[RECENZIJA] Sadako hoće živjeti – biser lutkarskog kazališta čiji sjaj zaslužuje dug kazališni život i iznimno poštovanje njegove umjetničke vrijednosti

U Gradskom kazalištu lutaka Split sinoć je premijerno prikazana predstava „Sadako hoće živjeti“ redatelja Stipe Gugića prema nagrađivanom dječjem antiratnom romanu Karla Brucknera. Lutke i kostime izradio je Mario Tomašević, glazbu potpisuje Ivana Bandalo Benzon, projekcije Danijel Ožaković, autor je hip-hopa Marin Marušić, oblikovanje tona potpisuje Franko Perić, a oblikovanje svjetla Lucijan Roki. U predstavi igraju Alin Antunović, Milena Blažanović, Nina Vidan, Ivan Medić, Andrea Majica, Deni Mašić, Jakov Kulić i Andrea Mladinić.

Igrom slučaja završetak sam predstave vidjela nekoliko dana ranije, kad se naša rubrika „Iza kulisa“ poklopila s probom „Sadako“. Kako je to jedan od onih romana čiji završetak svi znamo i čiju premisu nitko ne može izbaciti iz glave, mislila sam da ću biti lišena onog tragičnog trenutka spoznaje i pretjerano emotivne reakcije kad najstrašniji povijesni zmaj, rat, uzme nevinu žrtvu. Pogriješila sam – dvaput. „Sadako hoće živjeti“ vjerojatno je najemotivnija predstava koju sam gledala u GKL-u, a uz „Nije pas beštija“ i umjetnički najsnažnija. Stipe Gugić izbjegao je sve potencijalne stranputice koje Brucknerovo remek-djelo povlači za sobom: nije se pogubio u „traženju“ glavnoga lika, koje djelo u srži zbog promjene pripovjedne perspektive u pravom smislu riječi i nema; nije zapao u pozerstvo i patroniziranje koje se tako lako, u službi samopromocije ili samopametovanja, može nalijepiti na antiratni tekst; nije dopustio prodor dijaloga ratnih suparnika, pretopljen nerazumijevanjem, opravdanjima i floskulama; nije prikazivao slike užasa tako da gledatelji, osobito djeca, iz kazališta iziđu s traumom. A rekao je baš sve što se trebalo reći.

Tekst se nastavlja nakon oglasa

I djelo i predstava počinju sjajnim Lessingovim citatom „Tko zbog određenih stvari ne izgubi razum, taj ga ne može izgubiti – jer ga nema.“ Time se odmah razbija iluzija o „uljepšanoj“, „dječjoj“ verziji Sadako – Gugićeva režija poštuje izvornik, ali iz njega bira ključne trenutke koji oslikavaju sudar svijeta djetinjstva i nevinosti sa svijetom prelamanja rata najvećim zlom, nuklearnim oružjem. Izvrsne projekcije na kojima se izmjenjuju slike postratnih prizora i zlokobnih brojeva (datuma i vremena bacanja atomske bombe, njezina dosega, broja žrtava) pozornici su dale dubinu i predstavu učinile uvelike filmskim iskustvom. Likovni je aspekt koji je oblikovao Mario Tomašević savršen – igra se na bijeloj platformi na kojoj se tek iz određenih kutova mogu vidjeti brojke, kao i na nesretnim gladnim Japancima, a koja je neobično nalik na groteskono šahovsko polje u kojem nema pobjednika; crveno sunce kao tipičan japanski simbol nije samo nacionalni amblem, nego i podsjetnik da se „u milijuntom dijelu jedne jedine sekunde rasplamtjelo novo sunce“ – atomska bomba koja je promijenila sliku Hirošime i svijeta. S jedne je strane bijela gejša i njezin tradicionalni ples, s druge mračni japanski Butoh koji odbacuje tradiciju da bi formom istražio traumu. Vidljivo je koliko Gugić i Tomašević razumiju fizički teatar i favoriziraju ga pred narativno-eksplikativnim formama koje često znaju zapasti u podcjenjivanje publike.

Jedan je od najboljih aspekata predstave animiranje lutaka, koje su također znalački izrađene, s fokusom na njihova lica, lijepo oblikovane oči i tipične japanske frizure. Glumci-lutkari u sekundi, tako da ne možete ni primijetiti ako se ne zagledate baš u tu akciju, navlače elastične trake s nogu lutaka na svoje, čime im daju nevjerojatno realističan pokret i fluidan pokret te stavljaju fokus na lutku (iako su i glumci, paradoksalno i hrabro, odjeveni u tradicionalnu japansku odjeću, no ne odvraćaju pozornost na svoja lica). Velika pohvala činjenici da se vodilo računa o tomu da lik majke Yasuko mora ostati glumljen, a ne lutkarski animiran. Yasuko je u besprijekornoj, jednoj od najboljih izvedba Alin Antunović zbilja bila svojevrsna mater dolorosa, napaćena pošastima gladi, beznađa i rata, ali u tom svom tužnom i bolnom slomu i dalje lucidna, sasvim svjesna da njezina hrabra i zaigrana Sadako neće ozdraviti od suza. Zagrljaj požrtvovnog i radišnog oca (Ivan Medić) i herojske majke (Alin Antunović) s djecom Sadako i Šigeom, uoči spoznaje da Sadako nakon 10 godina na sebi nosi neizlječivi trag rata, jedna je od najljepših slika ove emotivne predstave.

Glavne dječje junake sjajno animiraju Milena Blažanović kao Sadako i Nina Vidan kao Šigeo, maksimalno iskorištavajući svoj briljantni forte – izuzetne sposobnosti glasovne transformacije u službi gradnje karaktera. Ivan Medić i Andrea Majica kao Nišioka i Kumahiki kao da su nas izveli iz dječjeg kazališta u neki duboko kompleksan svijet, i glumački i stvarnosni, u kojemu odrasli pritisnuti patnjom i paranojom svoje strahove i boli projiciraju na djecu. Kumahiki rat opisuje kao gladnog Zmaja (vrlo uigrano animiran kroz trio Mašić-Kulić-Mladinić) – ne može se ne povući paralela s Marinkovićevim „Kiklopom“, što je samo jedan od mnogo razloga zbog kojih bi ovu predstavu svim srcem preporučila i starijoj publici od ciljane (otprilike desetogodišnjaci) – srednjoškolcima i studentima. Referenca na svijet koji mladi vide sada i ovdje mnogo je, a oni su generacija koja može napraviti razliku. Na kraju, „Sadako hoće živjeti“ knjiški je primjer toga kako se kazališna čarolija gradi i ondje gdje mi ne vidimo, za onim pultovima koji su skriveni. Čarobno oblikovanje svjetla Lucijana Rokija i kristalni ton Franka Perića priča su za sebe – Sadako biciklira kroz svijet svjetla i sjena, kroz stalne opreke tame (propasti) i bjeline (opstanka), ukrašen krugovima, naznakama promišljanja o protoku i pukotinama vremena (Tao). Na sve se odlično naslanja glazba (Ivana Bandalo Benzon), posebno dramatična u trenucima kad Sadako radi oporavka zadnjim atomima snage izrađuje stotine papirnatih ždralova, gdje dominira nježni ksilofon i mistične, pomalo zlokobne orgulje. Ti nježno-dramatični prizori s flourescentnim pticama, simbolima posljednjih želja sirote djevojčice koja do posljednjeg treptaja voli život i vjeruje u njega, toliko su upečatljivi da su mnogim (odraslima!) u publici zasuzile oči. Zbog toga je ostao dojam da je rap pjesma u kojoj se agresivno nabraja sve ono što smo vidjeli, doživjeli i vjerojatno isplakali suvišna.

„Sadako hoće živjeti“ nije tipična lutkarska predstava. Ozbiljna je, hrabra, snažna i potpuno neopterećena idejom što to kazalište mora biti da bi „prodalo proizvod“. Njezina je primarna svrha umjetnička, jer baš u umjetničkom smislu ona obilno nadilazi prosjek. Druga joj je svrha odgojna, ali nikako ona simplificirano prvoloptaški odgojna, nego odgojna u vidu sagledavanja vrlo teške teze – one da su djeca, zbog svoje nevinosti i neupletenosti u rat, njegove najveće žrtve, a da su odrasli, kako Bruckner kaže, slika i prilika Boga koja je uz pomoć znanosti, primjerice atomske bombe, uništila samu sebe. Stipe Gugić još je jednom, sa svojim odličnim timom, dokazao da je polivalentan umjetnik, avangardan čak i za ovo vrijeme – ne u apstraktnom poimanju umjetnosti, nego u ideji da lutkarsko kazalište može u najmračnijim temama paliti najsnažnije svjetlo. I bljesnulo je, i želimo mu da dugo, dugo gori. Ova je predstava biser koji to zaslužuje.