- Ovaj je Trumpov scenarij sada potpuno ugrožen neočekivanim vojnim fijaskom u Iranu (iako ga Trump takvim ne prikazuje). Ali isto tako i neuspjehom postizanja sporazuma s Putinom oko Ukrajine i stvaranja od Rusije barem neutralnog promatrača u predstojećem odlučujućem američkom globalnom sukobu s Kinom.
- Ne bi me iznenadilo da, ako Trump ne nađe neko skoro rješenje za oba geopolitička problema tj. činjenicu da SAD sada de facto vodi skupe ratove s dvije države odjednom – neposredno s Iranom i posredno s Rusijom u Ukrajini – on završi svoj mandat i prije službenog kraja (ako duboka država procjeni da je to nužno zbog američkih nacionalnih interesa). Tada opet vjerojatno na scenu dolazi miroljubivi američki predsjednik, spreman popraviti odnose s europskim saveznicima, a raspoložen za konstruktivan dijalog s Kinom i Rusijom. Ali “igra” još nipošto nije gotova.
S odlaskom britanskog premijera Keira Starmera i skorim odlaskom Emmanuela Macrona s čelne dužnosti Francuske, uz njegovu lako moguću supstituciju u vidu domoljubne populistice i euroskeptične Marine Le Pen – mogao bi se stvoriti vakuum u vodstvu tzv. Koalicije voljnih, jednako kao i u vodstvu Europe općenito.
Naime, upravo je Macron potaknuo, a Starmer prihvatio stvaranje navedene koalicije za pomoć Ukrajini, a ona bi uskoro mogla potpuno ostati bez svojih izvornih članova, odnosno utemeljitelja.
Ako mislite da pretjerujem, upravo je ovo sukus teksta britanskog The Telegrapha koji upozorava na mogući raspad ‘“Koalicije voljnih“ nakon odlaska spomenutog francuskog (2027. g.) i britanskog dvojca (potonjeg je već službeno zamijenio Andy Burnham).
Francusko-britanski duet na odlasku pripremao je navedenu koaliciju najviše za pripremu uvođenja vojnih snaga u Ukrajinu nakon prekida vatre – i to joj je bila glavna namjera. Međutim, intenzitet postavljenog zadatka mijenjao se sukladno jačanju htijenja ili pak otpora njegovoj provedbi od strane ključnih država članica.
Britanski medij podsjeća kako Andy Burnham, “nema ozbiljnog iskustva u vanjskoj politici” i da se Macron ne može kandidirati za još jedan mandat. Dodao bih, za njega možda i bolje – jer bi, prema sadašnjoj razini svoje (ne)popularnosti vjerojatno doživio potpuni fijasko. Nije bio u stanju skoro čitav drugi mandat svoga predsjedništva osigurati i stabilnu vladu zbog snažnog potpora oporbenih snaga u parlamentu njegovoj, uglavnom unutarnjoj politici i pokrenutim ili planiranim reformama.
U međuvremenu, Marine Le Pen, koja se svojedobno zauzimala za ukidanje proturuskih sankcija, povlačenje Francuske iz NATO-a i mirovni sporazum u Ukrajini pod uvjetima Moskve, trenutačno se smatra glavnom favoritkinjom na francuskim predsjedničkim izborima iduće godine.
Tjedna analiza Zorana Metera: Kako su se Rusija i zapad razišli i zašto se nisu slušala upozorenja iskusnih futurologa
Merzova enigma
Zanimljivo je kako britanski medij imenuje njemačkog kancelara Friedricha Merza kao mogućeg novog vođu Europe, ali i ističe da i njegov položaj unutar zemlje ostaje nestabilan.
Dodao bih – i vrlo nestabilan! Naime, kako upravo piše njemački Bild, Merz mogao bi odstupiti s mjesta kancelara nakon regionalnih izbora u rujnu, na kojima vladajućem CDU-u prijeti neuspjeh.
Štoviše! Više gotovo nitko u vodstvu CDU-a ne vjeruje da će Merz ostati na dužnosti do Božića. Jedan utjecajni član stranke otvoreno je rekao za Der Spiegel kako će kancelar morati odstupiti najkasnije do 21. rujna – dan nakon izbora u Berlinu i Mecklenburgu-Vorpommernu. Razmatra se scenarij u kojem nekoliko regionalnih premijera iz CDU-a istovremeno predlaže da on napusti svoju dužnost „u interesu zemlje i stranke“.
Kao zamjenik posustalom Merzu sve se više spominje premijer Sjeverne Rajne-Vestfalije Hendrik Wüst, dok vodstvo stranke smatra kako je Merzov gubitak autoriteta nepovratan. Na nedavnom sastanku parlamentarne grupe, oko 20 članova kritiziralo ga je, a nitko se javno nije oglasio u njegovu obranu – piše Bild.
Merzova vlada ima loš rejting, dok istodobno CDU ima vrlo malo razloga za optimizam. U Saskoj-Anhaltu, AfD ima 41% podrške, prema CDU koji ima svega 24% (istraživanje MDR i Welt). U Mecklenburg-Vorpommernu, AfD ima 36%, SPD 29%, a CDU samo 9% (anketa Infratest dimap).
AfD je u nacionalnim anketama nadmašio blok CDU/CSU, 27% prema 21%, a samo je 15% Nijemaca zadovoljno Merzovim učinkom (Reuters).
Europski diplomati strahuju od pojave “vakuuma vodstva” koji bi mogao oslabiti podršku Ukrajini i promijeniti ravnotežu snaga u Europi.
Dakle, Telegraphov slabašni optimizam i vjera u Merza kao „nositelja štafete“ za Ukrajinu nakon odlaska Macrona i Stermera teško da će se ostvariti u praksi.
Sve to pak ukazuje na slabljenje zapadne kohezije kada je u pitanju nastavak ukrajinskog rata – preciznije, svekolike pomoći Kijevu „dokle god to bude trebalo“ – prema poznatoj, i ponovo iznenadno uskrsloj devizi bivšeg američkog predsjednika Joea Bidena nakon stvaranja medijskog dojma o mogućoj ukrajinskoj pobjedi u ratu zbog njenog napada dronovima u dubinu ruskog teritorija koji traju već nekoliko mjeseci.
Međutim, pritom se u pozadinu gura realnost kolika je cijena tih napada po samu Ukrajinu s obzirom kako je Moskva od kraja lipnja potpuno promijenila taktiku ratovanja i počela sa sustavnim i masovnim napadima balističkim, krstarećim i hiperzvučnim raketama i dronovima kako na Kijev, tako i diljem čitave zemlje. Ali ono, uz napade na Kijev najvažnije– počela je uništavati ukrajinske crnomorske luke, kao i luke na ušću Dunava – čime je de facto odsjekla izvoz zemlje ali i uvoz prije svega oružja napadima na trgovačke brodove. Zbog toga su veliki brodari o kontejnerski prijevoznici (poput danskog MAERSK-a) već zaustavili plovidbu prema Ukrajini, a brodove preusmjerili u rumunjsku luku Konstanta u kojoj se formirao dugi red brodova koji čekaju dozvolu za nastavak plovidbe prema ukrajinskim lukama.
Blic analiza Zorana Metera: Brodarski div Maersk obustavio poslovanje u Ukrajini zbog ruskih napada
Što je ostalo od zapadnog jedinstva?
Neovisno o gore navedenom novom momentu s francuskim i britanskim političkim vrh0m, posljednjih, ne samo mjeseci već i godinu i više dana – uočavaju se „pukotine“ u zapadnom jedinstvu po pitanju Ukrajine – što je generirano dolaskom Donalda Trumpa na vlast s početkom prošle godine. Došlo je do formiranja različitih tabora unutar struktura odlučivanja – najčešće podijeljenih po crti globalističkog liberalizma s jedne, i tradicionalnih desnih snaga s druge strane (konzervativci). Međutim, kako je to već zapravo na snazi od kraja Hladnog rata pa i duže, sigurno nije i ključni uzrok spomenutog nejedinstva.
Dugo su se različiti problemi u zapadnim gospodarstvima i politička proturječja rješavali izdavanjem novca, ali do 2025. to je doseglo gornju granicu, te bi nastavak takve politike rješavanja problema i održavanja jedinstva doveo do urušavanja financijskog sustava. Kako god bilo problem postoji i jača, ali pravoga lijeka za sada nema.
Postoje tri ključna elementa koja utječu na rastuće nejedinstvo u zapadnom političkom tkivu:
- Različiti pogledi na službenu zapadnu politiku prema ukrajinskom ratu koji sve više iscrpljuje prije svega Europu, a da mu se kraja još niti ne nazire, dok se istodobno iz Moskve odašilju jasne poruke kako Rusija ne namjerava završiti rat dok ne ostvari svoje prvotno zacrtane ciljeve (minimum su bili oni, usmeno dogovoreni između Trumpa i Putina na prošlogodišnjem sastanku na Aljasci 15. kolovoza od kojih je Washington u međuvremenu odustao, što je nedavno potvrdio državni tajnik Marco Rubio na sastanku s ruskim šefom diplomacije Sergejem Lavrovom u Manili na summitu ASEAN-a, kada je rekao da se taj dogovor tada nije svidio Kijevu (Trump je, prema ruskoj verziji, Putinu tada obećao nagovoriti Zelenskog da prihvati taj plan koje je zahtijevao i povlačenje ukrajinskih snaga iz preostalog dijela Donbasa), a da mu se danas se sviđa još i manje (u kontekstu ukrajinskim napada dronova u dubinu Rusije);
- Neslaganje oko toga kako je Ukrajina, kao supstitucija za od po Europu izgubljenu Rusiju, dovoljna za kompenzaciju nastalih šteta po europsko gospodarstvo zbog međusobnih sankcija, prije svega energetski sektor ali i investicije i trgovinu;
- Različiti pogledi na Kinu i nastavak strateškog gospodarskog partnerstva Europe s tom zemljom, pri čemu SAD od EU-a traži znatno smanjenje istog u korist jačanja suradnje među saveznicima zbog navodne opasnosti od kineskog zlonamjernog djelovanja: državnih subvencija, špijunaže, …;
- Neslaganje s Trumpovom politikom nove američke hegemonije, koja od Europe, umjesto ravnopravnog partnera, traži podređeni položaj u smislu nužnog prihvaćanja američkog vodstva u zapadnoj hemisferi tj. podređivanju američkim globalnim strategijama, što Europu potpuno lišava mogućnosti ne samo formiranja od sebe samostalnog geopolitičkog pola, već i slabljenje njene globalne konkurentnosti (visoka tehnologija, uključujući umjetnu inteligenciju, IT sektor – u svemu se tome Europa sada podređuje Americi);
- Neslaganje s Trumpovim načinom na koji je ovladao Venezuelom (to onda može primijeniti na bilo koju zemlju, uključujući i Europsku jer je presedan učinjen), ali i napadom na Iran što nije bilo u interesu Europe, niti je o tom napadu ona (saveznici unutar NATO-a) bila prethodno konzultirana i na njegovo pokretanje upozorena;
- I zadnje, ali ne manje važno – nemirenje sa stvaranjem obrambene utvrde od Europe, što znači neprekidnu i skupu militarizaciju, uz zanemarivanje ostalih gospodarskih sektora – najčešće kupnjom američkog suvremenog oružja, uz eventualno dobivanje mogućnosti pokretanja zajedničke američko-europske proizvodnje na tlu Europe za pojedine vrste tog oružja na tlu Europe (poput raketa Tomahawk), a sve to uz isključivo američki nuklearni kišobran nad Europom – kao stratešku zaštitu. Poznate su Macronove namjere da Francuska Europi osigura taj kišobran, s čim u svezi je već dogovarao konkretne poteze s odlazećim britanskim premijerom Starmerom i njemačkim kancelarom Merzom. Ali Washington to sigurno neće htjeti, na što ukazuje i njegova namjera preustroja NATO-a kroz plan NATO 3.0. o čemu smo već ranije pisali.
Blic analiza Zorana Metera: Kako EU opet siječe granu na kojoj sjedi: brutalan odgovor Kine u režimu odmah
Trumpov preustroj
Vidljivo je kako je Trump potpuno preokrenuo svoju predizbornu retoriku gdje je govorio o nužnoj američkoj prilagodbi novonastalim uvjetima u svijetu koji nezadrživo prelazi u multipolarnost. Tako je u međuvremenu, nakon što je ujesen prošle godine donio i novu američku Strategiju nacionalne sigurnosti gdje je otvoreno naglašen povratak donekle revidiranoj Monroeovoj doktrini o SAD-u kao hegemonu u zapadnoj hemisferi što je potvrdio novogodišnjim vojno-obavještajnim svrgavanjem s vlasti Nicolasa Madura u Venezueli. Međutim, osokoljen uspjehom i izostankom snažnije reakcije iz svijeta – prije svega iz Kine i Rusije kao glavnih američkih suparnika – odlučio je krenuti i dalje. Na Iran!
Dakle, ne samo zadržati dominantan utjecaj SAD-a na zapadnoj hemisferi, već krenuti u realizaciju strategije nove američke „globalne hegemonije“. Trump to čini na način da SAD uništava stari svjetski poredak eliminirajući njegove temeljne komponente: slobodnu trgovinu i poštovanje suvereniteta – s obzirom kako upravo to on smatra i glavnim razlogom koji je Kini i Rusiji omogućilo novu „renesansu“ i povratak u sam vrh globalnog utjecaja – sve više potiskujući SAD, što je bilo posebno vidljivo u vrijeme Bidenove administracije koja je na kraju doživjela pravi fijasko, a na izborima bila potučena od Trumpa.
Definitivno mislim kako je upravo ovo – povratak američke globalne hegemonije – i bila ključna zadana uloga, dodijeljena Trumpu uz pomoć američke duboke države, koja ga je prethodno digla iz političke smrti, uklonila mu s puta sve, krajnje neugodne pravosudne procese i barijere, i otvorila pristup do jučer potpuno neprijateljskim srednjostrujaškim medijima (poput CNN-a) za predstavljanje svog političkog programa nakon što mu je do tada u njih, u doslovnom smislu riječi bio zabranjen pristup.
Ovaj je Trumpov scenarij sada potpuno ugrožen neočekivanim vojnim fijaskom u Iranu (iako ga Trump takvim ne prikazuje, upravo suprotno – smatra ga pobjedom iako je pitanje koliko u to on sam još vjeruje). Ali isto tako i neuspjehom postizanja sporazuma s Putinom oko Ukrajine i stvaranja od Rusije barem neutralnog promatrača u predstojećem odlučujućem američkom globalnom sukobu s Kinom.
Tjedna analiza Zorana Metera: Na rubu ponora. Tko će napraviti prvi korak?
Prosudba
Ova igra još ni izdaleka nije završena, ali je već sada vidljivo kako ni Moskva ni Peking nemaju namjeru položiti oružje pred Trumpom. Odluka što i kako dalje sada je isključivo na Washingtonu: i po pitanju ukrajinskog rata, i po pitanju Irana.
Ne bi me iznenadilo da, ako Trump ne nađe neko skoro rješenje za oba geopolitička problema tj. činjenicu da SAD sada de facto vodi skupe ratove s dvije države odjednom – neposredno s Iranom i posredno s Rusijom, on završi svoj mandat i prije službenog kraja (ako duboka država procjeni da je to nužno zbog američkih nacionalnih interesa). Tada opet vjerojatno na scenu dolazi miroljubivi američki predsjednik, spreman popraviti odnose s europskim saveznicima, a raspoložen za konstruktivan dijalog s Kinom i Rusijom.
Tako je to zapravo uvijek na američkoj vanjskopolitičkoj sceni. Ciljevi su zadani, neprijatelji jasno definirani. Ako se ne uspije danas, možda se uspije sutra – tako je već čitavo jedno stoljeće.
Ali danas su vremena potpuno drukčija, a stvari se mijenjaju nevjerojatnom brzinom, kao i tehnologije. Ako je to za išta loše, onda svakako najprije za planiranje ne samo dugoročnih i srednjoročnih, već i kratkoročnih strategija. Prije će biti da dolazi vrijeme donošenja ad hoc rješenja. Poteza u hodu, koji se prilagođavaju potezima suparnika koji također postaju nepredvidljivi. Isto iz razloga što ni oni više nemaju vremena za nove strategije pa se i sami prilagođavaju okolnostima.
Drugim riječima, nastala je globalna luda kuća, pa nimalo ne čude u gornjem dijelu teksta navedene pukotine u jedinstvu zapadnog lagera.
Blic analiza Zorana Metera: Elite izbacile ‘nazadno’ kršćanstvo da bi EU pretvorile u ‘naprednu’ džamahiriju
Štoviše! Čini mi se da će one, kako se stvari odvijaju – biti još samo veće. Među njih sam (namjerno) zaboravio spomenuti i migrantsku problematiku koja upravo sada trese Europu. Ali to je ipak tema koja zaslužuje posebnu analizu, a ne osvrt od nekoliko rečenica.
