Da se podsjetimo
Vožnja je započela 15. studenoga 2025. godine, kada je kilometar-sat pokazivao 103.445 kilometara.
Danas, 1. srpnja 2026., kilometar-sat pokazuje 169.930 kilometara, što znači da sam do sada prešao 66.485 kilometara.
Danas je 229. dan od početka akcije, a u tom razdoblju imao sam 85 voznih dana. Do danas smo prikupili više od 280.000 eura donacija.
Do završetka akcije, koja traje do 15. studenoga 2026., preostalo mi je odvoziti još 53.515 kilometara u 137 dana.
Posljednjih 10.000 kilometara proveo sam uglavnom na europskim autocestama. Za motociklista su upravo autoceste najveća monotonija i najveći izazov, pa mi nije preostalo ništa drugo nego prepustiti se razmišljanju.
Ovoga puta razmišljao sam o fokusu.
Na ovom putovanju često shvatim koliko sami sebi zakompliciramo put do cilja.
Kada pogledam PROJEKT 120, sve kilometre koji su još ispred mene i sve prepreke koje možda tek dolaze, cilj počinje izgledati gotovo nedostižan.
Tada se sjetim jedne priče o samuraju koja me uvijek podsjeti na ono što je zaista važno.
Mladi samuraj došao je svom učitelju i rekao da želi postati najbolji. Učitelj ga je odveo pod veliko stablo. Bio je jesenji dan, a vjetar je nosio stotine suhih listova.
– “Presijeci jedan list”, rekao mu je.
Mladi samuraj pokušavao je pratiti svaki list koji je letio oko njega. Što je više gledao sve oko sebe, to je više promašivao.
Učitelj mu je tada rekao:
„Ne gledaj sva lišća. Postoji samo jedno. Usmjeri svu svoju pažnju na njega.“
Tek kada je prestao razmišljati o svemu ostalom i usmjerio se na jedan jedini cilj, njegov je udarac bio savršen.
Tako sam i ja koncentriran na PROJEKT 120. Ne osvrćem se na komentare poput: „On to radi zbog sebe“, „To je njegova samopromocija“ i slično, jer bi me raspravljanje o tome samo usporilo i udaljilo od mog cilja koji zahtijeva potpun fokus i koncentraciju.
Težina PROJEKTA 120 podsjeća me i na priču o bumbaru.
Godinama slušamo kako bumbar, prema nekim izračunima, ne bi trebao moći letjeti. Tijelo mu je preveliko, a krila premala. Danas znamo da priroda nije pogriješila – pogriješili su naši izračuni. Priroda je bila složenija nego što smo tada razumjeli.
Koliko puta i nama netko kaže da nešto nije moguće? Da je cilj prevelik. Da su šanse premale. Da to još nitko nije napravio.
Možda je problem u tome što ljudi računaju samo ono što mogu izmjeriti, a ne mogu izmjeriti vjeru, upornost, karakter i odlučnost.
Upravo je moj PROJEKT 120 dokaz svega toga.
Ne razmišljam o svim suhim listovima koji lete oko mene. Biram jedan list, jedan cilj, jedan grad, jedan dan. I onda ponovno isto sutra.
Možda je upravo u takvom fokusu tajna svakog velikog cilja.
Ne leti bumbar zato što prkosi prirodi, nego zato što granice često postoje samo u našem razumijevanju.
A samuraj ne pogađa zato što vidi sve, nego zato što vidi ono jedino što je u tom trenutku važno.
Zato, kada vam netko kaže da je vaš cilj prevelik ili nemoguć, sjetite se priče o bumbaru i samuraju. Ne gledajte sva lišća – odaberite ono jedno i budite maksimalno fokusirani na ono što radite.
Upravo je fokus ono što je potrebno da ostvarite ono što se drugima činilo nemogućim i da postignete izvrsnost u poslu koji radite.
Najemotivniji trenuci posljednjih 10.000 kilometara
U posljednjih 10.000 kilometara dogodilo se mnogo trenutaka koje ću pamtiti cijeli život.
Prvi je bila akcija “Brač vozi PROJEKT 120”, tijekom koje smo obilježili i 17 godina BMW MK Dalmacije.
Tri dana vozili smo prekrasnim cestama Brača, a odazvao se velik broj poduzetnika i građana. Zajedno smo prikupili više od 22.000 eura donacija, što je još jednom pokazalo koliko veliko srce ima Brač.
Nakon toga uslijedila je humanitarna akcija “Srbija vozi PROJEKT 120”. Vozili smo od Zrenjanina, preko Knića, do Vlasotinca i prikupili više od 12.000 eura donacija.
To je bila snažna poruka zajedništva. BMW MK Srbija, Grad Vlasotince i brojni prijatelji iz Srbije donirali su novac za KBC Split – Firule.
U vremenu kada se često naglašavaju razlike među ljudima, ovaj je projekt pokazao da u borbi protiv raka granice ne postoje. Postoje samo ljudi velikog srca. Dok se pojedine općine i gradovi u okolici Splita, čiji građani svakodnevno koriste KBC Firule, prave “mrtvi”.
No, najviše me dirnuo jedan sasvim drugačiji događaj.
Nazvao me predsjednik MK Tigrovi dok sam vozio izazov 1.000 kilometara u 24 sata – “Čelična muda”.
Rekao mi je da je njihovom članu tijekom doručka u osnovnoj školi tragično preminuo sin. Dječak je imao samo devet godina.
Odmah sam pitao kako mogu pomoći.
Njegov odgovor zauvijek ću pamtiti.
Članovi MK Tigrovi prikupili su 1.500 eura kako bi pomogli svom članu nakon nezamislive tragedije.
Međutim, otac malog Ivana rekao je da ne želi primiti taj novac. Zamolio ih je da nazovu mene i da tu donaciju uplate za PROJEKT 120.
Ostao sam bez riječi.
Nekoliko dana kasnije posjetio sam gospodina Mraka, oca pokojnog Ivana. Izrazio sam mu sućut i zamolio ga da ime njegova sina napišemo na moj Bumblebee, kako bi Ivan simbolično putovao sa mnom kroz cijelu Europu.
Predsjednik MK Tigrovi održao je kratak, ali iznimno emotivan govor. Kum malog Ivana zalijepio je naljepnicu kluba, a jedan od članova napisao je na motor:
Ivan Pulić ✝
Toga dana obećao sam da ću njemu u čast jednoga dana odvoziti 1.000 kilometara.
Nisam mogao čekati.
Istoga dana sjeo sam na motor i odvozio 1.001 kilometar za malog Ivana.
Bio je to trenutak koji me najviše dirnuo tijekom cijelog PROJEKTA 120, uz priču o stradalom motociklistu Marku Džaji (18) na Dubcima kod Makarske.
Takvi trenuci podsjećaju me da ovaj projekt odavno više nije samo vožnja motociklom. Postao je putovanje ispunjeno ljudima, emocijama, zajedništvom i uspomenama koje ću nositi sa sobom cijeli život.
Najgora stvar koja mi se dogodila
Najgora stvar u posljednjih 10.000 kilometara nije bila oluja, kiša, umor niti tisuće kilometara autoceste.
Bio je to okasti ključ broj 13.
Sve se dogodilo nakon posjeta MK Gromovi u Njemačkoj. Vraćao sam se prema Hrvatskoj i stao na parkiralištu gdje me čekao prijatelj koji je želio donirati za PROJEKT 120.
Prilazio sam mu brzinom od svega pet kilometara na sat kada sam začuo neobično struganje. Pomislio sam da nešto nije u redu s prednjom kočnicom.
Prijatelj se sagnuo ispod motocikla i izvukao okasti ključ 13. Viličasti dio bio je zabijen u granu auspuha, dok je drugi kraj strugao po asfaltu.
Ostao sam bez riječi.
Kasnije sam shvatio što se dogodilo.
Taj je ključ, najvjerojatnije nakon nekog servisa, ostao zaglavljen na prednjem ovjesu i sa mnom putovao više od 21.000 kilometara kroz Europu.
Preživio je planinske prijevoje, makadam, rupe, kišu, vrućinu i stotine sati vožnje, a odlučio je ispasti upravo pri brzini od pet kilometara na sat.
Napravio je samo rupu na grani auspuha.
Ali tada me prošla jeza.
Nisam razmišljao o motoru, nego o tome što bi se dogodilo da je isti taj ključ ispao na autocesti pri brzini od 120 ili 130 km/h, a upravo takvih vožnji bilo je oko 90 posto tijekom ovog projekta.
Pri toj brzini običan ključ više nije alat – postaje projektil.
Ne znam kako bi završio motor, a ne znam ni kako bih završio ja.
I iskreno… ne želim ni razmišljati o tome.
Nisam dobio nikakvu odštetu niti ozbiljnu ispriku. U servisu su mi rekli da koriste upravo tu marku alata – Würth Zebra – ali da taj ključ nije njihov jer im nijedan ne nedostaje.
Prihvatio sam njihov odgovor i odlučio se više time ne baviti.
Prijatelj mi je zavario granu auspuha i nastavio sam voziti.
No, ta me priča ponovno vratila na ono najvažnije – fokus.
Danas svi nekamo jurimo. Mobiteli nam oduzimaju pažnju i gubimo fokus na ono što radimo i na život koji prolazi pred našim očima.
Sve mora biti brzo. Sve postaje površno.
A upravo iz te površnosti nastaju situacije koje nekoga mogu koštati života.
Svjestan sam da svi griješimo i to je ljudski.
Ali postoje pogreške koje se mogu ispraviti i postoje one koje više nikada ne možeš ispraviti.
Hvala dragom Bogu, ovaj put imao sam sreće.
Možda me čuvala Božja ruka, možda moj anđeo čuvar.
Ne znam.
Ali znam da sam toga dana još jednom shvatio koliko je tanka granica između sasvim običnog dana i tragedije.
Zato danas nisam zahvalan što sam uspio popraviti auspuh.
Zahvalan sam što mogu napisati ovu priču.
Zahvalan sam što mogu ponovno sjesti na svog Bumblebeeja i nastaviti prema cilju.
Jer nakon svega shvatiš da se najveće pobjede ne mjere kilometrima.
One se mjere prilikama koje si dobio da nastaviš živjeti i voziti dalje.
Moje psihofizičko stanje i stanje Bumblebeeja
Nakon više od 60.000 prijeđenih kilometara osjećam sve veći umor.
Prvih 60.000 kilometara odvozio sam bez vitamina, minerala i dodataka prehrani.
Prije nekoliko dana bio sam na ručku s prijateljem Antonijom Plazibatom. Dao mi je nekoliko vrijednih savjeta o tome koje vitamine, minerale i elektrolite trebam uzimati, posebno zbog velikih vrućina kojima sam svakodnevno izložen.
Nije stao samo na savjetima.
Nekoliko sati kasnije ispred kluba ostavio mi je vrećicu punu preparata, dovoljnih za gotovo dva mjeseca.
Dragi prijatelju, od srca ti hvala.
Takve geste daju dodatnu snagu da nastavim dalje.
Od zdravstvenih problema najviše me muči lijevo koljeno. Nakon loma i operacije patele ona je ostala malo podignuta pa me protektor na hlačama neprestano žulja. Zbog toga nastaju ogrebotine i rane koje otežavaju svaku novu vožnju.
Bolovi u leđima i dalje su prisutni, ali uspijevam ih držati pod kontrolom zahvaljujući masažama u Poliklinici Priska Med.
Još uvijek imam problema s hemoroidima, zbog čega se povremeno pojavljuje krv u stolici, no zasad to uspijevam ublažiti tabletama i čepićima.
Primjećujem i da sam sve rastreseniji i razdražljiviji.
Nakon dana u kojima odvezem tisuću ili više kilometara, tijelo i glava jednostavno traže mir i tišinu.
Sve više mi smetaju buka i galama.
Vjerujem da je to posljedica senzornog preopterećenja nakon toliko sati provedenih na motociklu.
A kako je Bumblebee?
Drži se odlično.
U Njemačkoj smo imali jedno ozbiljnije pregrijavanje na gotovo 40 °C. Zbog radova na cesti nastala je velika kolona, a hladnjaci su bili potpuno začepljeni mušicama i ostalim nečistoćama.
Morao sam stati i pričekati da se temperatura motora spusti.
Potrošnja ulja nešto je veća nego ranije – oko 1,8 litara na svakih 10.000 kilometara.
I dalje se čuje škripanje u prednjem dijelu motocikla. Pretpostavljam da je riječ o isušenoj gumici na prednjem amortizeru.
Sve u svemu, i Bumblebee i ja još se dobro držimo.
Nije uvijek lako. Ima umora, boli i sitnih problema.
Ali cilj je pred nama.
Vjerujem da ćemo zajedno izdržati do samoga kraja.
Idemo dalje – nezaustavljivo… 🐝
Svi koji se žele uključiti donacijom ili imaju neku ideju mogu me kontaktirati na:
📞 +385 98 222 893
Link za donacije:
Moja reakcija na članak je…
