TVečera dopisnika iz Bijele kuće izvorno je zamišljena kao kratko, bezopasno primirje između novinarskog zbora i predsjednika – večer u kojoj se vođa slobodnog svijeta podvrgava malo samoponižavanja kako bi dokazao da je američka demokracija dovoljno čvrsta da preživi udarnu crtu.
Ali u petak navečer u Waldorf Astoriji, Donald Trump nije ponudio samoocjenjivanje. Ponudio je šamboličnu rutinu nabijenu pritužbama koja je bila manje komedija, nego jasan prozor u predsjedničku vlast koja na demokratske ograde gleda kao na potporu, a na političke norme kao na poentu.
Odgođeni događaj već je bio zasjenjen traumom sigurnosnog incidenta u travnju izvan izvornog mjesta održavanja. I dok je predsjednik nakratko posegao za ozbiljnošću – pozdravljajući časnika tajne službe Victora Gonzalesa, koji je preživio pucanje u svoj balistički prsluk tijekom napada – povratak na Trumpov standardni repertoar ogorčenosti bio je gotovo trenutačni.
Ono što je uslijedilo bio je neuljepšani prikaz predsjednika potpuno nesposobnog glumiti samosvjesnog pržioničara, koji se umjesto toga odlučio za bizarnu mješavinu ravnih šala, tankoćutnih ispada i izravnih prijetnji ustavom.
Komedija zahtijeva minimalnu osnovu zajedničke stvarnosti, kvalitetu koja je u petak u potpunosti izostala s podija. Trumpov scenaristički materijal fluktuirao je između neshvatljivog i čiste groteske.
U jednom od najnadrealnijih trenutaka večeri, Trump je pokušao ispeći svog ministra zdravstva i ljudskih usluga, Roberta F. Kennedyja Jr., tvrdeći da je službenik kabineta “osobno pregazio kravu svojim autom. I razrezao ju je i donio ovamo da jedete večeras.”
Umjesto oštrog političkog udarca, komentar je lebdio nad plesnom dvoranom poput oblaka smoga, izazvavši zbunjeno, pristojno cerekanje iz prostorije pune novinara koji su se pitali slušaju li šalu ili bezveznu kulinarsku ispovijest.
Gore od loših šala bila je predsjednikova potpuna nesposobnost da se nosi s publikom koja nije nosila crvene kape. Kad je scenski vic o ograničenju mandata dobio mlak odjek, maska zabavljača potpuno je skliznula.
Razbijajući karakter, Trump je uživo na pozornici kudio vlastite autore govora: “Shvaća li to itko? Mislio sam da je to zapravo prilično dobro. To je zapravo bila jedina stvar koju sam smatrao dobrom u cijelom ovom prokleto glupom govoru.”
Bio je to suštinski Trumpov trenutak: tankoćutni autokrat koji nije mogao preuzeti odgovornost za jednostavnu rečenicu, okrivljujući telepromptera umjesto da prepoznaje da njegova publika nije raspoložena za umorni direktorski humor.
Izvedba je bila još upečatljivija jer je, u čisto transakcijskom političkom smislu, predstavljala golemu propuštenu priliku. Voljeli ga ili mrzili, Trumpov politički uspon izgrađen je dobrim dijelom na sirovom, instinktivnom talentu za komičnu destrukciju.
Nefiltriran na reli podiju, povijesno je posjedovao prirodan, kasnonoćni voditeljski osjećaj za tajming — davao je nemilosrdno točne nadimke, usmjeravao apsurdnost i djelovao na publiku s okrutnom učinkovitošću veteranskog stripa o uvredama.
Taj talent nije trivijalan; povijesno je bila odlučujuće izborno oružje. Kao što je ne manje autoritet za humor nego redatelj i producent komedije Judd Apatow slavno primijetio, u modernoj američkoj politici, smješniji kandidat ima tendenciju da pobijedi na izborima.
Apatow je istaknuo da je Reagan bio smiješan, Clinton je bila smiješna, Bush je bio smješniji od Gorea, Obama je bio smješniji od gotovo bilo koga tko se ikada kandidirao, a 2016. Trumpova mračna, improvizacijska duhovitost pokazala se mnogo zabavnijom biračima od uvježbanih političkih stavova Hillary Clinton. Humor razoružava kritičare, humanizira izvođača i projicira osjećaj dominacije bez napora nad ukočenim, scenarističkim suparnicima.
Ipak, u petak navečer, taj organski komični instinkt bio je potpuno ugušen pod pokrivačem paranoje i izvršne rigidnosti.
Kad je Trump napustio svoj promatrački rad s masom kako bi čitao gotove šale koje su pripremili nervozni zaposlenici, šarm je nestao, ostavljajući iza sebe samo hladnu, nepopustljivu arhitekturu njegovih pritužbi. Umjesto da iskoristi Večeru dopisnika u Bijeloj kući da pokaže razoružavajuću, samosvjesnu duhovitost koja bi mogla umiriti skeptičnu naciju, on je prostoriju počastio spektaklom čovjeka koji se guši pod vlastitim teleprompterom.
Trenutak koji je definitivno izbrisao bilo kakvo dugotrajno pretvaranje u humor došao je pred kraj njegovih lutajućih primjedbi. Posegnuvši ispod govornice, 80-godišnji predsjednik izvadio je crvenu bejzbolsku kapu s natpisom “Trump 2028.”
Stavljajući kapu na glavu, Trump je novinarskoj sobi izjavio da namjerava “spasiti vašu gledanost”, službeno objavivši svoju “namjeru da se kandidira za četvrti mandat kao predsjednik Sjedinjenih Država”. Udvostručio se uz karakteristično hvalisanje: “Tri puta sam pobijedio, sad ću opet.”
Upravo je to razlog zašto je govor propao kao komedija: u modernom Washingtonu, predsjednik koji se “šali” o kršenju 22. amandmana nije satira – to je probni balon umotan u MAGA šešir.
Godinama su predsjednikovi apologeti igrali iscrpljenu igru tvrdeći da su njegova najautoritarnija razmišljanja samo “trolanje medijima” ili izigravanje gomile. Ali kada aktualni predsjednik više puta ostane na vlasti na neodređeno vrijeme, naoruža saveznu policiju protiv političkih suparnika i sustavno ukine izvršni nadzor, šala prestaje vrijediti. Prestaje biti humor i postaje izjava namjere maskirana kao malo.
Tijekom noći Trump je napadao svoje uobičajene političke mete – od Chrisa Christieja i Jerryja Nadlera do senatora Adama Schiffa i glazbenika Brucea Springsteena. Čak je zastao kako bi sumnjičavo pogledao novinarske nagrade koje su dodijeljene ranije te večeri, upitavši s karakterističnom sumnjom: “Imam li ja pravo glasa u tim nagradama?”
Naposljetku, pomaknuta večera u petak razotkrila je temeljnu apsurdnost pokušaja primjene tradicionalnih Washingtonskih rituala na čelnika koji odbacuje sam koncept demokratske odgovornosti. Trump nije došao u Waldorf Astoriu smijati se sam sebi, niti je došao premostiti jaz između svoje administracije i novinarskog zbora koje rutinski proziva kao “neprijatelja naroda”.
Došao je zahtijevati poštovanje, odavati stare pritužbe i testirati koliko daleko može pomaknuti granice ustavnih normi skrivajući se iza zaštitnog štita “samo se šalim”.
Soba se nije smijala jer se nije moglo pronaći ništa smiješno. Ono čemu je publika svjedočila nije bio karizmatični zabavljač koji je iskorištavao svoju duhovitost, već čovjek duboko opsjednut držanjem vlasti pod svaku cijenu – ostavljajući novinarski zbor da izvještava o stvarnosti u kojoj bi glavna točka mogla biti kraj ustavne republike.
