Sigurnost plovidbe na Jadranu posljednjih godina sve češće pokazuje koliko je velik broj nautičara nedovoljno pripremljen za uvjete u kojima plove. Paradoks je da danas imaju na raspolaganju više pomagala nego ikada prije: GPS navigaciju, elektroničke karte (ECDIS), AIS sustave za praćenje i izbjegavanje sudara, radar, dubinomjere, vremenske aplikacije, satelitske prognoze, autopilote, moderne komunikacijske uređaje i sustave upozorenja.
Međutim, tehnologija može pomoći samo onome tko razumije more i zna pravilno koristiti te alate.
U komentarima nakon pomorskih nezgoda često se pojavljuje rečenica: “Imam iskustva, plovim sedam dana godišnje već deset godina.” To zvuči ozbiljno, ali u stvarnosti predstavlja svega oko 70 dana provedenih na moru u deset godina. To nije isto što i profesionalno ili kontinuirano iskustvo.
More ne oprašta rijetko korištenje plovila, pogrešnu procjenu situacije, nepravilno sidrenje, neodržavanje plovila, neadekvatnu sigurnosnu opremu ni pretjerano oslanjanje na elektroniku.
Tehnologija može biti velika pomoć, ali ne može zamijeniti iskustvo, „poznavanje čudi“ mora, pravilnu pripremu i sposobnost donošenja odluka u kritičnim trenucima. Polaganje ispita za voditelja brodice također često nije dovoljno. Teorijsko znanje pravila plovidbe, signalizacije i osnovne navigacije ne znači automatski sposobnost upravljanja plovilom u stvarnim situacijama: jakom nevremenu, nagloj promjeni vremena, gužvi u lukama, sidrenju u nepoznatim uvalama ili manevriranju velikim charter plovilom.
Kolege koji su desetljećima radili na offshore projektima, izgradnji infrastrukture i energetskih objekata na Jadranu – Nijemci, Francuzi, Talijani, Amerikanci i drugi stručnjaci – često su mi isticali jednu stvar: Jadran je jedan od zahtjevnijih akvatorija upravo zbog brzih promjena vremenskih uvjeta.
Razlog tome nije samo vjetar ili valovi. Jadran je zatvoreno i relativno usko more okruženo planinskim lancima. Zbog specifične konfiguracije obale, otoka i kanala dolazi do naglih lokalnih promjena:
- bura može nastati vrlo brzo, s jakim udarima koji se kanaliziraju između planina i otoka;
- jugo može donijeti dugotrajno pogoršanje vremena, visoke valove i promjene tlaka;
- nevere tijekom toplijih mjeseci mogu nastati gotovo eksplozivno, uz snažne udare vjetra, grmljavinu i smanjenu vidljivost;
- brojni otoci i uvale stvaraju privid sigurnosti, ali u određenim uvjetima mogu postati zamke bez dovoljno prostora za sigurno sidrenje ili izlazak.
Istovremeno, razvoj nautičkog turizma ide puno brže nego razvoj infrastrukture koja bi ga trebala pratiti. Plovila su sve veća, tehnički naprednija i brojnija. Charter flota u Hrvatskoj posljednjih desetljeća snažno je rasla, ali broj sigurnih privezišta, luka i organiziranih mjesta za prihvat nije rastao istim tempom.
Postavlja se pitanje: je li broj plovila u charter sektoru postao ne srazmjerno kapacitetima luka i sigurnih vezova?
Jedan od problema je i status tzv. nautičkog veza, koji u praksi nije dovoljno jasno definiran između nadležnosti pomorskog prometa i turizma. Nautičari bi trebali imati mogućnost korištenja javnih luka pod upravljanjem županijskih lučkih uprava, ali stvarnost je često drugačija. Velik broj „nautičkih nedefiniranih vezova“ zauzet je dugoročnim korisnicima, često vlasnicima apartmana i nekretnina uz obalu, dok tranzitni nautičari i charter gosti ostaju bez dovoljno sigurnih opcija.
Posljedica je da se plovila usmjeravaju prema uvalama i sidrištima gdje je sigurnost često upitna, posebno kada se vremenski uvjeti naglo promijene.
Slika koju smo vidjeli posljednjih dana nije samo pojedinačni incident. Ona je posljedica niza problema: nedostatka iskustva dijela korisnika, prevelikog oslanjanja na tehnologiju, nedovoljne edukacije, manjka privezišne infrastrukture i neusklađenog razvoja turizma i sigurnosti plovidbe.
Pitanje više nije samo koliko ćemo još upozorenja napisati, nego koliko će još ljudi morati stradati prije nego što sigurnost plovidbe postane stvarni prioritet, a ne samo tema nakon nesreća.
Milo Miklaušić, kap.
