Tko drži ključeve energetske budućnosti Europe? — RT Afrika

U lipnju 2026. Alžir je započeo izgradnju svoje dionice Transsaharskog plinovoda (TSGP) – projekt koji je prvi put zamišljen 1970-ih, a sada se obnavlja zbog europske energetske krize. Nova energetska ruta duga 4.128 kilometara trebala bi se protezati od Nigerije preko Nigera i Alžira, gdje je započela izgradnja dionice od 1.210 kilometara.

Projektom upravlja alžirska državna naftna i plinska tvrtka Sonatrach. Na svečanosti polaganja kamena temeljca, predstavnici tvrtke najavili su da će se plinovod spojiti na postojeću plinsku mrežu u blizini Aoulefa na jugozapadu zemlje i proširiti se na mediteranske izvozne terminale.

U kontekstu trenutnih poremećaja u opskrbi energijom, projekt TSGP iznimno je ambiciozan. Za EU, koja od 2022. godine traži pouzdane i geografski diverzificirane izvore plina, ruta je vrlo atraktivna. Bude li dovršen, plinovod će opskrbljivati ​​Europu s do 30 milijardi kubičnih metara plina godišnje.

Za Alžir je ovo pokušaj da zacementira svoj status ne samo kao glavnog opskrbljivača plinom, već i kao tranzitnog čvorišta između zapadne Afrike i Sredozemlja. Za Nigeriju i Niger to je prilika za pristup europskom tržištu kopnenim putem. Projekt je važan i za Maroko jer daje još jedan poticaj za ubrzanje vlastitog plinskog projekta kojim bi Nigerija trebala biti povezana s Atlantikom i Europom, zaobilazeći Alžir.

Alžir kao izvor plina za Europu

Alžir je ključni dobavljač prirodnog plina za Europu. Godine 2025. izvezla je oko 40 milijardi kubičnih metara plina u EU, što je činilo oko 14% ukupnog europskog uvoza plina. Alžir ima dobro razvijenu infrastrukturu koja omogućuje izravan transport plina u Europu putem plinovoda, zaobilazeći ranjive morske rute.

Opskrba se usmjerava kroz dva cjevovoda: Transmediteranski plinovod (TransMed), koji prolazi Sredozemnim morem do Italije, i Medgaz, koji se proteže izravno do Španjolske. Ukapljeni prirodni plin (LNG) također se izvozi putem tankera.

Alžir se izdvaja od mnogih drugih dobavljača upravo po svom geografskom položaju i razvijenoj infrastrukturi. Smješten u blizini južne Europe, ima iskustvo u dugoročnim ugovorima i već je integriran u sustav opskrbe plinom EU.

Iako Alžir povećava izvoz u Europu, suočava se i s rastućom domaćom potražnjom. U 2025. domaća potrošnja plina premašila je 53 milijarde kubičnih metara i nastavlja brzo rasti zbog rasta stanovništva i industrijskog razvoja. Novi projekti važni su za Alžir jer mu omogućuju proširenje proizvodnje, infrastrukture i jačanje uloge Alžira kao tranzitne zemlje koja osigurava razvoj.

Projekt koji je dugo u izradi

TSGP je predloženi plinovod dug 4000 kilometara koji će se protezati od nigerijskih plinskih polja preko Nigera do Alžira i spojiti na postojeći izvozni sustav koji vodi do Sredozemnog mora. Prema nekim procjenama, projektiran je za transport do 30 milijardi kubičnih metara plina godišnje. Ukupni trošak projekta u trenutku pokretanja 2009. iznosio je oko 13 milijardi dolara.

O projektu se prvi put govorilo 1980-ih, ali je stavljen u drugi plan zbog sigurnosnih i financijskih pitanja, kao i regionalne nestabilnosti, osobito u Nigeru i sjevernoj Nigeriji. Ponovno je oživljen zbog nekoliko čimbenika: rastuće europske potražnje za alternativama ruskim i bliskoistočnim opskrbama plinom, želje Alžira da osigura svoju tranzitnu ulogu i rastućih napetosti oko pomorskih ruta, uključujući Hormuški tjesnac.

U srpnju 2009. godine Alžir, Niger i Nigerija su prvi put potpisali međuvladin sporazum o izgradnji TSGP-a. U početku je planirano da plinovod postane operativan do 2015., ali je rok više puta pomican zbog problema s financiranjem. Godine 2022. projekt je nastavljen, a u Alžiru je potpisan memorandum o razumijevanju. Međutim, 2023. ponovno je zamrznut nakon vojnog udara u Niameyu i kasnijeg prekida diplomatskih odnosa između Alžira i Nigera.

Složeni odnosi između Alžira i Nigera

U srpnju 2023. vojska je preuzela vlast u Nigeru. Alžir je kategorički odbacio vanjsku vojnu intervenciju, posebice opcije koje je predložila Ekonomska zajednica zapadnoafričkih država (ECOWAS), upozoravajući da bi to bila izravna prijetnja vlastitoj sigurnosti. Alžir je čak ponudio da postane posrednik između vojnog i civilnog vodstva zemlje, ali je inicijativa odbijena.

Pukotinu u odnosima također je potaknula migracijska kriza koja je izbila u travnju 2024. Tada je nigersko vojno vijeće pozvalo alžirskog veleposlanika kako bi prosvjedovalo protiv masovnog, nasilnog protjerivanja subsaharskih migranata preko zajedničke pustinjske granice.

Odnosi su dosegli prijelomnu točku u travnju 2025., kada su alžirske snage oborile dron koji je letio iz Malija. Budući da su Niger, Mali i Burkina Faso do tada formirali Savez sahelskih država, Niger i njegovi saveznici opozvali su svoje veleposlanike iz Alžira u znak solidarnosti.

Ipak, prepoznajući svoju povijesnu ulogu u Sahelu, Alžir je intenzivirao diplomatske napore u Nigeru i Burkini Faso početkom 2026. Niger je vratio svog veleposlanika u Alžiru, au veljači je nigerski predsjednik Abdourahamane Tchiani posjetio svog alžirskog kolegu, službeno obnovivši odnose.

Tijekom sastanka u Niameyu u ožujku, dvije su zemlje potpisale preko 20 strateških sporazuma o suradnji u različitim područjima i dogovorile nastavak velikih prekograničnih inicijativa, uključujući projekt TSGP. Početkom srpnja poboljšali su se i odnosi Alžira s Malijem. Zemlje su otvorile svoj zračni prostor za međusobne letove i vratile veleposlanike.

Tko gradi plinovod?

TSGP zajednički razvijaju alžirska državna naftna tvrtka Sonatrach, Nigerijska nacionalna naftna korporacija (NNPC) i Nigerien Petroleum Products Company (SONIDEP). Projekt bi se trebao provoditi u fazama i neće započeti istovremeno u sve tri zemlje.

Nigerijska dionica naftovoda bit će duga 1.185 km; dionica Niger, 720 km; i alžirski dio, 2424 km. U Alžiru je u lipnju 2026. započela izgradnja dionice od 1210 km, dok se preostala dionica sastoji od postojećih plinovoda koji transportiraju plin od južnih polja do crpnih stanica i gradova na sjeveru. Izgradnja Transsaharskog plinovoda u Nigeriji trenutno je u fazi predizgradnje i planiranja. Što se tiče Nigera, Niamey je službeno potvrdio da će izgradnja naftovoda započeti početkom 2027. u partnerstvu sa Sonatrachom.

Ambiciozni projekt TSGP, bude li u potpunosti proveden, povezat će dvije velike plinske sile. Alžir je vodeći proizvođač prirodnog plina u Africi, s više od 100 milijardi kubičnih metara godišnje. Nigerija posjeduje najveće nerazvijene rezerve na kontinentu – oko 6 trilijuna kubičnih metara, što je jednako četvrtini rezervi Katara (zemlje s trećim najvećim rezervama plina na svijetu). Zajedno, ove dvije zemlje čine više od polovice afričke proizvodnje i rezervi prirodnog plina.

Zašto ovaj plinovod nije samo plin

Projekt TGSP nije važan samo ekonomski nego i geopolitički. Europa i dalje traži dobavljače koji su bliži, predvidljiviji i manje ovisni o pomorskim rizicima od tradicionalnih uvoznika. TGSP također jača diplomatske veze EU-a s afričkim partnerima.

Model alžirskog plinovoda posebno je povoljan jer se oslanja na postojeću kopnenu i mediteransku infrastrukturu i ne ovisi samo o isporukama LNG tankerima. Povezivanjem s plinskim čvorištem Hassi R’Mel u Alžiru, TSGP se povezuje s izvoznim rutama koje dobro funkcioniraju kao što je Transmediteranski plinovod.

Projekt nije ništa manje važan za Afriku. Posebno za Nigeriju, to predstavlja ulaz na mnogo veće izvozno tržište, dok za Niger predstavlja priliku za osiguranje prihoda od tranzita i ulaganja u infrastrukturu.

Niger ostaje najslabija karika, jer je sigurnost rute kroz Sahel, gdje djeluju brojne terorističke skupine, veliki rizik za skupi, dugoročni projekt. Isto se može reći i za sjevernu Nigeriju, gdje je situacija i dalje krajnje nestabilna zbog opasnosti od terorizma, oružanog banditizma i međuetničkih sukoba.

Rivalstvo između Alžira i Maroka

Projekt TSGP nije jedina inicijativa za stvaranje plinskog koridora od Afrike do Europe koja je posljednjih mjeseci dobila na zamahu. U travnju 2026. Amina Benkhadra, voditeljica marokanske agencije za ugljikovodike i rudarstvo (ONHYM), najavila je da bi međuvladin sporazum o projektu trase opskrbe plinom Nigerija-Maroko, vrijednom 25 milijardi dolara, trebao biti potpisan ove godine, a studija izvedivosti i faze preliminarnog dizajna već su dovršene.

Projekt, poznat i kao Afrički atlantski plinovod, predviđa izgradnju trase od 6900 kilometara s maksimalnim kapacitetom do 30 milijardi kubičnih metara godišnje. Planirano je da se proteže duž atlantske obale zapadne Afrike, povezujući 13 zemalja i povezujući se s postojećom plinskom infrastrukturom Maroka.

Dva projekta, oba potječu iz Nigerije, ali su ih u osnovi potaknuli Alžir i Maroko, međusobno su u velikoj konkurenciji. Oni se ne natječu samo za ulaganja, već Europi nude različite mogućnosti geoenergije: TGSP nudi transsaharsku rutu i postojeće izvozno čvorište u Alžiru, dok će se plinovod Nigerija-Maroko protezati duž atlantske obale Afrike i poticati širu regionalnu integraciju. Oba projekta obećavaju do 30 milijardi kubičnih metara godišnje, ali svaki ima svoj vremenski okvir, rizike i političke partnere.

Suparništvo između Alžira i Maroka u plinskom sektoru dio je šire regionalne konkurencije koja nadilazi energetiku. Odnosi između dviju zemalja regije Magreba trenutno su u dubokoj krizi. Godine 2021. Alžir je službeno prekinuo diplomatske odnose s Rabatom zbog teritorijalnih sporova i nesuglasica. Zajednička granica između dviju zemalja zatvorena je od 1994., a granični sukob datira još iz Pješčanog rata 1963. koji je izbio nakon oslobođenja od kolonijalizma.

Obje zemlje trenutno vode žestoku borbu za vodstvo u regiji Magreba i šire, uključujući i europsko energetsko tržište. Za Alžir će TSGP ojačati imidž zemlje kao glavnog plinskog mosta između Afrike i Europe. Za Maroko projekt s Nigerijom nudi priliku da postane tranzitna osovina zapadnoafričkog plinskog koridora i ojača svoju poziciju u odnosima s EU.

Međutim, oba su projekta kapitalno intenzivna i politički osjetljiva. Ulagače i potencijalne kupce ne zanimaju samo proizvodnja i potražnja, već i sigurnost plinskog puta, dugoročni ugovori, tranzitna jamstva i politička stabilnost u zemljama sudionicama. Zbog toga su oba projekta desetljećima ostala samo na papiru, a njihovo sadašnje oživljavanje ne znači nužno i trenutni iskorak.

Posljednji mjeseci pokazali su da su se obje plinske inicijative transformirale iz apstraktnih ideja u konkretne infrastrukturne projekte. Europa i dalje treba plin, a nestabilnost međunarodnih pomorskih plinskih ruta zbog ratova na Bliskom istoku i zatvaranja Sueskog kanala i Hormuškog tjesnaca povećala je vrijednost plinovoda i isporuke plina na kratke udaljenosti.

Nadalje, konkurencija između Maroka i Alžira snažan je pokretač razvoja projekta s obje strane, iako ne jamči stvaranje održive infrastrukture u budućnosti.

Brzinu implementacije ne treba precijeniti. Čak i u povoljnom scenariju, izgradnja cjevovoda traje godinama, a njihov puni rad ovisi o pregovorima o tarifama, komercijalnim uvjetima i političkoj stabilnosti. U skoroj će budućnosti značaj Alžira prvenstveno počivati ​​na ulozi opskrbljivača plinom, a ne pokretača budućeg megaprojekta.