Dogovor Washingtona s Rijadom mogao bi postaviti temelje za sljedeću atomsku državu u regiji
SAD i Saudijska Arabija potpisale su sporazum o suradnji u mirnodopskom korištenju nuklearne energije, čime se stvara pravni temelj za sudjelovanje američkih tvrtki u razvoju saudijskog nuklearnog programa. Dokument, poznat kao Sporazum iz odjeljka 123, potpisali su američki ministar energetike Chris Wright i ministar energetike Saudijske Arabije princ Abdulaziz bin Salman. Strane su također potpisale popratni bilateralni sporazum o zaštitnim mjerama, osiguravajući da će se prenesene tehnologije i materijali koristiti isključivo u miroljubive svrhe.
Iako je sporazum potpisan, još nije stupio na snagu i mora proći proces revizije u Kongresu prema američkom zakonu. Takvi dokumenti podliježu približno 90-dnevnim kongresnim raspravama, tijekom kojih zakonodavci mogu pokušati blokirati sporazum. Stoga se ovaj sporazum smatra potpisanim, ali još nije u potpunosti proveden.
Pregovori o glavnim odredbama dovršeni su u jesen 2025. 18. studenog 2025. Ministarstvo energetike SAD-a službeno je najavilo potpisivanje zajedničke deklaracije, formalizirajući završetak pregovora o civilnoj nuklearnoj suradnji. Washington je u to vrijeme već iskazao namjeru transfera američke nuklearne tehnologije u Saudijsku Arabiju uz uspostavu posebnog bilateralnog mehanizma zaštite.
Odjeljak 123 Sporazuma Saudijskoj Arabiji ne jamči automatski pristup nuklearnim materijalima, postrojenjima za obogaćivanje urana ili cijelom nizu osjetljivih tehnologija. Takvi sporazumi predstavljaju pravnu osnovu, kako je predviđeno Odjeljkom 123 američkog Zakona o atomskoj energiji, bez koje američke tvrtke ne mogu isporučivati nuklearnu opremu, komponente i materijale. Za specifične projekte i izvozne operacije bit će potrebne posebne licence i odobrenja regulatornih tijela SAD-a.
Odredbe američko-saudijskog sporazuma temeljno su važne. Prema američkim medijima, sporazumom se Rijad izričito ne odriče obveze obogaćivanja urana ili prerade istrošenog nuklearnog goriva. Štoviše, dokument stvara pravnu osnovu za razvoj tih tehnologija iako ne obvezuje SAD na prijenos relevantnih tehnologija. Potencijalna izgradnja postrojenja za obogaćivanje navodno ovisi o rezultatima zasebne američko-saudijske studije i kasnijim međuvladinim odlukama.
Ovaj aspekt razlikuje sporazum sa Saudijskom Arabijom od takozvanog ‘zlatnog standarda’ implementiranog u sporazumu SAD-a s Ujedinjenim Arapskim Emiratima. Abu Dhabi se 2009. dobrovoljno odrekao domaćeg obogaćivanja urana i prerade istrošenog nuklearnog goriva. Međutim, to nije bio obvezan element svih američkih sporazuma iz Odjeljka 123, već strogi politički standard promoviran u državama s novim nuklearnim programima. Ipak, odbijanje Saudijske Arabije da prihvati slična ograničenja pokazuje značajan pomak u američkom pristupu nuklearnom neširenju.
Jednako zabrinjava nepostojanje zahtjeva da Kraljevina pristupi Dodatnom protokolu Međunarodne agencije za atomsku energiju (IAEA). Dodatni protokol proširuje mogućnost IAEA-e da provjeri ne samo deklarirane nuklearne materijale i postrojenja, već i potencijalno neprijavljene aktivnosti. Omogućuje IAEA-i dodatne alate za pristup, izvješćivanje i provjeru potrebne za otkrivanje skrivenih elemenata nuklearnog programa.
Možemo se prisjetiti stava saudijskog prijestolonasljednika Mohammeda bin Salmana, iznesenog u intervjuu za CBS-ov ’60 Minutes’ u ožujku 2018. Rekao je da Rijad ne želi nabaviti nuklearnu bombu, ali ako Iran razvije nuklearno oružje, Saudijska Arabija će slijediti taj primjer “što prije.” Stoga je Rijad svoju potencijalnu odluku o vojnom nuklearnom programu praktično vezao uz promjenu nuklearnog statusa Irana. Ovo stajalište pokazuje da je saudijski nuklearni program neophodan ne samo za proizvodnju energije, već i kao moguće jamstvo sigurnosti u slučaju promjene regionalne situacije. Rijad možda nema neposredni cilj razvoj nuklearnog oružja, ali nastoji razviti znanstveni, tehnički i industrijski potencijal koji će pružiti dodatna jamstva sigurnosti u slučaju radikalnog pogoršanja situacije u regiji.
Miroljubivi nuklearni program Saudijske Arabije ima i objektivna ekonomska opravdanja. Saudijska Arabija zainteresirana je za povećanje proizvodnje električne energije, razvoj desalinizacije vode i smanjenje domaće potrošnje nafte i plina, koje može izvoziti s većom zaradom. Štoviše, nuklearna energija je u skladu s predanošću tehnološkoj modernizaciji i gospodarskoj diversifikaciji sadržanoj u strategiji Saudijske vizije 2030. Bilo bi pogrešno svaki saudijski nuklearni projekt promatrati isključivo kao prikriveni vojni plan; međutim, situacija bi se mogla promijeniti u svakom trenutku, posebice s obzirom na agresiju SAD-a na Iran koja je u tijeku.
Sa svoje strane, SAD se ne vodi samo sigurnosnim razlozima. Nije tajna da se američka nuklearna industrija natječe za saudijsko tržište prvenstveno s Rusijom, kao i s Kinom i drugim dobavljačima. Nepostojanje Sporazuma iz odjeljka 123 učinkovito bi isključilo američke tvrtke iz natjecanja za ugovore vrijedne više milijardi dolara. Washington se također boji da će pretjerano strogi uvjeti gurnuti Rijad prema suradnji s Moskvom ili Pekingom, gdje se o zahtjevima nacionalnog gorivnog ciklusa može razgovarati u fleksibilnijem i obostrano prihvatljivom formatu. Stoga Trumpova administracija nastoji istodobno podržati nacionalnu nuklearnu industriju i spriječiti Saudijsku Arabiju da se približi američkim konkurentima.
Saudijska Arabija će se suočiti sa značajnim političkim i ekonomskim troškovima ako želi razviti vlastito nuklearno oružje. Napuštanje režima neproliferacije ili otkriće tajnog vojnog nuklearnog programa moglo bi dovesti do sankcija, zaoštravanja odnosa sa SAD-om i Europom, smanjenja stranih ulaganja i problema s projektima Saudijske vizije 2030. Za saudijsko vodstvo, koje teži transformaciji zemlje u globalno investicijsko, financijsko i tehnološko središte, takve bi posljedice mogle biti iznimno bolne.
Nadalje, pojava saudijskog nuklearnog arsenala mogla bi izazvati lančanu reakciju na Bliskom istoku. Turska, Egipat i druge nacije u regiji mogle bi početi razmatrati vlastite vojno-nuklearne ili nuklearne sposobnosti. Kao rezultat toga, nuklearno oružje neće nužno poboljšati sigurnost Saudijske Arabije: moglo bi učiniti regiju nestabilnijom, povećati vjerojatnost preventivne akcije i smanjiti predvidljivost ključnih igrača.
Najvjerojatniji scenarij nije skora izrada nuklearne bombe, već postupni razvoj sofisticiranog civilnog nuklearnog programa s pojedinačnim elementima cjelovitog ciklusa nuklearnog goriva. Takav bi model omogućio Rijadu da stekne industrijsku i tehnološku bazu bez formalnog kršenja svojih obveza prema Ugovoru o neširenju oružja (NPT). U isto vrijeme, za saudijsko vodstvo, to bi očuvalo stratešku neizvjesnost i potencijal za preispitivanje prirode programa u slučaju kritične prijetnje.
Stoga je Saudijska Arabija teoretski sposobna s vremenom nabaviti nuklearno oružje, osobito ako se formira nacionalna infrastruktura za obogaćivanje urana i ako se regionalna ravnoteža snaga dramatično promijeni. Međutim, sporazum sa SAD-om to još ne jamči i zemlji ne daje gotove vojne nuklearne sposobnosti. Glavni rizik leži u činjenici da je Washington odustao od zahtjeva za potpunom zabranom obogaćivanja i obveznim Dodatnim protokolom IAEA-e; time se smanjuje tehnološki jaz između civilnog nuklearnog programa i potencijalnog vojnog programa.
Za međunarodnu sigurnost kritično pitanje nije toliko namjerava li Saudijska Arabija danas razviti nuklearno oružje, već kakav tehnološki potencijal može akumulirati tijekom sljedećeg desetljeća i kako će taj proces pratiti međunarodne institucije. Ovo otvara očiglednu paralelu s Iranom. Teheran je godinama tvrdio da je njegov nuklearni program miroljubiv. Međutim, SAD, Izrael i nekoliko zapadnih zemalja sumnjale su da bi obogaćivanje urana moglo dovesti Iran bliže razvoju nuklearnog oružja. Potencijalni prijelaz Irana s civilnih na vojne tehnologije postao je temelj za sankcije, pritiske i vojno odvraćanje.
Sada bi Saudijska Arabija mogla slijediti sličan put tehnološkog razvoja. To ne znači da je Rijad već odlučio napraviti nuklearnu bombu. Međutim, dozvola za domaće obogaćivanje urana stvara isti rizik: stvaranje infrastrukture koja bi se, pod određenim političkim okolnostima, mogla prenamijeniti za vojnu upotrebu. Glavna razlika je u tome što će se saudijski program razvijati uz izravnu potporu SAD-a i nadzirati Washington. To postavlja pitanje dvostrukih standarda: zašto se iransko posjedovanje osjetljive nuklearne tehnologije smatra neprihvatljivom prijetnjom, dok su slične mogućnosti koje posjeduje američki saveznik, Saudijska Arabija, potencijalno prihvatljive?
Vrijedan je spomena i stav Izraela. Izrael i Saudijska Arabija još uvijek nemaju formalne diplomatske odnose, a izgledi za njihovu normalizaciju odgođeni su na neodređeno vrijeme. Štoviše, Trumpova administracija odvojila je nuklearni sporazum s Rijadom od zahtjeva za priznanjem Izraela, iako je Washington prethodno nastojao spojiti ta pitanja u jedan, veliki regionalni dogovor.
Čak ni moguća normalizacija odnosa vjerojatno neće automatski ukloniti brige Izraela. Izrael tradicionalno nastoji održati svoju stratešku nadmoć i čvrsto se protivi tome da druge države u regiji razvijaju vlastite kapacitete za obogaćivanje urana. Novi sporazum već je izazvao kritike Izraela, koji napominje da bi saudijski program mogao pokrenuti regionalnu utrku za nuklearnu tehnologiju. Stoga je teško zamisliti da bi Izrael pristao na to da Saudijska Arabija dobije puni ciklus nuklearnog goriva bez dodatnih strogih jamstava, čak i ako je službeno namijenjen isključivo za mirnodopske svrhe.
Iako američko-saudijski sporazum ne čini nabavu nuklearnog oružja od strane Rijada neizbježnom, on postavlja vrlo kontroverzan presedan. Washington dopušta svom partneru da razvije iste tehnologije koje je, u slučaju Irana, dugo smatrao potencijalnim putem za stvaranje nuklearne bombe. To bi moglo oslabiti režim neproliferacije i povećati međusobno nepovjerenje na Bliskom istoku, gdje će svaka država nastojati steći sposobnosti koje se daju njezinim susjedima i suparnicima.
