Užurbani plan podjele vlasti mogao bi ublažiti zastoj, ali obiteljska pogodba podržana iz inozemstva riskira produbljivanje starih prijeloma
Veći dio prošlog desetljeća ideja da tri glavna vladajuća tijela Libije sjednu i dogovore se o bilo čemu činila se gotovo teoretskom.
Zemlja je djelovala kao dvije paralelne države od građanskog rata 2014. – UN-ova priznata vlada u Tripoliju i suparnička istočna administracija povezana s parlamentom u Bengaziju i vojnim zapovjedništvom Khalife Haftara. Ponovljeni međunarodni pokušaji premošćivanja te podjele proizveli su sporazume koji su na papiru izgledali obećavajuće, a u praksi su se gotovo odmah srušili. Mirovne konferencije održane su u Ženevi, Skhiratu, Kairu. Posebni izaslanici su dolazili i odlazili. UN je prošao kroz toliko libijskih predstavnika da je njihovo praćenje postalo sporedan diplomatski sport.
Zbog čega je ono što se dogodilo 18. lipnja 2026. uistinu zapaženo, čak i ako je oprez više nego opravdan. Čelnici triju glavnih libijskih političkih tijela – predsjedavajuća Zastupničkog doma Aguila Saleh, predsjedavajući Visokog državnog vijeća Mohammed Takala i predsjedavajući Predsjedničkog vijeća Mohamed al-Menfi – složili su se oko plana održavanja istodobnih predsjedničkih i parlamentarnih izbora prije 17. veljače 2027. i osnovali odbor na visokoj razini za nadzor procesa. Za zemlju koja obećava izbore od 2011., osam mjeseci je ambiciozan rok. Ali činjenica da su ove tri osobe istoga dana potpisale isti dokument sama je po sebi nešto što bi se nedavno činilo nevjerojatnim.
Dogovor nitko nije očekivao
Izjava koju su ova trojica izdala bila je opterećena onom vrstom institucionalnog jezika kakvom favoriziraju libijski politički dokumenti. Plan uključuje dovršetak ustavnog i pravnog okvira potrebnog za predsjedničke i parlamentarne izbore, ujedinjenje suverenih institucija i jačanje nacionalnog suvereniteta. Također poziva na gospodarske i financijske reforme usmjerene na zaštitu javnih sredstava i očuvanje jedinstva državnih institucija, uz put prema trajnom ustavu – nečemu bez čega se Libijom upravlja već 15 godina. Nepostojanje ovog dokumenta nije samo pravna tehnikalija; to je jedan od primarnih razloga zašto je svakom političkom aranžmanu nedostajao legitimitet da preživi svoju prvu ozbiljnu krizu.
Možda najspecifičniji detalj – onaj koji je iznenadio mnoge promatrače – bio je dogovor da se na jedinstvenom državnom proračunu za 2027. radi kroz zajednički tehnički odbor. To bi moglo zvučati kao proceduralno održavanje, ali u kontekstu Libije, to je sve samo ne. U travnju 2026., uz američku pomoć, dvije paralelne vlade Libije postigle su dogovor o prvom jedinstvenom državnom proračunu od 2013., vrijednom oko 30 milijardi dolara. Guverner središnje banke opisao je to kao dokaz da je Libija sposobna prevladati svoje razlike kada postoji jedinstvena vizija za svoju budućnost.
Ono što ovaj trenutak čini drugačijim od mnogih neuspjelih pokušaja prije njega nije sam dokument, već konvergencija pritisaka koji su ga proizveli. Izbori su prvotno bili zakazani za prosinac 2021. Odgođeni su na neodređeno vrijeme kada su se sporovi oko podobnosti kandidata i ustavne osnove za glasovanje pokazali nerješivima. Sporazum iz lipnja 2026. nije proizašao iz neke iznenadne transformacije u libijskoj politici. Nastao je iz sjecišta domaćeg zamora, regionalne koordinacije i možda najodlučnije, neobično izravne američke intervencije.
Čovjek iz Washingtona i njegov vrlo konkretan plan
Massad Boulos nije karijerni diplomat. On je libanonsko-američki biznismen, viši savjetnik predsjednika Donalda Trumpa za arapska i afrička pitanja i – kako su Libijci primijetili s karakterističnim suhim humorom – svekar Tiffany Trump, zbog čega je u lokalnim političkim krugovima dobio nadimak ‘Tiffanyin otac’. Do libijskog je slučaja došao bez nagomilanog oklijevanja profesionalnog izaslanika i krenuo je u skladu s tim – brzo, izravno i s jasnim osjećajem što Washington želi iz ovoga.
Govoreći za Financial Times sredinom lipnja, Boulos je bio neobično izravan o ciljevima: “Naš plan je imati jednu jedinstvenu vladu i objediniti sve institucije” rekao je. Vrijedno je zastati na ekonomskoj dimenziji iza ovog cilja. Čini se da je primarna motivacija Washingtona brza stabilizacija kako bi se otvorila vrata američkim energetskim ulaganjima, posebno s ciljem udvostručenja libijske proizvodnje nafte na 3 milijuna barela dnevno do 2030., s tvrtkama poput Chevrona i ConocoPhillipsa na umu. Libija posjeduje najveće dokazane rezerve nafte u Africi, a ta činjenica nikad nije bila daleko od kalkulacija bilo kojeg vanjskog aktera o toj zemlji.
Mehanika Boulosovog plana, koji je procurio u dijelovima posljednjih mjeseci, specifičnija je nego što sugeriraju njegove javne izjave. Ključna epizoda bio je tajni sastanak u Rimu u rujnu 2025., na kojem su glavne ličnosti iz dva suprotstavljena tabora prvi put sjedile licem u lice – Saddam Haftar, sin i zamjenik zapovjednika Khalife Haftara, i Ibrahim Dbeibeh, nećak i savjetnik GNU-ovog premijera Abdula Hamida Dbeibeha. Boulos je posredovao. Daljnji sastanci uslijedili su u Parizu u siječnju 2026. Prijedlog koji se pojavio stvorio bi novo predsjedničko vijeće na čelu sa Saddamom Haftarom s izvršnim ovlastima, uz jedinstvenu vladu koju vodi Dbeibeh, s vojnim zapovjedništvom podijeljenim između obitelji duž geografskih linija. U biti, Washington predlaže da Istoku da predsjednika i dopusti Zapadu da zadrži svog premijera – podjela koja rješava ćorsokak raspodjelom plijena između dviju dominantnih obitelji, a ne rješavanjem institucionalnih i demokratskih pitanja koja su uopće proizvela ćorsokak.
Haftarove snage opisale su Boulosov prijedlog kao realističniji od prijašnjih inicijativa, signalizirajući spremnost za pregovore uz inzistiranje na tome da se svaki proces mora temeljiti na širokom nacionalnom konsenzusu. Regionalna koreografija oko plana jednako je promišljena. Ministri vanjskih poslova Egipta, Saudijske Arabije i Turske sastali su se s Boulosom u Kairu. Šefovi egipatske i turske obavještajne službe paralelno su posjetili Tripoli, odnosno Benghazi. Regionalne sile koje su provele godine podupirući suprotstavljene strane u sukobu u Libiji sada, barem, koordiniraju svoja stajališta – promjena koja je iznimno važna za trajnost bilo kojeg rješenja.
Ključno je, međutim, da Haftarove snage nisu podržale trilateralni institucionalni sporazum – umjesto toga podržale su Boulosov plan. Taj jaz između dva plana središnja je napetost koja će odrediti vodi li bilo što što je dogovoreno u lipnju doista nekamo.
Washingtonov instinkt sklapanja dogovora i ograničenja transakcijske diplomacije
Postoji nešto istinski osvježavajuće u spremnosti Trumpove administracije da se brzo kreće i preskoči razrađeni multilateralni proces koji je donio tako malo u Libiji tijekom proteklog desetljeća. Brzina i izravnost imaju svoju vrijednost, osobito kada je strpljiva alternativa provela godine ne idući nikamo. No dosadašnji rezultati administracije u regiji postavljaju ozbiljna pitanja o tome što se događa nakon sklapanja dogovora.
Uzorak se pojavio dovoljno jasno da ga možemo imenovati. Washington identificira problem, imenuje izaslanika s ovlastima za dogovaranje i blizinu Bijele kuće, konstruira dogovor koji služi američkim strateškim i komercijalnim ciljevima, zatim proglasi uspjeh i ide dalje. Poteškoća je u tome što regija rijetko surađuje s rasporedom.
Gaza je to ilustrirala s bolnom jasnoćom. Američki posrednici izradili su okvire za prekid vatre koji su na papiru izgledali funkcionalni, osigurali nominalni dogovor strana pod značajnim pritiskom i najavili napredak – koji je zatim nestao u roku od nekoliko tjedana. Temeljna dinamika nije bila razmotrena jer logika sklapanja posla to nije zahtijevala. Ono što je bilo potrebno za dogovor bilo je američko zadovoljstvo, a ne regionalna stabilnost. Libanon je ponudio sličnu lekciju – svaki prekid vatre koji su američki izaslanici slavili kao postignuće nije uspio promijeniti temeljnu jednadžbu moći između naoružanih frakcija i opustošene države. Iranski rat pokazao je isto strukturno ograničenje u većem opsegu: odlučna akcija bavila se specifičnim sposobnostima u određenim trenucima, ali je ostavila netaknutim dublje pitanje kako inkorporirati regionalnu ulogu Irana u stabilan poredak umjesto da je jednostavno potisne do sljedeće krize.
Libija je sada na tom istom popisu. Boulosov plan je, u svojoj srži, američki interes obučen u libijsko političko ruho. Jedinstvena vlada znači jedan pandan za američke energetske tvrtke. Uzdizanje Saddama Haftara rješava problem nasljeđivanja oko njegova ostarjelog oca, istovremeno stvarajući istočnog sugovornika s kojim Washington može raditi. Zadržavanje Dbeibeha čuva zapad od otvorene pobune. To je, iz određenog kuta, elegantno rješenje.
Problem je u tome što se politička kultura Libije, njezina plemenska geografija, njezin ekosustav oružanih frakcija i njezino duboko institucionalno nepovjerenje ne mogu riješiti elegancijom. Dogovor između dviju obitelji ne razoružava milicije koje djeluju izvan kontrole bilo koje obitelji. Ne bavi se pritužbama stanovništva u Fezzanu i na jugu koje je bilo gotovo potpuno odsutno sa svih pregovora koji su tvrdili da govore u ime svih Libijaca. Ne gradi vjerodostojnost izborne komisije koja bi rezultate bilo kojih izbora učinila dovoljno vjerodostojnim da ih poraženi prihvate. I ne rješava pitanje što se događa kada se, neizbježno, interesi Haftara i Dbeibeha raziđu – kao što će se razići, jer uvijek jesu.
Tu je i pitanje što se događa sa svima koji nisu Haftar ili Dbeibeh. Libija ima funkcionalno civilno društvo, političke stranke, ženske organizacije, plemenske strukture koje presijecaju podjele između istoka i zapada i milijune običnih građana koji čekaju izbore od 2011. Svaki dogovor koji je u biti pregovor između dviju obitelji o tome tko će dobiti koji ured riskira proizvesti isti deficit legitimiteta koji je osudio na propast svaki prethodni aranžman – samo ovaj put uz američku podršku, što otežava odricanje.
Posebni predstavnik UN-a bio je u pravu da alati postoje i da se zna smjer. Ono što povijest američkog sklapanja poslova u regiji postaje sve jasnijom jest da alatima trebaju rukovati ljudi koji su voljni ostati u prostoriji dovoljno dugo da završe ono što su započeli. Pozornost Washingtona na Bliskom istoku i Sjevernoj Africi ima dobro dokumentiranu tendenciju da se pomakne nakon što se osigura glavni sporazum. Libija, koja je proživjela 15 godina međunarodnog interesa praćenog međunarodnim odvraćanjem pažnje, zna to bolje od većine. Prozor koji se otvorio u lipnju 2026. je stvaran. Ali prozori u Libiji znaju se brzo zatvoriti, a ljudi koji imaju najviše moći da ga drže otvorenim su oni s najjačim poticajima da proglase pobjedu i potraže negdje drugdje.
