Preminuo Budimir Lončar, posljednji ministar vanjskih poslova SFRJ: Našli ga mrtvog u moru

Hrvatski diplomat Budimir Lončar preminuo je u svojoj 101. godini života.

“Budimir Lončar, diplomat, partizan, svjetski državnik, moj prijatelj, preminuo je danas u Preku, mjestu u kojem je rođen 1. travnja 1924.”, objavio je u nedjelju hrvatski povjesničar Tvrtko Jakovina, a koji je i autor Lončarove biografije ‘’Budimir Lončar: od Preka do vrha svijeta’.

Kako javlja Antena Zadar, preminuo je u popodnevnim satima u svom rodnom Preku na Ugljanu. Kako pišu, Lončar je pronađen mrtav u moru, nakon čega su očevici odmah pozvali Hitnu pomoć i policiju.

Policija ispituje smrt

Portal piše da se trenutno ispituju okolnosti događaja i da je Lončar i u 101. godini života bio vrlo vitalan. 1. travnja ove godine proslavio je 100. rođendan te je svoje umirovjeničke dane najradije provodio u svojemu rodnom Preku gdje ga je i zadesila smrt.

Podsjećamo, Lončar je široj javnosti poznat kao bivši hrvatski i jugoslavenski diplomat, a javnost ga pamti i kao zadnjeg ministra vanjskih poslova bivše države te posebnog izaslanika glavnog tajnika Ujedinjenih naroda za Pokret nesvrstanih. Lončar je bio i savjetnik čak dvojice hrvatskih predsjednika – Stipi Mesiću i Ivi Josipoviću.

Smatra ga se jednim od ideologa jugoslaveštine i bio je miljenik lijevih intelektualaca, dok mu je desnica godinama zamjerala upravo sve ono što je u životu radio i živio. Bio je i pripadnik partizanskog pokreta.  Detalji o smrti znat će se kad policija priopći detalje očevida o preminulom.

Znate li tko je zamijenio Budu Lončara koji je 25. rujna 1991. osudio Hrvatsku na smrt?

Priča o embargu na oružje u Domovinskom ratu

Uz filmski životopis, posebna je priča o vremenu početka agresije na Hrvatsku i embarga na oružje. Naime, na sjednici Vijeća sigurnosti 25. rujna 1991. čije je sazivanje tražio Lončar, državni tajnik Sjedinjenih Država James Baker optužuje Miloševića za stvaranje opasnosti za europski i svjetski mir i najavljuje uvođenje zabrane uvoza oružja u Jugoslaviju.

Lončar, u dogovoru s hrvatskim vlastima, otvarajući sjednicu lobira za internacionalizaciju jugoslavenske krize, a na postignutome mu čestita hrvatski predsjednik Franjo Tuđman. Diplomatskim manevrom, da spriječe kineski veto, Sjedinjene Države i Ujedinjeno Kraljevstvo od Lončara traže da u ime Jugoslavije podrži uvođenje embarga. Na sjednici se otvara put Badinterovoj komisiji i priznavanju hrvatskih granica. Vlada Franje Gregurića, međutim, 27. rujna 1991. donosi zaključak kojim se “ocjenjuje da savezni sekretar za vanjske poslove gospodin Budimir Lončar kontinuirano zastupa politiku podjednake odgovornosti za jugoslavensku krizu izjednačavajući agresore Republiku Srbiju i JA i napadnutu Republiku Hrvatsku.” Zaključak nastavlja: “Takvi pristrani stavovi gospodina Lončara kulminirali su njegovim nastupom na sjednici Vijeća sigurnosti s porukama o jednakoj krivici i ‘zajedničkoj nesreći hrvatskog i srpskog naroda instrumentaliziranih na tako žalostan način od strane uzajamno isključivih političkih opcija’. (…) U skladu s izraženim ocjenama Vlada RH odriče pravo saveznom sekretaru vanjskih poslova gospodinu Budimiru Lončaru da djeluje i nastupa i u ime Republike Hrvatske.”

Lončara i dva desetljeća poslije neki u Hrvatskoj optužuju za onemogućavanje nabave oružja potrebnog za obranu, iako o tomu nekadašnji predsjednik Mesić izjavljuje da se zabrana prvenstveno odnosila na uvoz ruskog naoružanja za armiju koja je stala uz Miloševića, a da se oružje za obranu uvozilo ilegalno i prije i nakon uvođenja embarga. Danas pokojni Josip Manolić pak tvrdio je da bi embargo bio izglasan bez obzira na Lončara jer je to bila strateška odluka Bushove administracije koja je tada još nastojala sačuvati Jugoslaviju. Rezoluciju o embargu, navodi hrvatski diplomat Ivica Maštruko, podržali su i hrvatska vlada i predsjednik Tuđman.