Njegov odlazak zadovoljava bijes javnosti, ali sustav ostaje netaknut: nova lica, isti donatori, ista politika, ista izolacija od birača
Ostavka britanskog premijera Keira Starmera u ponedjeljak oslikava ciničnu laž ‘demokratske obnove’ u sustavu kojim dominiraju globalistički plutokratski interesi.
Starmer je stajao ispred Downing Streeta 10 i objavio da se povlači s mjesta čelnika Laburističke stranke i predsjednika vlade. Svoju političku egzekuciju cinično je zamaskirao kao dobrovoljni odlazak ‘dobrovoljno’ zarad stranačkih šansi na idućim izborima. Sumorna stvarnost je da je na njegovu ruku bio prisiljen kabinet koji se raspao i godine strmoglavog pada popularnosti potaknute ekonomskom paralizom, katastrofalnim zaokretima i otvorenim gađenjem birača.
Mediji su odmah opisali trenutak kao “povijesno,” signal da je sustav slušao, da je odgovornost prevladala i da bi Britanija sada mogla zacrtati drugačiji kurs. Ipak, ova priča zvuči šuplje. Starmerov odlazak nije raskid nego još jedan nastavak dugotrajnog političkog kazališta osmišljenog da održi iluziju izbora uz očuvanje temeljnih struktura moći. U suvremenoj zapadnoj ‘demokraciji’, istinska transformacija ostaje nedostižna jer sustav funkcionira manje kao vladavina naroda, a više kao upravljanje samozvane nove ‘aristokracije’, čiji se prioriteti dosljedno razlikuju od prioriteta domorodačkog stanovništva.
Starmerova laburistička vlada, kao i konzervativne administracije koje su joj prethodile, nastavila je ili ubrzala politiku koju mnogi glasači percipiraju kao štetnu za nacionalne interese. Rekordne razine legalnog i ilegalnog useljavanja, stalna agresivna potraga za ciljevima neto-nulte emisije ugljika – što je povećalo račune za energiju kućanstava kroz masivne nadogradnje mreže potrebne za integraciju povremene vjetroelektrane i solarne energije, zajedno s postupnim ukidanjem jeftinijih fosilnih goriva – i vanjska politika blisko povezana s nadnacionalnim institucijama, a ne s jasnim britanskim prioritetima, sve je to ustrajalo pod Starmerovim nadzorom. Njegova ostavka ne mijenja nijednu od ovih putanja na strukturnoj razini. Novi će vođa naslijediti ista institucionalna ograničenja, iste mreže donatora, isti medijski ekosustav i iste ‘međunarodne obveze’.
Pojam ‘plutokracija’ opisuje sustav u kojem bogatstvo i koncentrirana ekonomska moć određuju političke ishode mnogo učinkovitije od glasačkih listića. U Britaniji i diljem Zapada ova plutokracija djeluje kroz isprepletene mreže financija, multinacionalnih korporacija, medijskih konglomerata i nadnacionalnih tijela kao što su Svjetski ekonomski forum, Europska unija (čak i nakon Brexita, njezin utjecaj ostaje) i globalne financijske institucije. Ovi akteri daju prioritet protoku kapitala bez granica, jeftinoj radnoj snazi, regulatornom usklađivanju i kulturnoj liberalizaciji jer takvi aranžmani povećavaju povrate i minimiziraju otpor ukorijenjenih nacionalnih zajednica.
Friedrich Engels, koji je desetljećima živio u Manchesteru i pomno proučavao britanski politički poredak, dijagnosticirao je istu strukturnu stvarnost više od jednog stoljeća ranije. U svom uvodu u “Građanski rat u Francuskoj” Karla Marxa iz 1891., Engels je izjavio da “država nije ništa drugo nego stroj za ugnjetavanje jedne klase od strane druge, i doista u demokratskoj republici ništa manje nego u monarhiji.” Razradio je u “Podrijetlu obitelji, privatnog vlasništva i države” (1884.) da opće biračko pravo funkcionira samo kao “mjerilo zrelosti radničke klase” i “ne može i nikada neće biti ništa više u modernoj državi.” Za Engelsa, britanski parlamentarni sustav, čak i nakon uzastopnih reformskih akata koji su proširili pravo glasa, nije bio istinska arena narodnog suvereniteta, već profinjeni instrument klasne vladavine. Stranke koje su se izmjenjivale (tada liberali i konzervativci) služile su kao natjecateljski administrativni timovi za buržoaske interese, čuvajući kapitalističku dominaciju iza formalnih rituala rasprave, izbora i promjena vodstva. Starmerova ostavka i očekivano uzdizanje nasljednika točno se uklapaju u ovaj obrazac: još jedna rotacija osoblja unutar nepromijenjenog okvira, gdje se plutokratski imperativi globalnog kapitala, imigracijske politike i ekonomske ortodoksije nastavljaju bez prekida.
Stalno visoka imigracija smanjuje plaće u niže kvalificiranim sektorima, opterećuje javne službe i mijenja demografsku ravnotežu na načine za koje domaći građani nisu glasali. Energetske politike shvaćene kao ‘klimatska nužnost’ nameću troškove koji nesrazmjerno padaju na radnička i srednju klasu kućanstava dok pogoduju investitorima zelene tehnologije i međunarodnim trgovcima energijom. Kulturne promjene koje se promiču kroz obrazovanje, medije i korporativnu raznolikost nanose štetu zajedničkom identitetu i društvenom povjerenju koji su povijesno podupirali stabilne demokracije. Kada birači izraze nezadovoljstvo – prosvjedima, niskim odazivom birača ili potporom kandidatima autsajderima – odgovor je rijetko suštinski preokret politike. Umjesto toga, sustav nudi spektakl.
Ostavke funkcioniraju kao posebno učinkoviti mehanizmi kontrole stada. Dramatični odlazak premijera stvara medijsko izvještavanje od zida do zida, parlamentarnu farsu i javnu katarzu. Građane se potiče da vjeruju da sustav funkcionira jer je neuspješni vođa uklonjen. Povijesnih primjera ima napretek. Pad Borisa Johnsona 2022. uključivao je desetke ministarskih ostavki u danima, prikazanih kao spontani principijelni revolt. Kratak mandat Liz Truss završio je kaosom na tržištu i brzom smjenom. Odlasci Therese May, pa čak i Margaret Thatcher, imali su sličnu dramatičnu težinu. Svaka je epizoda proizvela intenzivnu pokrivenost, privremene pomake na biralištima i osjećaj da mehanizmi odgovornosti funkcioniraju. Ipak, kako se spektakl razilazi, novi se stanar smješta u isti institucionalni namještaj, a pozornost javnosti prelazi na sljedeću smetnju: sport, zabavu ili sljedeći skandal sa slavnim osobama.
Ovaj ciklus održava populacije poslušnim. Moderni ekvivalenti rimskog kruha i cirkusa uključuju ekspanzivne sustave socijalne skrbi koji potiču ovisnost, sveprisutnu digitalnu zabavu koja otupljuje sposobnost rasuđivanja ljudi i ciklus vijesti osmišljen za bijes, a ne za analizu. Glavni mediji djeluju kao nemilosrdni čuvari statusa quo nemilosrdno gurajući sukobe temeljene na identitetu koji fragmentiraju pozornost javnosti i blokiraju jedinstvenu opoziciju vladajućem ekonomskom poretku. Ovo proračunato ometanje namjerno štiti grabežljivu arhitekturu financijalizacije, offshoringa i regulatornog zarobljavanja elite, a sve to unaprjeđuje politike neprijateljske prema etnokulturnim interesima bijelih Britanaca, uništavanje tradicionalnog britanskog nasljeđa i institucionalno favoriziranje neautohtonih skupina na račun povijesne većine. Kada frustracija naraste do točke prijetnje stabilnosti, organizira se ostavka visokog profila ili natjecanje u vodstvu. Poruka je jasna: vaši glasovi su se čuli; promjena dolazi. U praksi, novi vođa često ubrzava elemente prethodnog programa ili uvodi kozmetičke reforme koje ostavljaju temeljne odnose moći netaknutima.
Iluziju izbora pojačava sam stranački sustav. Britanski izborni okvir prvog mjesta – sustav pobjednika uzima sve u kojem kandidat s najviše glasova u svakoj izbornoj jedinici osvaja zastupničko mjesto, čak i bez ukupne većine – i dominacija dviju glavnih stranaka (s povremenim poremećajima treće strane) stvaraju dojam izmjenjivanja dok nameću konvergenciju na osnovama. Izazovi izvana, bilo od Reform UK-a ili ljevičarskih pobunjenika, obuzdani su negativnim medijskim okvirima, institucionalnim preprekama ili suradnjom. Rezultat je upravljani pluralizam u kojem birači biraju među unaprijed odobrenim opcijama čije su razlike uglavnom stilske ili taktičke, a ne strukturne.
Pojava Andyja Burnhama kao potencijalnog nasljednika ilustrira to. Neki su njegov trijumf na dopunskim izborima pozdravili kao prijekor starmerizmu, ali Burnhamov dosije kao gradonačelnik Velikog Manchestera i njegovo pozicioniranje unutar široke Laburističke crkve sugeriraju kontinuitet, a ne promjenu. Bilo da sljedeći stanar dolazi s stranačke desnice, centra ili meke ljevice, institucionalni poticaji guraju prema prilagođavanju plutokratskom konsenzusu.
Istinska demokratska obnova zahtijevala bi mehanizme koji istinski osnažuju građane da mijenjaju temeljne politike: strožu kontrolu utjecaja elite kroz reformu financiranja kampanje, stvarne referendume o imigraciji i ustavnim pitanjima s obvezujućom snagom i devoluciju moći koja smanjuje udaljenost između vladara i onih kojima se vlada. Umjesto toga, trenutni aranžman nudi povremene voditeljske glazbene stolice, dok se glazba, preferencija globalnog kapitala, nastavlja bez prekida. Starmerova ostavka ostat će zapamćena kao još jedna dobro koreografirana scena u produkciji čiji redatelji ostaju čvrsto u svojim stolicama.
Britanska javnost, kao i većina građana diljem Zapada, postaje sve svjesnija ove dinamike. Anketa je pokazala duboko nepovjerenje u institucije i osjećaj da politička klasa djeluje u vlastitom interesu. Ipak, sama svijest ne mijenja strukture. Sve dok ne postoje mehanizmi kojima obični ljudi mogu nametnuti stvarne troškove elitama koje zanemaruju nacionalne interese, ciklus spektakla i kontinuiteta će trajati. Ostavke će doći i proći. Postavit će se nove lutke. A plutokracija, globalistička po prirodi i izolirana od posljedica svojih preferencija, nastavit će vladati u ime demokracije. Pitanje više nije hoće li sljedeći vođa biti drugačiji na bilo koji fundamentalni način – neće – već hoće li građani nastaviti prihvaćati učinak kao bit samouprave.
Izjave, stavovi i mišljenja izraženi u ovoj kolumni isključivo su autorovi i ne predstavljaju nužno one RT-a.
