Pomorske nesreće među najsloženijim su događajima u prometnom pravu jer gotovo nikada nisu rezultat samo jednog uzroka niti odgovornosti jednog sudionika. Međunarodno pomorsko pravo, prije svega kroz IMO Casualty Investigation Code, kao i hrvatski Pomorski zakonik, polaze od načela da se svaka pomorska nesreća mora istražiti neovisno, stručno i objektivno radi utvrđivanja svih neposrednih i posrednih čimbenika koji su doveli do događaja. Svrha sigurnosne istrage nije utvrđivanje građanske ili kaznene odgovornosti pojedinaca, nego utvrđivanje uzročno-posljedičnog lanca događaja te izdavanje preporuka kojima se sprječava ponavljanje sličnih nesreća.
Polazeći od toga načela, ovaj tekst ne analizira niti prejudicira tko je odgovoran za konkretnu pomorsku nesreću. Takva ocjena može se donijeti isključivo nakon dovršetka službene sigurnosne istrage koju provodi nadležno istražno tijelo te, prema potrebi, odgovarajućih upravnih, građanskih ili kaznenih postupaka. Svaki drukčiji pristup bio bi suprotan temeljnim načelima pravne sigurnosti, pretpostavci nedužnosti i metodologiji istraživanja pomorskih nesreća.
Cilj ovog članka bitno je drukčiji. Njegova je svrha analizirati međunarodni, europski i hrvatski regulatorni okvir koji je već javno dostupan, kao i stručna tumačenja pojedinih instituta pomorskog prava koji široj javnosti uglavnom nisu poznati. Time se nastoji omogućiti cjelovitije razumijevanje složenosti sustava sigurnosti plovidbe te pokazati da pomorska nesreća predstavlja završni rezultat međudjelovanja tehničkih, organizacijskih, ljudskih i regulatornih čimbenika, a ne nužno posljedicu pogreške jedne osobe ili jednog tijela.
Takav pristup posebno je važan u vremenu intenzivnog izvještavanja putem internetskih portala i društvenih mreža, gdje se često donose preuranjeni zaključci prije dovršetka službenih postupaka. Medijske interpretacije koje unaprijed određuju odgovorne osobe mogu ozbiljno narušiti dostojanstvo pojedinaca, ugled institucija i povjerenje javnosti u sustav neovisnog istraživanja pomorskih nesreća. Upravo zato ovaj rad nastoji javnu raspravu usmjeriti prema analizi pravnog i sigurnosnog sustava, a ne prema procjeni pojedinačne krivnje.
Polazimo od općeprihvaćenog načela pomorskog prava da se odgovornost u pomorskim nesrećama gotovo uvijek dijeli između više dionika, pri čemu se opseg odgovornosti svakoga od njih utvrđuje tek nakon analize svih relevantnih činjenica. Ovisno o rezultatima istrage, doprinos nastanku nesreće može proizlaziti iz ljudske pogreške, tehničkih nedostataka, organizacijskih odluka brodara, postupanja zapovjednika i posade, regulatornih odluka administracije zastave, rada priznatih organizacija (klasifikacijskih društava), nadzora Port State Controla, Agencije za pomorski saobračaj ili drugih sustavnih čimbenika. Upravo zbog toga međunarodni standardi sigurnosnih istraga zahtijevaju analizu cijelog sigurnosnog sustava, a ne samo posljednje pogreške koja je neposredno prethodila nesreći.
U tom kontekstu rad obrađuje više međusobno povezanih područja: regulatornu odgovornost države za provedbu preporuka procjene rizika, odgovornost naručitelja javnog linijskog prijevoza i brodara u odnosu na sigurnost plovidbe, usklađenost sigurnosne opreme brzih putničkih brodova s međunarodnim i europskim standardima, realnost Minimum Safe Manning Documenta u odnosu na stvarne zahtjeve organizacije rada i propise o odmoru posade, te odgovornost administracije zastave, klasifikacijskih društava i sustava Port State Control u okviru međunarodnog nadzora sigurnosti brodova. Svako od tih područja predstavlja jedan dio ukupnog sigurnosnog sustava te se analizira samostalno, bez zaključivanja o njegovoj ulozi u konkretnom događaju.
Normativni okvir rada temelji se ponajprije na Pomorskom zakoniku Republike Hrvatske, Zakonu o sustavu državne uprave, međunarodnim konvencijama Međunarodne pomorske organizacije (SOLAS, STCW, MARPOL, MLC 2006), ISM Codeu, HSC Codeu, Casualty Investigation Codeu, relevantnim uredbama i direktivama Europske unije, osobito Uredbi (EZ) br. 391/2009, Direktivi 2009/15/EZ i Direktivi 2009/45/EZ, kao i hrvatskim provedbenim propisima koji uređuju sigurnost plovidbe, nadzor pomorskog prometa i statutarnu certifikaciju brodova.
Metodološki, rad primjenjuje pravno-dogmatsku analizu, komparativnu metodu, analizu regulatornog okvira, analizu stručne literature i javno dostupnih dokumenata te analizu međunarodnih standarda pomorske sigurnosti.
Budući da službena istraga konkretne nesreće nije dovršena, rad se svjesno ograničava na analizu općih pravnih instituta i regulatornih mehanizama, bez izvođenja zaključaka o odgovornosti pojedinih osoba ili institucija.
Temeljna ideja rada može se sažeti u jednostavnom načelu: u pomorskim nesrećama odgovornost se ne pretpostavlja niti unaprijed određuje – ona se utvrđuje dokazivanjem uzročne veze između pojedinog propusta i nastale štete. Upravo zato razumijevanje cjelokupnog sustava sigurnosti plovidbe predstavlja preduvjet odgovorne stručne i javne rasprave, kao i očuvanja dostojanstva svih osoba uključenih u postupak dok se činjenice službeno ne utvrde.
U sljedećim brojevima na Morski HR:
U nastavku serijala o pravnim, regulatornim i sigurnosnim aspektima pomorskih nesreća bit će objavljeni sljedeći stručni i akademski radovi:
- Regulatorna odgovornost države za neprovedene preporuke rizika u pomorskom prometu
- Sukladnost sigurnosne opreme broda velike brzine (HSC) s IMO/SOLAS standardima, pravom Europske unije i hrvatskim propisima
- Sigurnost ili red plovidbe? Odgovornost Agencije za obalni linijski pomorski promet i brodara nakon studije Pomorskog fakulteta u Rijeci
- Realnost Minimum Safe Manning Documenta: između formalne usklađenosti i sigurnosti plovidbe
- Odgovornost administracije zastave, klasifikacijskih društava i Port State Controla za pomorske nesreće
Svi tekstovi analiziraju pojedine segmente međunarodnog i nacionalnog sustava pomorske sigurnosti te ne predstavljaju ocjenu odgovornosti za bilo koju konkretnu pomorsku nesreću.
Njihov je cilj približiti stručne i pravne institute široj javnosti te pridonijeti razumijevanju složenosti sigurnosti plovidbe i postupka utvrđivanja odgovornosti.
Milo Miklaušić, kap.
