- Nakon što je prošlog tjedna izvršen i drugi razorni napad na istu moskovsku rafineriju svi su očekivali Putinov prijelomni govor i konstataciju kako je „čaša ruskog strpljenja prolivena“. Međutim, umjesto toga, on je, na opće čuđenje, izjavio kako je Rusija i dalje spremna na dijalog s Ukrajinom. U čemu je kvaka?
- Europa sada ima dvije mogućnosti: ili nastavak naoružavanja i financiranja ukrajinskog rata u nadi da će to dovesti do složenih ekonomskih posljedica po Rusiju koje Putin više neće moći ignorirati kroz izjave o golemim ruskim strateškim rezervama jer bi se one u tom slučaju trebale smanjivati, ili pak ubrzano traženje pregovaračkih rješenja.
- Uočava se nervoza Europe, jer je jasno kako se Trump ne namjerava vojno angažirati protiv Rusije oko ukrajinskog rata čemu su se još do nedavnog sastanka G7 nadali europski čelnici.
U sklopu američke strategije o povlačenju iz Europe (postupnog ali konstantnog), Europa sve više shvaća važnost preuzimanja pitanja obrane u svoje ruke, pri čemu ostvarenje tog plana smatra nezamislivim bez sudjelovanja Ukrajine (o tome više nešto kasnije u tekstu).
Iako su priče o transatlantskom raskolu nakon dolaska Donalda Trumpa na vlast u Bijeloj kući medijski pa i politički vrlo često na repertuaru, one su uvelike prenapuhane i zapravo služe najviše kao potpora spomenutim planovima ubrzane europske militarizacije, kao i prebacivanja američkog operativnog fokusa na Indopacifik (ili Azijskopacifičku regiju koji se termin opet sve češće počinje koristiti u strukturama Pentagona i američke obavještajne i analitičke zajednice iako u geografskom smislu ništa ne mijenja na stvari osim možda „kažnjavanja“ Indije zbog njenog upornog „neposluha“ tj. ne odustajanja od samostalnog vođenja vanjske politike).
Dakle, oko navedenih strategija i planova u Washingtonu i u ključnim europskim metropolama već postoji načelna suglasnost. Nju će se na operativnoj razini najvjerojatnije uspjeti potvrditi i na predstojećem sastanku NATO saveza 7. i 8. siječnja u Ankari kroz novu potvrdu famoznog članka 5. povelje NATO-a, iako potonju, realno, nikada nitko službeno i nije dovodio u pitanje. Pojedine Trumpove gnjevne izjave izazvane ogorčenjem zbog odbijanja njegovog poziva članicama NATO saveza oko vojnog osiguranja slobodnog prolaza kroz Hormuški tjesnac to nikako nisu, već su one imale smisao u kontekstu onog što je potom i uslijedilo. Odnosno onog što SAD želi učiniti po pitanju obrambene politike na tlu Europe, i što je upravo obznanjeno kroz Pentagonov projekt NATO 3.0, o čemu smo već ranije opširno pisali pa sada neću ponavljati o čemu je tu konkretno riječ (možete pogledati na poveznici ovdje).
U kontekstu preuzimanja svoje obrane u vlastite ruke Europa (pod tim pojmom u geopolitičkom smislu podrazumijevam članice EU-a i NATO saveza na europskom kontinentu) zna koliko joj je sada važna Ukrajina. Iako se pritom najviše misli na korištenje stečenih iskustava ukrajinske vojske u ratu protiv ruskih snaga, ima sve više i onih, koji, s obzirom kako je pristup Ukrajine NATO-u nerealan barem u idućih desetljeće-dva, sada traže ubrzano priključenje Ukrajine Europskoj uniji. To je, međutim, sinkronizirani zahtjev Donalda Trumpa i Volodimira Zelenskog iznesen još prošle godine od strane onog prvog u njegovim prijedlozima za postizanje pregovora iznijetim nedugo nakon sastanka Trump-Putin na Aljasci. Članstvo Ukrajine u EU trebalo bi, prema Trumpovom mišljenju (koje je prihvatio i Zelenski) poslužiti kao kompenzacija za njeno očekivano prepuštanje čitavog Donbasa i drugih osvojenih teritorija Rusiji kako bi se jednom mogao zaključati rat, a za što očito još nije došlo vrijeme).
Pitanje je hoće li i doći? Naime, iako se iz službene Moskve i ovih dana čuju izjave kako će rat sigurno trajati još čitavu ovu godinu, one zapravo ostavljaju mogućnost da se borbe nastave i u nedogled ukoliko ruska vojska ne ovlada Donbasom u cijelosti. To će pak vjerojatno ovisiti o pregovaračkim procesima duboko iza svjetala pozornice. Oni se odvijaju ali nikako ne na način koji bi mogao dovesti do brzog završetka rata, već više u smislu da se izbjegne moguća eskalacija koju zapravo nitko ne želi, barem ne za sad.
Tjedna analiza Zorana Metera: SAD stvara NATO 3.0 i razbija europske snove; laži o ukrajinskoj pobjedi
Kushner i Witkoff ne žele u Moskvu i Kijev radi fotografiranja
O zakulisnim pregovorima svjedoči i najnoviji tekst The New York Timesa, u kojem se navodi kako Trumpovi posebni izaslanici Steven Witkoff i Jared Kushner ne planiraju putovati ni u Kijev ni u Moskvu “zbog fotografiranja”.
Medij pritom podsjeća kako je u četvrtak Volodimir Zelenski u intervjuu za CBS News izrazio razočaranje postupcima Whitkoffa i Kushnera, navodeći kako još uvijek čeka njihov posjet Ukrajini.
U međuvremenu, dužnosnik, koji je želio ostati anoniman, rekao je za NYT da su Trumpovi izaslanici svakodnevno razgovarali s ukrajinskim i ruskim dužnosnicima, a također održavali i privatne sastanke o kojima nije bio javnih objava. Izvor napominje da će Kushner i Witkoff putovati u Rusiju i Ukrajinu samo ukoliko se pojave novi razlozi za razgovor.
A njih, dodao bih – očito još uvijek nema, pa i Kijev i Moskva nastavljaju vođenje rata taktikom međusobnog iscrpljivanja u čemu Ukrajina nema nikakve šanse bez europske vojne i financijske pomoći. A ona je, naravno, vrlo skupa, jer sve to netko i od nekud mora plaćati. Ali za sada alternative njoj u Europi nema pa je vlast u Ukrajini i dalje čvrsta a situacija na terenu, iako teška – ipak podnošljiva.
O Putinovoj strategiji u ratu nešto više kasnije u tekstu, a sada bih se vratio nečem ne manje važnom.
Ukrajinski gradovi mete snažnog ruskog napada raketama i dronovima
EU i NATO postale istoznačnice
Moskva već duže vrijeme odašilje poruke kako su Europska unija i NATO sada formalno postale istoznačnice tj. da nemogućnost Ukrajine da postane članica NATO-a za Rusiju neće predstavljati nikakve dividende ukoliko ta zemlja postane punopravna članica EU-a. Jer EU vodi otvorenu proturusku politiku, otvoreno ratuje protiv Rusije preko Ukrajine, a zbog Rusije ubrzano pokreće i svoju masovnu militarizaciju.
Europske vojne strukture polaze od pretpostavke da će Rusija biti spremna za napad na Europu do 2028., a kojem mišljenju pridonose slične izjave pojedinih državnih dužnosnika, prije svega ministara obrane ključnih zemalja – poput Borisa Pistoriusa iz Njemačke, koje pak govore o gotovo „sigurnom ratu“ s Rusijom od 2028. do 2030.g.
Pritom postoji niz članica Unije koje se opiru ubrzanom prijamu Ukrajine bez prethodnog usvajanja nužnih kopenhaških kriterija što su morale proći sve zemlje kandidatkinje. Kako je to višegodišnji proces, jasno je da je to u navedenom slučaju nemoguće provesti jer Kijev za tako nešto jednostavno nema vremena. Stoga sve češće iz Bruxellesa i Berlina stižu čudni prijedlozi o nekom „asocijacijskom članstvu“ gdje bi Ukrajina formalno bila članica EU ali ne bi mogla sudjelovati u donošenju ključnih odluka. Te i slične konstrukcije međutim otvoreno odbacuje Zelenski (posve sigurno i Trump) ponavljajući tezu kako se ukrajinski vojnici svojim životima bore za zajedničku europsku sigurnost.
Stoga će Bruxelles vjerojatno morati popustiti, možda čak i službeno promijeniti svoja dugogodišnja strateška pravila kada je riječ o proširenju Unije, na što je prošli tjedan upozorio i američki Bloomberg.
Osobno me to nimalo ne iznenađuje. EU će morati učiniti sve ono ključno što od njega zatraži SAD, jer po pitanju obrambene politike (a ona je u sadašnjim opasnim vremenima najvažnija) o SAD-u u potpunosti ovisi. Kao što je na sve ključno već i pristajao – još od dolaska na vlast Bidenove administracije.
Putin: Prolazimo kroz teži period iz kojeg puno učimo, ali kampanja se nastavlja
Putinova strategija
Kao što sam gore spomenuo, Rusija i Ukrajina sada vode rat međusobnog iscrpljivanja. Rusija to čini od samoga početka, a sada vrlo intenzivno – raketnim napadima i napadima dronovima na čitav teritorij Ukrajine, posebno na Kijev. Ukrajina se tome priključila od ožujka ove godine kroz višestruko povećanje dalekometnih napada dronovima u dubinu Rusije – uglavnom na njene strateške energetske objekte.
Ono što je pritom razvidno je da Putin ne reagira na način kako to očekuju mnogi i na zapadu, i građani i analitička zajednica u samoj Rusiji. Tj. eskalacijom rata s obzirom na realno velike štete koje naftni sektor zemlje od navedenih napada trpi i što se već itekako osjeća i u smislu ozbiljnog poremećaja opskrbe gorivom ruskih građana na benzinskim crpkama diljem zemlje.
Zbog ne reagiranja na očekivani način Putin nedvojbeno trpi i posljedice pada svoje popularnosti unutar Rusije, kao i ugleda Rusije u svijetu kroz bezbrojna medijska izvješća i slike apokaliptičnih prizora požara na ruskim rafinerijama, čak i u samoj Moskvi.
Nakon što je prošlog tjedna izvršen i drugi razorni napad na istu moskovsku rafineriju svi su očekivali Putinov prijelomni govor i konstataciju da je „čaša ruskog strpljenja prolivena“. Međutim, umjesto toga Putin je, na opće čuđenje, izjavio kako je Rusija i dalje spremna na dijalog s Ukrajinom oko završetka rata. Tj. dao je do znanja kako nikakve eskalacije sa strane Rusije za sada neće biti.
U čemu je ovdje onda kvaka, s obzirom kako ukrajinski napadi dronovima itekako ostavljaju traga – i na materijalnoj i na političkoj razini?
Odgovor je samo jedan. Putin sada vodi politiku „strateškog uzmicanja“ kada je riječ o vojnom segmentu ovog višedimenzionalnog rata koji se na tlu Ukrajine vodi između Rusije i čitavog zapada. Ono što time želi postići, a što je zapravo puno važnije od potonjeg – je potpuno od zapada preuzeti inicijativu oko modaliteta završetka rata.
Naime, istodobno kad je rekao kako je Rusija i dalje spremna za dijalog s Kijevom, Putin je izjavio i nešto puno važnije, a što je ostalo iza dominantnih medijskih kulisa. Rekao je kako Moskva sada očekuje povratak istambulskom dogovoru (preciznije usuglašenim stavovima o mogućem završetku rata) iz proljeća 2022. (kojeg je Zelenski tada ubrzo odbacio nakon pritiska tadašnjeg britanskog premijera Borisa Johnsona koji je tvrdio kako ukrajinska vojska može ostvariti pobjedu i vratiti sve okupirane teritorije i da nema potrebe za kompromisima s Moskvom). To između ostalog podrazumijeva izvanblokovski status Ukrajine. Putin je u svom govoru pritom kao nužan element za pregovore dodao i neformalni dogovor koji je postignut s Trumpom tijekom njihovog sastanka na Aljasci (povlačenje ukrajinske vojske iz preostalih dijelova Donbasa, ukidanje proturuskih sankcija), ali također naglasio i „nužnost uvažavanja sadašnjeg stanja na terenu“.
Drugim riječima, Putin govori kako je dogovor o završetku rata moguć jedino pod navedenim uvjetima, čime de facto onemogućuje bilo kakvu novu pregovaračku inicijativu koja bi u tom smislu dolazila od strane bilo Trumpa, bilo europskih dužnosnika. Alternativa neprihvaćanja istog je nastavak rata do trenutka dok ruska vojska sama ne postigne početno zacrtane ciljeve – navodi Putin.
Generali Putina izvijestili o osvajanju ključnog grada, koji otvara put prema Kramatorsku i Slavjansku
Prosudba
Europa sada ima dvije mogućnosti: ili nastavak naoružavanja i financiranja ukrajinskog rata u nadi da će to dovesti do složenih ekonomskih posljedica po Rusiju koje Putin više neće moći ignorirati kroz izjave o golemim ruskim strateškim rezervama jer bi se one u tom slučaju trebale smanjivati, ili pak ubrzano traženje pregovaračkih rješenja.
Pritom se jasno uočava nervoza Europe, ionako suočene sa sve težim gospodarskim prilikama, jer je jasno kako se Trump ne namjerava vojno angažirati protiv Rusije oko ukrajinskog rata čemu su se još do nedavnog sastanka G7 nadali europski čelnici.
Zbog toga opcija ustrajavanja na ukrajinskim napadima u dubinu Rusije po Europu postaje vrlo rizična ukoliko ne bi brzo dovela do željenog Putinovog reteriranja (što je krajnje malo vjerojatno), jer će to u konačnici, prije ili kasnije dovesti do ruske eskalacije rata ne samo na tlu Ukrajine, već i po europskim, prije svega energetskim objektima o čemu se u Moskvi posljednjih tjedana otvoreno govori u državnim TV medijima u kontekstu osvete za europsko sudjelovanje u uništavanju ruskih energetskih objekata od strane Ukrajine.
O daljnjim scenarijima nastavka takve možebitne eskalacije ovom prigodom neću ni govoriti. Podsjetit ću radije na najnoviji tekst britanskog The Economista koji govori kako Trump smanjuje podršku Europi bojeći se sukoba s Rusijom, o čemu smo jučer detaljno izvijestili i što možete pogledati ovdje.
U ovoj krajnje opasnoj situaciji u kojoj se našla Europa ipak postoji način na koji bi se katastrofalni scenarij na kontinentu mogao izbjeći. Riječ je isključivo o dogovoru zainteresiranih ključnih igrača o što bržem završetku rata.
On može imati samo dva oblika.
Prvo, da Trump izvrši pritisak na Zelenskog da povuče svoje snage iz Donbasa, ispunjavajući time uvjete iz Anchoragea dogovorene s Putinom;
I drugo, da Putin pristane zaustaviti rat na sadašnjim crtama razgraničenja tj. ne tražeći ukrajinsko povlačenje (što traži Zelenski), jer bi i to formalno značilo dobitak za Moskvu kada je riječ o dosada osvojenim teritorijima s kojih od nje u tom slučaju nitko ne bi tražio da se mora povući.
Ali Putin za sada očito to ne namjerava učiniti, jednako kao što mu se ne žuri ni s eskalacijom za koju smatra kako za nju uvijek ima vremena, jer Rusija je nuklearna velesila a ne Europa.
Da to ne želi, najbolje svjedoči i njegov sinoćnji sastanak s ruskim vojnim zapovjednicima i objava o zauzimanju strateški važnog grada u Donjeckoj oblasti – Kostjantinivke (Konstatinovka, rus.). Taj grad predstavlja vrata prema ključnom gradu pod ukrajinskim nadzorom – Kramatorsku, vojnom i logističkom središtu ukrajinske vojske za čitav Donbas. Potonji, s obližnjim Slavjanskom, čini posljednje veliko obrambeno uporište ukrajinske vojske nakon čijeg bi gubitka čitav Donbas i formalno došao pod nadzor ruskih snaga. Time bi se na bojnom polju, bez nužne diplomacije i mučnih i bolnih kompromisa de facto ostvarili traženi uvjeti za kraj rata.
Hoće li to tako i biti, i hoće li te borbe završiti do kraja ove godine jer na bilo kakvo povlačenje svojih snaga Zelenski sigurno neće pristati s obzirom da bi to značilo njegovu političku (i ne samo političku) smrt koju mu njegovi politički oponenti sigurno ne bi oprostili – ostaje tek za vidjeti.
Takvo povlačenje sigurno nije u interesu niti zapadnih sponzora Zelenskog jer bi imalo krajnje negativne političke posljedice i po njihove politike prema ukrajinskom ratu koje se temelje na javnom uvjeravanju u mogućnost „omekšavanja“ Putina vojnim sredstvima. Ali ako bi do vojnog povlačenja došlo kao posljedica ljutih borbi i junačkog otpora Ukrajinaca na samom terenu – stvar bi ipak izgledala i po Zelenskog i po europske državnike znatno drukčije.
Generali Putina izvijestili o osvajanju ključnog grada, koji otvara put prema Kramatorsku i Slavjansku
U međuvremenu, Europa nastavlja do sada neuspješnu potragu za svojim zajedničkim pregovaračem s Putinom o rješenju ukrajinskog rata.
