Prošlo je desetljeće otkako je Nicolas Winding Refn posljednji put objavio igrani film. Bronson, Valhalla Rising, Drive, Only God Forgives i The Neon Demon — kakva trka. Veći dio posljednjih deset godina proveo je povezan s divovima strujanja, razvijajući Too Old to Die Young za Amazon i Copenhagen Cowboy za Netflix. Danski redatelj priznaje da je, dok je njegova gotovo desetljeće duga epizodna avantura privodila kraju, osjećao da mu “ništa drugo nije preostalo” u karijeri.
Zatim je umro. Ne, stvarno.
Njezin privatni pakao označava povratak kreatora prožetog novim životom u najistinitijoj definiciji druge prilike. Refniziran je do srži — ako ništa drugo, njegovi upečatljivi vizualni i eterični potpisi samo su se pojačali. Jasnoća nakon smrti pretvara se u još jedan neonski blještavi stil senzualnosti, električne kolorizacije i elegantnog ludila koji sasvim sigurno nije za svakoga. To je priča o problemima s tatom, zabludjelim glumicama i ušminkanim zlikovcima kakve samo on može ispričati… u dobru i zlu. Kao što je uobičajeno za Refna, Her Private Hell nije jedna veličina za sve; Refnu odgovara jedna veličina i nije ga briga hoćete li se voziti ili ćete otići za šezdeset sekundi.
Sophie Thatcher glumi starletu Elle, zgodnu mladu stvar koja snima povratnu sliku “svemirskih djevojaka” u futurističkoj metropoli iz filma Blade Runner 2049. Njezina bivša najbolja prijateljica i kolegica, Dominique (Havana Rose Liu), udana je za svog oca playboya, Johnnyja Thundersa (Dougray Scott). Tu je i redov K (Charles Melton), američki vojni vojnik koji istodobno traga za serijskim ubojicom — figurom koja ubija ženu poznatom kao Leatherman. Dok se Ellein ekstravagantni životni stil otkriva, ona se nađe u orbiti vojnika K, a time i Leathermana. Elle će se ili izvući živa ili će postati još jedna rastrgana statistika.
Refnov osjećaj za kadriranje, paleta boja i kinematografski stil su neosporni. Njezin privatni pakao je neo-japanski giallo sanjarenje koje se može pohvaliti mješavinom nijansi šećerne vune, retrofuturizma znanstvene fantastike iz 1960-ih i mode modela s modnih pisti. Ljubičasto-ružičasti obrisi, Leathermanov pripijeni šik od cipela, raskoš visokog društva koja otkriva predatorski donji dio trbuha – sve je to tako oštroumno zamišljeno. Snimatelj Magnus Nordenhof Jønck ponovno se udružuje s Refnom nakon Copenhagenskog kauboja i čini se kao da upravljaju kamerom kao jednim simbioznim entitetom. Blistave kompozicije kadrova kojima je Refn osvojio Hollywood nemoguće je zanemariti; njegove ilustracije, bez šoka, nisu ugrožene.
Refnova sklonost lutanju kroz nebulozne koncepte pripovijedanja blagodat je za Njezin privatni pakao. To je film s idejama: Shakespeareova bajka o besmrtnim zrakoplovima; slasher u stilu Bunrakua s gangsterskim bljeskovima; otrcani holivudski komentar o gadovima koji pljačkaju žene. Perspektiva filma mijenja se između podzapleta koji se natječu za najveću naplatu poput klimavog cirkuskog izvođača koji žonglira skliskim loptama. Svi se oni međusobno presijecaju – ipak postoji neka metoda za Refnovo ludilo – ali Njezin privatni pakao djeluje neobično nepovezano dok se dijelovi prekriveni znojem, sjajem i krvlju susreću s trenjem.
Najveća smetnja je početni jaz između Elleinih problema s Dominique i “tatom” i istrage vojnika K-a. Ellein fokus je na glamuru i manipulaciji, iskvarenoj natjecanjem između dama Johnnyja Thundersa, dok redov K razvaljuje stražnja vrata i lovi zlobnog psihopata. Možete vidjeti gdje će se oba lika neizbježno sudariti, ali priroda njihovih dvobojnih narativa teško da je u skladu. Možete osjetiti kako Refn uživa u užurbanom sjaju svog filma, voli svaku sekundu i upija sve u nju, ali to je i razlog zašto se čini da nas priča drži na dohvat ruke, odvijajući se vlastitim klimavim tempom.
Ako je njezin privatni pakao praksa samozadovoljavanja, Thatcher je nepogrešiva kao Elle, čija se izvedba spiralno pretvara u složeno ispitivanje njezine nesigurnosti. Ravnoteža između doimanja nonšalantnog i opasnih zamki ljigave dinamike industrije postaje nepobjediva igra dok se Elle sukobljava s Dominique ili koluta očima na naivnog novaka Kristine Froseth u grupi, Huntera. Ali onda u korak Melton, u uniformi i sa smrtonosnim pogledom, kako bi isprao svu gorčinu i piće s misijom svog plaćenika da provede brutalnu pravdu. On je hladnokrvni anti-junak sa blistavim trbušnjacima, a jednako je impresivan u smislu snage izvedbe, što vrijedi i za većinu glumačke ekipe. Thatcher i Melton su najviši, ali ansambl je dobro prilagođen Refnovom pristupu općenito.
Dok se Her Private Hell oslobađa publike, Refn je u svom najopojnijem i najneuhvatljivijem obliku. On radi na demonima iz svoje prošlosti, poput prekrasne sekvence filma u filmu koja Elle stavlja na set Barbarelle (adaptacija za koju se Refn udvarao, ali nikad nije dovršena). Više je slikovitih vrijednosti u trideset sekundi Her Private Hell nego u cijelom katalogu drugih redatelja; ili ste hipnotizirani ili zarobljeni u vlastitom privatnom paklu pričanja priča. Nema između, jer to nikad nije bio Refn. Niti bi trebao kompromitirati svoje ambicije – na kraju krajeva, one su ga dovele dovde.
