Pokretanjem operacije Oluja 4. kolovoza 1995. godine, Sektor Sjever suočio se s ozbiljnim zastojima pod početnim zapovijedanjem, što je stvorilo rizik za cjelokupni plan oslobađanja Banovine i Korduna. Zbog pretrpljenih gubitaka i blokade napredovanja, predsjednik Franjo Tuđman već je 5. kolovoza ujutro osobno preusmjerio generala Petra Stipetića da preuzme zapovijedanje tim pravcem. Dolaskom ovog iskusnog stratega na teren, taktika se drastično mijenja, a Hrvatska vojska već 6. kolovoza munjevito oslobađa Petrinju, a ubrzo potom Kostajnicu i Glinu…
Istodobnim probojem hrvatskih snaga kroz Liku, 21. kordunski korpus neprijateljske vojske ostao je potpuno odsječen i stiješnjen u obruču na širem području Topuskog, zajedno s golemim arsenalom oružja i više od 35.000 civila. Bez ikakvog izlaza i mogućnosti povlačenja prema Bosni i Hercegovini, srpsko je zapovjedništvo uvidjelo bezizglednost situacije te je bilo prisiljeno zatražiti hitne pregovore o kapitulaciji.
Povijesni susret na pustoj cesti kod Gline
U utorak, 8. kolovoza 1995. godine u točno 14:00 sati, na cesti u Gornjem Viduševcu kod motela „Brijuni“, odigrao se čin koji će ostati trajno urezan u kolektivnu svijest obaju naroda.
Iz suprotnih smjerova zaustavila su se vozila, a na praznoj cesti jedan nasuprot drugome stali su nekadašnji poznanici i kolege iz bivše vojske, general Petar Stipetić i pukovnik Čedo Bulat. Bulat je stao oštro stupati, vojnički salutirao i pred upaljenim kamerama izgovorio povijesne riječi kojima priznaje poraz i predaje cijeli korpus, čestitajući Hrvatskoj vojsci na pobjedi.
Službeni zapisnici i svjedočanstva potvrđuju da je dogovorena trenutna predaja cjelokupnog teškog naoružanja, dok je sam Stipetić pokazao neviđenu ljudskost odbivši zahtjeve radikalnih krugova da se neprijatelj uništi silom. Umjesto toga, osigurao je humani koridor preko Siska i autoceste kojim su se civili i razoružani vojnici mirno povukli prema Srbiji, a svom je protivniku Bulatu, kao izraz vojničkog poštovanja, dopustio da zadrži bočni pištolj.
Vojnička veličina i nemjerljiva važnost za Hrvatsku
Važnost generala Stipetića za modernu hrvatsku državu i njezinu povijest nadilazi same vojne uspjehe jer je on bio istinsko oličenje vojničke časti, profesionalizma i humanosti.
Svojim mudrim odlukama u kritičnim trenucima spriječio je potencijalni masakr golemog broja ljudi u obruču, čime je s legitimne oslobodilačke operacije skinuo svaku sjenu i sačuvao njezin moralni dignitet. Njegovo strogo pridržavanje međunarodnog ratnog prava i Ženevskih konvencija izravno je zaštitilo ugled Republike Hrvatske u svijetu, pokazavši razliku između osvete i pravedne pobjede.
Zbog takve besprijekorne strategije i čiste biografije, Haški je sud nakon službenog razgovora u potpunosti odbacio bilo kakve sumnje protiv njega, čime je Stipetić u povijesti ostao zapamćen kao „oficir i džentlmen“ koji nikada nije dopustio politizaciju vojske.
Životni put ogulinskog dječaka koji je postao legenda
Petar Stipetić rođen je 24. listopada 1937. godine u Ogulinu u radničkoj obitelji, a zbog nemogućnosti financiranja civilnog studija upisao je Vojnu akademiju Kopnene vojske koju uspješno završava 1959. godine.
Tijekom karijere prošao je najviše vojne škole te stekao čin general-majora, no na poziv predsjednika Tuđmana u rujnu 1991. godine bez oklijevanja napušta JNA i stavlja se na raspolaganje domovini. Odmah je postavljen za zamjenika načelnika Glavnog stožera te je bio ključni kreator obrambenih linija i zapovjednik na brojnim bojištima, ostavivši neizbrisiv trag u operacijama Bljesak i Oluja.
Vrhunac njegove profesionalne karijere uslijedio je 2000. godine kada postaje načelnik Glavnog stožera Oružanih snaga RH, dužnost s koje odlazi u mirovinu dvije godine kasnije kao jedan od najodlikovanijih hrvatskih časnika.
Ova istinska legenda i narodni heroj preminuo je 14. ožujka 2018. godine u Zagrebu, ostavivši iza sebe trajno naslijeđe pobjednika koji je i u najtežem ratnom vihoru uspio sačuvati ono najvažnije – ljudsko dostojanstvo.
D.G.
