Hrvatska sramota o kojoj se gotovo i ne priča: ‘Kronični problem traje već 12 godina’

Centar za gospodarenje otpadom Marišćina već je godinama trn u oku lokalnom stanovništvu. Smrad stvara velike probleme na tom području. Razne su bile pritužbe, prosvjedi i sudske tužbe, no do rješenja se nije došlo. O ovoj ključnoj temi smo razgovarali s vijećnikom Primorsko-goranske županije i mještaninom Marčelja Josipom Katalinićem.

Katalinić je za portal Direktno detaljno približio navedenu problematiku. “Godine 2012. staro smetlište grada Rijeke i okolice, deponij Viševac, koji se nalazi u Općini Viškovo (nedaleko od Rijeke) zatvorila je inspekcija zaštite okoliša jer više nisu posjedovali dozvolu za odlaganje. Lokalna samouprava grada Rijeke s komunalnim društvom Čistoća, zbog nemogućnosti zakonitog odlaganja smeća, pristupila je baliranju smeća kao alternativnom rješenju. Tako zaobišla je zakonska ograničenja i smeće više nije odlagala već ga je ‘privremeno skladištila”, kazao nam je. No, na tome nije stao.

“Svaka bala smeća sadrži otprilike jednu tonu smeća, a ukupno se u najlon zamotalo oko 20.000 bala. Budući da su tako balirane stajale na ljetnom suncu, pokrenuo se anaerobni kemijski proces stvaranja metana i ostalih deponijskih plinova te se smrad smeća proširio cijelim zapadnim dijelom grada Rijeke. Kako bi pokušali prikriti problem, komunalno društvo Čistoća preselilo je bale s Viševca na gradilište novog županijskog centra za gospodarenje otpadom Marišćina gdje dalje nastavlja balirati smeće. Marišćina se nalazi pet kilometara dalje od starog smetlišta Viševac, a s nove pozicije smrad smeća se nastavio širiti prema sjevernim dijelovima Općine Viškovo. Takva situacija je izazvala bijes lokalnog stanovništva koji je organizirao udrugu Krizni eko stožer Marišćina”, kazao nam je.

Županijski vijećnik nam je nastavio nabrajati probleme koji su se nastavili i godinu nakon. “Godine 2013., nakon pola godine intenzivnog smrada, u dogovoru s Fondom za zaštitu okoliša, Primorsko-goranskom županijom i gradom Rijeka, KD Čistoća “privremeno skladišti” smeće u kazete (rupe za obrađeni otpad s nepropusnim dnom) novog Centra za gospodarenje otpadom Marišćina s ugovornom obavezom da nakon tri godine isto smeće otkopa, obradi i kazete vratiti u prvotno stanje. To se naravno nikad nije dogodilo jer je tehnološki neprovedivo. Smeće je trajno ostalo zakopano i prikriveno inertnim materijalom i jedan je od uzroka trenutnog smrada na Marišćini”, poručio je.

‘Od početka do danas centar nije realizirao svoj plan’

Tri godine nakon, nastavio je, završila je gradnja i počeo je s radom novi Centar za gospodarenje otpadom Marišćina baziran na MBO (mehaničko biološka obrada) tehnologiji. “Lokalna samouprava i Ministarstvo dali su velika obećanja da će centar riješiti sve probleme s gospodarenjem otpadom u Primorsko-goranskoj županiji i da će napokon prestati tortura smradom lokalnog stanovništva. Po planu je bilo da od ulazne količine smeća, koje dolazi u centar (procjena 100.000 tona/godišnje), 1/3 kalira sušenjem u MBO postrojenju, 1/3 se pretvori u gorivi otpad (RDF – osušeno i sjeckano smeće), a 1/3 se odloži u gore spomenute kazete kako bi se kasnije proizvodio plin”, objasnio je Katalinić.

“Od početka rada novog centra pa do danas centar nije realizirao svoj plan. Isto tako, ništa se po pitanju smrada nije promijenilo. Mijenjali su se samo direktori centra jer prethodni nisu riješili probleme pa je tako danas tamo već šesti direktor koji pokušava nešto napraviti. Lokalno stanovništvo je svjesno da poboljšati neće ništa jer je sustav konceptualno krivo postavljen. Identičan problem ima i Centar za gospodarenje otpadom Kaštijun, nedaleko od Pule, koji se suočava s istim problemima kao i centar na Marišćini. Centar na Marišćini nikad nije uspio na tržište plasirati veću količinu RDF-a (gorivog otpada) što zbog cijene, što zbog loše kvalitete gorivog otpada”, kazao nam je.

Rekao je kako je praktički sve što je na centar ušlo, tu i ostalo. “Popunjavanje kazeta ide puno bržim tempom od planiranog pa je upitno kako će centar izdržati 30 godina koliko je planirano da bude u uporabi. Godine 2023. u centar na Marišćini je ušlo 81.069 tona komunalnog otpada, a na oporabu (spaljivanje) je otišlo 5517 tona RDF-a što čini 6,8 posto od ulazne količine. Da podsjetimo, plan je bio oporabiti 33 posto. Članovi udruge Krizni eko stožer Marišćina, još tijekom izgradnje centra na Marišćini, a nakon proučene tehnološke dokumentacije MBO postrojenja, te nakon obilaska drugih velikih centara iz susjednih zemalja, upozoravaju da ovakav centar s mehaničko-biološkom obradom nigdje nije polučio dobre rezultate pa tako neće niti na Marišćini”, upozorio je županijski vijećnik.

Puno je problema na koje su članovi udruge upozorili

“Prvo i osnovno da je koncept gospodarenja otpadom, koji je baziran na pripremi otpada za spaljivanje, u velikim spalionicama otpada ekološki i resursno potpuno pogrešan. Spalionice traže stabilan priljev iste količine smeća kako bi mogle funkcionirati i opravdati svoje postojanje što je u potpunosti suprotno s ciljevima reciklaže Europske unije. Jedino plastiku i papir žele spalionice (te komponente čine 80 posto RDF-a) jer imaju jasnu gorivu vrijednost a upravo plastika i papir su prve komponente iz otpada koje ćemo poslati na reciklažu. Dakle, ako te dvije komponente iz otpada spaljujemo, kako ćemo ih reciklirati? Ako postupno povećavamo postotak odvajanja i recikliranja, kako ćemo ‘hraniti’ spalionice koje očekuju stabilne količine plastike i papira?”, upitao se.

Drugi problem su, kaže nam, zdravstvene posljedice koje ovakav centar ima na lokalno stanovništvo. “Kronični problem, koji traje 12 godina, je smrad koji se širi iz županijskog centra za gospodarenje otpadom Marišćina. Pored smetnji koje izaziva na dišnim putevima mještana, nemjerljiv je i negativan utjecaj na mentalno zdravlje ljudi koji su pod stalnom torturom zatvaranja u svoje domove. Koncept Marišćine, Kaštijuna i drugih devet centara koji se planiraju izgraditi diljem Hrvatske, a bazirani su na MBO tehnologiji, podrazumijeva da se negdje smeće (RDF) treba i spaliti. Postoji niz studija koje pokazuju da iz spalionica smeća izlaze najotrovniji plinovi koje je ljudski rod proizveo svojom aktivnošću, odnosno dioksini i furani”, spomenuo je Katalinić.

“Treći problem je onaj ekonomski. Iako tom osušenom i isjeckanom smeću vole tepati da je ‘gorivo iz otpada’ (službeno gorivi otpad – RDF) to je valjda jedini otpad na svijetu za kojeg proizvođač mora platiti da bi ga netko koristio (spalio). Trenutna cijena na tržištu doseže i do 200 eura po toni, a po planu bi se na Marišćini trebalo proizvesti do 30.000 tona RDF-a. Što iznosi šest milijuna eura nepotrebnog troška za naše građane. A veći dio tog otpada (plastika i papir) se mogao odvojeno prikupiti i prodati na tržištu sekundarnih sirovina. U najgoroj varijanti smo ga mogli plasirati po nula eura pa ne bi imali troškove deponiranje”, kazao nam je.

Odgovorni su proglašeni krivima

Istaknuo je kako je četvrti problem onaj tehnološki. “Tehnologija MBO postrojenja zahtjeva veliku količinu biootpada kako bi potaknuo biološki proces sušenja smeća, a biootpad je glavni uzrok smrada na Marišćini. Biootpad se povezuje s još jednim problemom, a to je da ga i po Zakonu o gospodarenju otpadom sve jedinice lokalne samouprave moraju odvajati na mjestu nastanka i da ga nakon odvajanja ne smiju miješati s ostalim otpadom, a to se upravo događa u MBO postrojenju. A to se ne provodi”, upozorio je.

“Kroz svih ovih 12 godina paralelno s pojačavanjem smrada do granice nepodnošljivosti, udruga Krizni eko stožer Marišćina te pojedinci stanovnici Općine Viškovo slali su pritužbe, podizali kaznene i prekršajne prijave na Općinskom državnom odvjetništvu u Rijeci, Ustavnom sudu, EIB-u, Europskoj komisiji i raznim drugim institucijama protiv odgovornih u KD Čistoća, TD Ekoplus, županu Primorsko-goranske županije, gradonačelniku grada Rijeke i drugima”, rekao je za portal Direktno.

“Pojedine akcije završile su pozitivno za mještane pa tako na prekršajnom sudu u Rijeci dana 5. studenog 2013. riječko Komunalno društvo Čistoća i odgovorne osobe Zlatko Štok i Stjepan Ropac proglašeni su krivima jer su prouzročili nesnosan smrad zbog neodgovarajućeg skladištenja i baliranja otpada na odlagalištima otpada Viševcu i Marišćini. Komunalno društvo Čistoća kažnjeno je s 200.000 kuna, a njegov tadašnji direktor Zlatko Štok i voditelj objekta odlagališta Stjepan Ropac novčanim kaznama po 50.000 kuna. Isto tako 5. veljače 2020. godine Upravni sud u Rijeci ukinuo je Okolišnu dozvolu kao nepravovaljanu jer nisu ispoštovane zakonske obaveze izrade Temeljnog izvješća”, istaknuo je.

Koje je rješenje ovog kroničnog problema?

“Ako pažljivije zavirimo u našu kućnu kantu za smeće, rješenje ovog gorućeg problema gospodarenja otpadom će nam se samo nametnuti. U našoj kućnoj kanti nalazi se oko 20 posto papira, 20 posto plastike, 35 posto biootpada. Ostatak od 25 posto čine staklo, metal i ostali nereciklabilni otpad. Trenutno bi nam fokus morao biti samo na jednoj komponenti otpada, rješavanje koje će nam omogućiti da u drugom koraku ubrzano stignemo do europskih ciljeva reciklaže te će ukloniti najveći problem kojeg stanovnici imaju s centrima za gospodarenje otpadom, smradom. Naravno riječ je o biootpad-u”, kazao nam je naš sugovornik.

Kada niti jedan komadić biootpada ne bi bio izmiješan s ostalim komponentama kućnog otpada, kazao nam je da im više ne bi bilo bitno u koliko kanti prikupljamo plastiku, staklo, papir i metal. “Praktički možemo sve strpati u istu kantu, a sortirati se kasnije može detaljnije u sortirnicama. Tome sortirnice i služe. Odvajanje papira, stakla, metala i plastike u više kanti radimo samo kako bi pojeftinili cijeli proces sortiranja. Odvajanjem biootpada iz ostatnog (miješanog) otpada zaustavljamo stvaranje deponijskih plinova”, istaknuo nam je.

Kada na Marišćinu ne bi više dolazio biootpad, kaže da ne bi imalo što smrdjeti. “Naravno, ovdje je situacija malo složenija zbog 12-godišnjeg trpanja smeća u kojem je velika količina biootpada već zatrpana pa bi proces sanacije deponija ipak malo duže potrajao. Kada bi odvojili biootpad, sav papir i plastika ne bi morali ići na obradu u centre za gospodarenje otpadom i nakon obrade na spaljivanje u spalionice jer bi bili savršeno pogodni za reciklažu”, poručio je istaknuvši kako centri s ovakvom tehnologijom ne bi trebali niti postojati.

‘Jedinice lokalne samouprave tu imaju ključnu ulogu’

Dakle, sugovornik tvrdi kako je rješenje jednostavno. “Cijeli fokus gospodarenja otpadom u ovom trenutku treba staviti na biootpad i njegovo odvojeno prikupljanje, kompostiranje i/ili anaerobnu digestiju na mjestu nastanka. Jedinice lokalne samouprave tu imaju ključnu ulogu. Njihove Odluke o gospodarenju otpadom moraju biti ambicioznije i usklađene sa Zakonom o gospodarenju otpadom”, pojasnio je.

Bivši ministar opleo po Tomaševićevu megaprojektu: ‘Prepustio je drugima da mu vode sustav’

“Komunalna društva se moraju tehnički pripremiti, a više jedinica lokalne samouprave mogu naći zajedničku lokaciju za obradu biootpada dovoljno udaljenu od naseljenih sredina. U drugom koraku uspostave cjelovitog sustava ćemo se na državnom nivou baviti poticanjem izgradnje reciklažne industrije, smanjenjem nastanka otpada, centrima za ponovnu uporabu i pritiskom na proizvodnu industriju da smanje količinu ambalaže”, zaključio je naš sugovornik.

*Tekst je nastao u okviru projekta ”Što smrdi u hrvatskom modelu gospodarenja otpadom?” kojeg je financijski podržala Agencija za elektroničke medije sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.