Koliko god, i spravom oko svega ovoga omražen bio i doma i diljem Europe, Pedro (Sanchez) u ovom europskom debaklu nije i ne može biti „dežurni Pedro“ tj. krivac za sve! Krivci su i mnogi u europskim strukturama moći. Odavno su znali da nešto radikalno moraju promijeniti po pitanju svoje migrantske politike ali nisu htjeli. Radije su od Europe napravili prćiju za tuđe geopolitičke igrokaze i interese, žrtvujući pritom i naše prostore i naše ljude. I našu kulturu i našu kršćansku vjeru koju su prethodno podlo i smišljeno izbacili i iz preambule ustava EU – kao nešto nazadno. Smetalo im je „retrogradno“ kršćanstvo, da bi nas postupno pretvorili u „naprednu“ džamahiriju. Ali neće taj pakleni plan, dame i gospodo, baš tako olako proći, iako se na prvi pogled možda čini da je već sve izgubljeno
Svijet, a s njim dakako i Europa (ona vjerojatno puno više nego njegov „ostatak“), kao da je potpuno sišao s uma. U sferi politike, ekonomije, migracija, sporta, i štošta drugog, o čemu, često i na dramatične načine svjedočimo posljednjih godina ali i dana. Poglavito nakon dolaska na vlast američkog predsjednika Donalda Trumpa koji je svijet doslovno okrenuo naglavačke i nakon čega on više nikada neće izgledati onako kako je izgledao u pred-Trumpovsko doba.
Pogledajmo samo što nam upravo sada čini Španjolska i njena ljevičarska vlada na čelu s Pedrom Sanchezom i njegovom krajnje liberalnom migrantskom politikom dobrodošlice svima koji to požele – i iz duboke, i iz Sahelske Afrike, odakle nam redom stižu razni „doktori“ i „inženjeri“ kako se suluda europska migrantska politika znala opravdavati u ključnim metropolama – od Londona preko Pariza, do Berlina, i naravno – neizostavnog Bruxellesa. Uglavnom u kontekstu rastuće potrebe za „kvalificiranom“ radnom snagom, i uz izraženu humanitarnu dimenziju inače smišljeno i planski pokrenutih i financiranih migracija milijuna ljudi od strane moćnika ovoga svijeta, poput Georgea Sorosa. Naravno, i uz naglašenu dimenziju njihove navodne prilagodbe sredinama u koje dođu, odnosno asimilacije, iako se odavno zna kako se to migranti s navedenih – i bliskoistočnih i srednjeistočnih prostora zapravo „uspješno“ asimiliraju – od Italije i Francuske, preko Belgije i Nizozemske, do Njemačke i Švedske.
Ovdje me ne bi ni iznenadilo da u ovom najnovijem masovnom izbjegličkom valu s prostora Maroka preko dviju slabo branjenih španjolskih sjevernoafričkih enklava Ceute i Malile svoje prste ima i Izrael. Prije svega zato što je Sanchez do krajnosti zaoštrio španjolske odnose s tom zemljom i Benjaminom Netanyahuom osobno nakon poznatih scena iz Pojasa Gaze tijekom izraelske vojne operacije, dodatno i nakon izraelsko-američkog rata protiv Irana. Ali isto tako i u kontekstu vrlo dobrih političkih i drugih veza između Izraela i Maroka, u kojemu je, inače, paradoksalno, narod nastrojen vjerojatno najviše propalestinski od svih drugih arapskih država.
Međutim, bilo u tome istine ili ne (sada je to i potpuno nevažno), glavnu krivnju za brutalno rušenje granice EU-a na njenom jugozapadnom krilu ipak nedvojbeno snose Pedro Sanchez i njegova vlada. Jer potonja je ta koja je prije svega dužna osigurati, ako već ne želi od EU-a, onda barem španjolsku državnu granicu od tisuća i tisuća ljudi nepoznata imena i nepoznate prošlosti – dakle, sigurnosno potpuno neprovjerenih! Kao da ju povijest brojnih europskih gradova koji su imali bolna iskustva s islamističkim terorizmom baš ništa naučila nije. Pritom ne treba ići daleko u prošlost. Sjetimo se nedavnog krvavog terorističkog napada u Berlinu tijekom tzv. Parade ponosa, ili pak šokantnog huliganskog divljanja marokanskih navijača iz redova marokanske migracije diljem velikih europskih gradova koji su ih prethodno primili raširenih ruku i osigurali im egzistenciju, nakon poraza njihove nogometne reprezentacije na SP od Francuske.
Blic analiza Zorana Metera: Kako EU opet siječe granu na kojoj sjedi: brutalan odgovor Kine u režimu odmah
Grijeh struktura
Ništa manju krivnju za nastali kaos ne snose ni političke strukture EU-a u Bruxellesu na čelu s predsjednicom EK Ursule von der Leyen. I ona, da je htjela napraviti reda u europskoj kući, a što su od nje tražile gotovo sve države članice – to je sigurno mogla učiniti predlaganjem restriktivnijih migrantskih zakona od nekakve nemušte zajedničke suradnje sa sjevernoafričkim državama s ciljem zadržavanja migranata u njihovim zemljama (Libija, Egipat) – naravno, na račun europskih poreznih obveznika (vidimo koliko se u tome uspijeva).
Zašto to nije htjela učiniti, vjerojatno će biti dovoljno onih koji će je to službeno pitati? Je li to zbog njene manijakalne fokusiranosti na Ukrajinu i ogromnog financiranja njenog rata sve do pobjede nad Rusijom od čega na kraju neće biti ništa, ili pak zbog naredbe s vrha piramide moći da se u ranije utvrđenu migrantsku politiku EU-a nitko nema pravo dirati pa ni ona? Odgovor ne znamo, ali zato znamo da se granica EU-a upravo sada urušava ne na istoku – uz među s neprijateljskom Rusijom, već na jugu, gdje se to već i ranije događalo ali se, kao što vidimo, ništa nije željelo poduzeti da se opet ne događa.
Dakle, koliko god, i spravom oko svega ovoga omražen bio i doma i diljem Europe, Pedro (Sanchez) u ovom europskom debaklu ne može biti i „dežurni Pedro“ tj. krivac za sve! Krivci su i mnogi drugi u europskim strukturama moći. Odavno su znali da nešto radikalno moraju promijeniti po pitanju svoje migrantske politike ali to nisu htjeli. Radije su od Europe napravili prćiju za tuđe geopolitičke igrokaze i interese, žrtvujući pritom i naše prostore i naše ljude. I našu kulturu i našu kršćansku vjeru koju su prethodno podlo i smišljeno izbacili i iz preambule ustava EU – kao nešto retrogradno. Smetalo im je „retrogradno“ kršćanstvo samo da bi nas postupno pretvorili u „naprednu“ džamahiriju. Ali neće taj pakleni plan, dame i gospodo, baš tako olako proći onako kako ste htjeli, iako se na prvi pogled sada možda sve čini izgubljeno (pogledaj video ispod).
