Istražujući encikliku Magnifica Humanitas Pape Lava XIV. za svoja znanstvena teološko-politološka istraživanja, naš stručni suradnik, spec. pol. Bruno Rukavina, uvidio je nekoliko vrlo zanimljivih argumenata i hipoteza o međunarodnim odnosima i realizmu kojeg često koristi kao teorijski istraživački pristup u svojim znanstvenim radovima. Ovaj članak fokus stavlja na Papina zanimljiva gledišta o realizmu i konkretnim implikacijama na realitet međunarodnih odnosa u današnjem kaotiziranom svijetu. Objavljujemo njegov drugi dio, a prvi možete pogledati ovdje
Realističke implikacije Pape Lava XIV. na realitet međunarodnih odnosa
Papa Lav XIV. jasno pokazuje kako je realizam, o kojem konstantno govorim i pišem, ključan način razmišljanja i teorijska postavka budućeg međunarodnog poretka ako želimo graditi civilizaciju ljubavi, a ne današnji kulturu moći koja cijelo čovječanstvo vodi u propast. Ovi uvidi u enciklici Magnifica Humanitas jasno su primjenjivi na različite sukobe diljem svijeta, a naročito onaj koji je za Europu kao kontinent, od Lisabona do Urala, najvažniji: međudržavni rusko-ukrajinski sukob.
Prije svega važno je naglasiti da je Papa vrlo kritičan prema teoriji pravednog rata koja se zloupotrebljava u doba post-hladnoratovskog liberalizma. „Danas, više nego ikad, bez obzira na pravo na samoobranu u najstrožem smislu, važno je ponovno potvrditi da je teorija pravednog rata, koja se prečesto koristila za opravdanje bilo koje vrste rata, sada zastarjela. Čovječanstvo posjeduje daleko učinkovitije i sposobnije alate za promicanje ljudskog života i rješavanje sukoba, poput dijaloga, diplomacije i oprosta.
Upotreba sile, nasilja i oružja odražava relacijsko siromaštvo koje uvijek ima katastrofalne posljedice za civilno stanovništvo“ (Magnifica Humanitas, 192). Stoga su potrebne nove teorije kako ratu, tako i o miru i ljubavi, naročito među kršćanima. Vatikan kritizira zloupotrebe prava na pravedni rat koji mora biti isključivo na samoobrani. Zato izvode jednaku kritiku i prema ruskim napadima na Ukrajinu, kao i prema američkim napadima na Iran, kao i prema bilo kojem drugom sukobu. Međutim, također prikazuju licemjerje Europske unije koja ne odobrava ruske napade na Ukrajinu, a šuti kad njihovi saveznici (SAD) napadaju države diljem svijeta.
Kritika Pape je usmjerena ponajviše na države članice EU koje podržavaju liberalne demokracije čak i kad su defektne i pokazuju neliberalne tendencije te licemjerno ne govore protiv savezničkih automatskih režima koje liberalne demokracije podržavaju. „Ako je zemlja neprijatelj, osuđuje ju se kao nedemokratsku i sankcionira na razne načine. No, ako je ona saveznik, činjenica da joj nedostaju sloboda govora, ljudska prava ili demokracija se zanemaruje. Europska unija uvodi gospodarske sankcije jednoj zemlji, a šalje financijsku pomoć i oružje drugoj. No, to ne čini kada je suočena s drugom, čak i ozbiljnijom invazijom s brutalnijim posljedicama za cijela stanovništva. Više ne postoji stvaran i stabilan okvir istine i vrednota“ (Nacional.hr, 2026). Katolička crkva nikad ne može podržavati, promovirati, poticati i opravdavati bilo koji sukob, nego mora tražiti putove prema miru, dijalogu i razumijevanju između zaraćenih strana.
Za vrijeme unutar-ukrajinskog (2022.-2014.) sukoba Papa Franjo i diplomacija Vatikana podržavala je i promovirala implementaciju Sporazuma iz Minska kojeg je Kijev odbijao implementirati budući da bi ustavnim promjenama i decentralizacijom došlo do neutralizacije Ukrajine i nemogućnosti njenog ulaska u NATO savez. Zbog toga je pokojni Papa Franjo više puta upozoravao o odgovornosti Zapada za rusko-ukrajinski sukob, odnosno da je jedan od uzroka „predugo lajanje NATO saveza na granicama Rusije što je pridonijelo međudržavnom rusko-ukrajinskom sukobu“ (2022.-danas) (Politico.eu, 2022). Kad su Papu Franju počeli prozivati da ima tzv. „diskurs Kremlja“ on im je jednostavno odgovorio: „Bilo bi pojednostavljeno i pogrešno reći takvo što. Jednostavno sam protiv svođenja složenosti na razliku između dobrih i loših momaka, bez razmišljanja o korijenima sukoba i interesima, koji su vrlo složeni“ (Politico.eu, 2022a), a pojednostavljivanje se radi kroz paradigmu kolektivne sigurnosti koja gleda samo tko je prvi ispalio metak preko granice te ga etiketira kao „agresora“, ne gledajući što radi „žrtva“ prije ispaljivanja prvog metka preko granice.
Također je naglasio kako je rusko-ukrajinski sukob potencijalno namjerno izazvan (isprovociran), što je i matematički dokazano zbog „naglog povećanja intenziteta sukoba u istočnoj Ukrajini u veljači 2022. godine, što je Ruska Federacija interpretirala kao početak ukrajinske vojne ofenzive na DNR i LNR te ju je odlučila spriječiti nastavkom politike drugim (vojnim) sredstvima“ (Rukavina, 2024: 71). Vatikan formalno zadržava neutralnu poziciju u ovom sukobu, odnosno ne imenuje jednu stranu kao definitivnog neprijatelja te održava kontakte s obje strane kako bi pomogao razriješiti ovaj sukob i potencijalno se postaviti kao medijator (Takač, 2024: 33-35), što naravno izaziva kritike liberalnih struja europskih država koje slijepo i nekritički podržavaju Ukrajinu na svoju vlastitu štetu što je posebna vrsta političko-ekonomskog mazohizma.
Papa Lav XIV. naglašava kako je nužno tražiti održive puteve mira što je više od puke riječi koju su europski čelnici prekršili kad su u pitanju Sporazumi iz Minska. „Za bivšu njemačku kancelarku Angelu Merkel i francuskog predsjednika Françoisa Hollandea, nakon početka ofenzivnih vojnih djelovanja Rusije u Ukrajini 2022. godine, Sporazum iz Minska bio je kupovina vremena Ukrajini da se naoruža i pripremi za sukob s Rusijom. Ovakva izjava je diplomatski i vanjskopolitički izrazito opasna jer se zaključuje da je dogovor od početka bio prevara i prazno slovo na papiru, a za Rusiju još jedna u nizu izdaja i razočarenja od strane Zapada (Reuters, 2022). Sporazum iz Minska se dakle nikad nije niti trebao implementirati. Nadalje, postavlja se pitanje budućih diplomatskih pregovora oko primirja i to ne samo između Ukrajine i Rusije, nego i bilo kojih drugih aktera u međunarodnim odnosima. Nakon ovakvih izjava najsnažnijih europskih država, Njemačke i Francuske, koje se zalažu za promicanje i pridržavanje međunarodnog prava i potpisanih ugovora, pravnim principom pacta sunt servanda, zašto bi im itko ponovno vjerovao“ (Schwarz, 2022) (Rukavina, 2024: 23)?
Institucije nisu bile vjerodostojne, kao niti strpljivi pregovori i sprječavanje sukoba i zaštita civila u istočnoj Ukrajini koju je Kijev odlučio vojno osloboditi u veljači 2022. godine, što je matematički dokazano iz dnevnih izvještaja Posebne promatračke misije Organizacije za europsku sigurnost i suradnju (OESS). Nadalje, Zapad (EU/NATO) je odbio jasno prihvatiti i identificirati ruske nacionalne interese i strahove na koje je Rusija konstantno upozoravala još od 1990ih godina kad su upravo ruski liberali/zapadnjaci, Andrej Vladimirovič Kozirjev i Mihail Sergejevič Gorbačov, govorili o opasnim ruskim reakcijama ako se nastave jednostrani potezi Zapada vođeni na krilima samouvjerenosti ideološkog paradigmatskog post-hladnoratovskog liberalizma (Фененко, 2017) (Rukavina, 2024). Upozorenja nažalost nisu padala na plodno tlo te se u narednim desetljećima konstantno održavalo i kultiviralo nepovjerenje (kultura moći) o kojem smo ranije pisali (vidi članak: Uništeno povjerenje: Zašto si Zapad i Rusija ne mogu vjerovati?) (Rukavina, 2025) (Фененко, 2023) (Ogorec, 2008) (Marshall, 2018).
Za Papu Lava XIV. civilizacija ljubavi se gradi se kroz dijalog, razumijevanje, multilateralizam i diplomaciju, a ne fobije, strahove koje gotovo uvijek završe u mržnji, daljnjim sukobima i ratovima. Nažalost danas su diljem Europe vidljivi obrasci sijanja različitih strahova koji nemaju razloga postojati kad bi se aktivirala europska diplomacija s ciljem potrage za mirom u svrsi izgradnje civilizacije ljubavi. Međutim, prošli mjesec svjedočili smo kako oni koji pokušavaju uspostaviti diplomatske kontakte i dijalog završavaju pod kritikama i opaskama različitih malicioznih političkih persona. Riječ je naravno o pokušaju Predsjednika Europskog vijeća, Antonia Coste, koji je pokušao diplomatski kontaktirati Moskvu s ciljem da Europska unija ne ostane postrani i marginalizirana u potencijalnim mirovnim pregovorima o završetku rusko-ukrajinskog sukoba. Europska unija očigledno je još uvijek fokusirana na kultiviranje kulture moći i militarizacije za daljnja liberalna humanitarna bombardiranja, umjesto gradnje civilizacije ljubavi. Ponavljamo citat iz enciklike:
„Suočeni s impulzivnim emisijama, agresivnom retorikom i politikom moći koja karakterizira naše vrijeme, poziv diplomacije je poticanje dijaloga sa svim stranama, uključujući i one sugovornike koji se smatraju manje pogodnima ili se ne smatraju legitimnima za pregovore“ (Magnifica Humanitas, 224). Dakle, nužni su europski pregovori s Rusijom po enciklici Pape Lava XIV.
Enciklika jasno naglašava kako je potrebno izmijeniti riječi jer se riječima konstruiraju „oni drugi“, neprijatelji, što je izuzetno opasno u Europi danas i predstavlja ozbiljan izazov. Ovo je temelj konstruktivističke teorije međunarodnih odnosa u kojoj su glavni elementi ideje, identiteti, narativi i priče koje govorimo. Svijet je ono što mislimo da jest, odnosno riječ je o ontološkom antifundacionalizmu. U međunarodnim odnosima prijatelj nam je prijatelj, saveznik je saveznik, a neprijatelj nam je neprijatelj jer o njima govorimo kao da su nam prijatelji, saveznici i neprijatelji (Jović, 2016). Stoga Papa Lav XIV. upozorava:
„Ponovno se pojavilo iskušenje stvaranja kolektivnog identiteta u suprotnosti s neprijateljem, potaknuto narativima u kojima se svaka strana prikazuje kao žrtva koja ima pravo na odmazdu. Svođenje složenih pitanja na pojednostavljene kategorije – ja prvi, prijatelj ili neprijatelj, mi ili oni – olakšava donošenje odluka koje su često neodgovorne i potkopavaju međusobno povjerenje među narodima. Snaga međunarodnog prava stoga se zamjenjuje tvrdnjom da moć čini pravo. Posljedično, sudovi koji su nadležni za rješavanje sporova između država ili postupanje s ratnim zločinima često su oslabljeni ili zaobiđeni, s razornim posljedicama za političku kulturu i društvenu koheziju“ (Magnifica Humanitas, 202).
Stoga su izuzetno važne riječi koje koristimo u svakodnevnoj komunikaciji i dijalogu koje je po Papi Lavu XIV. potrebno razoružati kako ne bi vodile u daljnju demonizaciju i etiketizaciju političkih aktera na međunarodnoj razini. „Prvi doprinos koji možemo dati humanijoj civilizaciji jest da budemo svjesni svojih riječi. Razoružajmo riječi i pomoći ćemo razoružati svijet. Riječi imaju ogromnu moć, nešto što doživljavamo u svakodnevnim interakcijama; na primjer, izgovorene riječi mogu promijeniti naše raspoloženje nabolje ili nagore.
Mir počinje sa svakim od nas: u načinu na koji gledamo druge, slušamo druge i govorimo o drugima. U tom smislu, način na koji komuniciramo je od temeljne važnosti: moramo reći ne ratu riječi i slika, moramo odbaciti paradigmu rata. Stoga svi moramo preispitati svoju savjest u vezi s riječima koje koristimo, predrasudama koje imamo i eksplicitnom ili implicitnom agresijom koja se u njima krije. Imamo stvarnu priliku doprinijeti općem dobru svaki put kada govorimo istinu, nudimo mudar savjet, podržavamo one kojima je potrebna utjeha, osuđujemo nepravdu i dajemo glas onima koji nemaju glas“ (Magnifica Humanitas, 214). Glas je prije svega potrebno dati mirohuškačkim snagama, odnosno onima koji se u Europi suprotstavljaju ratnohuškačkoj retorici koja dolazi od militantne političko-ekonomske elite.
Tjedna analiza Zorana Metera: Europi za obranu treba Ukrajina. Putin ne da, Trump diže ruke
Umjesto zaključka – huškajmo mir i gradimo civilizaciju ljubavi
Ako je EU, kao nekadašnja dobitnica Nobelove nagrade za mir, danas paradoksalno postala militantno ratnohuškačka upravo zato što jedino govori o ratu, naoružanju i „strateškoj autonomiji“ (što potencijalno znači stratešku samo-izolaciju i globalnu marginalizaciju) kao jedinom (lažnom) realističnom odgovoru na sigurnosne izazove, onda se potvrđuje Papina dijagnoza iz Magnifica Humanitas: lažni realizam postaje samoostvarujuće proročanstvo. Diskurs koji polazi od premise neizbježnosti sukoba usmjerava sve europske institucije, resurse, narative i imaginaciju prema pripremi za rat, a ne prema njegovoj prevenciji kroz dijalog i diplomaciju.
Ovaj pristup ima ozbiljne probleme i nosi mnogobrojne opasnosti u implementaciji takvih liberalnih vanjskih politika. Post-hladnoratovski liberalizam počivao je na uvjerenju da će ekonomska integracija, liberalna demokratizacija (liberalni društveni inženjering) i multilateralne institucije automatski generirati mir, ali su se ignorirali strukturalni faktori moći i legitimni ili samo-percipirani sigurnosni interesi aktera izvan zapadnog normativnog i narativnog konstruktivističkog okvira. Kada je ta liberalna iluzija pukla, nije uslijedio sofisticiraniji zdravi realizam, nego oscilacija prema drugoj krajnosti, lažnom realizmu, militariziranom diskursu koji mir tretira kao naivnost, a pregovore kao kapitulaciju. Ova pozicija nije ono što Lav XIV. naziva zdravim realizmom.
Danas su stoga nužni, možda više nego ikad od završetka hladnog rata, aktivni mirotvorni akteri koji huškaju na mir s jednakom energijom i institucionalnom ozbiljnošću s kojom se danas huška na naoružanje. To nije pacifizam u smislu pasivnosti, nego ono što bi se moglo nazvati mirotvorna Realpolitika: realistično prepoznavanje interesa svih strana, uključujući i onih čiji su interesi suprotni zapadnom liberalnom konsenzusu i narativu, uz istovremeno odbijanje predaje logici sile kao jedinoj mogućnosti. Ovo je naročito važnu za Europu iz nekoliko razloga:
- Europa je dugotrajan mir 1945.–1991. izgradila upravo kombinacijom zdrave realističke ravnoteže snaga (NATO-Varšavski sporazum uz nuklearno odvraćanje) i aktivnediplomacije (Helsinški proces, KESS). Isključivo oslanjanje na vojnu komponentu, bez odgovarajuće diplomatske arhitekture, ne donosi mir.„Vojni arsenali ponovno dobivaju pozornost. U prošlosti je prepoznavanje prijetnje koju predstavlja oružje sposobno uništiti cijelo čovječanstvo promoviralo putove prema pregovorima o detantu i razoružanju“ (Magnifica Humanitas, 194). Dakle ono što je danas potrebno Europi više nego ikad je novi hladnoratovski détente, odnosno opuštanje ili popuštanje napetosti s Rusijom kroz diplomatske aktivnosti koje vode u miroljubivu koegzistenciju.
- Militarizacija EU diskursa nije nastala u vakuumu te ima svoju političku ekonomiju (obrambena industrija, think-tankovi financirani vojnim budžetima, karijerni poticaji unutar europskih birokratskih struktura) koja reproducira i legitimira ratni diskurs te potiče ratnohuškačke politike kako bi se političko-ekonomska klika bogatila na smrću tisuća europskih (siromašnih) života. Papa Lav XIV. eksplicitno upozorava na vojno-industrijski kompleks koji ima strukturalni interes za perpetuiranje logike sukoba što je primjenjivo i na europski kontekst. „Rast vojno-industrijskog kompleksa postao je odlučujuća značajka trenutnog političkog krajolika i ključni sektor u gospodarstvu raznih zemalja. Uska veza između ekonomskih interesa, vojnog aparata i političkih odluka stvara naoružanu naciju u kojoj se rat pojavljuje kao prirodni produžetak politike, a tržište oružja postaje autonomna pokretačka snaga vojnih odluka. Također ne možemo zanemariti ogromne ekonomske interese koji stoje iza rata. Industrija naoružanja i zemlje koje opskrbljuju oružjem profitiraju od tržišta koje napreduje upravo na sukobima. U tom smislu, postoje i financijski interesi koji doprinose rasplamsavanju napetosti u raznim regijama svijeta“ (Magnifica Humanitas, 193).
- Europska društva koja su prošla kroz ratove 20. stoljeća razvila su duboku anti-ratnu kulturu koja se više ne reproducira jer nestaju generacije s izravnim ratnim iskustvom i strahotama koje su prošli. Papa Lav XIV. upozorava na uznemirujući gubitak povijesnog pamćenja kako nestaju svjedoci Holokausta i svjetskih ratova, a bez te žive memorije, novi naraštaji političkih aktera lakše normaliziraju ratni diskurs bez suočavanja s njegovim stvarnim posljedicama. Navedeno je vidljivo čak i u Republici Hrvatskoj koja je imala Domovinski rat te umjesto da se zalaže za diplomatske pregovore i mir (što je Hrvatska konstantno radila sa Srbima u Beogradu i Kninu te su se Tuđman i Milošević susreli 48 puta za vrijeme Domovinskog rata), dio hrvatske političke scene potiče i održava ratnohuškačku retoriku (Tuđman, 2015). U hrvatskom kontekstu dodatno je žalosno i porazno što se takva retorika može čuti iz određenih redova demokršćanskih političkih opcija. Stoga takvi hrvatski demokršćani hipotetski nisu opće demokratski kršćani, nego politički liberalni poltroni neke demoverzije kršćanstva i koji vrlo vjerojatno nisu pročitali nijedan kršćanski dokument, uključujući ni encikliku Magnifica Humanitas, a da jesu – možda bi u svojim ratnohuškačkim fobijama tražili cenzuru ove enciklike koja je objavljena na devet jezika, uključujući i ruski jezik.
- Europa geografski, demografski i ekonomski ne može dugoročno funkcionirati podijeljena na blokove. Vizija šireg kontinentalnog pomirenja od Lisabona do Vladivostoka, bez obzira na trenutnu političku neizvedivost, nije sentimentalna utopija, nego geografski i ekonomski imperativ koji su razumjeli i Charles de Gaulle (Europa od Atlantika do Urala) i Papa Ivan Pavao II. (kršćanska Europa koja diše s oba plućna krila i zapadno i istočno). Odbacivanje te vizije kao nerealistične upravo je primjer lažnog realizma koji trenutačne kontekstualne kratkoročne dinamike kulture moći (rusko-ukrajinski sukob) proglašava vječnim zakonitostima.
- Ekumenistička kršćanska tradicija (pravoslavlje, katoličanstvo, protestantizam) dijeli zajednički civilizacijski supstrat koji nadilazi trenutne državne i blokovski interese kao i ideološke paradigme poput post-hladnoratovskog liberalizma koji u svojoj suštini razara zajednice svojim individualizmom nasuprot kršćanstvu koje je uvijek pozivalo graditi zajedništvo (kolektivizam). Veliki europski mirovni procesi, od Vestfalskog mira do post-hladnoratovske europske integracije, počivali su na prepoznavanju zajedničkog temeljnog identiteta Europe: kršćanstva, koje danas svojim politikama odbacuju mnogobrojne grupacije u Europskoj uniji.
- Realizam kao teorija međunarodnih odnosa, kojeg Papa Lav XIV. naziva zdravi realizam, ne zagovara militarizam kao prvu opciju, nego ravnotežu snaga koja uključuje diplomaciju,saveze, ustupke, kompromise i institucionalne mehanizme koje osiguravaju živote ljudi, a život je najveća kršćanska vrijednost (uz mir, ljubav i istinu), iznad bilo koje druge vrijednosti, bilo socijalističke/komunističke jednakosti ili liberalne slobode. Današnji europski liberalni militarizam koji se poziva na realizam ili kako ga danas europski čelnici nazivaju „vrijednosno utemeljen realizam“ (eng. valued based realism) (ili liberalizirani realizam) zapravo je iskrivljenje klasično-realističke tradicije, koja bi prepoznala da isključivo oslanjanje na vojnu silu narušava ravnotežu i povećava, a ne smanjuje, rizik od eskalacije.
Zdravi realizam u enciklici Magnifica Humanitas (1. dio)
Sve ovo zajedno vodi prema zaključnom argumentu kako je mirohuškačka europska diplomatska aktivnost, utemeljena na kršćanskom vizionarskom ekumenističkom pomirenju kao strateškom civilizacijskom projektu, a ne na lažnom realizmu kao instrumentu liberalizma, zapravo jedina pozicija koja je istovremeno realistična i kršćanski konzistentna u trenutnom europskom ratnohuškačkom kontekstu.
„Stoga težimo onome što doprinosi miru i međusobnoj izgradnji“ (Rimljanima 14:19).
Literatura
Фененко, Алексей (2017) Современная история международных отношений: 1991-2016. Mосква: Аспект-Пресс.
Фененко, Алексей (2023) Современная история международных отношений: 1991-2022. Mосква: Аспект-Пресс.
Hurak, Ihor (2015) The Minsk Agreements of 2015: a Forced Step or a Small Achievement of the Ukrainian Side within the Diplomatic Confrontation around the War in the Donbas. The Copernicus Journal of Political Studies 7(1): 124-140.
Jović, Dejan (ur.) (2013) Realizam: teorije međunarodnih odnosa. Zagreb: Biblioteka Međunarodne studije.
Jović, Dejan (ur.) (2014) Liberalne teorije međunarodnih odnosa. Zagreb: Fakultet političkih znanosti.
Jović, Dejan (ur.) (2016) Konstruktivističke teorije međunarodnih odnosa. Zagreb: Fakultet političkih znanosti.
Kaštelan, Jure i Bonaventura, Duda (2018) Biblija. Zagreb: Kršćanska sadašnjost.
Magnifica Humanitas (2026) The Holy See. Dostupno: https://www.vatican.va/content/leo-xiv/en/encyclicals/documents/20260515-magnifica-humanitas.html(Pristupljeno 26.06.2026).
Marshall, Tim (2018) U okovima geografije. Zagreb: Knjižara Znanje.
Nacional.hr (2026) SELEKTIVNA PRIMJENA PRAVA Vatikan kritizirao EU: Nedosljedna je u vanjskoj politici. Dostupno: https://www.nacional.hr/selektivna-primjena-prava-vatikan-kritizirao-eu-nedosljedna-je-u-vanjskoj-politici/(Pristupljeno 26.06.2026).
Ogorec, Marinko (2008) Putinova Rusija: novi uspon stare vojne sile. Zagreb: Golden marketing-Tehnička knjiga.
Politico.eu (2022) Pope says NATO may have caused Russia’s invasion of Ukraine. Dostupno: https://www.politico.eu/article/pope-francis-nato-cause-ukraine-invasion-russia/(Pristupljeno 26.06.2026).
Politico.eu (2022a) Pope Francis: Russian war in Ukraine was ‘perhaps provoked. Dostupno: https://www.politico.eu/article/pope-francis-says-war-in-ukraine-perhaps-provoked-or-unprevented/(Pristupljeno 28.06.2026).
Reuters (2022) Putin: Russia may have to make Ukraine deal one day, but partners cheated in the past. https://www.reuters.com/world/putin-russia-may-have-make-ukraine-deal-one-daypartners-cheated-past-2022-12-09/(Pristupljeno 26.06.2026).
Rukavina, Bruno (2022) Poluotok Krim – geopolitički i geostrateški osvrt na prošlost, sadašnjost i budućnost. Forum za sigurnosne studije 6(6): 89-118. Dostupno: https://hrcak.srce.hr/303586(Pristupljeno 26.06.2026).
Rukavina, Bruno (2023) Besmisao rata između Ruske Federacije i Ukrajine. Mi portal. Dostupno: https://miportal.hr/2023/01/03/besmisao-rata-izmedu-ruske-federacije-i-ukrajine/(Pristupljeno 26.06.2026).
Rukavina, Bruno (2024) Vanjska politika Ruske Federacije i sukob u istočnoj Ukrajini (2014. – 2022.). Završni specijalistički rad, Fakultet političkih znanosti – Sveučilište u Zagrebu. Dostupno: https://repozitorij.fpzg.unizg.hr/islandora/object/fpzg%3A2538(Pristupljeno 26.06.2026).
Rukavina, Bruno (2025) Uništeno povjerenje: Zašto si Zapad i Rusija ne mogu vjerovati?. Geopolitika News. Dostupno: https://www.geopolitika.news/analize/bismarck-je-znao-odgovor-tajna-uspjeha-u-politici-dobar-dogovor-s-rusijom/ (Pristupljeno 26.06.2026).
Rukavina, Bruno (2026) Toma Akvinski: zašto ne dizati revolucije?. Mi portal. Dostupno: https://miportal.hr/2026/06/16/toma-akvinski-zasto-ne-dizati-revolucije/(Pristupljeno 26.06.2026).
Rukavina, Bruno (2026a) Bauk rata kruži Europom: Dan pobjede u iščekivanju novog Dana pobjede. Geopolitika News. Dostupno: https://www.geopolitika.news/analize/bauk-rata-kruzi-europom-dan-pobjede-u-iscekivanju-novog-dana-pobjede/ (Pristupljeno 26.06.2026).
Schwarz, Peter (2022) Former German Chancellor Merkel admits the Minsk agreement was merely to buy time for Ukraine’s arms build-up. World Socialist Web Site. Dostupno: https://www.wsws.org/en/articles/2022/12/22/ffci-d22.html (Pristupljeno 26.06.2026).
Takač, Karla (2024) Neutralnost Vatikana u međunarodnim odnosima i rješavanju sukoba. Završni specijalistički rad, Fakultet političkih znanosti – Sveučilište u Zagrebu. Dostupno: https://zir.nsk.hr/object/fpzg:2348/FILE0(Pristupljeno 26.06.2026).
Tuđman, Miroslav (2015) “48 apsurdnih susreta između Tuđmana i Miloševića”. National Security and the Future 16(2): 121-172.
