Ugledni splitski profesor cilja na jednu od najmoćnijih pravnih funkcija: “Mislim da imam solidne šanse, a moje reference tome svakako idu u prilog”

Postoje profesori čiji se rad ne zaustavlja na vratima predavaonice, ljudi koji svoje znanje ne čuvaju unutar debelih pravnih knjiga, nego ga nastoje povezati sa stvarnim životom, institucijama i problemima suvremenog društva. Jedan od njih je prof. dr. sc. Mirko Klarić, dugogodišnji profesor i bivši dekan Pravnog fakulteta Sveučilišta u Splitu, čija se karijera razvijala usporedno kroz znanost, nastavu, organizaciju novih studijskih programa i neprestano povezivanje pravne teorije s praksom.

Generacije splitskih studenata upoznale su ga kao profesora koji pravo ne promatra samo kao skup članaka, propisa i procedura. Njegov profesionalni put obilježila je želja da se pravna znanost razvija, da fakulteti ne ostanu zatvoreni sami u sebe te da mladi pravnici već tijekom obrazovanja razumiju kako institucije, uprava i pravni sustav funkcioniraju u stvarnom životu. Klarić je tijekom karijere obnašao i dužnost dekana Pravnog fakulteta u Splitu, sudjelovao je u pokretanju novih studijskih programa te je bio uključen u projekte kojima je cilj bio povezivanje različitih područja znanja. U akademskoj zajednici izgradio je prepoznatljivo ime, a sada želi napraviti novi i iznimno važan profesionalni korak.

Njegova želja više nije vezana isključivo uz fakultetske dvorane, znanstvene radove i obrazovanje novih generacija pravnika. Želi postati sudac Ustavnog suda Republike Hrvatske, institucije koja odlučuje o nekim od najosjetljivijih pravnih, političkih i društvenih pitanja u državi. O Klarićevoj kandidaturi već je pisala Dalmacija Danas, nakon što je javno objavio da se prijavio na ponovljeni javni poziv Hrvatskog sabora. Sada smo s njim popričali i objavljujemo veliki intervju u kojem je otvoreno govorio o tome zašto se odlučio kandidirati, kakav politički rasplet očekuje, što smatra svojim najvećim prednostima, a što mogućim teretom u postupku izbora.

Otvoreno je govorio i o nekadašnjem članstvu u HDZ-u, nedostatku klasične sudačke karijere, svojim znanstvenim i stručnim referencama te mogućnosti da, bude li izabran, nastavi predavati na Pravnom fakultetu u Splitu. Položaj ustavnog suca Klarić slikovito uspoređuje s ulogom suca na nogometnoj utakmici. U oba slučaja, kaže, arbitri moraju biti stručni, nepristrani i spremni “svirati penal” kada on postoji, bez manipulacija kojima bi se pokušalo utjecati na konačan rezultat.

Za vlastite izglede kaže da je umjereni optimist. Svjestan je da konačna odluka ne ovisi samo o njegovim profesionalnim referencama, nego i o političkoj mudrosti, pregovorima i spremnosti saborskih klubova na dogovor. Ipak, jasno poručuje kako smatra da ima solidne šanse.

Što vas je potaknulo da se prijavite na natječaj za ustavnog suca? Je li to vrhunac vaše karijere?

– Iskreno govoreći, čovjek nekada ima različite razloge zbog kojih se upušta u nešto takvog tipa, pogotovo kada je riječ o prijavi na javni poziv za takvu vrstu funkcije. Prvi motiv koji me vrlo snažno potaknuo na prijavu na poziv za suca Ustavnog suda Republike Hrvatske bila je okolnost da u znanstvenoj i stručnoj javnosti stalno postoji razmišljanje kako su dosadašnji postupci i procedure dosta problematični, da je utjecaj politike takav da zapravo kontaminira cijeli postupak te da su kandidati nakon završetka tog postupka, uvjetno rečeno, neupotrebljivi ili oštećeni u svojem znanstvenom životu ili kroz javni prostor i djelovanje, kao i da ih to poslije obeshrabruje u daljnjem javnom ili političkom angažmanu. S takvim se razmišljanjem nisam mogao složiti iz jednostavnog razloga – pozicija suca Ustavnog suda vrlo je specifična. Vi birate grupu eksperata koji će biti angažirani u takvoj instituciji, koje bira politika, a sami neposredno nemaju izborni legitimitet. Istodobno im političari daju u ruke ogromnu moć. Često odlučuju o vrlo kompleksnim, osjetljivim i teškim pitanjima koja su važna za cijelo društvo, a istodobno je riječ o grupi eksperata koji nisu političari. Njihova je pozicija u društvu vrlo specifična i mogla bi se usporediti s pozicijom sudaca na nogometnoj utakmici. Vi birate nogometne suce koji će kontrolirati tijek nogometne igre i koji će, uvjetno rečeno, svirati penal kada on postoji ili će signalizirati da se igra dalje. Kao u nogometu, tako je i u društveno-političkom životu zemlje važno da su takvi arbitri nepristrani, da su njihove odluke stručno utemeljene i da ne postoji namjera da se određenim manipulacijama utječe na konačan rezultat.

Kako komentirate trenutačno stanje oko izbora ustavnih sudaca? Mnogo je prijepora oko toga. Kakav rezultat očekujete?

– Oko izbora ustavnih sudaca uvijek postoje prijepori i to se samo nadovezuje na već rečeno. Političari u osnovi biraju ustavne suce koji interpretiraju “pravila igre” i moraju prema njima arbitrirati, među ostalim i političarima koji su ih birali. Zbog toga je cijeli proces biranja ustavnih sudaca vrlo važan za same političare. Političari imaju svoje interese i, ako ćemo objektivno sagledavati stvari, njihovi su interesi vođeni mogućnošću da ponovno budu izabrani na dužnost koju obnašaju. Moraju voditi računa o tome što misli njihova biračka baza. Kada procjenjuju izbor ustavnih sudaca, često procjenjuju na koji bi se način taj ustavni sudac u nekoj perspektivi mogao postaviti prema shvaćanjima ili idejama koje oni zastupaju. Posebno će voditi računa o tome da ti ustavni suci donose odluke koje će biti korektne. Pozicija ustavnog suca mnogima je zanimljiva i atraktivna i zbog golemog značaja koji ta pozicija ima. Zato uvijek ima mnogo kandidata, najmanje tri ili četiri za svaku poziciju. Prije dvije godine, kada se biralo deset sudaca Ustavnog suda, bilo je više od 60 kandidata. Među njima je bio velik broj kvalitetnih ljudi, od kojih su neki bili uspješni u svojem lobiranju, ali je samo malen broj na kraju izabran. Na sadašnji se natječaj ukupno prijavilo 17 kandidata. Jedna je prijava bila nevažeća, a jedan je kandidat povukao svoju prijavu pa je, prema posljednjim informacijama koje imam, ostalo 15 kandidata koji su ušli u taj širi postupak izbora. Kod ranijih postupaka postojala je određena procedura neformalnog usuglašavanja među klubovima zastupnika u Saboru pa bi se onda oni usuglasili oko neke liste kandidata koji bi mogli ići na plenum. Ti bi predloženi kandidati išli na glasovanje. S obzirom na to da je između ova dva natječaja već bio jedan natječaj koji je propao jer suci tada nisu bili izabrani te je natječaj ponovljen, ja sam se javio na taj ponovljeni natječaj. Zato se sada nitko ne usuđuje spekulirati o tome kako bi se saborski klubovi mogli usuglašavati. Moguć je čak i scenarij prema kojem će svaki saborski klub izabrati svoje favorite pa se onda možda iskristalizira nekoliko imena. Mandat ustavnog suca traje osam godina. Trenutačno imamo deset ustavnih sudaca koji djeluju, a treba popuniti još tri mjesta, s tim da na ta tri mjesta može biti izabran jedan sudac, dva suca ili sva tri suca. Mandat će im početi kada budu izabrani, što znači da bi mandat tih novih sudaca bio dvije godine dulji od mandata prethodnika, koji su izabrani 2024. godine.

Koje su vaše prednosti koje bi vam mogle koristiti u utrci za poziciju ustavnog suca, a koji su nedostaci?

– Postavili ste izvrsno pitanje jer sam jedan od kandidata kod kojih se prednosti i nedostaci mogu doslovno podijeliti u dvije kategorije. Mislim da su moja prednost moje znanstvene i stručne reference, gledajući ne samo kandidate koji su u ovom postupku izbora nego općenito kandidate koji se javljaju na ovaj tip natječaja. Kada usporedite moje znanstvene i stručne reference s ostalima, vidi se da su moje reference iznimno kvalitetne, a to je objektivan, znanstveni kriterij, bez samohvale. Kako bi rekao naš bivši rektor, prof. Šimun Anđelinović, kada je analizirao kako se ljudi hvale na javnim funkcijama: “Ja tebi vojvodo, ti meni junače!” Ali zapravo, ako isključimo te oblike samohvale i uzajamne hvale, ja imam dobre stručne reference jer sam tako godinama razvijao karijeru, što se vidi u mojem životopisu, koji je javan. To mi ide u prilog i teško bi se na neki način mogla osporiti profesionalna dimenzija moje karijere. Eventualni je negativni aspekt, i ono što mi se “izvlačilo”, činjenica da sam bio član HDZ-a i to mi se spočitava. Nisam više član HDZ-a, a to mi se spočitava kao jedan od temeljnih razloga zbog kojih ne bih trebao biti izabran.

Imate li nekakvu sudačku karijeru?

– Nemam, zato što se pravne karijere razvijaju u nekoliko pravaca. U jednom smjeru idu suci i državni odvjetnici. Odvjetnikova se sposobnost najviše vidi kroz njegovu praksu i kroz to koliko se uspijeva nametnuti svojim stručnim i profesionalnim radom. Pitanje je, naravno, i tko je medijski eksponiran, a tko je stvarno kvalitetan i jako dobro rješava pravne probleme. Imate i kategoriju ljudi koji su angažirani u upravi te rade za gradove, općine i županije, kao i za velike sustave na globalnoj razini, a to su vrlo kompleksne karijere. Još jedan segment čine karijere koje su vezane uz fakultete i znanost. Ono što mogu reći za sebe jest da sam kroz svoju karijeru, iako sam je započeo na Pravnom fakultetu u Splitu, uvijek inzistirao na tome da postoji spoj između znanosti i prakse. Ključ mi je uvijek bila ta suradnja i rad na znanstvenoj i nastavnoj komponenti. Zbog toga sam inicirao, već od početka osnivanja naših studijskih programa, kroz Bolonjski proces i slično, sve moguće pravce razvoja naših studijskih programa koji bi povezivali nastavu i znanost s radom u struci. To je vrlo kompleksan problem i do današnjega dana nije riješen u području pravne znanosti u Hrvatskoj. Nažalost, tu nemamo dovoljno dobra rješenja, ali to je već složenija priča, a vezana je i uz zakonske propise koji nam ne idu u prilog, kao i uz nespremnost nekih koji rade u pravnoj znanosti da budu intenzivnije povezani sa strukom. Možda je u pitanju i interes same struke. Ako vam nitko ne honorira to što radite s mladim pravnikom ili upravnim stručnjakom pa da na temelju toga dobivate dodatne bodove jer ste nekome mentor ili radni mentor, onda vi zapravo uopće niste zainteresirani za rad sa studentom. To vas demotivira i bavite se nečim drugim. Zanimljiva je okolnost da sam bio jedan od operativnih pokretača i suorganizatora Veleučilišta u Šibeniku te splitskog studija Medicinskog prava, koji je nastao kao spoj intenzivne suradnje između prava i medicine. To su zapravo pokazatelji da sam itekako uključen u stručna pitanja i osoba sam kojoj se poprilično teško mogu upućivati prigovori da ne vodim računa o tome kako praksa funkcionira u suvremenoj hrvatskoj pravnoj misli.

Jedan ste od pokretača Specijaliziranog Upravnog studija?

– Što se tiče Specijaliziranog studija javne uprave, mi smo prvi u Hrvatskoj pokrenuli taj tip studija. To je klasičan pokazatelj da mi je cilj ići naprijed. Moramo biti pioniri, otvarati neka nova pitanja i područja te razvijati i znanost i struku. Bez toga nema napretka. Vraćamo se na prvo pitanje, što me motiviralo na prijavu za ustavnog suca. Iako je neposredan motiv bio taj određeni negativan stav o proceduri kandidiranja za suca Ustavnog suda, jedan od dodatnih razloga, koji me uvijek motivira u životu, jest to da radim nešto novo. Pozicija ustavnog suca sigurno bi bila dodatni iskorak u mojoj karijeri i razlikovala bi se od onoga što sam dosad radio. Bila bi nadogradnja svega što sam radio.

Kako se može povezati taj dio, odnosno pozicija ustavnog suca i posao profesora na Pravnom fakultetu? Hoćete li otići s Pravnog fakulteta?

– Postoji jedna izreka koju sam čuo od svojega profesora Onesina Cvitana: “Jednom ministar, uvijek ministar.” Isto je i kada radite na Pravnom fakultetu: jednom profesor – uvijek profesor. To vas oblikuje i određuje. Uvijek sam i u prvom redu profesor. Kao takav sam formiran, to je moj poziv i moje zvanje. Teško bih mogao pobjeći od svojega zvanja. Kada netko postane ustavni sudac, to ne isključuje mogućnost daljnjeg angažmana ni rada na fakultetu. Dapače, pozicija ustavnih sudaca upravo je takva da oni, uz svoj posao, imaju pravo predavati i poučavati na fakultetima. To bi trebala biti jedina dodatna aktivnost koju bi trebali obavljati uz rad na Ustavnom sudu. Od ustavnih se sudaca očekuje da svoje znanje, iskustvo i praksu koju će steći radom na Ustavnom sudu prenose i na mlade generacije studenata. Nedvojbeno je da bih i dalje ostao angažiran na svojem fakultetu, ali u drugačijoj mjeri i na drugačiji način jer bih veći dio vremena morao posvetiti svojem radu kao ustavni sudac. Jedno ne isključuje drugo, ali uključuje dodatnu organizaciju i samodisciplinu.

Mislite li da biste mogli biti izabrani? Kakve su vaše prognoze?

– Optimist sam s obzirom na svoje mogućnosti, a i općenito mislim da bi ovaj natječaj, ako bude dovoljno političke mudrosti na svim stranama, mogao biti okončan tako da na kraju budu izabrani ustavni suci. Vjerujem da će na kraju ove procedure, koliko god ona trajala, ustavni suci biti izabrani ako bude malo više političke mudrosti i spremnosti na dogovor. Smatram da u toj priči imam solidne šanse. Mogao bih reći da sam umjereni optimist. Nas je u toj priči 15. Neovisno o mojem mišljenju o sebi i svojim referencama, drugi ljudi mogu razmišljati drugačije od mene i preferirati neke druge kandidate. Ako se to i dogodi, naravno da ću to prihvatiti i nastaviti ondje gdje sam bio i dosad, na fakultetu, te se baviti nekim drugim stvarima u životu.