavno preuređenje BiH budući da postojeće uređenje evidentno pogoduje nacionalnim oprekama i neskladu odnosno trajnoj i beznadnoj disfunkciji zemlje sa svim posljedicama toga po javni život i sigurnost BiH ali i njezinog okruženja, poglavito Hrvatske.
Srpski entitet (RS) je od samog početka nevoljko prihvaćen na hrvatskoj i bošnjačkoj strani zbog prevladavajućeg stava da je nastao kao rezultat ratnih zločina i progona nesrpskog stanovništva i da je veliki dio teritorija dodijeljenih RS-u imao prije rata značajne, a negdje i većinske udjele hrvatskog i bošnjačkog stanovništva kao i kulturno-identitetska obilježja i tih dvaju naroda.
Osim toga, gotovo državne ingerencije koje su dodijeljene RS-u te politike koje su iz toga proizlazile u smjeru secesionizma i općeg srpskog integralizma, na hrvatskoj i bošnjačkoj strani su percipirane kao prijetnja njihovim legitimnim i životnim interesima.
Unutarnja problematika Federacije BiH obilježena je bošnjačkim tendencijama prema prevlasti nad Hrvatima i ugrožavanju njihove ravnopravnosti, političkog subjektiviteta pa čak i nacionalnog identiteta i opstojnosti. Ovo rezultira hrvatskom rezignacijom, iseljavanjem ili otporom koji se s bošnjačke strane redovno kvalificira kao secesionizam te povezuje s jednostranom i krajnje tendencioznom interpretacijom rata (1992-1995) na štetu Hrvata i Hrvatske, a koja je nažalost potkrjepljenja i presudama MKSJ-a koje u kriminalni kontekst i na štetu BiH i Bošnjaka stavljaju čak i najviše političko vodstvo Hrvatske iz tog razdoblja.
Ovaj politički odnos posebno se jasno manifestira u činjenici da bošnjačke stranke višekratno suspendiraju pravo Hrvata na izbor svog člana Predsjedništva BiH, birajući istoga glasovima Bošnjaka, iskorištavajući tako hrvatsku malobrojnost i koristeći se političko-izbornim makinacijama i neodgovarajućom izborno-pravnom regulativom.
Ključna uloga međunarodnih čimbenika
Zbog navedene situacije oko međunacionalnih odnosa jasno je kako do promjene ustavnog uređenja, a time i prevladavanja kontinuirane krize, ne može doći iznutra nego jedino od strane međunarodnih čimbenika, a koji su ujedno i stvarni kreatori postojećeg uređenja i realni gospodari situacije u BiH.
Utjecaj međunarodnih čimbenika i njihovo međusobno nadmetanje oko prostora BiH prisutno je od utemeljenja BiH 1992. g. ali i mnogo ranije. Primjerice, već od Berlinskog kongresa 1878. g., BiH je bila u fokusu velikih sila u sklopu šireg nadmetanja oko ravnoteže moći i raspodjele interesnih zona. Na tom kongresu, BiH je dodijeljena na zaposjedanje i upravu Austrougarskoj, a do čega je došlo, između ostaloga, slijedom austrougarske strategije širenja vlastitog utjecaja na jugoistok te istovremenog opadanja moći i povlačenja Osmanskog carstva s europskog teritorija.
Potom je idućih godina i desetljeća, prikrivena britanska politika, vođena interesima sprječavanja njemačkog i austrougarskog utjecaja na jugoistoku Europe i potkopavanja poretka utvrđenog Berlinskim kongresom, instrumentalizirala Srbiju za svoje ciljeve, iz čega je između ostaloga proistekao atentat na austrougarskog prijestolonasljednika u Sarajevu 1914.,kao povod Prvog svjetskog rata. Kao ishod tog rata stvoren je novi, tzv. Versajski poredak, a kao njegov plod južnoslavenska država pod srpskom dinastijom te podređena i prilagođena srpskim nacionalnim interesima ali i krovnim interesima britanskog carstva.
Otpor i borba Hrvata u toj državi za očuvanje vlastitog identiteta i legitimnih interesa doveli su do osnivanja Banovine Hrvatske 1939. g., koja je obuhvaćala i dio teritorija BiH. Smisao tog projekta bio je u zadovoljenju dijela hrvatskih zahtjeva radi stabiliziranja jugoslavenske države pred početak Drugog svjetskog rata, a time i osposobljavanja iste za obranu Versajskog poretka.
Tijekom Drugog svjetskog rata novostvorena NDH je obuhvatila u svojim granicama cijelu BiH, što je bio rezultat stjecaja međunarodnih okolnosti, hrvatskih geopolitičkih i nacionalno-ideoloških koncepcija te većinski prohrvatskog određenja BiH muslimana odnosno njihove tadašnje političke elite.
Pod režimom Titove Jugoslavije, prvo pod sovjetskim, a onda britanskim i američkim vanjskim utjecajem, BiH je utemeljena kao jedna od šest federalnih jugoslavenskih republika, čiji se unutarnji poredak nominalno temeljio na ravnopravnosti triju dominantnih naroda u BiH.
‘Euro-ruksak za preživljavanje’: Zašto EU, koja iza sebe ima dva svjetska rata, ne zna što s Ukrajinom i BiH
Državno osamostaljenje
Do državnog osamostaljenja BiH došlo je 1992. g. na temelju određenja bošnjačkog (u to vrijeme muslimanskog) i hrvatskog političkog vodstva BiH, potkrijepljenog aklamacijom građana izraženom na referendumu (Srbi su uglavnom bojkotirali referendum) te uz potporu ključnih zapadnih sila. Iste su promptno priznale BiH ali nisu ništa poduzele kako bi je zaštitile od oružane agresije koja je po odluci o osamostaljenju uslijedila sa strane Srbije odnosno ostatka jugoslavenske vojske koja se stavila u funkciju političkog vodstva Srbije i Srba u BiH i RH.
Razlog pasivnosti zapadnih sila mogao je biti jedino u namjeri da se srpsko vojno osvajanje kritičnih dijelova BiH, zajedno s već osvojenima u Hrvatskoj, iskoristi kao osnova za oblikovanje nove južnoslavenske regionalne zajednice, a koja bi anulirala geopolitičke štete koje su interesima zapadnih sila, po njihovoj ocjeni, prouzročene raspadom Jugoslavije i time rušenjem međunarodnog geopolitičkog poretka uspostavljenog Versajskim mirovnim ugovorom, a potom obranjenog i potvrđenog rezultatom Drugog svjetskog rata.
Daytonskim mirovnim sporazumom iz 1995. g. uspostavljen je problematični ustavni poredak BiH koji nije odražavao realno stanje niti potrebe i interese BiH nego strateške interese glavnih zapadnih sila. Naime, iako je u završnom dijelu rata srpska vojska bila u povlačenju i pred porazom, unutarnjim uređenjem se ipak uspostavilo poseban srpski entitet (RS), a koji je od početka glavna prepreka konsolidiranju i funkcioniranju BiH.
Geopolitička pozadina osnivanja RS bila je u ulozi iste kao vezivnog tkiva između BiH i Srbije i kao kamena temeljca novog regionalnog poretka koji je zamišljen kao supstitut za geopolitičku ulogu koju je za zapadne interese imala Jugoslavija. U prilog navedenome može se pridodati i da je površina teritorija dodijeljenog RS-u (49%) nerazmjerna udjelu srpskog stanovništvau BiH (31% po popisu 1991.) te da su iz geostrateških razloga u RS uključeni i neki teritoriji koji nisu imali srpsku većinu, npr. Podrinje i Posavina, a čime se zapravo uložilo u strateško stabiliziranje RS-a i time u mogućnost ostvarenja naprijed navedene uloge koju su joj dodijelili zapadni geopolitički arhitekti.
O važnosti tih teritorija u navedenom geopolitičkom smislu, govori i činjenica da su pripojeni RS-u čak i usprkos tome što je prethodno od tamo temeljito protjerano nesrpsko stanovništvo i što je na području Podrinja odnosno šireg područja Srebrenice počinjen genocid koji je kao takav potvrđen i na međunarodnom haškom sudu.
S obzirom na gore navedeno, odnosno na činjenicu kako je unutarnje uređenje BiH temeljna prepreka konsolidaciji i prosperitetu zemlje, a da se promjena istoga može provesti jedino angažmanom vanjskih sila, kao logično se nameće pitanje međunarodne situacije odnosno izglednosti da se posredstvom međunarodnih čimbenika provedu promjene ustavnog uređenja u cilju konsolidacije i prosperiteta BiH, a ne realizacije vanjskih interesa.
Kao što je naprijed rečeno, čini se posve uvjerljivim da je BiH daytonskim uređenjem zamišljena po mjeri geopolitičkih interesa SAD-a odnosno kao spona sa Srbijom i važan dio zapadno-balkanske regionalne zajednice koja bi kao geopolitička cjelina egzistirala izvan EU. Čini se također da je usprkos službenim proklamacijama takvu agendu do sada podupirala i EU odnosno njene ključne članice.
Bruno Penava: BiH je nefunkcionalna država koju je nužno federalizirati da bi postala normalna
Trumpov dolazak
No drugim mandatom predsjednika Trumpa došlo je do promjena u vanjskoj politici i geostrateškom određenju SAD-a, što uključuje i promjene u odnosima s EU i u stavovima prema raznim međunarodnim pitanjima. U tom smislu su razvidno nastupile i razlike u stavovima SAD-a i EU prema BiH, a manifestiraju se npr. po pitanjima kao što su ostavka Christiana Schmidta i imenovanje novog Visokog predstavnika za BiH, realizacija projekta plinskog interkonektora između RH i BiH, položaj Hrvata i eventualna potreba osnivanja trećeg entiteta, politika proširenja EU na zemlje zapadnog Balkana (npr. summit EU-zapadni Balkan u Tivtu bez podrške SAD-a) i dr.
Iako je rano za donošenje konačnih zaključaka, na temelju do sada očitovanog, čini se izglednim da će SAD u BiH nastojati implementirati vlastitu politiku koja će se manifestirati u postavljanju novog Visokog predstavnika po vlastitom izboru, a koji će potom podupirati novu američku energetsku strategiju i vjerojatno doprinijeti poboljšanju položaja Hrvata u BiH s obzirom na njihov i RH značaj kao dokazano stabilnih partnera američke vanjske politike.
Hoće li se američka potpora Hrvatima konačno manifestirati i u implementaciji trećeg (hrvatskog) entiteta teško je predvidjeti iako se čini kako je zbog bošnjačkog otpora tome izglednije da će SAD poduprijeti hrvatsku ravnopravnost u BiH na drugačiji način, a koji neće izazivati toliki otpor drugih dvaju naroda, poglavito Bošnjaka, npr. zakonskim izmjenama ili još vjerojatnije, političkom akcijom koja bi osigurala izbor legitimnog hrvatskog člana Predsjedništva BiH, legitimnih hrvatskih predstavnika u Domu naroda i slično.
Reforma ustavnog uređenja – moguća rješenja
Ukoliko bi se s vremenom i promijenjenim okolnostima pojavile povoljnije mogućnosti za promjenu ustavnog uređenja, bilo bi dobro da Hrvati imaju jasnu sliku o rješenjima koja bi najbolje odgovarala njihovim interesima. Pri tome opcija trećeg entiteta kao i sve druge opcije imaju svoje pozitivne i negativne strane i kao takve ih je potrebno racionalno i kritički sagledati. Na prvi pogled čini se nespornim da opcija hrvatskog entiteta ima prednost u vidu dugoročnog osiguranja teritorija pod većinskom hrvatskom regionalnom vlašću, a time i zaštite hrvatskog karaktera tog područja, njegovih financijskih, gospodarskih, kulturnih i drugih interesa s mogućnošću izbora unutar entiteta legitimnih hrvatskih predstavnika na državnoj razini.
S druge strane, koncept trećeg entiteta po svemu sudeći nosi sa sobom rizik općeg narušavanja odnosa s Bošnjacima što zbog naprijed navedene povezanosti interesa i jedinstvenosti prostora koji naseljava hrvatska i bošnjačka zajednica odnosno prostora RH i BiH, implicira vrlo štetne posljedice za hrvatske i bošnjačke interese na raznim područjima, posebno gospodarsko-prometnom i sigurnosnom. Nadalje, opcija hrvatskog entiteta nosi rizik od lošeg rezultata razgraničenja na štetu hrvatskih strateških interesa (npr. tijekom pregovora o entitetskom razgraničenju iz devedesetih godina glavni bošnjački zahtjevi odnosili su se na pristup moru) te rizik da će hrvatske enklave igrađani koji ostanu izvan hrvatskog entiteta biti u lošijem položaju od dosadašnjeg. Konačno, ova opcija vodi dodatnom učvršćivanju RS-a, a koja se pokazala kao glavni uzrok nezadovoljstva Hrvata i Bošnjaka i nefunkcionalnosti BiH, i kao čimbenik dezintegracije i disolucije BiH s implikacijama toga na prodor u prostor BiH poslovičnih velikosrpskih, a vjerojatno i ekstremnih islamsko-fundamentalističkih tendencija.
U navedenom smislu, čini se kako bi hrvatski interesi u BiH i u cjelini mogli biti bolje zaštićeni primjerice stavljanjem reformskog naglaska na povećanje nadležnosti i ovlasti regionalne razine vlasti, u obliku kantona, županija ili regija, koje bi bile utemeljene na prirodno-geografskim, prometnim i gospodarskim, a ne nacionalnim kriterijima. Kao primjer takvog i čini se osobito racionalnog ustroja mogao bi se uzeti administrativni ustroj iz 1880. g., dakle iz vremena austrougarske uprave, a s regionalnim sjedištima u Sarajevu, Banja Luci, Mostaru, Bihaću, Travniku i Tuzli.
Takav slijed ustavnih reformi trebao bi biti praćen s recipročnim smanjivanjem nadležnosti i ovlasti središnje države te ukidanjem sadašnjih entiteta ili eventualnim održanjem RS-a samo u simboličkom ili nacionalno-predstavničkom svojstvu.
Naime, čini se racionalnim da bi se postojeće nacionalne opreke mogle značajno smanjiti ili amortizirati na razini regija koje bi imale uravnoteženu nacionalnu strukturui koje bi po prirodi stvari mogle biti primarno usmjerene na pragmatične ili nacionalno neutralne teme i potrebe regija (npr. razvojni projekti, gospodarstvo, promet, zdravstvo, zaštita okoliša i sl.), dok bi se kulturne i identitetske potrebe mogle materijalno podupirati razmjerno udjelima stanovništva ili drugim racionalnim kriterijima.
Utemeljenost na nacionalno uravnoteženim i funkcionalnim regijama sa smanjenim ovlastima središnje države, oslabila bi dosadašnje tendencije prema unitarizmu i hegemonizmu odnosno separatizmu i time pridonijela konsolidaciji i prosperitetu zemlje.
Siromaštvo u BIH: pošast koja pogađa više od milijun ljudi
Integracija BiH u EU prvorazredan hrvatski interes
Dodatan strateški iskorak za BiH bio bi integracija u EU, što ujedno znači i u isti pravno-politički, sigurnosni i gospodarski prostor s Hrvatskom. Time bi se eliminirale dosadašnje prepreke slobodnom prometu roba, usluga i ljudi između dviju zemalja, a ujedno bi se odgovarajućim položajem Hrvata u BiH i unutarnjim međunacionalnim skladom, eliminiralo latentne izvore sigurnosnih prijetnji uvjetovanih unutarnjom nestabilnošću BiH te nekompaktnošću i ranjivošću hrvatskog teritorija u odnosu na BiH.
Štoviše, integrirane u jedan pravno-politički, sigurnosni, gospodarski i financijski prostor, i zahvaljujući međusobnoj komplementarnosti i prednostima geografsko-prometnog položaja (npr. kao pomorsko pročelje srednje Europe), te ljudskim, kulturnim i prirodnim bogatstvima, RH i BiH bi mogle postati prostor osobitog prosperiteta te čimbenik stabilnosti i sigurnosti od šire važnosti.
Uspješno rješavanje problema izmiješanosti nacionalnih identiteta utemeljenih na kulturno-civilizacijskim razlikama, BiH bi mogla čak i ponuditi kao model drugim europskim nacijama koje će se pod pritiscima suvremenih migracija, idućih godina i desetljeća tek naći u ogromnim problemima oko integracije pridošlog i kulturno-civilizacijski raznolikog stanovništva.
Na kraju ostaje kao ključno pitanje, hoće li SAD podržati europski put BiH i drugih zemalja zapadnog Balkana i kakve su stvarne namjere EU i njenih ključnih članica? Prema do sada viđenome, čini se vjerojatnim da će SAD nastaviti raditi na dovršenju projekta zapadno-balkanske regionalne asocijacije pod vlastitom krovnom kontrolom. No, ukoliko se najave i politike EU oko proširenja na zapadni Balkan pokažu vjerodostojnima, dojam je da bi SAD mogle vlastite geopolitičke i geostrateške interese u ovoj regiji odgovarajuće zaštititi i na način da podupru integraciju tih zemalja u EU, a pridržavajući mogućnosti vlastitog utjecaja kroz druge instrumente, uključujući primarno kroz NATO (većina zemalja regije su članice NATO-a) te kroz Inicijativu tri mora koja je američki geopolitički format i instrument regionalnog utjecaja.
Eventualni spor između SAD i EU odnosno njenih ključnih članica po pitanju zapadno-balkanske regije, zapravo se neće moći rješavati odvojeno od sveukupnih odnosa ta dva velika i međusobno povezana geopolitička bloka. Pri tome se kao sigurno može konstatirati da nijedna od dviju strana u tome odnosu neće riskirati ozbiljnije narušavanje međusobnih odnosa i potpuno razdvajanje putova što upućuje na izvjesnost da će i po pitanju zapadnog Balkana usprkos sadašnjim diferencijacijama doći do zajedničkih ili podudarnih stavova.
Ukoliko se potvrdi kao vjerodostojna EU politika pridruživanja zemalja zapadnog Balkana u EU te ukoliko istu politiku podupru i SAD, Hrvatska bi trebala zagovarati prioritetan i favoriziran status BiH, a s osnove vlastitih vitalnih interesa i s osnove EU solidarnosti koja bi trebala biti iskazana prema BiH zbog prošlosti i pretrpljenih šteta te zbog naročite delikatnosti BiH prostora kao dokazanog poprišta nadmetanja i preklapanja ne samo geopolitičkih nego i kulturno-civilizacijskih blokova svijeta. U tom smislu može se zaključiti da bi prioritetno i favorizirano tretiranje BiH u procesu proširenja EU imalo posebno opravdanje s gledišta šire međunarodne sigurnosti.
Ukoliko SAD ostanu na liniji formiranja zapadno-balkanske regionalne asocijacije pod vlastitom kontrolom i izvan EU, Hrvatska bi trebala biti životno posvećena tome da uz potporu SAD i u okvirima EU regulative i politika, osigura maksimalnu prometno-gospodarsku povezanost s regijom, a prioritetno s BiH te prema Crnoj Gori ili na jadransko-jonskom prometnom i strateškom smjeru.
Nino Raspudić u razgovoru sa Zoranom Meterom: O Trumpu, EU, BiH, Thompsonu i ideološkim podjelama u RH
U protivnom, Hrvatska bi ne samo izgubila svoj regionalni utjecaj nego bi se i pretvorila u prostor stagnacije ili slijepo crijevo EU, riskirajući time dugoročno i vlastitu cjelovitost i održivost.
Napomena: stavovi autora ne izražavaju nužno i stav redakcije portala Geopolitika.news
