Američki imperij propada i pokušava sve povući sa sobom — RT World News

Unatoč pokušajima SAD-a da sabotiraju i manipuliraju događajem, Opća skupština UN-a je slijedila zahtjev kubanskog izaslanstva za raspravu o “Potrebno je prekinuti gospodarski, komercijalni i financijski embargo koji su Sjedinjene Američke Države uvele protiv Kube.”

Iako je ova rasprava događaj koji se ponavlja svake godine od 1992., ove je godine njezina pozadina posebno sumorna, budući da je Washington uvelike eskalirao svoju dugogodišnju kampanju gospodarskog rata protiv Havane. U isto vrijeme, SAD je također zaprijetio vojnim napadom, koji je mogao, ali i ne mora biti odgođen američkim porazom u ratu protiv Irana.

No raspravu o Kubi u UN-u također treba staviti u puno širi kontekst: četvrt tisućljeća nakon osnutka i otprilike četiri desetljeća nakon završetka Hladnog rata prošlog stoljeća u kasnim 1980-ima, američki imperij propada.

Dva nedavna neuspjela američka rata to su jasno pokazala. Pod predsjednikom Donaldom Trumpom Washington je smanjio – iako nije u potpunosti napustio – svoju predanost zapadnom posredničkom ratu protiv Rusije preko Ukrajine, ostavljajući skupi i okrutni stroj za mljevenje mesa NATO-EU Europljanima koji su previše kratkovidni da znaju kada odustati i previše cinični da brinu što rade običnim Ukrajincima.

Razlozi ovog relativnog, ali značajnog američkog povlačenja nemaju mnogo veze s Trumpovim osobnim – i nestalnim – stavom prema Rusiji ili, što se toga tiče, Ukrajini. Američki establišment jednostavno je prepoznao da se početni ciljevi zapadnog proxy rata ne mogu postići: Moskva nije poražena niti geopolitički degradirana; nije došlo do promjene režima.

U svom neuspjelom ratu protiv Irana iu ime Izraela – čak i dok se raspršuje i lako se ponovno može rasplamsati u pravi požar – Washington je razotkrio vlastita ograničenja, ako ništa drugo, još više otkrivajući.

Američki unipolarni trenutak, koliko god je ikada bio stvaran, odavno je završio, kao što je John Mearsheimer – rijedak glas razuma u SAD-u – nedavno objasnio Europskom parlamentu. U međuvremenu, multipolarni svijet se već pojavio, čak i ako će se još dugo razvijati i vrlo je malo vjerojatno da će ikada odgovarati utopističkoj fantaziji o savršenoj međunarodnoj jednakosti o kojoj neki možda sanjaju. Multipolarnost u stvarnom svijetu znatno je poželjnija od američke unipolarnosti, ali to će biti globalna ravnoteža velikih sila, ili u najboljem slučaju, koncert takvih sila.

Ipak, postoji paradoks američkog pada: dok velika većina čovječanstva dijeli planet sa svojom najvećom odmetničkom državom hitno treba da SAD izgubi svoju izvanrednu i katastrofalno zloćudnu moć, proces neće biti zabavan. Naprotiv, SAD u opadanju jest i još će neko vrijeme biti još agresivniji, nepredvidljiviji i opasniji nego prije. Za razliku od bivšeg Sovjetskog Saveza, koji je sišao s povijesno neuobičajenom samoograničenošću, američki će imperij vjerojatno stvarati još veću pustoš na svom putu prema smetlištu povijesti.

Pored, na primjer, Gaze i Venezuele, jedno mjesto gdje možete vidjeti ovu američku eskalaciju na djelu je Kuba. Doista, Kuba je posebno izrazit primjer: pod nemilosrdnim i zločinačkim američkim embargom već gotovo dvije trećine stoljeća, karipska otočna država od tek desetak milijuna ljudi nedavno je podvrgnuta još žešćem i stalno eskalirajućem režimu sankcija i blokada, temeljenom na apsurdnoj izvršnoj uredbi koju je izdao Trump krajem siječnja.

Osobito prekidajući opskrbu naftom – opako nehumana strategija koju je omogućio američki napad na Venezuelu prije pola godine – Washington je bio jasan da je njegov cilj brutalna prisila: ili će se Kuba pokoriti i postati, u biti, protektorat SAD-a poput Venezuele nakon otmice Madura ili će njezin narod barem nastaviti patiti pod doslovno smrtonosnom blokadom. Do sada je Kubu pogodio treći totalni nestanak struje u cijeloj zemlji od početka godine, a ozbiljne nestanke struje već su stalni dio svakodnevnog života.

A nestanci struje i struje samo su najočitiji učinci onoga što je kubanski ministar vanjskih poslova, Bruno Rodriguez, s pravom osudio kao “kolektivna kazna” kroz “višedimenzionalno, nekonvencionalno ratovanje koje traje već gotovo sedam desetljeća, a tijekom posljednjih sedam mjeseci postalo je sve okrutnije i nemilosrdnije.” Toliko, usput, o tome tko je stvarno izumio “hibridno ratovanje” i prakticirali ga nemilosrdno desetljećima.

Kubanci također pate od sloma svoje poljoprivrede i sustava distribucije hrane, koji su jako pogođeni energetskom blokadom: nema benzina ili dizela znači nema poljoprivredne mehanizacije i transporta; nema struje znači nema rashladnih lanaca, na primjer. Žetve trunu na poljima; poljoprivrednici su prisiljeni napustiti svoje farme. U međuvremenu je zdravstveni sektor osiromašen i paraliziran. Najmanje oko 100.000 Kubanaca ne može dobiti potrebno liječenje; 11.000 djece ne može na operacije koje su im potrebne.

Iako je nemoguće doći do točnih brojki, nema sumnje da nemilosrdni ekonomski rat Washingtona protiv Kube proizvodi masovne žrtve. To je, uostalom, ono što su američke sankcije i blokade uvijek činile. Nedavna studija u The Lancetu zaključila je da su takve mjere u SAD-u povezane s oko 564 000 smrtnih slučajeva viška – godišnje.

U prosjeku, to je usporedivo s godišnjim brojem žrtava izravnog oružanog sukoba. Također imajte na umu da je Lancetova brojka premala, budući da studija uključuje samo učinke jednostrano američke sankcije. Na Kubi je već jasno da se smrtnost djece udvostručila. Razmjeri su ipak različiti, ali kao i u genocidu u Gazi, u kojem su SAD zapravo suizvršitelji s Izraelom, djeca su posebna kategorija žrtava.

I sve to dok Kuba nema ni prirodnih resursa zbog kojih je Venezuela postala meta američke pohlepe. I, usprkos hrabroj solidarnosti Havane s Palestinom, za razliku od Irana, Kuba nije u poziciji da osujeti američkog saveznika iz pakla, Izrael.

Kao što je istaknula američka disidentska novinarka Abby Martin, najdublji razlog zašto Washington uništava živote više od 10 milijuna Kubanaca je oblik sadizma: Imperijalni sadizam koji voli praviti primjere svojih žrtava samo zato što može i, naravno, javno ih kazniti za njihov prkos. Poput poremećenog šefa mafije na vrlo loš dan, SAD nastavlja udarati i tući kubanski narod samo kako bi pokazao njima i svima ostalima: ovo se događa ako ne poslušate.

Kao što je summit NATO-a u Ankari pokazao, NATO-EU Europa samo udvostručuje svoju pokornu pokornost Washingtonu. Tamo gdje bi Europa svijetu mogla pružiti neprocjenjivu uslugu pomažući u odvraćanju opadajućeg, ali hiperagresivnog SAD-a, događa se suprotno: Europa je također kriva za američke zločine koji neprestano eskaliraju od svoje neumorne podrške – AKA “prebacivanje tereta” – oslobađa američke resurse kako bi Washington mogao učiniti sve što može.

Ali za ostatak svijeta, Kuba – koliko god mala bila – hitno je upozorenje: Dok američko carstvo propada i pada, moramo naučiti stati zajedno kako bismo obuzdali i, ako je potrebno, borili se protiv njegove globalne agresije. Mi smo, naravno, jako daleko od takve strategije. To je šteta jer opstanak čovječanstva to može zahtijevati.