Oko američkih „sankcija iz pakla“ još je puno toga neizvjesno
- Oduvijek je jasno kako po pitanju ukrajinskog rata Zelenski samostalno ne donosi bilo kakve strateški, ili sigurnosno rizične odluke koje lako mogu prerasti u eskalaciju – poput napada u dubinu Rusije. Donosi ih isključivo uz prethodno odobrenje zapadnih saveznika, a još češće na njihovu inicijativu. Prije svega tu mislim na SAD i Veliku Britaniju (ostali su, uz dužno poštovanje prema svima, ipak drugorazredni igrači ili druga crta odlučivanja). Zato će rat trajati ne dokle to hoće Zelenski, već Trump i ključni europski igrači s njim usko povezani. Sam rat može završiti jedino na dva načina.
- Ruski analitičari pitali su na TV-u američkog kolegu bi li Washington isto to tvrdio (da će ukrajinski napadi dronovima Putina primorati na pregovore s Kijevom) da Rusija odluči pružiti odgovarajuću vojnu pomoć Iranu i počne satelitski navoditi njegove rakete i dronove po američkim ciljevima, tvrdeći pritom kako to čini jer će takva eskalacija Trumpa primorati sjesti za pregovarački stol s Teheranom oko završetka rata?
- Uskoro slijede ključne političke odluke velikih globalnih igrača koje će definirati budućnost svijeta, a onda i našu zajedničku sudbinu.
Opasni globalni geopolitički procesi – pokrenuti pod dirigentskim palicama moćnika ovoga svijeta, uvjerenih kako uvijek i u svemu mogu i moraju imati potpunu kontrolu – čini se, postupno počinju kopati jamu i ispod njih samih. Jer mnogo od toga što su željeli, i još žele postići ne ide ni dinamikom ni smjerom koje su prvotno očekivali. Mudri bi narod rekao „svaka sila za vremena“, pa tako, očito, i ova sadašnja.
Međutim, dok ta jama ne postane dovoljno duboka da uništi iskvarene, okužene elite – uvjerene u svoju neuništivost i pravo da uništavaju druge, proći će još dosta vremena. Do tada će, međutim, osim malih i slabih najviše stradavati istina, bez koje se pak neće moći doći ni do pravde ni do mira. Jer sveprisutne laži i obmane služe za sijanje nereda, dok se istine moćnici najviše plaše. Njima je puno lakše loviti u mutnom.
Treći svjetski rat je počeo, ali nam to ne žele priznati
Hrpe nevjerojatno amaterskih, polu-točnih ili potpuno netočnih tekstova, analiza, izjava obasipaju hrvatski medijski prostor više nego ikad. Skrivaju ili iskrivljuju pravu istinu o ključnim geopolitičkim problemima i krizama koje potresaju svijet. Pritom toliko ne krivim autore istih ukoliko ne razumiju procese, ne barataju nužnim činjenicama, ili ih ne znaju pravilno koristiti za potrebe analiza i sinteza (ovdje bi se onda moglo postaviti pitanje zašto se tim poslom tada i bave?) tj. nesvjesno pogrešno interpretiraju stvari.
Međutim, krivim one koji to rade iz koristoljublja, „po defaultu“ (zadano) tj. svjesno dovode ljude u zabludu – ne mareći pritom za posljedice koje se tiču svih.
Upravo od njih posljednjih tjedana slušamo basne kako je u Europi sve pod kontrolom, kako Ukrajina dobiva rat, da Rusiji prijeti duboka kriza i raspad sustava, kako na Bliskom istoku zapravo nema ništa što bi nas ovdje trebalo previše zabrinjavati a političare poticati na donošenje nužnih preventivnih poteza za ublažavanje posljedica – jer tamo se tuku neki Amerikanci, Iranci i Izraelci, sve više i neki Arapi, a pošto mi u Europi taj rat nismo željeli, za njega ne želimo snositi ni odgovornost ni posljedice onoga što se iz svega toga može izroditi (kao da će nas o tome netko pitati za dozvolu).
Tjedna analiza Zorana Metera: Ni rat ni mir – dakle rat!
Međutim, ono što se već izrodilo je ni više ni manje nego Treći svjetski rat, samo što nam to elite još ne žele priznati da ne nastane panika i da ih ljudi ne pozovu na odgovornost, jer u rat više nitko ne želi ići (osim profesionalnih vojnika koji to moraju).
Jer moćnici svijeta svjesno su pokrenuli geopolitičke tektonske poremećaje samo s ciljem stvaranja potresa, pa i onih razornih, ali nikako ne i kaosa koji znači neupravljivost procesima. Jer potresi, ruševine, bijeda i siromaštvo, kao i zamućena voda – prostori su gdje se oni najbolje snalaze i gdje najbolje love. Međutim kaos, a to je zapravo Treći svjetski rat, definitivno nisu željeli, jer u njemu onda više nema nedodirljivih zbog zadane geografije koja ih čini dalekima od glavnih poprišta. Vremena su sada potpuno drukčija, oružja suvremenija i ubojitija više nego ikad – pa nedodirljivih više nema, već samo više ili manje izloženih vatri. Ali ona svejedno jako peče.
Bit ću još precizniji. Rat, iako je počeo, u ovoj je fazi još uvijek zaustavljiv pod uvjetom da ima dovoljno mudrosti a manje tvrdoglavosti i inzistiranja isključivo na svojim, a ignoriranju tuđih prava i interesa. Ali mudrosti, nažalost, još uvijek ne vidim.
Štoviše! Ubrzano se stvaraju uvjeti za „savršenu geopolitičku oluju“ s fatalnim ishodom. Američko-izraelski rat s Iranom sve brže pali Bliski istok pokazujući neupravljivost i nepredvidljivost, dok ukrajinski rat, koji sve više prijeti požarom cijeloj Europi koja neuvjerljivo trabunja o svojoj nepokolebljivosti oko sukoba s Rusijom u tom ratu – postupno klizi prema spajanju s onim bliskoistočnom kroz pojedine poteze, poput Ukrajine prema Iranu (nedavni napad dronom na iranski trgovački brod u Kaspijskom moru što je umalo rezultiralo raketnim odgovorom Teherana na neku od ukrajinskih crnomorskih luka, o čemu je pisao i Bloomberg, ali i najnovije formiranje vojnog saveza između Turske, Saudijske Arabije i Pakistana koji mnogi pogrešno tumače da je usmjereno isključivo protiv Irana i eventualno Rusije).
Blic analiza Zorana Metera: Spora smrt ‘Koalicije voljnih’; europski bunt i Trump u problemu
Kratki presjek najvažnijih događaja koji potvrđuju tezu o WW3
Na dan pisanja ovog teksta (30. srpnja) Sjedinjene Države pokrenule su novu noćnu seriju masovnih udara na iranski teritorij: na gradove Abadan, Bushehr, gdje se nalazi nuklearna elektrana, Khorramshahr i Ahvaz, otok Qeshm, Golestan i druga područja zemlje. Izvješćuje se o brojnim civilnim žrtvama, posebno na otoku Qeshm. Dan ranije Iran je lansirao balističke rakete na američku vojnu bazu u Jordanu i napao tri tankera u Hormuškom tjesnacu. Istodobno je stigla vijest o napadima dronovima nepoznate strane na egipatski LNG terminal u američkom vlasništvu u luci Damietta, na obali Sredozemnog mora.
Također na dan pisanja ovog teksta, u blizinu poljskog grada Lublina navodno je detonirala ruska balistička raketa Kh-101. Premijer Donald Tusk izjavio je slijedeće: „Tijekom masovnih ruskih napada na Ukrajinu, povrijeđen je poljski zračni prostor. Imamo ozbiljan incident. Srećom, nema izvješća o žrtvama. Početna izvješća jasno pokazuju da su nadležne službe, poglavito vojska i naši piloti, djelovali vrlo brzo i učinkovito… Sve ukazuje na to da imamo posla s ruskom balističkom raketom Kh-101, ali nećemo prejudicirati rezultate detaljne istrage,“ Istovremeno je rekao kako smatra da Poljska nije bila meta napada.
Istodobno, dok Ukrajina nastavlja po Rusiju bolne i neugodne napade dronovima duboko u njen teritorij, sada već puno više umjesto rafinerija na objekte široke namjene tj. logističke trgovačke centre koje je teže obnavljati od oštećenih rafinerija, Rusija neočekivano devastira ukrajinske crnomorske luke u Odesi, Černomorsku i Milkolaivu, kao i Izmail na ušću Dunava. Pritom po prvi put pod početka invazije napada i sve trgovačke brodove koji žele uploviti ili isploviti iz tih luka neovisno pod čijim zastavama plove, de facto uvodeći pomorsku blokadu zemlje. To je već rezultiralo gotovo potpunom obustavom izvoza ukrajinskih poljoprivrednih proizvoda i ruda, ali i uvelike otežalo uvoz oružja u zemlju. Moskva napade opravdava upravo potonjom činjenicom, ali i ne samo njom.
Prema riječima veleposlanika ruskog Ministarstva vanjskih poslova Rodiona Miroshnika, Ukrajina koristi morsku rutu kao kanal za dostavu oružja 24 sata dnevno, 7 dana u tjednu. Tijekom protekle tri godine, otprilike 8000 brodova s vojnim teretom prošlo je kroz luke u Odesi,
Rusko Ministarstvo obrane opetovano naglašava kako vojska cilja infrastrukturu kako bi smanjila ukrajinski vojni i ekonomski potencijal.
Analiza onoga što slijedi
Jedna od zvučnijih vijesti prošloga tjedna bila su dva istodobna Trumpova sastanka u Bijeloj kući: s izraelskim premijerom Benjaminom Netanyahuom i ukrajinskim čelnikom Volodimirom Zelenskim. Obojica miljenici jastrebova unutar Republikanske stranke.
Ono što je Zelenski tražio bilo je Trumpovo konačno odbacivanje mirovnih uvjeta koje je prije cca godinu dana na Aljasci dogovorio s ruskim čelnikom Vladimirom Putinom (prije svega povlačenje ukrajinskih snaga iz dijelova Donbasa pod njihovom kontrolom) i pristanak na ukrajinske uvjete, veće isporuke oružja, prije svega sustava PRO Patriot, kao i usvajanje „sankcija iz pakla“ protiv Rusije. Zelenski je za američki medij Axios rekao kako je od Trumpa zatražio 300 raketa za sustave Patritot kako bi Ukrajina preživjela zimu uslijed očekivanih masovnih ruskih zračnih napada na energetsku infrastrukturu zemlje, pri čemu treba podsjetiti kako masovni ruski napadi intenzivno i sustavno traju još od 25. lipnja.
Važno je reći kako se prije sastanka stvorila medijska slika kako je Trump promijenio svoje mišljenje o ratu, kako smatra da ga Ukrajina može dobiti, i da on može slomiti Putina uvođenjem navedenih sankcija.
Netanyahu je, naravno, tražio još jaču američku vojnu kampanju protiv Irana, ali ćemo tu temu ipak prolongirati za neki drugi put. Jer ukrajinski rat je za Europu kudikamo važniji, a on je i taj koji će u mnogomu odrediti geopolitičku sliku svijeta kada jednom završi.
Pomažu prijatelju u nevolji: Rusija Iranu isporučila nadograđene dronove za napade na američke ciljeve
Mršavi urod Zelenskog usprkos snažnoj medijskoj pompi
Sama činjenica kako su nakon sastanka u Washingtonu izostali bilo kakvi komentari njegovih protagonoista, osim šturih priopćenja tipa onog od strane Zelenskog koji je sastanak nazvao „produktivnim“, i Trumpovog: „Sastanak je bio vrlo dobar.“ Sličnu šturu izjavu dala je i glasnogovornica Bijele kuće Karoline Leavitt iako se od nje ipak očekivalo nešto više i konkretnije.
Na kraju je ispalo kako je američki Senat pred Zelenskim izglasao preliminarno usvajanje prijedloga zakona o „sankcijama iz pakla“ protiv Rusije i Irana (preciznije, sekundarne sankcije protiv zemalja koje kupuju velike količine ruske nafte i plina – prije svega Kine i Indije, uvođenjem 100%-tnih carina na izvoz njihovih proizvoda u SAD), koje su sinoć u Senatu i usvojene. Ali i oko tih sankcija još je štošta neizvjesno, uključujući i njihov učinak (ako ga uopće bude), a ono što je pak posve sigurno je to da one neće biti usvojene do sredine rujna. Jer riječ je o vrlo rizičnom instrumentu, o čemu sam više pisao u prijašnjoj analizi. On prijeti opasnim posljedicama po SAD u slučaju neočekivanih odgovora Pekinga i New Delhija kojih se primarno i tiče (zato se, iako se primjenjuju protiv Rusije, i zovu sekundarne). Zapravo može dovesti i do još jačih veza Rusije i Kine, oštrog slabljenja uloge dolara u međunarodnim transakcijama, ali i moguće izravne eskalacije između Rusije i Sjedinjenih Država u slučaju da se Rusiju ipak uspije izolirati od svjetske trgovine energentima.
Što se pak tiče Patriota Zelenski je dobio čistu odbijenicu iako to na taj način nije bilo predstavljeno. Tako američka tvrtka Boeing ne želi dati Ukrajini licencu za proizvodnju glava za samonavođenje za rakete presretače za protuzračni sustav Patriot, što trenutačno onemogućuje proizvodnju tih raketa u ukrajinskim pogonima (info: Die Welt, Christoph Wanner).
Kako je Zelenski rekao za Axios, čak i ako se dobiju dozvole, pokretanje proizvodnje velikih količina projektila zahtijevalo bi jednu do pet godina. Naglasio je kako takav vremenski okvir nije u skladu s potrebama Ukrajine.
„Trebali smo Patriote jučer“, rekao je, dodajući kako Rusija koristi 30 do 40 balističkih raketa tijekom velikih napada, a mjesečno se događa tri do pet takvih udara.
Malo koga će utješiti riječi Zelenskog da je „Trump obećao pokušati pomoći“, ali je pritom jasno dao do znanja kako će to biti teško zbog potrebe za korištenjem presretača u ratu s Iranom.
Istodobno je javljeno kako bi Trumpovi izaslanici Stephen Witkoff i Jared Kushner uskoro trebali otići u Kijev i Moskvu. Ali oni tamo „odlaze“ već od proljeća, samo nikako da stignu. Teško da će i sada – barem što se Moskve tiče. Naime, Putin i Sergej Lavrov – ljuti nakon nedavnog službenog odbacivanja dogovora iz Anchoregea od strane državnog tajnika Marca Rubio na sastanku s Lavrovom u Manili pod obrazloženjem kako nije bio prihvatljiv Ukrajini a sada je to još i manje – jasno su dali do znanja kako nikakvih novih prijedloga koji bi išli ispod onih postignutih na Aljasci Moskvu ne zanimaju. Štoviše! Ruska vojska sada čak i ono što je u međuvremenu i novo osvojila i što u budućnosti osvoji u graničnim ukrajinskim regijama koje nije službeno anektirala (Sumi, Harkov i Dnjepropetrovsk) ne namjerava vratiti Ukrajini već će joj služiti kao „tampon zone“ – službeno govori Moskva.
Iza fasade sretnog lica UvdL: Kaotični pregovori o sankcijama otkrivaju pukotine u frontu prema Rusiji
Trump nema mogućnosti za razbacivanje oružjem
Problem po Ukrajinu (ali i Izrael) svodi se na jednu važnu činjenicu: Trump joj jednostavno ne može dati ono što želi jer za to nema resursa. To se najbolje vidi kroz nemogućnost vojnog slamanja Irana usprkos goleme potrošnje ubojitih raketa i streljiva što je opasno ispraznilo američka vojna skladišta u uvjetima planirane kulminacije strateškog obračuna s Kinom. Prije svega preko američkih proxyja, s tim da američki obračun s Rusijom preko Ukrajine traje već petu godinu i gdje je SAD potrošio golema vojna sredstva u doba administracije Joea Bidena (sada ih istina plaća Europa odnosno NATO i onda ih isporučuje Kijevu ali svejedno se zalihe iscrpljuju), a bez da se Rusiju uspjelo slomiti i baciti na koljena.
Postoji još jedan veliki problem zašto SAD ne može brzo obnoviti ispražnjena skladišta oružja: ogromni proračunski deficit i isto takav nacionalni dug kojeg je rat u Iranu samo pogoršao. Taj je rat do sada navodno koštao oko 130 milijardi dolara, a bez da je uopće i korištena kopnena vojna operacija koja bi njegovu cijenu sigurno podigla višestruko.
Sve se to odvija u uvjetima povišenih cijena nafte i opasnog pražnjenja američkih strateških naftnih rezervi koje Trump koristi za sprječavanje nekontroliranog rasta cijena goriva u SAD-u koje bi dovele do velike inflacije, a što bi bilo definitivno pogubno po republikance na jesenskim predizborima za Kongres 4. studenog.
Sve je otišlo nizbrdo: pitanje je koliko je Trumpu stalo do Ukrajine zbog prijetnje rasta eskalacije s Rusijom
Već sam ranije pisao o logičnim Trumpovim planovima nakon dolaska na vlast (naravno, logičnim iz američke perspektive), pri čemu sam siguran da ga je upravo u tu svrhu „duboka država“ prethodno i rehabilitirala tj. omogućila mu kandidaturu za drugi mandat. Tim je planovima trebao omekšati i na kraju slomiti i američke partnere i protivnike – prijetnjama visokim carinama, kao i sankcijama – gotovo do razine pokretanja trgovinskih ratova. Paralelno je nastojao postići kompromis s Rusijom oko Ukrajine i od Putina dobiti barem neutralnost u sukobu SAD-a s Kinom, povećavao agresivnost retorike prema europskim saveznicima, prebacio na njih troškove financiranja i naoružavanja Ukrajine i počeo im prijetiti otimanjem teritorija (Grenland), da bi na kraju „oteo“ Venezuelu i na krilima svega toga pobjedonosno krenuo na Iran.
U međuvremenu je, što zbog otpora Kine, pa i Indije, a bojažljivo i EU-a, a što zbog odluka Vrhovnog suda o ništavnosti njegovih carina – otupila oštrica Trumpovih prijetnji radi postizanja po SAD povoljnijih bilateralnih trgovinskih sporazuma. A nakon kraha „brze i pobjedonosne“ vojne kampanje protiv Irana, kako se to prvotno zamislilo – kola su potpuno krenula nizbrdo. Trump je izgubio veliki dio svog ugleda u svijetu građenog na imidžu strašnog, odlučnog i nepredvidljivog vođe – spremnog na sve za osiguranje američkih interesa.
Sada se zbog toga našao blokiran u bliskoistočnom dubokom pijesku, nimalo ugodnijem od Putinovog blata u Ukrajini, bez ikakve jasne strategije kako iz njega izići a da i on i SAD na kraju ne izgledaju poraženo. Iz toga i proizlaze učestale izmjene Trumpovih fraza o pobjedi nad Iranom i o mirovnim pregovorima s Teheranom koji će omogućiti predivan sporazum po obje strane i tako stalno u krug. Koliko je samo puta Trump već „pobijedio Iran“ od početka rata krajem veljače bilo bi zanimljivo istražiti.
Trump je zapravo uvučen u spomenutu „savršenu oluju“ od strane vlastitih jastrebova (nisu mu dozvolili sporazum s Putinom o Ukrajini, i gurnuli su ga u avanturu s Iranom). Zato se SAD sada nalazi suočen s dva nedovršena rata od kojih je u jednom neposredni sudionik, a u drugom skoro neposredni – što je i opasno i skupo! Kako je prošloga tjedna „toplu vodu“ otkrio Financial Times, SAD od početka omogućava napade Ukrajine duboko na ruski teritorij, što uključuje i ove najnovije napade na velike trgovačke logističke centre.
Trump je dao Ukrajini sve što je mogao. Njegove uvjete usuglašene s Putinom na Aljasci odbacili su i Kijev i Europa kao poziv na kapitulaciju (iako to objektivno ni približno ne bi bilo tako, a i lako bi se moglo informacijskim potezima potpuno drukčije prikazati s obzirom na prvotne ciljeve Moskve koji se sigurno nisu zadržavali na ovladavanju Donbasom i djelomično dvjema susjednim regijama (Zaporožje i Herson), ali sada je suvišno o tome govoriti).
Tjedna analiza Zorana Metera: Na rubu ponora. Tko će napraviti prvi korak?
Kriza s gorivom, umjesto u Rusiju, stigla u Ukrajinu
U međuvremenu, umjesto da u Rusiji dođe do kaosa zbog učestalih ukrajinskih udara dronovima na njene rafinerije, čije su slike tjednima pa i mjesecima obilazile svijet, stanje s opskrbom goriva u toj se zemlji gotovo se u potpunosti normaliziralo. Međutim, pogoršalo se u Ukrajini. U njoj je došlo do velikog skoka cijena benzina, a što je još i gore – prijete njegove nestašice. I to ne samo zbog ruskih udara po energetskim objektima i uvoznim lukama, već i zbog činjenice da Ukrajina gorivo uvozi iz Europe. A Europa je zbog rastućeg sukoba na Bliskom istoku ostala bez tamošnjih isporuka benzina, dok joj dizel iz Rusije već odavno ne pristiže zbog vlastitih uvedenih proturuskih sankcija, a i plina joj fali pa ga opet rekordno povlači– iz Rusije.
Time čitava ova priča sve više poprima tragikomični karakter. Svojevrsna luda kuća, kojoj se na dan pisanja ovoga teksta priključila i Kina. Naime, kako piše ruski medij RIA Novosti, od 15. kolovoza Kina će jednom tjedno slati konvoje trgovačkih brodova preko ruskog Sjevernog morskog puta u Europu. Plovidba će trajati svega 18 dana. Za usporedbu, put od Dalekog istoka preko Indijskog oceana i Crvenog mora do Europe traje 30 do 35 dana, a kada bi Crveno more bilo zatvoreno (što je skoro pa slučaj zbog eskalacije između Saudijske Arabije i proiranskih jemenskih hutista kojI nadziru tjesnac Bab – el – Mandeb) put oko zapadne Afrike bio bi daleko duži. Što bi ovo potonje značilo za Europu i njenu trgovinu, cijene i ionako izgubljenu konkurentnost nije potrebno ni govoriti.
Kad smo već kod Europe, ona je u kudikamo većim strateškim problemima od SAD-a. Njena znanost ustupa mjesto američkoj, Europa nema vlastitu umjetnu inteligenciju a time i vlastite tehnološke blagodati koje ona donosi, nema svoje društvene mreže ni aplikacije za razmjenu poruka. Sve je to američko. Nema ni približno dovoljno svog suvremenog oružja, kao ni svoje energije čije su cijene znatno više od američkih odakle joj sada stiže i glavnina ukapljenog plina, a kako stvari stoje uskoro i nafte – naravno, po puno većim cijenama. S Kinom se ne može natjecati u proizvodnji, ali zato je Europa u nečemu ipak uvjerljivo prva: u financiranju ukrajinskog proračuna i naoružanju ukrajinske vojske.
U takvim uvjetima, očekivala bi se čvrsta i iskrena želja europskih elita za pokretanjem ozbiljnih mirovnih pregovora s Rusijom za završetak rata. Međutim, događa se sve suprotno: politički i medijski se gura priča o nužnosti svekolikog pomaganja Ukrajini jer ona sada ima priliku pobijediti u ratu, govori se o nadolazeća tri ključna mjeseca za Ukrajinu tijekom kojih se mora maksimalno povećati pomoć Kijevu (riječi poljskog Donalda Tuska od 30. srpnja), uvode se nove sankcije Rusiji, a sve se to skupa uporno objašnjava egzistencijalnom prijetnjom koju predstavlja Rusija – pa je onda kao jeftinije pomagati Ukrajini nego sutra samima ratovati s Rusima.
Međutim, ako se gospodarsko stanje u Europi nastavi pogoršavati, teško će biti u još dugo održavati sadašnju razinu pomoći, a kamoli ju povećavati.
Tjedna analiza Zorana Metera: Mračna sila zavladala Europom! Zašto ovo ne može dobro završiti
Prosudba
Oduvijek je jasno kako po pitanju ukrajinskog rata Zelenski samostalno ne donosi bilo kakve strateški važne, ili sigurnosno rizične odluke koje lako mogu prerasti u eskalaciju – poput napada u dubinu Rusije. Donosi ih isključivo uz prethodno odobrenje zapadnih saveznika, a još češće na njihovu inicijativu. Prije svega tu mislim na SAD i Veliku Britaniju (ostali na zapadu su, uz dužno poštovanje prema svima, ipak drugorazredni igrači ili druga crta odlučivanja).
Zato će rat trajati ne dokle to hoće Zelenski, već Trump i ključni europski igrači s njim usko povezani. Rat može završiti jedino ili sporazumom s Moskvom, ili pobjedom odnosno porazom jedne od zaraćenih strana. Tu previše prostora za mudrovanje nema. Na kraju će sve ovisiti o odlukama Washingtona i Moskve, prije svega o njihovom dogovoru ide li se prema završetku rata, ili u međusobni sukob do kraja – pa „kom opanci, kom obojci“. Srednji put ne postoji.
Prije nekoliko dana izvjesni ruski analitičari, bliski Kremlju, postavili su videovezom pitanje jednom američkom kolegi nakon što je ovaj opravdavao Trumpove riječi potpore ukrajinskim napadima dronovima u dubinu Rusije (Trumpo je to rekao na medijskoj konferenciji sa Zelenskim na nedavnom summitu NATO-a u Ankari). Tada je Trump te napade okarakterizirao kao eskalaciju koja može dovesti do Putinovog pristanka na pregovore jer slabe njegovu ekonomiju. Pitali su američkog analitičara bi li Washington isto to tvrdio da Rusija odluči pružiti odgovarajuću vojnu pomoć Iranu i počne satelitski navoditi njegove rakete i dronove po američkim ciljevima na Bliskom istoku, tvrdeći pritom kako to čini jer će takva eskalacija Trumpa primorati sjesti za pregovarački stol s Teheranom oko završetka rata? Neposredni odgovor vidno iznenađenog američkog kolege, naravno, nisu dobili.
Sve u analizi navedeno ukazuje na krajnje opasnu situaciju koja se nadvila nad svijet, ali i na vjerojatne skore ključne odluke koje će definirati njegovu i našu zajedničku sudbinu.
Kao što sam gore u tekstu već naglasio, vremena za pritisnuti kočnicu još ima, ali isključivo pod uvjetom da za to postoji dobra volja od strane svih ključnih igrača.
Blic analiza Zorana Metera: Ruska pomorska blokada guši Ukrajinu brže od balističkih raketa nad Kijevom
Međutim, dovoljno je da samo jedan od njih takve volje nema pa da se „savršena geopolitička oluja“ i konačno transformira u sveopću katastrofu nakon koje više nema mogućnosti za popravni ispit.
