Nakon terorističkih napada 11. rujna 2001. dva su koncepta ušla u uobičajenu političku upotrebu, “rat iz nužde” i “rat po izboru”. Prvo je značilo teritorijalnu obranu i nacionalni opstanak, a drugo, rat pokrenut ne kao odgovor na trenutni napad, već proračunato i planski. Pojmove je popularizirao američki komentator Charles Krauthammer, a kasnije ih je razvio Richard Haass, koji ih je upotrijebio za ocjenu američke intervencije u Iraku 2003. godine.
Busheva administracija pokrenula je taj rat ne zato što je Irak predstavljao neposrednu prijetnju Sjedinjenim Državama, već zato što je Washington odlučio djelovati, vođen političkim i ideološkim motivima. Rat iz nužde shvaćen je kao odgovor na agresiju, a rat po izboru kao nešto preventivno.
Ta je rasprava bila djelomice oportunistička, odražavajući unutarnje američke političke borbe, ali šire pitanje nije bilo novo, jer argumenti o “pravedni ratovi” stoljećima su dio političke misli. Međutim, sve do druge polovice 20. stoljeća takvi su argumenti ostali uglavnom teorijski, a rat, pravedan ili nepravedan, bio je prihvaćen kao uobičajeni instrument državne politike ili nastavak politike drugim sredstvima.
Liberalni svjetski poredak uspostavljen nakon 1945. nastojao je rat smjestiti u pravni i ideološki okvir, a to je bio odgovor na razaranja dva svjetska rata i na pojavu oružja za masovno uništenje. Obje su stvorile želju da se što više ograniči uporaba vojne sile, ali jedan od uzroka krize liberalnog poretka bila je erozija upravo te suzdržanosti.
Nakon raspada SSSR-a nestala je globalna ravnoteža snaga. U isto vrijeme, uvjerenje Zapada da je moralno i politički na pravoj strani povijesti proizvelo je novo iskušenje da preoblikuje čovječanstvo prema vlastitoj slici, svim sredstvima koja su se smatrala potrebnima, uključujući vojnu silu. Unutar liberalne paradigme, sila je bila legitimna kada su je koristili oni za koje se pretpostavljalo da djeluju u ime napretka.
Kako se liberalni poredak iscrpljivao, ideološki i normativni okvir je slabio, ali je vojna sila ostala. Sada je povratio svoju stariju funkciju instrumenta pomoću kojeg se države pozicioniraju u nesređenom međunarodnom okruženju. U takvom svijetu razlika između izbora i nužnosti postaje zamagljena čak i ako je odluka o ratu uvijek rezultat procjene promjenjivih okolnosti i političkog izbora državnih vlasti na temelju toga. Ili, u nekim slučajevima, onoga što se percipira kao nedostatak bilo kakvog izbora.
Nastajanje novog međunarodnog poretka bit će dugotrajno i kaotično, a nuklearno oružje produljuje taj proces jer onemogućuje, ili je dosad sprječavalo, odlučujući obračun velikih sila. Dok taj proces traje, uporaba vojne sile oblikovana je stalnim promjenama tumačenja je li nužna za postizanje kratkoročnih prednosti i osiguranje povoljnijeg mjesta u budućem poretku, čiji konačni oblik ostaje nejasan.
Jesu li ovi izračuni točni postaje vidljivo tek iz ishoda kampanje. Tek tada se može reći je li rat doista bio diktiran nuždom, izborom ili nekom nestabilnom mješavinom to dvoje.
U modernim ratovima, u pravilu, nema apsolutne pobjede. Završetak sukoba obično znači uspostavljanje određenog statusa quo, koji često podrazumijeva nastavak sukoba drugim sredstvima i taj status quo može biti stabilan, pa čak i dugotrajan, ali rijetko rješava proturječja koja su uopće proizvela vojni sukob.
Sposobnost i volja za vođenjem dugog rata iscrpljivanja su rijetki, zapravo gotovo iznimni jer ako se navedeni cilj ne postigne, a jasna pobjeda ostane nedostižna, troškovi brzo rastu dok se željeni rezultat povlači.
To odražava prirodu današnjeg svijeta u kojem je moć postala višestruka. Nove metode ratovanja, naoružavanje ekonomskih veza, sposobnost koncentriranja resursa za asimetrične odgovore, suparnički izvori državne stabilnosti i nemogućnost provedbe nepropustljivog embarga kompliciraju ravnotežu snaga i često rade u korist slabije strane.
Broj varijabli koje se moraju uzeti u obzir pri određivanju što je “potrebno” narasla je tako brzo da je linearno predviđanje ishoda gotovo nemoguće, a nužnost, štoviše, ne znači samo odmazdu. U razdoblju brzih promjena u vanjskom okruženju također mogu biti potrebni proaktivni i preventivni koraci kako bi se izbjeglo da budete prisiljeni reagirati kasnije sa slabijeg položaja.
To također podsjeća na predliberalni poredak, kada se takvo djelovanje smatralo prirodnim elementom vojne strategije, a ne kršenjem političkog morala. Potreba za odabirom diktirana je stalnim vanjskim pritiskom, ali prirodu te nužnosti ne oblikuju samo okolnosti. Također je određena akumuliranim naslijeđem svake države u njezinom potencijalu, strateškim tradicijama, povijesnom iskustvu i političkoj kulturi.
U tom smislu, pitanje nije samo bira li država rat ili je na njega prisiljena. Pitanje je kakva civilizacija čini taj izbor i na kojim temeljima on počiva. Turbulencije sadašnjeg doba testiraju civilizacije na otpornost i prikladnost globalnim uvjetima koji se sada oblikuju.
Ovaj članak prvi je objavio Global Affairs, a preveo ga je i uredio tim RT-a.
