Ponovno uvođenje vojnog roka, zbivanja na Bliskom istoku, skorašnji lokalni izbori u Zagrebu te propusti aktualne vlasti predvođene zagrebačkim gradonačelnikom tek su to dio tema o kojima smo porazgovarali sa stručnjakom za geopolitiku i čovjekom za hitne situacije s ogromnim iskustvom u diplomaciji, Pavlom Kalinićem.
* Smatrate li da je Hrvatska vojska sposobna odgovoriti na suvremene sigurnosne izazove?
Hrvatska je vojska odavno zapuštena, ne samo materijalno nego i kadrovski. Višedesetljetno neulaganje ne samo u naoružanje i opremu nego i u obrazovanje vojnika, dočasnika i časnika, dovelo je do te razine da HV ne može uspješno obraniti državni prostor. Na protuzračnu obranu, raketne sustave, balističke projektile ili suvremene dronove ne treba ni trošiti riječi. To su za nas samo mislene imenice. Kupnja Rafalea lijep je pokušaj dodvoravanja Macronu da podrži svojevremeno ulazak RH u Schengen. Cijena po kojoj su kupljeni ti rabljeni strojevi mogla bi biti zanimljiva USKOK-u kad bi to tijelo bilo neovisno o inicijatoru kupnje. Također bi bilo zanimljivo provjeriti koliko je francuskih državljana bilo u odboru koji je donio odluku o kupnji baš francuskih zrakoplova. A nepoznato je i što je točno kupljeno, Rafalei 4. generacije, iako sad već lete prototipovi 6. generacije. Usput nije bilo jasno je li riječ o opremi koja je samo 4. generacija ili 4+ ili možda 4++. To su sigurno sitnice koje bi mogle zanimati porezne obveznike. A riječ je o velikoj razlici u borbenoj moći. No to vjerojatno nećemo tako skoro doznati jer SOA ima mnogo važnijeg posla.
‘Radar i rakete’
* Kojeg?
Pa da prati tko priča viceve o nepogrešivom vođi. Ali molio bih vas da se vratimo na sukus ranijeg odgovora.
* Samo nastavite.
Danas u zračnim borbama pobjeđuje onaj zrakoplov koji ima suvremeniji radar i rakete većeg dometa. To su sigurno danas zrakoplovi pete, sutra šeste generacije, a 4. je generacija utješna nagrada za one koje su mama i tata ubacili u diplomaciju, sklanjajući ih od rata, znajući da nisu baš nešto sposobni osim za štrebersko bubanje na pravu ili agronomiji. Ali bitno je i da se pokupi koja provizija.
* Kolike su provizije u nabavci oružja?
Pa uglavnom su oko 15%. S tim da su tijekom Domovinskog rata “domoljubi” uzimali i do 300%.
O Vladimiru Šumanovcu
* Kako to mislite?
Pa evo na primjeru kalašnjikova, AK-47, koji je u nabavi koštao 150 njemačkih maraka, u tu je cijenu uključeno i tih 15% provizije, njih su po Dalmaciji, Lici i Slavoniji “domoljubi” prodavali od 700 maraka naviše. Toliko o “domoljubima”.
* Kad su se nabavljali borbeni zrakoplovi, zar nismo imali stručnjake koji su to mogli odraditi profesionalno i na visini i u skladu s 21. stoljećem?
Imala je Hrvatska, kad je riječ o ratnom zrakoplovstvu, izvanserijskog pukovnika koji je još u srpnju 1991. došao na našu stranu. Izvanserijskog pilota i zračnog asa Vladimira Šumanovca, pukovnika kojeg su mnogi smatrali najkompetentnijim za ustroj Hrvatskog ratnog zrakoplovstva. Ujedno se smatralo da upravo on treba biti prvi njegov zapovjednik. No to se nije dogodilo. Nestao je 1992. godine. Službena verzija: kod Tušilovića su ga uhapsili oficiri KOS-a. Ophodnje koje su poslane za njim pokazale su da se na četiri kontrolna punkta do Tušilovića nijednom ne pojavljuje ni on ni njegovo vozilo. Službena je verzija lažna kao i mnoge druge službene istine iz Domovinskog rata. Eliminirala ga je ekipa koja je “prešla” na našu stranu. I onda su oni umjesto njega preuzeli zapovjedništvo Hrvatskog ratnog zrakoplovstva. Koliko god smo se trudili, nismo ga uspjeli locirati. Ne službenim kanalima jer ekipa je bila premrežena od vrha do dna. Od velikog povratnika iz Kanade naniže. Netragom je nestao, a nakon tri godine Međunarodni Crveni križ otkrio je kako je osobni zarobljenik Ratka Mladića. Razmijenjen je nakon više od tri i pol godine tamnovanja. U srpskim kazamatima polomljena su mu rebara te izbijeno i polomljeno nekoliko zuba. On je važan jer je izradio strateški plan što RH treba imati od infrastrukture da bi se mogla zadržati vojno-zračna logistika. To su bile tri zračne luke – Zadar, Pula i Zagreb. Izgradnjom pristanišne zgrade “Franjo Tuđman” narušen je upravo taj logistički trokut. U svakom slučaju, brigadir Šumanovac, teško bolestan, odbio je vojne počasti na ispraćaju smatrajući da su njega ispratili u zarobljeništvo još 1992. i takve likove nije želio blizu sebe ni mrtav. Tko je točno od “naših časnika” sudjelovao u njegovoj otmici, istraga nikad nije utvrdila. Vratimo se opet na kupnju opreme. Kupnja bilo čega bez napisane strategije nacionalne sigurnosti nije ništa drugo doli prelijevanje iz šupljeg u prazno da se pokupi kakva provizija dok još ima vremena.
Tukididov paradoks
* Pa koje je rješenje po vašem mišljenju?
Ako želimo imati suvremenu obranu, moramo imati najkvalitetnije složenu strategiju nacionalne sigurnosti, iz koje onda proizlazi sve, uključujući i to što i kada trebamo nabaviti, koje kvalitete i od kojeg proizvođača. Naravno, to bi trebalo podrazumijevati da, u dogovoru, postignemo da barem dio potrebnog proizvodimo sami, a ne da baš u svemu ovisimo o uvozu. Ni kooperacija s drugim državama nije loša opcija. Da bi se izdržalo u ratu, bitna je vlastita proizvodnja. Sviđalo se to ili ne pretvorbenim odlikašima koji su, gušeći domaću proizvodnju, opravdavali to – bolje je jeftino uvoziti nego skupo proizvoditi. Posljedice uživamo i danas.
Upravo je rat u Ukrajini pokazao koliko je važno imati vlastitu proizvodnju.
* Slijedi li nam veliki sukob? Svjetski rat?
Živimo u vremenu tzv. Tukididova paradoksa, naime kad jedna sila tone s prvog mjesta, a vidimo da se Pax Americana raspada po šavovima, i kad se na prvo mjesto penje nova sila, Kina, onda imate sukobe na svim stranama. Hrvatska, naravno, nije spremna, a kako bi i bila kad je vode dezerteri. HV s oko 15.000 pripadnika i s postojećim naoružanjem nije faktor koji može jamčiti obranu teritorijalnog suvereniteta RH. Mlađe generacije nisu prošle nikakvu obuku. Oprema je zastarjela, kao i naoružanje. Podzemna skloništa se ne rade, a u Zakonu o civilnoj zaštiti se i ne spominju.
Prevencija od požara
* Kako gledate na ovogodišnje ljetne požare?
Čak su i ovi posljednji požari pokazali da civilna zaštita ima nevidljive odore, tako da se na terenu vide samo vatrogasci. Župani i gradonačelnici su u običnim odorama tako da se mogu ukazati na TV-u i objasniti što i sami gledatelji mogu vidjeti, bez njihovih takozvanih objašnjenja. Vatrogastvo se danas oslanja poglavito na tzv. kanadere, a i tu je upitan ustroj. I oni bi trebali biti dio civile zaštite, a ne dio HV-a. Ali ekipa u Ravnateljstvu civilne zaštite to nije mogla naučiti školujući se u BiH jer oni nemaju kanadere. Problem je s kanaderima to što su, kad zapuše olujno jugo ili bura, oni prizemljeni, vjetar ubrzano širi požar, a vatrogasci na zemlji prepušteni su samo sebi i onda se itekako vidi što se radilo zimi ili nije, kakvi su hidranti, ima li vode u njima ili ima li uopće hidranata, jesu li rađeni usjeci. I mogu li vozila uopće doći do opožarenih mjesta. Na Kornatima smo nažalost vidjeli kako je to kad stvari krenu krivo. Nažalost, nitko za to nije odgovarao niti se zna što se točno dogodilo i kako i zašto nam je nepotrebno poginulo toliko ljudi i unesrećeno toliko obitelji.
Kalinić ogorčen na vladajuće zbog vojnog roka: ‘Ne očekujete valjda da će mladi ginuti za to?’
* Postoji li po vašem mišljenju prevencija od požara?
Naravno da postoji prevencija, zimi bi Hrvatske šume i vatrogasci trebali raditi i čistiti prosjeke tako da se požar ne može širiti unedogled, bila bura ili jugo. A trebalo bi malo zaviriti i u diplome rukovodećih kadrova, je li to bosanska kuhinja ili domaći predškolski odgoj, što se također računa iako to s vatrogastvom i civilnom zaštitom nema nikakve veze. Ne smije se zanemariti ni činjenica da u Dalmatinskoj zagori živi starije stanovništvo, da je drastično opao broj koza i ovaca koje su nekad brstile travu, a sad je sve više-manje zaraslo i pospješuje širenje požara tijekom ljeta.
Skloništa
* A što se dogodilo sa skloništima?
Ne smije se zaboraviti da je i građevinski lobi zaslužan za odustajanje od gradnje bunkera pod zgradama jer je profitabilnije graditi parkirna mjesta i garaže. Zakonom bi se i to dalo regulirati jer uz dodatna ulaganja u primjerice balistička vrata, ventilaciju s odgovarajućim filtrima i drugo, i garaže se mogu pretvoriti u mjesta za sklanjanje stanovništva. SAD, Kina, Rusija i Njemačka ubrzano grade skloništa. A hrvatska je vlada kao i dosad s bilo kakvim pozitivnim pomacima na čekanju. Koliko su nesposobni, najbolje znaju oni koji čekaju obnovu od potresa. A ne treba spominjati očaj i nemoć onih kojima su kuće obnavljanje nakon rata i građene nove. Te su nove u pravilu nestale u potresu zahvaljujući sveopćoj pljački materijala koji je u njih trebao biti ugrađen. Na svemu se “štedjelo”, posebno na armaturi. Ona se ionako ne vidi. Ali potres jači od šest stupnjeva Richtera nije mario za interese HDZ-ovih obnovitelja. A i skloništa bi trebala biti pod civilnom zaštitom, što nisu ni u Zagrebu. Naime, skloništa su pod Uredom za imovinskopravne poslove. Nisu održavana, a mnoga su devastirana ilegalnom uporabom. Mnogi od onih koji su dobili skloništa na privremenu uporabu spajali su ih na gradsku kanalizaciju, čime je bitno umanjena zaštitna funkcija.
* Pa zar skloništa ne bi trebala imati WC-e?
Naravno, ali to su kemijski WC-i koji nisu spojeni na kanalizaciju. Ali kod nas nema ni filtara ni tuševa u skloništima, ni rezervne vode i hrane niti očuvanih mjesta gdje ljudi mogu odspavati. A da o kapacitetima skloništa u odnosu na broj stanovnika i ne govorim.
NATO i EU
* Kako vidite Europsku uniju?
Europsku uniju, koje smo dio, vodi netalentirana ekipa od Ursule von der Leyen preko Macrona do Scholza. U ovim kriznim vremenima najuspješniji potez EU-a za spas planeta jest to što se napokon čep od plastične boce ne može odvojiti bez malo jače sile. Time je klima spašena. Zelena Europa je spašena. Dok SAD, Kina, Rusija, Indija, Japan, Izrael, Iran, Sjeverna Koreja šalju satelite u svemir, Europa tone u birokratsku močvaru. A znajući kakve kadrove i RH šalje u EU, ni neodvojivi čepovi nisu za podcjenjivanje.
* A NATO?
Koliko su članice NATO-a nesposobne pojedinačno ili skupno, pokazao je rat u Ukrajini. Europski vojni potencijal tigar je od papira sve dok se ne uključi SAD. Što je samo jedan u nizu pokazatelja da je EU samo američka kolonija, kao uostalom i Japan, a moglo bi ih se još dodati na listu.
Odmah nakon kraja Drugog svjetskog rata SAD je investirao putem Marshalova plana 13,5 milijardi dolara u zapadnu Europu kako bi podizanjem standarda stanovništva spriječili sovjetsku penetraciju. I učinili su to vrlo uspješno. A imali su u rukavu i još ponekog asa – plan Gladio 1 i Gladio 2.
Širenje NATO-a na istok pojačavalo je nervozu u Ruskoj Federaciji koju je nakon raspada SSSR-a vodio Jeljcin, a nakon njega Putin, koji je još 2007. tražio da se poštuju ruski sigurnosni interesi. Njegovi su zahtjevi ignorirani. Ne jednom, više puta. I sad imamo rat između dva kršćanska naroda s puno mrtvih, ranjenih i ljudi koji su psihički popustili, da se najnježnije izrazim. To je loše i za EU koji je preplavljen migrantima kojima je taj isti Zapad devastirao države iz kojih dolaze. I ti valovi migranata koji nadiru u Europu ne posustaju niti ima naznaka da bi u bližoj budućnosti mogli posustati. Ubrzano starenje europskog stanovništva uz sve manji prirodni prirast te daljnji valovi migranata muslimana dovode u pitanje kršćanske temelje Europe. EU se već dokazao kao nesposoban za integraciju useljenika, što je dovoljno vidjeti u Parizu ili Berlinu. I ne samo tamo. Cijela se Europa ne snalazi ni u pogledu integracije ni u pogledu zaustavljanja milijunskih migracija prema Europi. A to neće riješiti ni Ursula von der Leyen, čak ni ako je za ruke budu držali Plenković i Božinović.
Plin i diverzije
* Što mislite o prekidu dotoka plina iz Rusije u Njemačku Sjevernim tokom 1 i 2?
Predsjednik SAD-a Biden u svojoj je prošloj predsjedničkoj kampanji obećao da neće biti ništa od Sjevernog toka 2. Ispunio je obećanje, čak i više od toga. Naime, iz funkcije je izbačen i Sjeverni tok 1. Od četiri cijevi, tri su raznesene eksplozivom.
* Tko bi mogao stajati iza takve diverzije kojom je najznačajnija industrijska sila Europe ostala bez ruskog plina?
Vrlo je malo sposobnih mornaričkih snaga koje to mogu izvesti: SAD, Ruska Federacija, Velika Britanija, Kina, Francuska i možda još neka država. Možda! U svakom slučaju, Ruska Federacija nije u prvom krugu država kojima bi odgovaralo da im prestane izvoz plina u Europu. Oštećenjem Sjevernog toka 1 i 2 gospodarstvo Njemačke dovedeno je u nezavidnu situaciju jer je američki ukapljeni plin skuplji i ne dolazi plinovodom nego brodovima, što ga dodatno poskupljuje. Posebno ako uzmemo u obzir napetosti u Crvenom moru, kao i suše koje su ograničile prolazak Panamskim kanalom.
Uništavanje Sjevernog toka 1, koji je godinama bio u funkciji, i Sjevernog toka 2, koji je čekao njemačke i europske dozvole uz žestoko protivljenje Washingtona, nije se dogodilo preko noći. Sjetite se kako je hrvatska vlada pod pritiskom Washingtona zbrda-zdola gurala izgradnju plinskog terminala u Omišlju. I izgrađen je mnogo nekvalitetnije nego svojevremeno JANAF. No na kvalitetu se s hrvatske strane nitko nije žalio, a još manje poslao kakvu inspekciju.
I cijela ta priča nije od jučer. Još 1903. godine britanski geopolitičar Halford Mackinder napisao je da je za London ključno da se spriječi povezivanje Berlina i Moskve. Godinama je Njemačka pokušavala imati što bolje odnose s Moskvom, poglavito u gospodarskom segmentu. Ruske sirovine i energenti bili su ključni za njemačko gospodarstvo. Ratom između Ukrajine i Rusije, koji je Moskva pokrenula nakon niza pokušaja da se uvaže i njezini sigurnosni interesi, Njemačka je bačena na koljena, a time i cijeli EU. Znajući što se sprema na istoku, Velika Britanija na vrijeme je izašla iz Europske unije i pozicionirala se kao mlađi brat SAD-a.
Nešto slično dogodilo se između Moskve i Pekinga, Moskva je, nakon desetljeća dominacije nad Pekingom, postala mlađi brat koji je samo u vojnom smislu velesila, a u gospodarskom na razini Italije, što je daleko od SAD-a, Kine i Indije koja je istisnula Japan s treće pozicije na svjetskoj ljestvici BDP-a, desetljeće prije negoli se to predviđalo. Rusija u zagrljaju Kine nije obećavajuća ni za Europu.
SAD i Kina
* Da, ali Kina ima i prilično turbulentan odnos sa SAD-om zbog Tajvana?
Točno. Pobjedom komunista u Kini 1949. poražene snage Čang Kaj-šeka povukle su se na Tajvan. Kina je smatrala i smatra da je pobjedom socijalističke revolucije završilo stoljeće poniženja. I da će se stogodišnjim maršem vratiti na prvo mjesto kao vojna i gospodarska sila.
Naime, Kina se smatrala poniženom jer je od Velike Britanije bila poražena u Opijumskom ratu. Britanija je napala Kinu jer je ona zabranila da Britanci prodaju opijum u Kini. I nakon što su izgubili rat, Kina je bila prisiljena opet prodavati opijum svom stanovništvu. To poniženje nisu zaboravili. Dio su vratili, manji dio kad su preuzeli od Velike Britanije kontrolu nad Hong Kongom 1997. Dva sustava, jedna država.
Mao Ce-tung je nakon pobjede u građanskom ratu u Kini na audijenciju kod Staljina u Moskvi čekao danima. Primljen je ponižen i posramljen nakon nekoliko tjedana čekanja. Podrazumijeva se da to nikad nije zaboravio. U Korejskom ratu koji je izbio 1950. godine SSSR i Kina podržali su Kim Il-sunga. Rat je završio na istoj paraleli na kojoj je i počeo, 38. Nije okončan nego zamrznut.
Savezništvo Moskve i Pekinga postajalo je sve turbulentnije, da bi 1969. godine ratovali zbog ade na rijeci Usuri. Rat je uslijedio nakon razlaza Moskve i Pekinga. U rascjep se ubacuje Kissinger, tada savjetnik za nacionalnu sigurnost predsjednika Nixona, posjećuje Kinu u srpnju 1971. Najprije je otišao u Islamabad, a potom u Peking. Dogovara posjet Nixona Pekingu 1972. No do sastanka s Maom nije došlo jer je on umro tjedan dana prije Nixonova dolaska u Peking. Primio ga je premijer Zhou Enlai, i to je bila inauguracija američke politike dvosmislenosti jer su nedugo nakon normalizacije odnosa priznali Narodnu Republiku Kinu, a Republiku Kinu – Tajvan, i dalje su podržavali, vojno i gospodarski, ali su diplomatske odnose imali s Pekingom. Danas živimo novi intenzivniji sukob na relaciji Peking – Washington, s tim da je sada Moskva u strateškom savezništvu s Pekingom, na što je bila prisiljena jer je praktički izbačena iz gotovo svih gospodarskih veza s EU-om. Valja naglasiti da se cjelokupna kineska strategija kroz povijest zasniva na proučavanju sukoba triju država, a to je upravo današnja situacija. SAD i Europska unija ne razumiju takav strategijski kontinuitet Kine.
Vojni rok
* Kako gledate na današnju ulogu Poljske?
U Europi se Poljska pokušava pozicionirati kao ključna vojna sila oslanjajući se na SAD kao strateškog partnera. Poljski stratezi zaboravljaju da se Poljska i dalje nalazi između Njemačke i Rusije, ne uzimaju tu činjenicu previše ozbiljno, nastupaju tvrdo i prema jednoj i prema drugoj, zaboravljajući da su samo interesi vječni, a savezništva privremena. Uoči Drugog svjetskog rata Poljska se oslanjala i na Veliku Britaniju i Francusku, podijeljena je dogovorom Hitlera i Staljina i ta istočna granica i danas je identična, Curzonova linija, samo što više nema SSSR-a pa graniče s Ukrajinom. A na zapadu s Njemačkom. Da ne spominjemo činjenicu da ih je Churchill hladno ostavio u sovjetskoj zoni utjecaja bez suvišnih “zašto”. Nema jamstva da neće i u budućnosti biti prepušteni sami sebi.
Bandićev operativac otkrio: ‘Samo je jedna zemlja u Europi spremna na obranu’
* Znači li to da bismo i mi trebali vratiti vojni rok?
Medijsko spominjanje vojnog roka je prigodničarsko, a garnitura koja je trenutno na vlasti, ali ipak predugo, izbjegla je sudjelovanje u Domovinskom ratu, a sad bi, slijedeći zapadne trendove, tuđu djecu slali u vojsku da ginu i budu ranjavani za tuđe interese. Ukratko, vojni rok trebamo imati. Kakav, to je drugo pitanje.
Oduvijek sam bio na poziciji da RH treba imati snažnu, obučenu i opremljenu vojsku koja će moći braniti teritorijalni integritet i suverenitet. Smatram da bi takvu vojsku morali služiti i muškarci i žene. Samo, danas je pitanje za koga. Za što bi mladost trebala ginuti? Da se sačuva plaća predsjednika i premijera? Nitko sigurno za to nije spreman dati svoju djecu. A što naša djeca misle o tome, najviše govori broj iseljenih koji nema tendenciju pada.
A kad je riječ o ratu, on je itekako ozbiljna prijetnja, posebno na prostoru bivše Jugoslavije jer raspad još nije završio. Imate velike tenzije u BiH, što je naše susjedstvo, turbulencije u Crnoj Gori, pitanje Kosova koje još nije priznalo ni pet država članica EU-a, pitanje Makedonije. Uglavnom, idealno mjesto da se započne novi sukob kad nekomu od velikih zatreba da se sakrije što se događa u Ukrajini, Rusiji, što se događa na Bliskom istoku ili što će se događati oko Tajvana. U svakom slučaju, trebali bismo ostati izvan sukoba iako nam je u susjedstvu prilično turbulentno.
* Kako gledate na situaciju na Bliskom istoku? Sukob Izraela i Palestinaca u Gazi? Hezbolah u Libanonu? Iran?
Čim se dogodio napad Hamasa na Izrael iz blokiranog područja Gaze, rekao sam da ne vjerujem da izraelske obavještajne službe to nisu znale. Sad je očito i bez potvrde Egipta da su im i oni proslijedili informacije, da su znali i da su taj napad vjerojatno preko svojih doušnika u redovima Hamasa potaknuli želeći tu Hamasovu akciju iskoristiti za ostvarivanje svojih ciljeva, a jedan je od glavnih, još iz vremena Ben-Guriona, eliminacija Palestinaca s područja za koja cionisti smatraju da pripadaju njima. Izglasavanje u Knessetu, 68 od 120 zastupnika, protiv dvodržavnog rješenja, govori koji su krajnji ciljevi desničarskih ekstremista. Gotovo 700.000 Arapa protjerano je 1948./1949. s teritorija na kojima su cionisti proglasili Državu Izrael. U palestinskoj povijesti to je urezano kao Nakba (katastrofa). Uostalom, Hamas je u osnivanju pomogla i izraelska obavještajna zajednica kako bi na taj način umanjila utjecaj u potpunosti sekularnog PLO-a koji je tada vodio Jaser Arafat. Zanimljivo je da je Jaser Arafat umro pod nerazjašnjenim okolnostima. Kad je obolio, iz Rafaha je prebačen u Pariz i ondje je umro. Francuzi nisu objavili od čega. Tek desetak godina nakon njegove smrti ekshumacijom je utvrđeno da je otrovan polonijem. Istim onim radioaktivnim elementom kojim je otrovan bivši pukovnik KGB-a, u Londonu, Litvinenko.
Vrlo je malo država u stanju izdvojiti polonij, a još manje ga može spakirati da može biti prebačen i da prenositelj ne bude ozračen i samim time u kratkom vremenu i usmrćen. U svakom slučaju, situacija na Bliskom istoku ne ide k smirivanju jer Izrael ni ne sluša svog strateškog partnera i podupiratelja SAD i pokušava stvoriti novu realnost dok je SAD još No1.
A možda je soliranje Benjamina Netanyahua samo gluma za međunarodnu javnost da ne bude prevelik pritisak na Washington koji se kao trudi, ali eto Izrael radi po svom?
No koliko je Izrael vojno sposoban ostvariti svoje ciljeve veliko je pitanje. To po mom mišljenju više nije moguće, a sam izraelski premijer stavio je sebe na prvo mjesto da se zaštiti od suđenja za korupciju, a sad i za zadnjih deset mjeseci u Gazi, za počinjene ratne zločine nad civilnim stanovništvom. Na drugo je mjesto stavio svoju obitelj. Na treće mjesto Izrael, a tek na četvrto Židove koji su izvan Izraela.
To za njega sigurno ne može završiti dobro, a ovim hazarderskim potezima polako, ali sigurno u pitanje se dovodi i opstojnost Izraela. Jedino rješenje, ako se želi trajni mir, jest dvodržavno rješenje, kojim se može postići da obje strane budu podjednako zadovoljne dobivenim teritorijima, a to će morati jamčiti regionalne sile – Turska, Iran i Saudijska Arabija – plus globalni igrači – SAD, Kina, Indija i Rusija. Još nije kasno da se krene tim putem jer je sad već očito da Benjamin Netanyahu radi što god je u njegovoj moći da se ne postigne dogovor s Hamasom, čime indirektno nagovještava da se odrekao i talaca koje Hamas ima u rukama. Netanyahu je sam sebi postao svrha postojanja. Skupo, vrlo skupo za Izrael i za Izraelce. Politika sukoba sa svima u okruženju, i ne samo u okruženju, dok je SAD prešutni sudionik u zločinima u Gazi, i dok je SAD No1 u svijetu, pokazuje koliko je izraelska politika kratkoročna i bez vizije, što će sutra kad SAD potone, jer kao što vidimo Pax Americana puca po šavovima, biti pogubno.
SAD i Velika Britanija zajedno više ne mogu osigurati sigurnu plovidbu svjetskim morima ma koliko se razmetali nosačima i nepobjedivim flotama. U raspadu američke dominacije već se otrgnula i Saudijska Arabija, Turska, Egipat, Venezuela, Južnoafrička Republika, Brazil, Indonezija… Centrifugalne sile čupaju dojučerašnje sljedbenike. Mnogi prelaze u BRICS, a to vodi k tomu da se u jednom trenutku otrgnu i Japan i Njemačka. Velike turbulencije uvijek vode i u oružane sukobe.
Širenje ili mirenje
* Smatrate li da će se rat na Bliskom istoku proširiti?
To je tinjajući sukob koji konstantno iskri. Situacija se neće riješiti dok se uz Izrael ne uspostavi međunarodno priznata Država Palestina! Sadašnji sukob s Hamasom u Gazi i s Hezbolahom u Libanonu samo je jedan od pokušaja da u rat uvuće i Iran i SAD kako bi Benjamin Netanyahu spasio sebe od pravosudnog progona u Izraelu i progona pred međunarodnim sudom u Haagu. Koliko će u tome uspjeti, vidjet ćemo. Za te ciljeve svjesno je žrtvovao zarobljenike koje drži Hamas. To mu mnogi u samom Izraelu neće oprostiti.
* Je li moguć mir između Izraelaca i Palestinaca?
Ako već nije kasno, velike sile i regionalni igrači na Srednjem istoku, koji mi zovemo Bliski istok, mogle bi krenuti u dogovaranje stvaranja Države Palestine.
Po mom mišljenju razvikana priča o podjeli Palestine po granici razgraničenja do rata iz 1967. godine, takozvana Zelena linija, ne može biti polazište.
Ali ni to sadašnja vladajuća garnitura u Izraelu ne želi, a nije želio ni Ben-Gurion, koji je smatrao da teritorij Izraela mora biti i proširen i etnički očišćen po mogućnosti do rijeke Jordan. Desetljećima se medijski gura, preciznije podvaljuje, ta priča, kako bi za svoj državni teritorij neupitno zadržali onaj dio Palestine koji su već okupirali 1948./1949. i uglavnom protjerali arapsko stanovništvo. Protjeranih Arapa koji se tada još nisu izjašnjavali kao Palestinci bilo je više od 700.000. Neki su u idućim sukobima opet protjerani, danas imamo i šestu generaciju protjeranih, a neki su od njih protjerani i više puta. Upravo na primjeru Palestinaca danas vidimo koliko je bolesna ideja mnogih nacionalizama, šovinizama i nacizama kad pričaju bajke o povratku na “svoja vjekovna ognjišta”. Upravo je Velika Britanija i njihova imperijalna politika zakuhala i ovaj problem iz kojeg se ne vidi nikakvo suvislo rješenje osim dvodržavnog rješenja, koje pak ne prihvaćaju ekstremisti ni s jedne strane, a ni mnogi koji bi trebali pogurati da se krene u stvaranje Države Palestine uz postojeći Izrael. Preseljenje Židova iz Europe i njihovo naseljavanje u Palestini London je potaknuo iz dva razloga: prvi je da umanji, ako ne i spriječi daljnje naseljavanje Židova iz istočne Europe u Veliku Britaniju, a drugi da ih naseli na Srednji istok, gdje se oni nikada neće moći integrirati u arapskom i islamskom moru i kao takvi će zauvijek biti ovisni o Londonu. Otkako je Velika Britanija potonula i na njezino mjesto kao lider Zapada nakon Drugog svjetskog rata isplivao Washington, Izrael je nepotopivi nosač aviona SAD-a na Srednjem istoku, kao i Velika Britanija u Europi. Istovremeno je Izrael učinio sve da se pozicionira unutar SAD-a kao bitan faktor, od medija preko obrazovanja do AIPAC lobija i donacija svim političkim kandidatima u SAD-u. Izrael je itekako utjecajan u SAD-u. Ako tko sumnja kolika je snaga Izraela u SAD-u, neka pogleda film “The day when Israel atack USA”. Zanimljivo je, jer mnogi to ne znaju, Izrael je između ostalih do sada napao i SAD 1967.
I kad se govori o Zapadnoj obali ili kako taj dio Palestine nazivaju Židovi – Judeji i Samariji, ta polazna točka za pregovore, “Zelena linija” ili ono što je Izrael okupirao 1967. godine, odavno je smanjena izgradnjom ilegalnih naselja koja potiču sve vlade koje su se smjenjivale od 1967. te izgradnjom zida koji je u naseljenim mjestima betonski, negdje viši i od šest metara, do žičanih ograda u nenaseljenim dijelovima pokrivenima kamerama i termokamerama te mnogim drugim elektroničkim detektorima mogućeg kretanja, a tu je i uzorani dio uz sam zid, ali sa strane Zapadne obale, kako bi se vidjeli tragovi ako netko tako pokuša ući u Izrael.
UN i međunarodna zajednica smatraju židovska naselja na Zapadnoj obali ilegalnima, ali nikad ništa konkretno nisu poduzeli, a još manje realizirali da se to spriječi jer kad je glasanje u UN-u i Generalnoj skupštini, uvijek se nađe barem spasonosni veto SAD-a.
* Kad su se Arapi počeli izjašnjavati kao Palestinci?
Palestinci se počinju izjašnjavati kao Palestinci sredinom šezdesetih godina prošlog stoljeća. Smatram da razgraničenje po takozvanoj Zelenoj liniji, tj. ono što je Izrael okupirao 1967. godine, ne može biti polazište za pregovore. Mislim da se mirovni pregovori moraju pokrenuti na osnovi razgraničenja iz 1947. godine, na osnovi plana podjele kojim je 57% teritorija Palestine bilo predviđeno za Židove, iako su oni tada činili samo 30% populacije u Palestini. Za Arape, tj. arapsku državu, bilo je predviđeno 42,3 posto teritorija, a 0,7% bio je corpus separatum koji je obuhvaćao Jeruzalem i Betlehem. Mislim da je i danas nužno da sva sveta mjesta koja su ključna i za judaizam i za kršćanstvo i za islam budu pod posebnom zaštitom međunarodne zajednice, dostupna svima, i da nitko nikomu ne može ograničavati prolaz, dolazak i zadržavanje. Stari grad Jeruzalem mora biti dostupan svima. To je pitanje koje će se morati rješavati i na vjerskoj razini, da ne idem u detalje. Taj vjerski sukob nije od jučer! Sjetite se samo križarskih ratova.
‘Situacija je katastrofalna’
* Ima li šanse da Hrvatska krene u pravom smjeru?
Uvijek ima šansi. Kao prvo, trebalo bi provesti izrazito radikalnu reformu školstva. Osnovna škola trebala bi se produžiti na devet godina. Svaki prvašić morao bi od prvog razreda imati informatiku, programiranje, engleski, njemački i tijekom tjelesnog treniranje samoobrane. U petom razredu trebao bi se ubaciti izborni treći jezik. Matematika i fizika trebali bi imati jaču satnicu nego dosad. Srednje škole trebale bi dati uža znanja s pratećom obveznom praksom, čega sada nema. I trebale bi imati predmet pružanja prve pomoći, seksualnog odgoja i samoobrane. Većinu privatnih srednjih škola treba zatvoriti jer tu roditelji svojoj razmaženoj i lijenoj dječici kupuju diplomice, a nakon toga uglavnom slijede veleučilišta.
U visokoškolskom obrazovanju situacija je katastrofalna. Trenutno imamo 13 sveučilišta s tendencijom rasta. Kad je Hrvatska imala 4,7 milijuna ljudi, imala je četiri sveučilišta. Mislim da u RH ne može biti više od tri do četiri sveučilišta, kad nam stanovništvo uporno opada i sad smo otprilike na 3,5 milijuna stanovnika: suvišno je spominjati tzv. veleučilišta jer su to klasične tiskare diploma. Čast izuzecima, no tvrdim da ih se odmah treba zatvoriti 80%. Diplome koje su se kupovale uz burek trebalo bi poništiti jer ih je previše priznato u RH.
Da bi se sveučilišta presložila, nužno ih je ukinuti 10, a preostala tri presložiti od početka, to jest s novim obrazovnim programima i politikama, te raspisati međunarodne natječaje da se katedre popune i stranim profesorima jer je kadrovska križaljka HDZSDPHNSHSLSSDSS dovela do neprepoznatljivosti ranga čak i Zagrebačkog sveučilišta koje je nekad itekako bilo priznato u Europi. Obrazovanje, vrlo kvalitetno obrazovanje, preduvjet je za preživljavanje hrvatskog naroda koji je nemilice devastiran tridesetogodišnjom vladavinom raznih podrepaša koji su po mišljenje odlazili u razne ambasade, ponajviše onu koja kao tvrđava zjapi u pustopoljini kao nekad utvrde američke vojske na Divljem zapadu. Sad je više riječ o temeljito opljačkanom Istoku.
Gradonačelnik?
* Kako gledate na zahtjeve dijela saborskih zastupnika koji traže da vojska izađe na granice kako bi spriječila ulazak migranata u RH?
To samo pokazuje koga se to bira u Sabor. Hrvatska policija ima 30.000 pripadnika. Značajan dio njih spada u ono što bismo najkraće nazvali logistikom i taj broj za tako dugu granicu prema BiH, plus Srbija, tj. Vojvodina, plus Crna Gora, nije ni približno dovoljan da se granica hermetički zatvori. Vojnika svih rodova imamo oko 15.000, što vam dovoljno govori koliko oni mogu pomoći, imajući u vidu da i oni imaju značajan broj u pratećim službama, da ne kažem u logistici.
Da Europska unija funkcionira u bilo kojem pogledu, imala bi zajedničke policijske snage za kontroliranje vanjskih granica. Naravno da EU nema ništa slično niti su naši teletabisi na vlasti uopće sposobni iznijeti bilo kakav prijedlog koji bi koristio Hrvatskoj. Koliko su sposobni, pogledajte ministre, većinu gradonačelnika ili predsjedničke kandidate. Bruxelles funkcionira s poslanim kadrovima kao groblje slonova. Do 1990. za to je služio Beograd.
* Po Zagrebu se priča da ste vi potencijalni kandidat za gradonačelnika?
Ne mogu reći da me ta priča ne golica, ali me strah što će od Zagreba ostati nakon što prođe ova Soroseva bulumenta.
Kritične točke
* Koje su po vašem mišljenju tri najkritičnije točke aktualne gradske vlasti?
Smatram da je Zagreb centar kulture RH. Nažalost, dolaskom neuspješne voditeljice projekta Rijeka – grad kulture na mjesto pročelnice za kulturu, grad je ugušen. Provincijaliziran do neprepoznatljivosti. Pitanje skupljanja otpada, Jakuševca ili pranja gradskih ulica više nema smisla spominjati. Apsolutna nula. Koliko je zagrebačkih slikara i kipara izlagalo u New Yorku, Torontu, Montrealu, Ottawi, Tel Avivu? Koliko ja znam, to su mislene imenice. Poznata glumica Neda hvalila se kako je bitno pojačan budžet za kulturu, kazališta. Gdje su te predstave, gdje je ta kvaliteta? Da nije možda koja gostovala na Broadwayu?
Ili da malo priupitamo genijalce kako ide s parkiranjem u gradu? Izgradnjom novih prometnica? Produžetak Branimirove? Stalno se spominju pješačke zone, a u njima se više ne možeš kretati od hrpe biciklista i romobila koji u pravilu idu prebrzo umjesto da guraju bicikle i romobile uza se. Što se dogodilo s Jarunskim mostom? Nevidljiv. Jadranski most se obnavlja godinama! Koliko košta prekid koncesije s Nijemcima na pročistaču? Što se dogodilo s obnovom i daljnjom izgradnjom bolnice Srebrnjak? Tko je odgovarao za to što je radnik Čistoće stradao od eksplozije metana na Jakuševcu?
Na što sliči Maksimir? Usred bijela dana psihički bolesnici love na udicu kornjače i ubijaju ih skačući po njima, a krv i crijeva lete na sve strane! Gdje su čuvari? Ravnateljica? Koliko je stabala srušeno u Parku Maksimir i ne uklanjaju se? Kako je iz igre za distribuciju plina nestala Zagrebačka plinara nakon 162 godine? Treba li još što spomenuti?
Monika Levinsky
* Ima li kraja sukobima kojima svjedočimo danas?
Provociranje Izraela, preciznije premijera, ministra obrane i ministra sigurnosti, sukoba s Hezbolahom i Iranom, pokušaj je da se SAD uvuče u rat i da se eliminira Iran kao što su već ranije devastirane razne države na Srednjem istoku koje su bile prijetnje Izraelu, kao Irak, Sirija itd.
Biden, predsjednik na odlasku, ostavlja potpuno nesređenu situaciju, gora odavno nije bila. Mirovni proces zamro je nakon operacije “Monika Levinsky” i od tada nema napretka. Clinton je bio zadnji američki predsjednik koji je koliko-toliko pritiskao izraelsku vladajuću garnituru da se postigne kakav-takav mir i u sklopu toga odskočna daska za dvodržavno rješenje.
* Zašto Monika Levinsky?
Bit će jednom zanimljivo pročitati memoare Monike Levinsky kad bude do detalja objašnjavala kako je uspjela odgoditi i mir i dvodržavno rješenje.
Ubojstvo Yitzhaka Rabina, koje je počinio židovski desničar, pokazalo je koliki je otpor unutar Izraela bio mirovnom razrješenju sukoba s Palestincima.
* Tko ima veće šanse da pobijedi u utrci za predsjednika SAD-a, Kamala Harris ili Donald Trump?
Predsjednički kandidat demokrata Biden bio bi sigurno izgubio, no njegovim sklanjanjem u stranu, Kamala Harris ima trenutno veće šanse od bivšeg predsjednika Trumpa. Za Trumpa kao pobjednika može se lakše procijeniti za što će se zalagati vezano uz NATO, Rusiju, Ukrajinu, Bliski istok, Kinu, Tajvan i dr. Kamala Harris zasad je veća nepoznanica od Donalda Trumpa.
Komentari
odražavaju
stavove
njihovih
autora,
ali
ne
nužno
i
stavove
portala
Dnevno.hr.
Molimo
čitatelje
za
razumijevanje
te
suzdržavanje
od
vrijeđanja,
psovanja
i
vulgarnog
izražavanja.
Portal
Dnevno.hr
zadržava
pravo
obrisati
komentar
bez
najave
i/li
prethodnog
objašnjenja.