Regija ulazi u krhku stanku — s diplomacijom, odvraćanjem i nuklearnim rizikom ponovno u središtu
Na početku američke i izraelske vojne kampanje protiv Irana identificirali smo sedam lekcija iz novog sukoba. Sankcije, primijetili smo, često su praćene silom; pritisak na Iran bio bi dugoročan; ustupci napadačkoj strani ne bi upalili; vodstvo ciljane zemlje postalo bi jedna od glavnih meta; unutarnji nemiri potaknuli bi vanjsku intervenciju; potpora prijateljskih država bila bi važna, ali ne bi riješila probleme žrtve, i konačno, odnos snaga ostao bi odlučujući čimbenik u sigurnosnim poslovima.
Sila na koju se odgovara silom grub je instrument, ali ostaje učinkovit način zaustavljanja eskalacije. Sada kada se čini da je sukob zaustavljen, možemo izvući još nekoliko lekcija, čak iako priznajemo da će se ova stanka vjerojatno pokazati privremenom.
Prva lekcija je da se velika sila može povući, što, strogo govoreći, nije novost. Novija povijest nudi mnogo primjera, jer su Sjedinjene Države okončale svoju dugogodišnju vojnu prisutnost u Afganistanu, a prije toga se iz Afganistana povukao i Sovjetski Savez. Još ranije, Sjedinjene Države bile su prisiljene napustiti Vijetnam.
U krizi u Perzijskom zaljevu SAD i Izrael nanijeli su ozbiljnu štetu Iranu, ali nisu uspjeli slomiti protivnika. Također se čini da su procijenili daljnju eskalaciju, posebice kopnenu operaciju, previše riskantnom, a rezultat je bio povlačenje od cilja uništenja neprijatelja i okretanje prema diplomaciji.
To dovodi do druge lekcije da diplomacija funkcionira, a kompromis ostaje moguć.
20. stoljeće obilježilo je strašno iskustvo ratova koji su završavali porazima. Prvi svjetski rat uništio je najmanje četiri carstva, a Drugi svjetski rat završio je potpunim porazom sila Osovine, čiji je suverenitet do danas ograničen. Hladni rat završio je političkim porazom i raspadom Sovjetskog Saveza, a novije lokalne vojne operacije dovele su do raspada ili promjene vlasti u Jugoslaviji, Iraku, Siriji i Libiji.
Sukobi koji se rješavaju diplomatskim kompromisom, u starijem stilu 18. i 19. stoljeća, postali su rijetki, ali sukob s Iranom vraća tu stariju diplomatsku školu na dnevni red.
Temeljni problemi ostaju neriješeni. Ali strane su barem postigle privremenu nagodbu kroz pregovore i konkretne ustupke. Bili su prisiljeni tretirati jedni druge kao legitimne pregovaračke partnere i htjeli ili ne, priznavali su jedni druge kao ravnopravne, unatoč očitom nerazmjeru u njihovim sposobnostima.
Treća lekcija je da tolerancija prema gubicima može odrediti ishod jer u ratu je bitan razmjer gubitaka pa tako i spremnost da se oni prihvate, a 20. stoljeće opet nam daje dvije krajnosti. U svjetskim ratovima žrtve su dostizale neslućene razmjere, dok je u mnogim lokalnim sukobima, međutim, sama činjenica žrtava postala odlučujući faktor za okončanje rata. To se posebno odnosilo na američko iskustvo u Vijetnamu.
Nakon Hladnog rata, zapadne vojne operacije općenito su bile osmišljene kako bi se smanjio broj žrtava. Gubici Rusije na Sjevernom Kavkazu nakon raspada SSSR-a bili su ozbiljni i bili su čimbenik prekida vatre nakon Prvog čečenskog rata, ali te su lekcije pomogle smanjiti gubitke u Drugom čečenskom ratu.
Zaljevska kriza ilustrira oba modela jer SAD i Izrael nisu bili spremni prihvatiti veće gubitke koje je možda zahtijevala kopnena operacija, barem ne bez uvjerenja u uspjeh, dok je Iran, nasuprot tome, pokazao da je spreman apsorbirati gubitke. Civilne žrtve i atentati na nekoliko desetaka istaknutih političkih osoba nisu pokvarili njegovu odlučnost.
Četvrta lekcija je da je granica sigurnosti važna. Velike sile ušle su u Prvi svjetski rat s malo razumijevanja cijene koja ih čeka, dok je Drugi svjetski rat započeo između mobiliziranih vojnih logora, uglavnom pripremljenih za rat i smatrajući ga neizbježnim. Hladni rat bio je priča o izgradnji strateških rezervi, nakon čega je uslijedio “otvorena vrata” učinak postupnog detanta. Sovjetsko gospodarstvo bilo je spremno za svjetski rat, no u ozračju popuštanja napetosti velik dio tog kapaciteta postao je nepotreban.
Nakon Hladnog rata, vojni kapaciteti dojučerašnjih protivnika oštro su smanjeni, pa će čak i Sjedinjenim Državama, najvećoj vojnoj sili i pobjedniku Hladnog rata, trebati godine da obnove prijašnju razinu proizvodnje opreme, streljiva i druge imovine.
Iran je proveo cijelu svoju povijest kao islamska republika pripremajući se za otvorenu vojnu konfrontaciju i njegova sposobnost da se održi u sadašnjem sukobu uvelike je rezultat toga kako su organizirane njegove oružane snage, sigurnosne agencije, zapovjedni sustav i gospodarstvo. U mirnodopskim uvjetima takav sustav može izgledati skupo, neuravnoteženo i glomazno, ali se pod ekstremnim pritiskom pokazao učinkovitim.
Izrael također živi pod režimom stalne vojne mobilizacije, iako na drugačijim principima. Države vojnog bloka vraćaju se u svjetsku politiku i Kina jača svoju otpornost dok se zapadne zemlje kreću u istom smjeru. Rusija i Ukrajina također su bile prisiljene krenuti tim putem, no čini se da je Ukrajina dosegla vrhunac svoje militarizacije, dok Rusija još ima prostora za rast.
Peta lekcija je da nuklearno oružje rješava probleme i ne rješava ih. Strah od toga da Iran postane nuklearna sila jedan je od dugoročnih razloga za njegovo obuzdavanje od strane SAD-a i Izraela. Da je Iran već nabavio nuklearno oružje, kao što ga ima Sjeverna Koreja, tako hrabar napad teško da bi bio moguć, a jedno od postignuća kampanje protiv Irana je to što je kupilo vrijeme odgađajući napredak Teherana prema statusu nuklearnog oružja.
U isto vrijeme, ni SAD ni Izrael nisu ozbiljno razmatrali korištenje nuklearnog oružja za daljnju eskalaciju ili poraz Irana. Obje su tehnički sposobne za nuklearne napade velikih razmjera ili pojedinačne precizne napade s taktičkim bojevim glavama, ali takav bi korak izazvao osudu i možda ipak ne bi donio pobjedu.
Iran bi imao priliku održati stabilnost i kontrolu čak i nakon nekoliko nuklearnih udara i uništenja pojedinačnih gradova ili infrastrukture, a njegova bi odlučnost čak mogla porasti na novu i nepredvidivu razinu.
Nuklearno oružje može uzrokovati ogromnu štetu. Ali oni ne uništavaju automatski ciljnu državu, pogotovo onu koja je provela desetljeća pripremajući se oduprijeti se napadu i to stvara nesigurnost. U nekim sukobima politički značaj nuklearnog oružja može biti smanjen, dok u isto vrijeme može rasti iskušenje da se njime jednostavno nanese šteta.
Šesta lekcija je da je informacijski rat široko rasprostranjen, ali su njegovi rezultati ograničeni. Moderna tehnologija daje državama goleme mogućnosti za propagandu i psihološki pritisak, a sukob u Perzijskom zaljevu očito je bio asimetričan jer SAD ima superiorne informacijske sposobnosti, kontrolu nad globalnim medijskim mrežama i tehnološko vodstvo. To je možda pomoglo destabilizaciji Irana prije rata, ali se nije pokazalo presudnim.
Slike napada na Iran nisu slomile njegovu volju za otporom, a iranske vlastite informacijske operacije protiv njegovih neprijatelja također su bile ograničene. Sukob je također proizveo veliku količinu dezinformacija koje je generirala umjetna inteligencija, iako kvaliteta takvog materijala još nije učinila univerzalnim oružjem. Dakle, informacijski rat je od velike važnosti, uključujući i Ukrajinu, ali još uvijek ima ograničenja.
Sedma lekcija je da je izlazak iz rata teži nego ulazak u njega. Pokrenuti vojnu kampanju je lako, ali završiti je daleko teže, pogotovo kada izvorni ciljevi nisu postignuti, a to je situacija s kojom su se SAD suočile nakon što je propao njihov pokušaj da slome Iran raketama i bombama.
Povlačenje i kompromis imaju visoku cijenu, a donose i domaće političke rizike. Pregovori mogu biti napadnuti od strane javnosti ili političke oporbe kao slabost, a svaki ustupak taj rizik povećava.
SAD je pokazao da je spreman odstupiti ako eskalacija postane preskupa. Ali stvar nije riješena i u sljedećoj prilici, oružje bi moglo opet početi pucati.
Strategija izlaska iz sukoba postala je iznimno težak diplomatski i tehnički izazov. SAD i Izrael nisu slomili Iran i pokušali su napustiti sukob u pravom trenutku, ali je Iran zadržao svoje mjesto izbjegavajući razorni dugotrajni rat.
Koliko će ta ravnoteža trajati, ostaje za vidjeti.
Ovaj članak prvi je objavio Kommersant, a prevela ga je i uredila ekipa RT-a.
