Aisha je imala samo pet godina kada su militanti Boko Harama upali u njezino selo mačetama i pred njom iskasapili njezina oca i brata.
Odbili su se pridružiti pobunjeničkoj skupini u ratom razorenoj državi Borno na sjeveru Nigerije. I tako, jedno od Aishinih najranijih sjećanja je gledanje kako ih ubijaju za kaznu.
No, kaže, njezine su muke “tek počele”.
Zatim je oteta i gurnuta u dječji rad sve dok je nisu prisilno udali u dobi od 13 godina. Kaže da je provela sljedeće četiri godine bivajući opetovano silovana od strane više militanata, da je zatrudnjela i rodila malo prije nego što je uspjela pobjeći prije nekoliko mjeseci, sa 17 godina.
“Ne znam tko je otac mog djeteta”, kaže ona, a glas joj zastaje, dok se njezina kći, nesvjesna, igra iza nje.
“U jednom trenutku došlo mi je da se ubijem zbog onoga što se događalo. Osjećao sam da bi bilo bolje biti mrtav nego živ i prisiljen sve ovo proživjeti.”
Pored nje je Hawwa, također 17. I nju je s pet godina oteo Boko Haram, prisilio na dječji brak i više puta silovana tijekom mnogo godina. Zarazila se HIV-om tijekom desetljeća duge muke, a tek su je prije nekoliko mjeseci spasili nigerijski vojnici koji su upali u kamp Boko Harama u kojem je bila zatočena.
“U zatočeništvu smo poželjeli da smo mrtvi. Bol od fizičkih premlaćivanja bila je bolja od drugih napada”, kaže ona, dodajući da se nakon puštanja na slobodu morala boriti s dvostrukom stigmom da je bivša zarobljenica Boko Harama i živi s HIV-om.
“Ljudi bi bježali od mene na ulici. Bila sam depresivna i uvijek bolesna”, kaže pognute glave.
Ove su priče mučne, a opet uznemirujuće uobičajene u Nigeriji, zemlji koja već 12 godina vodi rat s Boko Haramom, čije ime otprilike znači “Zapadnjačko obrazovanje je zabranjeno”.
Od prve eksplozije nasilja 2014. godine, pobunjenička skupina učinila je djecu, škole i obrazovanje središnjom metom. Prvi put je dominirao međunarodnim naslovnicama kada je oteo više od 300 većinom kršćanskih djevojčica iz škole u Chiboku, također u državi Borno. Vjeruje se da je najmanje 90 još uvijek u zatočeništvu ili se vode kao nestali.
Boko Haram se od tada razvio i od njega se odvojilo više naoružanih frakcija, uključujući ogranke Islamske države, za koje je Donald Trump objavio da ih je američka vlada po drugi put bombardirala prošlog mjeseca.
U ovom sigurnosnom vakuumu, bande su procvjetale i proširile se na otmice djece, potez koji dužnosnici vjeruju da je potaknut unosnim tržištem ilegalnih posvajanja, kao i žetvom organa.
ACLED, Projekt podataka o lokacijama i događajima oružanih sukoba, kaže da je samo u posljednjem desetljeću bilo najmanje 16 masovnih otmica učenika iz škola i hostela koje su izvele kriminalne i militantne islamističke skupine diljem sjeverne Nigerije. UN je ove godine također upozorio da, unatoč naporima u borbi protiv krize, Nigerija svjedoči ponovnom porastu otmica školske djece.
Bivši zapovjednik Boko Harama, koji je nadgledao najmanje 1500 boraca i na kraju pobjegao iz skupine prije nego što je odslužio zatvorsku kaznu, objašnjava da napadi na škole bio je “doktrina”.
Govoreći anonimno s neobjavljene lokacije duboko u državi Borno, središtu skupine, priznaje da je spalio školu tijekom noćne racije koju je nadgledao 2015. Ta je akcija pokrenula njegovu vlastitu odluku da ode.
“Uvijek smo napadali škole i crkve kad god bismo naišli na njih. To je bila doktrina”, kaže mrko.
“Kad god naiđu na školu, samo će je spaliti. Osjećao sam veliku grižnju savjesti zbog toga”, dodaje.
The Independent putovao sjevernom Nigerijom, susrevši se s gotovo desetak roditelja i njihove djece koji su preživjeli Boko Haram i kriminalne otmice. U nekim slučajevima u državi Adamawa, djeca koja su bila oteta na putu do škole nikada se nisu vratila.
Oni koji su na kraju pronađeni borili su se s ekstremnim posttraumatskim stresnim poremećajem, stigmom društva i bez škole – bez budućnosti.
Zajedno s rastućim siromaštvom i uništenjem školske infrastrukture u borbama, roditelji se sada previše boje ili ne mogu poslati svoju djecu da uče.
Sve to znači da se procjenjuje da oko 18 milijuna djece u Nigeriji ne pohađa školu, što je najveći broj djece koja ne pohađaju formalno obrazovanje bilo gdje u svijetu.
Brojka je toliko golema da je jedno od petero djece na ovoj planeti koja ne pohađaju školu u Nigeriji.
“To je višedimenzionalna kriza”, objašnjava Jummai Lawan Musa, direktor za Nigeriju za Street Child, koji vodi privremene centre za učenje kako bi pomogao djeci koja su preživjela da se vrate u formalno obrazovanje. Organizacija također podržava djevojke poput Aishe i Hawwe da se oporave, ponovno integriraju u društvo i nauče vještine poput šivanja kako bi ponovno izgradile svoje živote.
Ali ona kaže da su ovaj i drugi slični programi u opasnosti nakon neviđenih rezova pomoći, s Trumpom koji je prošle godine učinkovito ukinuo USAID, a Sir Keir Starmer najavio je da će Britanija preusmjeriti inozemnu potrošnju pomoći na obranu. Dijete ulice kao globalna organizacija izgubilo je više od milijun funti samo u američkim sredstvima.
“U nekom trenutku 2024. mislili smo da zapravo dobivamo puno prednosti, ali sada postaje sve gore”, nastavlja Musa, upozoravajući da je ova obrazovna kriza “tempirana bomba” za svijet: očekuje se da će mlado stanovništvo Afrike do 2030. činiti jednu od najvećih radnih snaga na svijetu.
Predviđa se da će se inozemna pomoć obrazovanju globalno smanjiti za više od 2 milijarde američkih dolara do kraja 2026. Unicef, UN-ova agencija za djecu, procjenjuje da bi to moglo ostaviti dodatnih šest milijuna djece izvan škole do kraja ove godine, a otprilike trećina njih živi u kriznim i konfliktnim područjima.
Umar Garba, nigerijski obrazovni dužnosnik koji govori iz glavnog grada Abuje, priznaje da su rezovi bili “poziv na buđenje” za mnoge afričke zemlje, uključujući Nigeriju, koje su se previše oslanjale na vanjsku pomoć i sada rade na popunjavanju praznine.
Ali kaže da je kolaps financiranja 2025. bio toliko nagao da je trebalo vremena da se pojavi: “Negativan učinak bio je ogroman jer nitko nije bio spreman na to. Iznenadno povlačenje doista je bio šok za mnoge od nas u ovom prostoru.
“Ali to nam je također otvorilo oči za stvarnost da imamo odgovornost prema našim ljudima”, kaže on, s nigerijskom vladom koja je povećala izdvajanja za obrazovanje.
U drugom selu u državi Adamawa, blizu mjesta gdje žive Aisha i Hawwa, susrećemo Zaiyatu, 24, koji je izbezumljen. Djecu ne odvode samo pobunjeničke grupe, već kriminalne bande, odnosno “banditi”.
Od 2024. djeca iz ovog sela počela su nestajati na putu do škole. Prestravljena, petogodišnjeg sina izvukla je s nastave i zadržala ga kod kuće.
Mislila je da bi bilo sigurno dopustiti mu da se igra sa svojom polubraćom i sestrama ispred njihovih ulaznih vrata. Sve dok jednog dana nije nestao.
“Još uvijek to osjećam. Ne mogu prestati razmišljati o njemu”, kaže majka troje djece, posrćući i zastajući.
Njezin suprug proveo je godinu dana u očajničkoj potrazi, neprestano putujući na podmukla trosatna motociklistička putovanja cestom prepunom kriminala i otmica do regionalne prijestolnice Yole. Ondje bi svakih nekoliko tjedana čekala oteta djeca koju su vlasti pronašle, nadajući se da će biti pokupljena.
Ali njezin sin – zovemo Mohamed – nikada nije pronađen. Godinu dana nakon potrage, njezin suprug slomljenog srca doživio je smrtonosni srčani udar.
“Umro je s istom boli koju ja imam jer još uvijek nije mogao pronaći svog sina. Nikada ga više nije vidio”, dodaje ona kroz suze.
Diljem ovog grada pikseliziranog betonskim kolibama, samo u posljednje dvije godine oteto je 22 djece mlađe od sedam godina. Samo sedam se ponovno pojavilo, uključujući Ahmeda koji je otet 2024. godine sa samo pet godina.
Kao i mnoga od pronađene djece, Ahmed je zaboravio kako govoriti svoj materinji jezik hausa i umjesto toga je komunicirao na tegobnom igbou, koji se pretežno govori na jugu.
“Prvo je bio gotovo nijem. Sada će razgovarati samo s nama i boji se svih ostalih”, dodaje njegova majka Isa, 55, dok joj sin skriva lice u ruci. “Bili smo tako uplašeni. To je zastrašujuće.”
Opustošio je grad i druge u blizini, kaže čelnik zajednice Alkali Usman, posebno nakon što se otkrilo da je zamjenik ravnatelja lokalne škole navodno bio u dosluhu s otmičarima.
“Oni koji su se vratili bili su premali da bi objasnili što im se dogodilo”, nastavlja. “Njihova imena su promijenjena. Sve na njima je promijenjeno jer su odvedeni dok su bili mali.”
Stephen Sylvaus Medusa, nigerijski dužnosnik za obrazovanje na sjeveru, upozorava da broj djece koja ne pohađaju školu “stremno raste”, ostavljajući ih ranjivima na radikalizaciju ili kriminal.
To će utjecati na svijet, objašnjava: “Izvozit ćemo krizu iz Nigerije jer nas ta zemlja možda neće moći obuzdati u bliskoj budućnosti.”
U Maiduguriju, glavnom gradu regije Borno, koji je Boko Haram napao bombašima samoubojicama nedavno u ožujku, Habiba kaže da je obrazovanje jedini način da se prekine ovaj besmisleni krug nasilja.
Bila je zatočena godinu dana sa svojom djecom kada su militanti naoružani mačetama pregazili njihovo selo 2014. Oslobodena od strane sigurnosnih službi, uspjela je vratiti svoju djecu u školu koristeći privremene prostore za učenje.
“Ako je vaše dijete obrazovano, može znati što je dobro, a što loše. Dakle, kada teroristi dođu i kažu mu ‘Pođi s nama, učini ovo’, ono može znati da je to loše i reći: ‘Neću to učiniti.’
“Oni su ovdje jer smo obrazovani. Znamo što nam je činiti. Oni imaju budućnost.”
Ovaj je članak nastao u sklopu časopisa The Independent Ponovno promišljanje globalne pomoći projekt
