Kako američke „sankcije iz pakla“ prijete globalnim paklom?
- Rusija je shvatila kako od povijesne prilike, koja bi vjerojatno potpuno promijenila svijet (a i uloga Kine danas bi vjerojatno bila potpuno drukčija) – nema ništa, da su njene nade bila iluzija, i da Rusija za zapad ostaje ono što je uvijek i bila: prijetnja njegovim interesima, i zemlja prebogata prirodnim resursima kojima bi on trebao vladati bilo instaliranjem prozapadnih vlasti, a idealno, komadanjem Rusije na njene sastavne dijelove;
- Sada su pozicije zadane, lake i teške figure posložene na višedimenzionalnoj geopolitičkoj ploči, a ulozi, inkorporirani u tu složenu „partiju šaha“ su golemi i dalekosežni. Svedeni na razinu da ni jedna strana – ni Rusija ni zapad – u njoj sebi više ne može dozvoliti „komoditet“ poraza;
- Paradoksalno, na zapadu omraženi Putin sada je jedini istinski jamac da Rusija neće prva pokrenuti nuklearni rat sa zapadom.
Ukrajinski rat ulazi u svoju završnu, a time i najopasniju fazu (može trajati, ali i ne mora, još mjesecima). Osim zbivanja vojnog, na to ukazuju i intenzivirani događaji političkog karaktera, poput nedavnog summita NATO saveza u Ankari, kao i prošlotjednog sastanka „Koalicije voljnih“ u Parizu. Karakteristika obaju je definitivna potvrda zapada o definiranju Rusije kao ključne sigurnosne ugroze, ali i ponovno zaklinjanje u svekoliku pomoć Ukrajini – gotovo prema istom obrascu kojeg je koristio bivši američki predsjednik Joe Biden – „dokle to bude trebalo“, s ciljem nanošenja strateškog poraza Rusiji.
Ukrajinski rat je ključni globalni geopolitički problem (izravno ili neizravno u njemu sudjeluju čak četiri od pet svjetskih nuklearnih sila – članica VS UN-a), koji je gotovo od svog početka umjesto regionalnog (kako je to očekivala Moskva) postao sukob između Rusije i zapada predvođenog SAD-om. Naime, i zapad je, nakon što je to najprije učinila Rusija – taj rat također proglasio po sebe egzistencijalnim.
Razlika u toj „egzistencijalnosti“ kada je riječ o dvjema suprotstavljenim stranama je velika. Za Rusiju taj pojam označava istinsku prijetnju njenoj nacionalnoj sigurnosti i opstojnosti s obzirom na širenje NATO-a na njene zapadne granice u koju shemu se namjeravalo uključiti i Ukrajinu, što je za Moskvu oduvijek bila „crvena crta“. Takvom ju je ona otvoreno i označavala (pa se nije moglo raditi ni o kakvom čimbeniku iznenađenja), uz jasna upozorenja kako to nikada neće dozvoliti.
Uzaludna upozorenja
Upravo su na to upozoravali i ključni i utjecajni američki geostratezi poput pokojnog Georgea Kennana, arhitekta američkog sprječavanja SSSR-a u vrijeme Hladnog rata koji je upozorio kako bi širenje NATO-a rezultiralo „novim Hladnim ratom, koji će vjerojatno završiti vrućim“, pokojnih Henryja Kissingera i Zbigniewa Brzezinskog (potonji je od raspada SSSR-a bio glavni zagovornik prijama Ukrajine u NATO, ali je pred svoju smrt otvoreno pisao i govorio kako bi to bio pogrešan i opasan potez).
Brzezinski, koji je bio i bivši savjetnik američkog predsjednika za nacionalnu sigurnost, rekao je nedugo prije smrti kako bi Ukrajina trebala imati politiku „neuključivanja u NATO“ – kao što je Finska prakticirala i činila tijekom svih godina Hladnog rata. Finska je održavala geopolitičku distancu od Zapada, a istovremeno je stvarala snažnu demokraciju i bliske zapadne gospodarske veze. Rekao je kako Rusija pokušava vratiti svoj nacionalni ponos nakon raspada SSSR-a, ali i bio optimističan u pogledu budućnosti, usprkos teškim problemima koje je Ukrajina predstavljala u odnosima Rusije i SAD-a odnosno zapada (veliki intervju s Brzezinskim u američkom časopisu Prospect).
Kissinger je pak u više navrata govorio, ali i pisao kako „Zapad mora shvatiti da za Rusiju Ukrajina nikada ne može biti samo strana zemlja. Ruska povijest počela je s Kijevskom Rusijom. Ruska religija proširila se odatle. Ukrajina je dio Rusije stoljećima. Ruska Crnomorska flota – rusko sredstvo projiciranja moći u Sredozemlju – ima bazu u Sevastopolju na Krimu (uz dugogodišnji dogovor Ukrajine)“. „Ukrajina se ne bi trebala pridružiti NATO-u“ – pisao je američki diplomatski „čarobnjak“.
Ali sve je ovo sada prošlosti i zapravo potpuno nebitno. Definitivno najveće američke geopolitičare, geostratege i futurologe – koji su svoje stavove po navedenom pitanju radikalno promijenili u starijoj fazi svog života shvaćajući zablude politika koje su i sami ne samo promovirali, već i kreirali, i koje vode u propast (to se upravo i potvrđuje nakon ruske invazije na Ukrajinu i reakcije zapada na istu) – nova generacija američkih političara nije željela poslušati. I to usprkos tome što su sami neposredno proizišli iz njihove političke škole, prije svega neokonzervativizma, čiji je najvažniji promotor bio upravo spomenuti Brzezinski – potomak poljskih grofova, koji je emigrirao u SAD. Sada smo tu gdje jesmo, a povratka i prilike za popravni ispit više nema.
Jer kao što sam gore rekao, i zapad je ukrajinski rat po sebe proglasio „egzistencijalnim“. Međutim, ta egzistencijalnost posve je drukčija od spomenute ruske. Za zapad je ukrajinski rat prije svega pitanje prestiža. Preciznije, kao minimum ga ne smije izgubiti radi očuvanja ugleda u svijetu kao dominantnog bloka, gotovo pa geopolitičkog hegemona koju je tu sliku gradio (i izgradio) stoljećima. Najprije kroz imperijalne politike europskih kolonijalnih sila, a od kraja 19. i u 20. stoljeću i kroz geopolitički, geostrateški i vojni nastup SAD-a, poglavito u razdoblju nakon raspada SSSR-a i raspuštanja Varšavskog pakta.
‘Biti ili ne biti’ na Elizejskim poljanama 14. srpnja
Nisu se našli, pa je idila trajala kratko
Sam NATO je od raspada SSSR-a za Rusiju bio „relikt prošlosti“. Nepotrebna struktura, koja više nije imala nikakvoga smisla jer je novonastala Ruska Federacija, koja je odmah u potpunosti odbacila komunistički a prihvatila kapitalistički, liberalni ustroj društva – od sada sebe vidjela kao istinski dio zapadne civilizacije (što ona u svojoj biti kulturološki je – vjerski, lingvistički) s kojom u buduće želi zajednički graditi svijet. Pritom je Moskva otvoreno davala do znanja kako u tom smislu prihvaća i američko vodstvo – SAD, kao perjanicu demokracije, ljudskih sloboda, kreativnosti i tehnološkog razvoja. (Široj javnosti je manje poznato da je tada čak bilo i rasprava između dviju strana o priključivanju Rusije NATO-u ali je to vrlo brzo na zapadu bilo odbačeno, jasno i zašto, a odgovor slijedi u nastavku.)
U tom početnom posthladnoratovskom razdoblju NATO je prolazio kroz „krizu identiteta“: nestao je njegov ključni suparnik i ideološki neprijatelj SSSR-a zbog kojeg je bio i ustrojen, i na suprotstavljanju kojemu je bila koncipirana sva njegova svrha. Nerijetko su se i iz usta zapadnih političara i dužnosnika tada mogle čuti i riječi o izostanku daljnje potrebe za njegovim postojanjem.
Međutim, nada Moskve, da će Rusija po prvi put u povijesti postati ako već ne saveznik a onda barem partner zapada (do tada su dijelili samo povijest prepunu međusobnih krvavih sukoba, nepovjerenja i strahova jednih od drugih) – trajala je kratko. Do sredine 90-ih, kada je, nakon kratkotrajnih previranja unutar američkih stratega i političkih elita oko toga što učiniti s novom Rusijom (iskoristiti neočekivanu povijesnu priliku za uspostavu suradnje, ili nastaviti s politikom, ovog puta potpunog demoliranja Rusije nakon što se isto dogodilo SSSR-u) – administracija Billa Clintona konačno odobrila politiku proširenja NATO saveza na istok.
Moskva se time osjećala prevarenom, jer je vjerovala „džentlmenskoj riječi“ zapadnih partnera nakon što je SSSR dozvolio ujedinjenje Njemačke i čak povukao svoje tenkove iz Istočne Njemačke iako to nitko nije ni tražio ni očekivao – da se NATO neće širiti niti jedan inč prema istoku. Shvatila je kako od povijesne prilike, koja bi vjerojatno potpuno promijenila svijet (a i uloga Kine danas bi vjerojatno bila potpuno drukčija) – nema ništa, da su njene nade bila iluzija, i da Rusija za zapad ostaje ono što je uvijek i bila: prijetnja njegovim interesima, i zemlja prebogata prirodnim resursima kojima bi on trebao vladati bilo instaliranjem prozapadnih vlasti, a idealno, komadanjem Rusije na njene sastavne dijelove. Od toga trenutka, koji je postao nova prekretnica nakon kratkotrajnih idealističkih zabluda unutar ruskih postsovjetskih elita, između dviju strana gomilalo se samo nepovjerenje, a suradnja razvijala isključivo u onim sferama i u količinama koje su bile nužne zapadu (prije svega Europi) za uživanje u novim blagodatima koje su prije toga kao takve bile potpuno nezamislive (jeftina i sigurna energija i prirodni resursi po dugoročno dogovorenim cijenama s Moskvom, krupne i srednje visokoprofitabilne investicije u Rusiji, i neograničen pristup velikom ruskom tržištu za europske proizvode).
Tjedna analiza Zorana Metera: Mračna sila zavladala Europom! Zašto ovo ne može dobro završiti
SADAŠNJOST
Sada je kasno analizirati što se sve i zašto dogodilo vezano uz Ukrajinu i tamošnji rat (o tome sam već ranije pisao). Pozicije su zadane, lake i teške figure posložene na višedimenzionalnoj geopolitičkoj ploči, a ulozi, inkorporirani u tu složenu „partiju šaha“ su golemi i dalekosežni. Svedeni na razinu da ni jedna strana – ni Rusija ni zapad – u njoj sada više ne može sebi dozvoliti „komoditet“ poraza.
On bi za Rusiju de facto značio potpunu političku i općenito društvenu destabilizaciju, dugoročnu nestabilnost s vrlo izvjesnim mogućim posljedicama dezintegracije odnosno raspada zemlje. Čak i ako bi nakon poraza u ratu na kraju ostala kao suverena i jedinstvena zemlja, Rusija bi imala krajnje oslabljen globalni, a što je po nju još i gore – i regionalni geopolitički utjecaj.
Paradoks je u tome, što u slučaju željenog ruskog poraza i posljedične očekivane smjene vlasti, to ni za sam zapad nikako ne bi jamčilo sretni scenarij. To bi bio isključivo ukoliko bi na vlast u Kremlju zasjele prozapadne političke snage, kao što je to bio i ostao slučaj u brojnim postkomunističkim državama Europe i ponekim iz sastava propalog SSSR-a, ali i u samoj Rusiji nakon osamostaljenja, dok je još živjela u gore u tekstu navedenim iluzijama.
Međutim, kako prozapadnih političkih snaga u Rusiji više gotovo i nema (ono malo što ih je bilo potpuno je iščezlo sa scene nakon početka ukrajinskog rata) puno je vjerojatnije da bi na vlast došle radikalne ruske nacionalističke snage – sklone potpunom zaoštravanju odnosa i konfrontaciji sa zapadom s obzirom kako znaju da Rusija, uz SAD, ima najmoćniji arsenal strateškog i nestrateškog nuklearnog oružja u svijetu (po nestrateškom, koji je poznatiji pod nazivom taktičko Rusija je i nedvojbeni globalni lider). Radikali bi, i oni to niti ne skrivaju, već u sadašnjim okolnostima u kojima se odvija ukrajinski rat bili spremni isti eskalirati na nuklearnu razinu tj. zaigrati na sve ili ništa. Pa tko hoće zbog Ukrajine ući u nuklearni rat s Rusijom neka izvoli – njihova je deviza.
Blic analiza Zorana Metera: Kaos na Crnom moru. Trump upozorio Kijev da ne napada tankere, osim ruskih!
Tragična činjenica i zamka iz koje se Europa ne može izvući
Zapravo je najtragičnija činjenica koja se danas na zapadu svjesno prešućuje (to je nužno za strategiju koju je zapad zauzeo po pitanju ukrajinskog rata i zbog koje je Europa i pokrenula ubrzanu masovnu militarizaciju) je to, da je Vladimir Putin sada jedini istinski jamac da Rusija neće prva pokrenuti nuklearni rat sa zapadom. Zbog takvog stava sve je češće i meta kritika ne samo radikalnijih političkih opcija, već i pojedinaca unutar vlastitih redova i analitičke zajednice bliske Kremlju. Umjesto da se zbog tih kritika na zapadu zabrinu, ovdašnji dužnosnici potpuno iskrivljuju čitav narativ i to prikazuju kroz prizmu zasićenosti Rusa ratom i želje za mirom. To je sigurno uvelike točno – željeli bi da rat što brže završi, ali se pritom izbjegava reći ono glavno: ovdje nije riječ (barem ne u najvećoj mjeri) ni o kakvom ruskom pacifizmu i pristajanju na mir pod bilo kojim uvjetima samo neka svi konačno uživaju u miru, već o nezadovoljstvu načinom Putinovog vođenja rata koji se sve više smatra nedostojnim po ruski ugled u svijetu i štetnim za ruske geopolitičke interese u svijetu (prema onoj, da se oprez i oklijevanje smatraju slabošću, a sa slabim neće nitko).
Sigurno ne slučajno, zbog tih kritika (manje), kao i zbog ukrajinske eskalacije rata udarima dronovima u dubinu ruskog teritorija (puno više) – Putin je posljednjih desetak dana zapravo i eskalirao rat, ali opet, na sreću, samo na tlu Ukrajine, ne i u Europi.
Bez obzira što jako dobro zna, i o čemu, uostalom i sam otvoreno govori – kako iza napada dronovima na Rusiji stoji zapad, jer Volodimir Zelenski bez, ne samo odobrenja već i naloga od strane zapadnih saveznika kao i isporuka tih vrsta dronova i njihovog preciznog satelitskog navođenja – tako nešto rizično sigurno ne bi činio. Uostalom, da se zapad s tim ukrajinskim napadima ne slaže (makar to neslaganje bilo i neiskreno) , to bi već javno rekao. Ali nikakvih osuda toga nema. Štoviše! Nedavno je kancelar Friedrich Merz rekao kako Njemačka potpuno podupire ove napade i da će nastavljati opskrbu Ukrajine dronovima za njihov nastavak jer će to kao ubrzati Putinovo sjedanje za pregovarački stol zbog posljedica po njegovu ekonomiju i opskrbu ruskog ratnog stroja i građana gorivom. Naravno, istu retoriku imaju i ostali lideri europskih članica „Koalicije voljnih“, što se najbolje vidjelo prošlog tjedna na sastanku u Parizu pod vodstvom Emmanuela Macrona.
Evo koliko Njemačka mjesečno gubi industrijskih radnih mjesta; pad konkurentnosti; problemi za VW
Dakle, Europa (EU+europske NATO članice) de facto je ušla u rat s Rusijom zbog Ukrajine. To se više i ne skriva, a da se i skriva, ne bi imalo prevelikog smisla jer Rusija to sada tako percipira. Jer, iako se rat još uvijek odvija na ukrajinskom terenu (onaj zračni prebačen je u međuvremenu i na Rusiju (udari dronovima po rafinerijama i brodovima za prijevoz nafte) a Europa u njemu ne sudjeluje svojim službenim vojnim snagama – sudjeluje svim drugim ključnim: od financiranja ukrajinskog proračuna i zapravo besplatnog kreditiranja zemlje (službeno se navodi kako će se krediti naplatiti kroz ruske reparacije nakon rata!), do njene opskrbe oružjem – uglavnom onim američkim koje za tu svrhu sama kupuje i Kijevu isporučuje potpuno besplatno. Za razliku od Amerikanaca koji su to uredno naplaćivali ili računali u dug sve do proljeća prošle godine kada je Donald Trump vješto izvukao Ameriku iz tih rizičnih poteza, te teret financiranja i naoružavanja Ukrajine u potpunosti prebacio na europske saveznike.
Naravno, iako zbog toga možda izgleda drukčije, Washington je zadržao „dirigentsku palicu“ upravljanja tim ratom. On može završiti jedino ako se s tim složi i SAD, čak i ako bi to europski lideri najiskrenije željeli. Oni to dobro znaju pa stoga i sve američke (preciznije angloameričke) strategije bespogovorno prihvaćaju i kao svoje, europske, iako u svojoj biti znače potpuni kraj snova o europskoj geopolitičkoj i obrambenoj autonomiji. Obrambenoj će se težiti kroz plan ubrzane militarizacije, ali će onaj njezin glavni dio – osiguranje europske strateške sigurnosti (tzv. nuklearni kišobran) i dalje ostati čvrsto u rukama SAD-a koji ga nikada neće ispustiti iz ruku jer mu i jamči stvarnu kontrolu nad europskim saveznicima. Da bi to sve tako bilo dugoročno, SAD-u je nužno strašilo za Europu – i u tu je svrhu izabrana Rusija. Iz te se postavljene zamke Europa sa sadašnjim elitama koje je vode ne može izvući. I u tome u osnovi leži sva priča.
Sada ću se pak posvetiti opcijama koje su izgledne oko ukrajinskog rata, a time i ukupnog stanja sigurnosti na europskom kontinentu ali i globalno.
Iza fasade sretnog lica UvdL: Kaotični pregovori o sankcijama otkrivaju pukotine u frontu prema Rusiji
O Trumpu i Putinu sve ovisi; „sankcije iz pakla“
Putin je nedavno obećao na ukrajinsku eskalaciju napadima dronova u dubinu Rusije odgovoriti zrcalno – istim napadima na ukrajinsku infrastrukturu, ali višestruko snažnije. To je i počelo, pri čemu ruska vojska, osim dronove, za takve napade koristi kao nikada dosad i balističke rakete koje su puno razornije od malih dronova koji nose ograničenu količinu eksploziva. Posebno je teško stanje u Kijevu ali i regiji Odesa gdje se sustavno razara lučka infrastruktura, ali po prvi put napadaju i trgovački brodovi koju uplovljavaju u ukrajinske crnomorske luke ili iz nje isplovljavaju – što je Rusija od početka rata izbjegavala činiti kako bi izbjegla osude zapada da time izbija kruh iz ruku afričkih zemalja jer onemogućuje izvoz ukrajinskih žitarica. Štoviše! Iz tog je razloga Moskva još davno, pod posredništvom turskog čelnika Erdogana, s Kijevom potpisala sporazum o slobodi plovidbe za trgovačke brodove koji prometuju u i iz Ukrajine, a što je često izazivalo kritike u ruskom društvu jer se znalo kako osim za potrebe svog izvoza, Kijev takvu situaciju koristi i za dopremu zapadnog oružja. Na dan pisanja ovog teksta britanski je Reuters objavio kako je Rusija u ovo kratko vrijeme otkako je intenzivirala napade na lučku infrastrukturu Ukrajine, onemogućila izvoz njenih žitarica za čak jednu trećinu.
Istodobno, paralelno s deklariranim jačanjem europske pomoći Ukrajini izražene na nedavnom summitu NATO-a u Ankari i sastanku Koalicije voljnih u Parizu, jača i pritisak američkih kongresnika na Trumpa da usvoji zakon o tzv. „sankcijama iz pakla“ protiv Rusije, čiji je sukreator bio prošlog tjedna iznenada preminuli senator-jastreb iz Republikanske stranke, Lindsey Graham. Njegovo usvajanje, osim jastrebova i ukrajinskih lobista iz obje američke stranke, sada s nestrpljenjem očekuju i europski lideri, jer bi taj zakon Trumpa i službeno udaljio od njegovog usmenog sporazuma s Putinom na summitu na Aljasci prije skoro godinu dana (15. kolovoza) o uvjetima za prekid rata u Ukrajini, a koji nije u skladu s interesima europskih političkih elita koje o tome nitko ništa nije pitao. Istodobno smatraju kako bi zakon izvršio ključni pritisak na Putina da zaustavi rat, pri čemu Trumpa vabe izjavama kako bi u tom slučaju mir došao i prije predizbora u studenom što bi omogućilo izbjegavanje po njega neugodnog poraza republikanaca na istima. Riječ je zapravo o uvođenju sekundarnih sankcija koje bi udarile na glavne zemlje uvoznice ruske nafte uvođenjem američkih 100-postotnih carina na uvoz njihovih proizvoda u SAD. Tu se prije svega radi o Kini i Indiji.
Trump ovih dana, prema pojedinim medijskim izvorima, navodno najavljuje spremnost za potpisivanje ovog zakona koji je već dugo na čekanju, a koji je u međuvremenu modificiran na zahtjev Bijele kuće na način da se isključiva ovlast za njegovu primjenu daje samom Trumpu koji odlučuje kada, protiv koga i do kada može biti primijenjen. Tj. Trump ga može koristiti na način koji to njemu najviše odgovara. Postao bi, umjesto nepopularnih prijetnji „uništavanja civilizacije“, idealno sredstvo pritiska u pregovorima, gdje Trump, bez nužne potvrde Kongresa, sam odlučuje protiv koga će sankcije uvesti i kad će ih ukinuti. Logično, zbog tih ovlasti, zakon, ako bi bio usvojen, ne bi stupio na snagu automatizmom, a nakon uvođenja bilo bi ga vrlo teško ukinuti kao i sve druge zakone gdje se traži dvostranačka potpora.
Ali bez obzira na to, stvar je po Trumpa puno delikatnija nego što se to na prvi pogled čini, zbog čega, očito, on i izbjegava davati odgovor na tu temu. Jer navedena logika proukrajinskih tvrdolinijaša nije baš prečvrsto utemeljena.
Prvo, što ako Putin, umjesto straha i kapitulacije, ovaj zakon protumači kao objavu trgovinskog rata protiv Rusije, i kao kraj i zadnjih iluzija u mogući dogovor s Trumpom? Službeni pokop „duha Anchoragea“ (makar više i u Rusiji u njega nitko ne vjeruje), a to bi bio usvajanje navedenog zakona, izbio bi i zadnju polugu iz ruku dvojice lidera najmoćnijih nuklearnih sila svijeta da mogu jedan drugog nazvati u bilo kojem trenutku i spriječiti neželjene opasne eskalacije, uključujući (i prije svega) one nuklearne, ukoliko do njih dođe.
Drugo, opasnost od usvajanja ovih sankcija može biti čak i ako Putin na njih oštro ne reagira, već ih jednostavno ignorira, kao da ne postoje, i nastavi eskalaciju rata. Ali tada već s potpuno pokidanim odnosima s Trumpom, koji – to često naglašavam – ni pod kojim uvjetima ne želi Ameriku uvući u rat s Rusijom. Neovisno o tome što je Trump učinio ono što se i Biden ustručavao i što je branio i Europi i Kijevu – dozvolio udare ukrajinske vojske u dubinu ruskog teritorija. Trump bi, nakon Putinove eskalacije, bio primoran ili oštro odgovoriti, ili se suočiti s optužbama demokrata i Europe za kukavičluk. I jedno i drugo je po njega krajnje rizično. Ono prvo i za čitav svijet.
I treće, postoji ozbiljna mogućnost da navedeni američki zakon ignoriraju Kina i Indija, jer bi on zapravo predstavljao i uvođenje trgovinskog rata protiv njih. Štoviše! Ako bi one na njega pristale i prestale kupovati rusku naftu, došlo bi do ozbiljnog presedana zbog kojeg bi SAD u budućnosti, to isto što bi ovim zakonom učinio Rusiji protiv njenog energetskog sektora mogao primijeniti i protiv te dvije goleme zemlje s velikim gospodarstvima. Tako bi sutra mogao uvesti sekundarne sankcije protiv država koje kupuju kineske visokotehnološke proizvode, ili pak indijske farmakološke proizvode, a što bi bio izravan izazov njihovom suverenitetu i sudbonosan potez po pitanju njihovog strateškog razvoja. Dakle, što bi Trump učinio da Kina i Indija ignoriraju njegov zakon o „sankcijama iz pakla“ i nastave uvoziti rusku naftu? Ili bi opet morao popustiti i ne uvesti im carine, ili bi vjerojatno u paklu vrlo brzo završio i njegov politički život i američka ekonomija ukoliko bi došlo do trgovinskog rata SAD-a i s Kinom i Indijom, jer bi to bio jasan znak kraja američke globalne dominacije.
Postoje i sporedni rizici od američkih sekundarnih sankcija protiv ruske nafte, poput onih vezanih uz rat s Iranom i stanjem na Bliskom istoku općenito. Nije tajna kako Europa i dalje kupuje ruski plin, a kako je prošloga tjedna izvijestio Financial Times a prenio portal Geopolitika news, to ona od ove godine čak čini i u rekordnim količinama, pri čemu je riječ o ruskom ukapljenom (LNG) plinu s Arktika.
U tom kontekstu ne čudi previše ni vijest prema kojoj se EU teškom mukom dogovorila oko uvođenja 21. paketa sankcija protiv Rusije, uz brojne ustupke tj. izuzeća za pojedine zemlje koji se odnose na transport ruskog LNG-a i mjere koje štete interesima austrijske Raiffeisen banke koja je izgubila veliki novac zbog prisilnog povlačenja s ruskog tržišta.
Blic analiza Zorana Metera: Kako EU opet siječe granu na kojoj sjedi: brutalan odgovor Kine u režimu odmah
Toliko o jačanju geopolitičkog položaja Europe, ali i o ozbiljnosti politika europskih vođa koji nas u takvim okolnostima de facto tjeraju u rat protiv Rusije koja pak ne pokazuje baš nikakve znakove popuštanja u svojim ključnim ciljevima zbog kojih je i pokrenula invaziju na Ukrajinu.
