Trebalo je valjda da neuspjeh naših klubova u europskim periferijama ozvuči u javnosti više godina nadirući trend slabljenja. Kontrast toj stvarnosti je Dinamova sretna priča, nastala na sigurnom ulaskom u novu Ligu prvaka, odnosno sigurnom ulasku više desetina milijuna u blagajnu maksimirskog kluba. Kako je ona i prije bila sasvim druge jačine u odnosu na konkurenciju, jasno je da će to produbiti jaz između Modrih s jedne, te Rijeke i Hajduka s druge strane.
Debakl u pretkolima treće razine euronatjecanja samo je potvrda da ta dva kluba nemaju snage ugroziti Dinamo. Nisu to mogli učiniti u prošlom prvenstvu, kad je Maksimir bio poligon borbe za vlast i posljedičnih potresa u kadru, rezultatima i statusima aktera, pa je logično zaključiti da će sada u drugačijim okolnostima biti konkurentniji. Dok je Dinamo kupio niz kvalitetnih igrača za naslovne i sporedne role, Rijeka i Hajduk su se dodatno oslabili. Iako su na dva boda od lidera, iako je Rijeka zaustavila neoprezni Dinamo (remi Rujevica), a Hajduk uza sve tenzije drži korak, priča o borbi za naslov djeluje jalovo…
Gledamo li ukupnost Lige, pozitivne dojmove emitiraju prvi Varaždinci. Klub koji je transferirao više važnih igrača, osigurao proračun, igra dobro te bodovno učinkovito i u novoj verziji. Još jedan pokazatelj da kad se stvara kolektivna organizirana igra, uz dobru atmosferu i jasno definirane pripadajuće ciljeve, može se djelovati uspješno.
U tom kontekstu je solidnog učinka i Istra 1961, koja je dodatno pomladila kadar, ali je zadržavanjem trenera Tramezzanija nastavila s hrabrijom postavkom igre. Kad bi vlasnici iz Vitorije bili malo ambiciozniji te osigurali dva etablirana pojačanja za deficitarne pozicije, Zeleno-žuti bi mogli napraviti veliki iskorak. Ova sezona, barem je to sada realnost, ukazuje da će odnosi u hijerarhiji HNL-a ostati na više manje istim relacijama, uz ponešto remakea.
U tom smislu, uz predvidljivi šampionski pohod Dinama, te prisustvo u pratnji na vrhu Rijeke i Hajduka, početak sezone odaje kako vrlo značajne probleme imaju član tzv. velike četvorke Osijek (1 bod od 15) i jedan od najkonkurentnijih klubova izvan tog kruga, Lokomotiva (2 boda od 15). U oba slučaja je neugodno iznenađenje kako su klupski upravljači pripremili ovu sezonu. Poglavito se to odnosi na Osijek, koji je stvorio fantastične uvjete za rad (7 pomoćnih terena) i izgradio najmoderniji stadion, a rezultatski samo slabi. Nakon drugog prije tri godine, uslijedili su pad na treće pa četvrto mjesto, da bi sada bili deveti. Tablica nekad vara, istina je, ali to ne mijenja na uvjerljivost dojma kako u Osijeku previše lutaju, nemaju jasnu ideju selekcije, ambicije i provedbe. Uz to, jako loše komuniciraju prema svojoj javnosti, prije svega, pa su razočaranja navijača i okruženja dodatni uteg.
Lokomotiva nema taj problem jer njeno je okruženju uglavnom svedeno na aktere u klubu i par stotina kibica. To jest prednost u onim fazama kad je negativan učinak, pa nema pritiska. Lokosi su imali takvih razvodnjavanja kadra i prije, te su se znali vratiti u više zone tablice. Od drugog im mjesta (2013., 2020., oba puta uz finale Kupa) ipak bilježe trend pada (osmi, peti, sedmi, peti, sada osmi). Osnovni uzrok je stalna prodaja mladih igrača, što klub čini da bi mogao funkcionirati, ali naravno da to onda utječe na natjecanje. Problem je što je stvaranje jakih mladih talenata, za prodaju i dobar rezultat, u Hrvatskoj sve kompliciranije. Lokomotivino vraćanje veterana daje to naslutiti.
Ono što će biti zanimljivo to je sudbina dva kluba, koji su svaki na svoj način sada dvojbeni. Šibenik je povratnik u ligu, nadopunio je kadar i skupio je devet bodova, što je zapaženi doseg. Problem može biti ako se za dugu sezonu ne proširi kadar, dakako i kvalitetom ojača, budući da 36 kola iscrpljuju igrače. Poglavito one koji su igrali u nižem rangu. Bude li k tome i problema s plaćanjem, kako se sada navodi u kuloarima, onda će Šibenik teško zadržati ovaj dobar ritam.
Najveće razočaranje je Slaven Belupo. Ne možda toliko zbog aktualnog posljednjeg mjesta, budući da su doveli nekoliko iskusnijih provjerenih igrača, pa će se uz uigravanje i novog trenera podignuti u formi i učinku.
No, SB je bio klub uzor stabilnosti, organizacijske solidnosti i kao takav jedan od privlačnijih izvan četvorke najvećih klubova. Već se duže osjeća da u Koprivnici trend pada uzima maha. Je li tome razlog manji obim sponzorstva Podravke, propusti u organizaciji i kvalitetnom radu na svim poljima (uvjeti, omladinska škola, jačanje podrške okruženja…)? To najbolje znaju u SB-u, ali ako se želi zaustaviti negativan trend i krenuti opet prema gore, trebalo bi značajno resetirati način upravljanja.
Što se tiče Gorice, dojam je da se tamo osnažila letargija. Trener Vidović uspijeva izvući maksimum iz kadra kojeg ima, a koji se rasipao i na početku natjecanja, pa je pitanje hoće li ta borbenost biti dovoljan adut da se izdrži duga HNL trka. Kuloarski se čuje da i u Gorici, kao i u Rijeci, priželjkuju “dobru” prodaju kluba kako bi se onda dogodio novi iskorak…
Zapravo je financijsko pitanje ključ svih pitanja HNL aktera. Dinamo je ušao kroz rajska vrata, svi ostali su u stalnom opterećenju kako stvoriti novac kojim će “pokriti” sezonu. Netko s većom ili manjom, realnom ili sanjajućom ambicijom. U takvim okolnostima prepoznati razvojne putove, pogotovo u kvalitativnom smislu, za momčadi, igrače, način igre, djeluje ipak sporedno pitanje…
