Istražujući encikliku Magnifica Humanitas Pape Lava XIV. za svoja znanstvena teološko-politološka istraživanja, naš stručni suradnik, spec. pol. Bruno Rukavina, uvidio je nekoliko vrlo zanimljivih argumenata i hipoteza o međunarodnim odnosima i realizmu kojeg često koristi kao teorijski istraživački pristup u svojim znanstvenim radovima. Ovaj tekst fokus stavlja na Papina zanimljiva gledišta o realizmu i konkretnim implikacijama na realitet međunarodnih odnosa u današnjem kaotiziranom svijetu.
Enciklika Magnifica Humanitas
Enciklika Magnifica Humanitas (15. svibnja 2026.) pape Lava XIV. bavi se ponajviše zaštitom ljudske osobe i njenog dostojanstva u doba umjetne inteligencije i tehnokratske paradigme, oslanjajući se na socijalni nauk Crkve Lava XIII. (Rerum Novarum).
Nekoliko je ključnih tema koje se najviše ističu u enciklici:
- Dvije biblijske slike: Papa Lav XIV. govori o dvije građevine koje imamo izbor graditi. Jedna je Babilonska kula (gradnja bez Boga s ciljem dominacije) nasuprot obnovi Jeruzalema pod Nehemijom (gdje je naglasak na zajedničkoj odgovornosti i suradnji). Pitanje enciklike nije „umjetna inteligencija: da ili ne“, nego hoćemo li graditi Babilon ili Jeruzalem?
- Pregled socijalnog nauka: Enciklika opisuje razvoj misli o socijalnom nauku od Lava XIII. preko Pija XI., Pija XII., Ivana XXIII., Drugog vatikanskog sabora, Pavla VI., Ivana Pavla II., Benedikta XVI. do Franje, s naglaskom na dostojanstvo rada, opće dobro, univerzalnu namjenu javnih dobara, supsidijarnost, solidarnost i socijalnu pravdu.
- Umjetna inteligencija i tehnologija: umjetna inteligencije nije moralno neutralna jer ne posjeduje svijest, savjest ni iskustvo, tek statistički i algoritamski oponaša ljudsku inteligenciju. Enciklika jasno upozorava na koncentraciju moći u rukama malih tehnoloških aktera, potrebu transparentnosti, odgovornosti i ljudskog nadzora nad umjetnom inteligencijom.
- Transhumanizam/posthumanizam: Enciklika daje kritiku ideja o „poboljšanom čovjeku“ ili hibridnom čovjeku koje obezvređuju granice čovjeka i njegovu ranjivost kao bitne dijelove ljudskosti, kao i pravo da „više od ljudskog“ dolazi kroz Božju milost, ne tehnologiju.
- Istina, rad, sloboda: Jasno se upozorava kako su dezinformacije pojačane s utjecajem umjetne inteligencije ione ugrožavaju demokraciju. Automatizacija prijeti dostojanstvu rada i otvara pitanje nezaposlenosti. Digitalna ovisnost i nadzor podataka prijete slobodi i otvaraju vrata novim oblicima ropstva u 21. stoljeću.
- Kultura moći vs. civilizacija ljubavi: Papa daje izuzetno oštru kritiku normalizaciji rata, autonomnog digitaliziranog naoružanja koje je upravljano s umjetnom inteligencijom, krizu multilateralizma i realpolitike. Poziva na razoružanje kako ono istinsko u stvarnosti, tako i razoružanje u riječima kroz dijalog i diplomaciju gradeći povjerenje i civilizaciju ljubavi.
Toma Akvinski: zašto ne dizati revolucije?
Realizam kao teorija međunarodnim odnosima
Realisti promatraju međunarodne odnose kako sami smatraju realno, ne normativno (kakvi bi oni trebali biti, nego kakvi oni jesu), odnosno kroz prizmu moći i nacionalnih interesa, a ne moralnih, pravnih, etičkih ili institucionalnih čimbenika. Zato se često odbijaju zvati teoretičari, nego oni uče iz povijesti političke prakse, a ne nekih teorijskih normativnih principa. Po realistima, države su glavni akteri međunarodnih odnosa koji su anarhični. Unutar države vladaju odnosi hijerarhije utemeljeni na zakonu, dok na razini međudržavnih odnosa nema globalnih zakona koji su primjenjivi jer nema svjetske policije, sudstva i svjetske vlade. Suradnja među državama nije utemeljena na njihovim unutarnjim političkim uređenjima, nego na državnim nacionalnim interesima. Na države se gleda kao na crne kutije te je nerazumno i neracionalno zahtijevati promjene unutarnjeg političkog uređenja suverenih država. Protive se ideološkim intervencijama u druge države jer narušavaju suverenost te je važno očuvati savezničke režime, bez obzira na politički karakter tih režima.
Države se za mogu osloniti samo na sebe i na svoje sposobnosti i moć. Realna (osobito vojna) moć aktera određuje rezultate međunarodnih političkih procesa i slabija strana je često prisiljena na ustupke (jer nema dobre karte u rukama, odnosno moć da preživi u anarhiji i odupre se jačem akteru). Države nisu jednake jer nisu jednako moćne. Velike sile pokušavaju dominirati ili barem spriječiti druge da dominiraju i ta želja za dominacijom je prirodno urođena u sve ljude. Realisti imaju izrazitu sumnjičavost prema nesavršenoj ljudskoj prirodi koja nije altruistična i harmonična, nego je vođena iracionalnošću i emocijama kao što su ljubomora, mržnja, želja za dominacijom.
Ravnoteža snaga (eng. balance of power) je glavni način da se dođe do (često prividnog) mira i stabilnosti u međunarodnim odnosima koji nisu ništa drugo nego vječna borba za nacionalne interesa država kao glavnih aktera čiji je nusprodukt anarhija koja određuje ponašanje država. Ratovi su prirodna stanja i česte su pojave, a države se samo na sebe mogu osloniti kad je u pitanju sigurnost i obrana. U takvom okruženju države djeluju kao akteri koji su usmjereni na samopomoć i preživljavanje anarhije. Premda se realisti ne protive postojanju međunarodnih institucija, oni smatraju da institucije ne mijenjaju temeljnu strukturu međunarodnog poretka, nego tek odražavaju odnos snaga (ravnotežu) među državama.
Realizam također naglašava trajnost interesa, ograničenu važnost moralnih načela i nužnost upotrebe (vojne) sile ili njezine prijetnje kao instrumenta vanjske politike što je vidljivo iz povijesti koja nije ništa drugo nego povijest ratova. Temeljni koncepti u međunarodnim odnosima po realistima su moć i sigurnost (koji su iznad slobode) (Jović, 2013). Oni realno gledaju na međunarodne odnose, ne normativno, zato i jesu realisti (konzervativci, koji ne mogu konzervirati promjenjivu anarhiju međunarodnih odnosa, ali mogu realno gledati povijest, donositi zaključke o interesima država i tako pokušati predviđati budućnost). Realizam je nakon hladnog rata djelomično marginaliziran te se njegova gledišta mnogo rjeđe mogu čuti na (danas liberaliziranom ili utopističkom/idealističkom) Zapadu (Jović, 2014).
Britanski medij: Trump smanjuje podršku Europi bojeći se sukoba s Rusijom
Realizam u enciklici Pape Lava XIV. – Magnifica Humanitas
Papa Lav XIV. u svojoj enciklici naglašava da je nužan realistički pogled na svijet, naročito kroz „kršćanski humanizam ne odbacuje znanost ili tehnologiju, već ih prihvaća sa zahvalnošću i realizmom te ih utemeljuje u višem pozivu (Magnifica Humanitas, 218). Ovo značenje realizma odnosi se na općeniti realistički/konzervativna stav prema različitim društvenim kontekstima u svijetu što se spominje na još nekoliko mjesta u enciklici. Kršćani, naročito Katolici, trebaju imati realan pogled na svijet, ne ga gledati kroz bilo kakve ideološke ružičaste naočale, naročito one koje zagovaraju revolucionarna djelovanja bilo koje vrste (uključujući i socijalne/komunističke i liberalne ili obojene revolucije) o čemu nas je upozoravao i sveti Toma Akvinski (Rukavina, 2026).
Kad je riječ o realizmu na razini međunarodnih odnosa, Papa Lav XIV. izvodi razlikovanje između lažnog i zdravog (istinskog/pravog) realizma. Papa ovu raspravu smješta u širi dijagnostički okvir koji izgrađuje kroz Peto poglavlje o kulturi moći i civilizaciji ljubavi. Njegova polazišna točka je da živimo u vremenu značajne duhovne i kulturne sljepoće koja se očituje upravo u tome da su nam dostupne samo dvije naizgled suprotstavljene, ali jednako pogrešne pozicije: naivni idealizam (pri čemu se vjerojatno misli na liberalizam jer je naziv za liberalizam gotovo do kraja hladnog rata bio idealizam) i cinični realizam. Papa ih ne tretira kao suprotnosti, nego kao dvije strane iste pogreške, a obje zapravo onemogućuju djelovanje prema miru i izgradnji civilizacije ljubavi, samo na različite načine.
Papa opisuje idealizam kao stav koji odabire činjenice selektivno kako bi sačuvao vlastitu sliku svijeta, a njegovi nositelji naposljetku obitavaju u stvarnosti konstruiranoj prema vlastitim uvjerenjima. Radi se o mehanizmu koji politolozi i psiholozi poznaju kao kognitivna pristranost potvrđivanja (eng. confirmation bias) podignuta na razinu političke ideologije. Problem nije nedostatak informacija, nego strukturalna odbojnost prema informacijama koje remete koherentnost vlastite ideološke vizije. U kontekstu rata i mira, lažni idealizam funkcionira tako da deklarira visoke principe (sloboda, ljudska prava, međunarodno pravo), ali ih selektivno primjenjuje, odnosno samo kad odgovaraju vlastitim interesima liberalnih demokracija.
Rezultat je da idealistički (liberalni) jezik postaje licemjeran pokrivač/celofan za realpolitiku: govori se o miru, a vodi se rat; govori se o multilateralizmu, a zaobilaze se međunarodne institucije kada su neugodne. Papa je posebno oštar prema jednoj varijanti ovog idealizma, odnosno uvjerenju da se zlodjela dvadesetog stoljeća ne mogu nikada ponoviti. To je oblik povijesnog nihilizma koji briše memoriju pod krinkom optimizma. Iste ideološke dinamike se vraćaju u novom ruhu, samo ih ne prepoznajemo jer smo uvjereni da je naša era po definiciji naprednija. To je ono čuveno liberalno gledište i bezvrijedni argument koji ništa ne govori: „živimo u 21. stoljeću“, kao da je čovjek prije 26 godina postao novo genetski i antropološki drugačije biće koje je nekako mutiralo u potpuno drugačijeg čovjeka od onog prije 27 godina.
Zapamtimo: „Antropološki, čovjek se nije ništa znatnije promijenio u posljednjih nekoliko tisuća godina, što znači da smo isti ljudi kao što smo bili i prije. Iracionalni, vođeni emocijama poput straha, zavisti, pohlepe i želje za dominacijom. Znači li to da ljudi nisu okrenuti prema racionalnim odnosima, prema harmoniji, suradnji, uvažavanju drugih? Naravno da ne. Ljudi su i jedno i drugo, odnosno u njima obitava i ovo prvo pesimistično i drugo optimistično gledanje na ljudsku prirodu. Međutim, što uzrokuje ponašanje sukladno pojedinoj ljudskoj prirodi? Kontekst“ (Rukavina, 2023).
Duhovno i kulturno slijepilo je uz lažni realizam uzdiglo i lažni pragmatizam „koji nas potiče da prekinemo korijene naše povijesti, kao da je moguće započeti neku vrstu novog stvaranja odvojenog od prošlosti. Čak i oni koji se pozivaju na važna moralna načela mogu upasti u ovaj povijesni nihilizam, pogrešno vjerujući da se zločini dvadesetog stoljeća nikada više ne mogu ponoviti. Pa ipak, u stvarnosti se ista dinamika ponovno pojavljuje pod novim krinkama. Čini se da se mentalitet oružane ravnoteže i odvraćanja ponovno nameće. Međutim, danas, za razliku od dvostrane dinamike hladnog rata, širenje operativaca i bojišta čini ovaj mentalitet sve krhkijim. Eskalacija sukoba dovodi do asimetričnih i hibridnih ratova, koji se vode ne samo na bojnom polju već i na ekonomskim, financijskim i kibernetičkim frontovima, gdje se dezinformacije i kampanje koje hrane strahove ljudi koriste za manipuliranje javnim mnijenjem. U mnogim zemljama, uključujući i one na globalnom jugu, povećana vojna potrošnja predstavlja se kao jedini odgovor na neizvjesnu budućnost ili percipirane prijetnje. Stvarni trošak pada na najsiromašnije, koji vide smanjenje resursa za zdravstvenu skrb, obrazovanje i socijalne usluge“ (Magnifica Humanitas, 204). Ovdje se jasno uviđa direktna kritika militarizacije Europe i svijeta zbog koje se više ulaže u naoružanje koje ubija, umjesto u socijalne politike, obrazovanje i znanost koje bi promovirale život, mir i ljubav koje su glavne kršćanske vrijednosti, a kojih se Europska unija inkrementalno odriče u ime rata i militarizacije. Zato Papa Lav XIV. upozorava:
„U srži ovih pitanja je lažni realizam, utemeljen ne samo na prevladavajućem mentalitetu sile, već i na kulturnom i antropološkom uvjerenju da je rat neizbježan dio ljudske prirode. Kaže se da su stvari oduvijek bile takve, osim povremenih prekida, i da će uvijek biti tako! Kao rezultat toga, briga više nije potraga za mirom – koja je izgubljena kao referentna točka na međunarodnoj sceni – već kako i kada poduzeti vojnu akciju. Isti argument tvrdi da bi bilo neodgovorno ne pripremiti se za sukob. Međutim, tvrdio bih da je ono što je uistinu neodgovorno Realpolitik, oblik političkog realizma koji u savjesti i u društvu sije stav rezignacije prema neizbježnosti rata i odbacuje mir i dijalog kao utopijske ili iracionalne stavove koji ignoriraju rizike koji su u pitanju. Zapravo, mir nije ni naivna nada ni samo odsutnost rata; umjesto toga, uvijek je moguć kao plod pravde i milosrđa“ (Magnifica Humanitas, 205). Ova Papina današnja upozorenja uočio sam još od 2022. godine te sam konstantno ponavljao sve ove godine:
„Katolicima, sukob i rat kao takav nam nije i ne može niti biti nezamisliv, ali nam svakako mora biti odbojan. Ontološki bitak Katolika mnogo lakše obitava u svijetu unutar kojeg diplomati gube svoje živce, nego ljudi svoje živote. Bolje je sto godina diplomatskih prepucavanja, nego jedna minuta rata. I stoga, besmisao međudržavnog rusko-ukrajinskog sukoba treba biti završen mirom (ili primirjem) odmah, kojeg mnoge maliciozne i tendenciozne osobe mogu smatrati u ovom trenutku „besmislenim“ rješenjem. Kako bi (do sad neuspješna) razumska i racionalna diplomacija zaustavila ratna djelovanja potrebno je ohrabriti, aktivirati i urazumjeti (europske) diplomate kako borba nije protiv nekakvih zlih i fantomskih sila, nego ljudi istih kao što smo i mi sami, sa svojim interesima i željama. Upravo zato što smo isti nužno je sjesti za stol i razgovarati, barem pokušati razumjeti drugu stranu, ako je trenutačno nezamislivo i nemoguće oprostiti sva zlodjela koja su nepovratno učinjena. Besmisao rata leži u argumentu da se ratom ne pokazuje tko je u pravu, nego tko će ostati živ, a ako rusko-ukrajinski ne završimo, postoji strah od (nuklearne) mogućnosti da će on završiti čovječanstvo kakvo poznajemo” (Rukavina, 2023).
Upravo je navedeno put prema onom što Papa Lav XIV. naziva zdravi realizam kojeg je potrebno kultivirati za izgradnju civilizacije ljubavi.
„Potreban nam je zdrav realizam koji izbjegava i politički idealizam i cinizam. Postoji vrsta idealizma koja, kako bi sačuvala vlastiti svjetonazor, sklona je selektivnom odabiru činjenica, iskrivljujući ih i preimenujući. Njegovi zagovornici na kraju nastanjuju stvarnost konstruiranu kako bi odgovarala njihovim vlastitim uvjerenjima. Suprotno tome, postoji i degradirani oblik realizma koji brka promatranje s rezignacijom, tvrdeći da će sila uvijek prevladati. Autentični realizam ne odustaje od promjene svijeta; zapravo, on počinje jasnim identificiranjem interesa, strahova, ograničenja i dinamike moći, upravo kako bi odredio što se može postići i mjere potrebne za postizanje toga. Ne svodi politiku na moral; niti se predaje nasilju. Umjesto toga, traži održive puteve za postizanje mira više od puke riječi, kroz vjerodostojne institucije, provjerljiva jamstva, strpljive pregovore, sprječavanje sukoba i zaštitu civila“ (Magnifica Humanitas, 218).
Italija se pridružuje Bugarskoj protiv sankcija EU-a ruskom patrijarhu Kirilu
Međutim, Papa Lav XIV. ne zaustavlja se samo na deskripciji problema, nego u svojoj enciklici postavlja jasne aktivnosti koje trebaju voditi prema civilizaciji ljubavi, naročito među kršćanima svih denominacija. To su prije svega:
- Dijalog. „Kako bismo izgradili civilizaciju ljubavi, moramo se uključiti u dijalog, jer je to primarno sredstvo suživota među ljudima i narodima i alternativa otvorenom sukobu. Uoči Drugog svjetskog rata, Pio XII. potvrdio je da se ništa ne gubi s mirom, dok se ratom sve može izgubiti. Inzistirao je na tome da se ljudi moraju vratiti razgovoru jedni s drugima, jer iskren i ustrajan dijalog uvijek otvara mogućnost časnog rješenja“ (Magnifica Humanitas, 219). „Na političkoj razini, postoji hitna potreba za prelaskom s kulture moći na istinsku kulturu pregovaranja, u kojoj dijalog i diplomacija postaju standardno sredstvo rješavanja sukoba“ (Magnifica Humanitas, 221).
- Diplomacija. „U međunarodnim odnosima, dijalog je nezamjenjiv diplomatski alat za sprječavanje sukoba i obnovu veza povjerenja. Suočeni s impulzivnim emisijama, agresivnom retorikom i politikom moći koja karakterizira naše vrijeme, poziv diplomacije je poticanje dijaloga sa svim stranama, uključujući i one sugovornike koji se smatraju manje pogodnima ili se ne smatraju legitimnima za pregovore“ (Magnifica Humanitas, 224). „Međunarodne organizacije, posebno Ujedinjeni narodi, bitni su instrumenti za promicanje civilizacije ljubavi, jer mogu poticati dijalog među narodima i promicati mirno rješavanje sukoba, cjeloviti razvoj naroda, zaštitu najranjivijih, razoružanje i brigu za stvorenje. Takvim naporima međunarodna zajednica može raditi na smanjenju nejednakosti, obrani prava izbjeglica i manjina, preusmjeravanju sredstava s vojnih izdataka na ljudski razvoj i zaštiti našeg zajedničkog doma. Sveta Stolica podržava i prati te napore, a istovremeno prepoznaje da trenutne slabosti UN-a i međunarodnog političkog sustava otkrivaju potrebu za dubokim reformama“ (Magnifica Humanitas, 226).
- Molitva i nadanje. „Ove putove za ostvarivanje odgovornosti podržava molitva i zauzvrat hrane molitvu. Doista, za svakoga od nas mir prvenstveno dolazi od Boga, Boga koji nas sve bezuvjetno ljubi. To je dar koji je Isus dao svojim učenicima na dan Uskrsa: Mir vama! To je mir uskrslog Krista. Mir koji je nenaoružan i razoružavajući, ponizan i ustrajan“ (Magnifica Humanitas, 228).
Nastavlja se ….
Literatura
Фененко, Алексей (2017) Современная история международных отношений: 1991-2016. Mосква: Аспект-Пресс.
Фененко, Алексей (2023) Современная история международных отношений: 1991-2022. Mосква: Аспект-Пресс.
Hurak, Ihor (2015) The Minsk Agreements of 2015: a Forced Step or a Small Achievement of the Ukrainian Side within the Diplomatic Confrontation around the War in the Donbas. The Copernicus Journal of Political Studies 7(1): 124-140.
Jović, Dejan (ur.) (2013) Realizam: teorije međunarodnih odnosa. Zagreb: Biblioteka Međunarodne studije.
Jović, Dejan (ur.) (2014) Liberalne teorije međunarodnih odnosa. Zagreb: Fakultet političkih znanosti.
Jović, Dejan (ur.) (2016) Konstruktivističke teorije međunarodnih odnosa. Zagreb: Fakultet političkih znanosti.
Kaštelan, Jure i Bonaventura, Duda (2018) Biblija. Zagreb: Kršćanska sadašnjost.
Magnifica Humanitas (2026) The Holy See. Dostupno: https://www.vatican.va/content/leo-xiv/en/encyclicals/documents/20260515-magnifica-humanitas.html(Pristupljeno 26.06.2026).
Marshall, Tim (2018) U okovima geografije. Zagreb: Knjižara Znanje.
Nacional.hr (2026) SELEKTIVNA PRIMJENA PRAVA Vatikan kritizirao EU: Nedosljedna je u vanjskoj politici. Dostupno: https://www.nacional.hr/selektivna-primjena-prava-vatikan-kritizirao-eu-nedosljedna-je-u-vanjskoj-politici/(Pristupljeno 26.06.2026).
Ogorec, Marinko (2008) Putinova Rusija: novi uspon stare vojne sile. Zagreb: Golden marketing-Tehnička knjiga.
Politico.eu (2022) Pope says NATO may have caused Russia’s invasion of Ukraine. Dostupno: https://www.politico.eu/article/pope-francis-nato-cause-ukraine-invasion-russia/(Pristupljeno 26.06.2026).
Politico.eu (2022a) Pope Francis: Russian war in Ukraine was ‘perhaps provoked. Dostupno: https://www.politico.eu/article/pope-francis-says-war-in-ukraine-perhaps-provoked-or-unprevented/(Pristupljeno 28.06.2026).
Reuters (2022) Putin: Russia may have to make Ukraine deal one day, but partners cheated in the past. https://www.reuters.com/world/putin-russia-may-have-make-ukraine-deal-one-daypartners-cheated-past-2022-12-09/(Pristupljeno 26.06.2026).
Rukavina, Bruno (2022) Poluotok Krim – geopolitički i geostrateški osvrt na prošlost, sadašnjost i budućnost. Forum za sigurnosne studije 6(6): 89-118. Dostupno: https://hrcak.srce.hr/303586(Pristupljeno 26.06.2026).
Rukavina, Bruno (2023) Besmisao rata između Ruske Federacije i Ukrajine. Mi portal. Dostupno: https://miportal.hr/2023/01/03/besmisao-rata-izmedu-ruske-federacije-i-ukrajine/(Pristupljeno 26.06.2026).
Rukavina, Bruno (2024) Vanjska politika Ruske Federacije i sukob u istočnoj Ukrajini (2014. – 2022.). Završni specijalistički rad, Fakultet političkih znanosti – Sveučilište u Zagrebu. Dostupno: https://repozitorij.fpzg.unizg.hr/islandora/object/fpzg%3A2538(Pristupljeno 26.06.2026).
Rukavina, Bruno (2025) Uništeno povjerenje: Zašto si Zapad i Rusija ne mogu vjerovati?. Geopolitika News. Dostupno: https://www.geopolitika.news/analize/bismarck-je-znao-odgovor-tajna-uspjeha-u-politici-dobar-dogovor-s-rusijom/ (Pristupljeno 26.06.2026).
Rukavina, Bruno (2026) Toma Akvinski: zašto ne dizati revolucije?. Mi portal. Dostupno: https://miportal.hr/2026/06/16/toma-akvinski-zasto-ne-dizati-revolucije/(Pristupljeno 26.06.2026).
Rukavina, Bruno (2026a) Bauk rata kruži Europom: Dan pobjede u iščekivanju novog Dana pobjede. Geopolitika News. Dostupno: https://www.geopolitika.news/analize/bauk-rata-kruzi-europom-dan-pobjede-u-iscekivanju-novog-dana-pobjede/ (Pristupljeno 26.06.2026).
Schwarz, Peter (2022) Former German Chancellor Merkel admits the Minsk agreement was merely to buy time for Ukraine’s arms build-up. World Socialist Web Site. Dostupno: https://www.wsws.org/en/articles/2022/12/22/ffci-d22.html (Pristupljeno 26.06.2026).
Takač, Karla (2024) Neutralnost Vatikana u međunarodnim odnosima i rješavanju sukoba. Završni specijalistički rad, Fakultet političkih znanosti – Sveučilište u Zagrebu. Dostupno: https://zir.nsk.hr/object/fpzg:2348/FILE0(Pristupljeno 26.06.2026).
Tuđman, Miroslav (2015) “48 apsurdnih susreta između Tuđmana i Miloševića”. National Security and the Future 16(2): 121-172.
