U analizi naš stručni suradnik, spec. pol. Bruno Rukavina, objašnjava srpsko-ukrajinske odnose kroz realizam kao teoriju međunarodnih odnosa, što je tema – vrlo zanimljiva u kontekstu prošlotjednog prvog posjeta ukrajinskog čelnika Volodimira Zelenskog Beogradu.
- Ključan je izazov pad „hrvatske desnice“ pod utjecaj liberalizma kao teorije međunarodnih odnosa na razumijevanje međunarodne politike. Zato mnogobrojni „desni“ političari, aktivisti, stručnjaci i javne osobe ne zvuče autentično i realistično (konzervativno) na razini međunarodnih odnosa, nego kao glasnogovornici Ursule von der Leyen i Kaye Kallas.
Realizam kao teorijski okvir
Realiste ili zagovornike realizma kao istraživačkog okvira (ili teorije ili škole) međunarodnih odnosa karakterizira nekoliko glavnih početnih argumenata.
Prvo, međunarodni sustav obilježava anarhija, odnosno odsutnost više sile ili centralnog autoriteta iznad suverenih država (eng. sovereign states) koji bi mogao jamčiti red, provoditi pravila ili zaštititi slabije aktere od jačih.
Drugo, države se smatraju primarnim i racionalnijim akterima međunarodnih odnosa. Iako (neo)realisti priznaju postojanje nedržavnih aktera (međunarodnih organizacija, multinacionalnih kompanija, nevladinih udruga), njima se pripisuje sekundarna uloga u odnosu na državu kao unitarnog i racionalnog aktera koji djeluje u skladu s vlastitim nacionalnim interesom.
Treće, u uvjetima anarhije države su prisiljene na samopomoć (eng. self-help), jer ne postoji viša instanca kojoj bi se mogle obratiti za zaštitu. Iz toga proizlazi i središnja uloga sile/moći, prvenstveno vojne, kao krajnjeg jamca opstanka i sigurnosti.
Četvrto, sigurnost i opstanak (end. survival) predstavljaju temeljni i najviši interes svake države, dok se svi ostali ciljevi, gospodarski, ideološki ili normativni, podređuju tom primarnom imperativu.
Peto, moć se promatra kao ključna analitička kategorija za razumijevanje međunarodnih odnosa, bilo u smislu raspodjele materijalnih kapaciteta (vojnih, gospodarskih, demografskih) bilo u smislu ravnoteže moći kao mehanizma koji sprječava dominaciju jedne sile nad međunarodnim sustavom (moći).
Šesto, realisti su skeptični prema mogućnosti trajne suradnje među državama te prema učinkovitosti međunarodnih institucija, normi i prava, smatrajući kako oni u konačnici ovise o interesima moćnijih država i da ne mogu nadomjestiti logiku samopomoći.
Sedmo, prisutna je izražena distinkcija između unutarnje politike, u kojoj mogu vrijediti (moralna i) pravna načela, nasuprot međunarodne politike, koja se vodi poglavito logikom interesa i moći, što pojedini autori nazivaju i etičkim relativizmom ili raison d’état pristupom. Ona proizlazi iz realnog gledišta na hijerarhiju koja se uspostavlja unutar države s državnim institucijama koji imaju monopol nad legitimnom silom, nasuprot anarhije u međunarodnim odnosima, gdje nema nikakvih institucija koje mogu prisiliti državu da se ponaša na određen način. U međunarodnim odnosima nema te više suverene instance od države te se države mogu samo dobrovoljno podvrgnuti međunarodnom pravu, što radi većina malih ili jednostavno govoreći slabih država koje nemaju resursa i snage oduprijeti se vanjskim međunarodnim pritiscima (Jović, 2013).
Ako ovaj teorijski okvir (ili kako bi realisti rekli svakodnevnu političku praksu jer realisti ne teže nekom idealnom normativnom svijetu, poput liberala, nego ga gledaju realno kakav on jest) (Jović, 2014), primijenimo na ukrajinsko-srpske odnose, dolazi se do vrlo zanimljivih uvida i zaključaka.
Kosovo ljuto na Zelenskog: Ogromna ukrajinska zastava uklonjena iz središta Prištine
Srbija i Ukrajina – „braća“ po nacionalnim interesima
Primjena realističkog okvira na ukrajinsko-srpske odnose otkriva različite slojeve konstruktivističkih obmana (ili samo-obmana) posredstvom retorike, narativa, ideoloških bliskosti, panslavenskih i pravoslavnih identitetskih pričica, odnosno društvenih konstrukcija. Kad bi te konstruktivističke i identitetske priče držale vodu (Jović, 2016), ne bi se vodio trenutačan rusko-ukrajinski sukob između dva naroda s izuzetno velikim identitetskim, povijesnim, narativnim i kulturnim sličnostima. Dakle, interesi su oni koji su doveli do međudržavnog rusko-ukrajinskog sukoba (2022.-danas), bili nam oni poznati ili nepoznati. Ono što je do sad znanstveno utvrđeno je ukrajinski interes da vojnim putem oslobodi istočnu Ukrajinu sredinom veljače 2022. godine, što je matematički dokazano iz dnevnih izvještaja Posebne promatračke misije Organizacije za europsku sigurnost i suradnju koja je bila aktivna u Ukrajini od 2014. godine. U tim izvještajima uočava se jasno povećanje intenziteta sukoba u istočnoj Ukrajini u travnju i studenom 2021. godine te sredinom veljače 2022. godine na što je Rusija konstantno reagirala. Tako je i pokrenuta specijalna vojna operacija po ruskom narativu ili agresija/invazija po Zapadnom narativu zbog obrane nacionalnih interesa Rusije u Ukrajini (nakon što se uvidjelo kako Kijev ne namjerava implementirati Sporazum iz Minska jer je protivan nacionalnim interesima Ukrajine budući da bi implementacija Sporazuma onemogućila ukrajinsko članstvo u NATO savezu, potencijalno i u EU, iako Rusija nije iznosila toliko kritika za širenje EU, koliko NATO saveza) (Rukavina, 2024: 66-72). Dakle normativne i identitetske kategorije imaju ograničen utjecaj nasuprot djelovanju sukladno nacionalnim interesima političkih elita. Odnose Kijeva i Beograda nužno je promatrati u tom realističkom (interesnom) aspektu.
Riječ je o vrlo jasnom zajedničkom nacionalnom interesu Ukrajine i Srbije, a to je borba za teritorijalnu cjelovitost. Kako je Ukrajini vitalni nacionalni interes održati teritorijalnu cjelovitost u granicama koje uključuju istočnu Ukrajinu i poluotok Krim, tako je i Srbiji vitalni nacionalni interes održati Kosovo i Metohiju, koje su središte (konstruiranog) srpskog nacionalnog identiteta (svi su nacionalni identiteti konstruirani jer se ne nalaze u našim genima, nego umovima i riječ je o zamišljenim nacionalnim zajednicama kako je pisao Benedict Anderson). Međutim, Kosovo i Metohija predstavljaju i važno geopolitičko, geostrateško i geoekonomsko područje bogato rudama što je izuzetno važno za Srbiju, uz, naravno, sva identitetska, povijesna, narativna i ostala pitanja iz konstruktivističke teorije međunarodnih odnosa. Ukratko, ono što su za Ukrajinu Donbas i Krim, za Srbiju su Kosovo i Metohija.
Upravo to objašnjava zašto Srbija, usprkos službenoj vojnoj neutralnosti i kulturno-identitetskim (konstruiranim) vezama s Rusijom, istodobno održava opsežan izvoz različitog naoružanja prema Ukrajini putem posrednika, poglavito članica NATO saveza. Prema različitim izvještajima zapadnih medija, Ukrajina je od 2022. do sredine 2025. od srpskih proizvođača oružja putem trećih zemalja primila samo streljivo vrijedno više od 800 milijuna eura. Međutim, također je riječ o višemilijunskim iznosima humanitarne i financijske pomoći što je potvrdio i sam srpski predsjednik kad je javno izjavio: „Pitajte ukrajinskog predsjednika Volodimira Zelenskog tko je od balkanskih zemalja najviše pomogao Ukrajini u financijskoj i humanitarnoj pomoći. Odgovor bi vas možda iznenadio“ (Radar Armenia, 2025) (Cicero, 2025). Malo koga bi od realista iznenadio odgovor da je Srbija najviše pomogla i pomaže Ukrajinu u jugoistočnoj Europi.Uz Srbiju, Bugarska također odskače u znatnoj vojnoj i humanitarnoj pomoći Ukrajini, a istovremeno se stereotipno navodni kao bliska suradnica s Rusijom. „Ukupna pomoć Bugarske Ukrajini iznosila je oko 1,28 milijardi eura“ (The Sofia Globe Staff, 2026). Uviđa se zanimljivo političko djelovanje: što države s jedne strane konstruiraju „bratske“ odnose s Rusijom, s druge otvoreno (vojno i humanitarno) podržavaju Ukrajinu.
Ruske sigurnosne institucije su javno okarakterizirale navedeno srpsko djelovanje kao izdaju (Служба внешней разведки Российской Федерации, 2025) (Похиляк, 2025), ali Rusiju navedeno ne treba čuditi s obzirom na duboke i bliske odnose Srbije s Francuskom i Velikom Britanijom, predvodnicama Koalicije voljnih. Ovakvo srpsko ponašanje možda je teško objasniti ideološkom, identitetskom civilizacijskom (samo-obmanjujućom konstruiranom) pripadnošću, iako bi se moglo napisati nekoliko znanstvenih radova o velikim razlikama između Srba i Rusa te prikrivenoj, ali postojanoj, rusofobiji u Srbiji koja je naročito prisutna u posljednjih nekoliko godina, od kad je došao veliki migracijski val iz Rusije u Srbiju, 2022. godine, te mnogobrojnim izazovima, aferama, nesuglasicama i incidentima u povijesti srpsko-ruskih odnosa. Međutim, pro-ukrajinski stav Srbije je savršeno razumljiv i logičan kroz realističku prizmu, jer Srbija, usprkos energetskoj ovisnosti o Rusiji (koja također sve više slabi nakon situacije oko NIS), teži članstvu u EU-u (isto kao i Ukrajina) i iskorištava vlastitu vojnu-obrambenu industriju za gospodarsku dobit pomažući ukrajinskim nacionalnim interesima koji su isti kao srpski: teritorijalna cjelovitost. Upravo iz ovih razloga Ukrajina nije priznala neovisnost Kosova, a Srbija priznaje ukrajinsku jurisdikciju nad Krimom i Donbasom. Ako međunarodna zajednica omogući teritorijalnu cjelovitost i integritet Ukrajine, u budućnosti će se možda omogućiti i teritorijalni integritet Srbije. Potencijalna pobjeda Ukrajine u ovom sukobu i povratak izgubljenih teritorija, sukladna je nacionalnim interesima Srbije i otvara mogućnost povratka Kosova i Metohije pod Beograd. Pitanje je što bi toliko u međunarodnim odnosima moglo osnažiti Srbiju kao što bi to hipotetska pobjeda Ukrajine.
Zato su Srbija i Ukrajina „braća“ po interesima, a navedeno je najsnažnija „bratska veza“, jer države u realitetu nemaju prijatelje, braću, partnere, rođake ni ljubavnike. Imaju samo nacionalne interese i uvijek će surađivati s onima koji dijele njihove interese ili im pak pomažu u ostvarivanju svojih nacionalnih interesa.
U srpskom slučaju, glavnu pomoć i osiguranje srpske teritorijalne cjelovitosti, barem onu de jura, ako već ne de facto, paradoksalno održava upravo Rusija svojim vetom u Vijeću sigurnosti UN-a.
Skandal nakon pitanja njemačkog novinara Zelenskom i Vučiću što EU može učiniti da ‘pomogne ubiti više Rusa’
Kognitivne realističke/konzervativne slabosti „hrvatske desnice“
Realistički pogled suprotan je mišljenju jednog dijela „hrvatske desnice“ koja vodi dušobrižničku i u mnogočemu pogrešnu kampanju kako pobjeda Rusije u Ukrajini osnažuje Srbiju u jugoistočnoj Europi. Ključan je izazov pad „hrvatske desnice“ pod utjecaj liberalizma kao teorije međunarodnih odnosa na razumijevanje međunarodne politike. Zato mnogobrojni „desni“ političari, aktivisti, stručnjaci i javne osobe ne zvuče autentično i realistično (konzervativno) na razini međunarodnih odnosa, nego kao glasnogovornici Ursule von der Leyen i Kaye Kallas, koji su možda mnogo toga, ali ne i konzervativna struja EU.
Takva „hrvatska desnica“(pod kojom se misli na demokršćanske, konzervativne, nacionalno osviještene i suverenističke političke opcije) hipotetski je podijeljena na dvije grupacije: prva je EUfobna (ili euro-skeptična), druga je rusofobna (poglavito jer su potpali pod utjecaj srpske propagande o „bratskim“ srpsko-ruskim odnosima, a razlog tom potpadanju leži u nepostojanju hrvatskih srbologa, odnosno Hrvata koji bi na sustavan znanstveni, po mogućnosti i terenski rad, proučavali i istraživali srpsku prisutnost u jugoistočnoj Europi i svijetu).
Jedan dio „hrvatske desnice“ vidi Rusiju kao državu s pomoću koje se može oslabiti/smanjiti negativan progresivno-liberalan utjecaj Bruxellesa sa svojim woke destruktivnim agendama pogubnim za duh i duše pojedinaca, budući da su službene javne politike ruske vlade izuzetno konzervativne (primjerice, otvorene kampanje za obitelj kao zajednice muškarca i žene te promoviranje života nasuprot pobačaja, koji je još uvijek legalan po ruskom zakonodavstvu, ali novi ruski zakonski okviri zabranjuju nagovaranje trudnica na pobačaj te postoji otvoren pritisak na privatne klinike da dobrovoljno prestanu s pobačajima) (The Moscow Times, 2025). (Slično kao što je Otac domovine, Ante Starčević, spas od Beča vidio u Moskvi, tako i dio današnje „hrvatske desnice“ spas od Bruxellesa također vidi u Moskvi). Ako EU želi oslabiti utjecaj Rusije unutar europskog demosa, svakako bi trebala odbaciti dio woke liberalne agende i vratiti se europskim demokršćanskim korijenima Adenauera, Schumana i De Gasperija. Upravo progresivna liberalna identitetska politika, percipirana u dijelu europskog javnog mišljenja kao (američki) uvezena i elitistički nametnuta, olakšava Rusiji predstavljanje i konstruiranje slike EU kao dekadentnog i vrijednosno ispražnjenog birokratskog (hiper)regulirajućeg aktera.
Međutim, povratak demokršćanskim korijenima EU otvara vrata europskog zdravog realizma/konzervativizma (o kojem govori nova enciklika Magnifica Humanitas) koji bi pak po svojoj logici tražio modus vivendi ili miroljubivu koegzistenciju s Rusijom, što također ne odgovara trenutačnim liberalnim europskim političkim elitama (Rukavina, 2026). Upravo je ovaj militantni liberalan stav bio vidljiv na konferenciji za novinare ukrajinskog i srpskog predsjednika u Beogradu kad je njemački novinar, Michael Martens, postavio (u najmanju ruku provokativno, nepotrebno i nekršćansko) pitanje: „Što Europljani mogu konkretno napraviti da pomognemo vama (Ukrajincima) da ubijete više Rusa, više ruskih vojnika, naravno“ (RTS, 2026)? Toliko o europskoj usmjerenosti na izgradnju civilizacije ljubavi koju zagovara enciklika Magnifica Humanitas (Rukavina, 2026).
Drugi dio hrvatske desnice, mnogo manju prijetnju vidi u destruktivnim i dekadentnim liberalnim politikama EU jer je zabrinutiji za potencijalno jačanje Srbije ako dođe do pobjede Rusije, što je iz realističke/konzervativne pozicije vrlo upitno jer će Srbija hipotetski ojačati ako Ukrajina pobjedonosno ostvari svoje nacionalne interese koji su isti srpskim nacionalnim interesima: teritorijalna cjelovitost.
Zanimljivo je pitanje, ako dođe do šire (re)konfiguracije odnosa moći i nove sigurnosne arhitekture i ravnoteže u Europi, hoće li Rusija biti spremna priznati nezavisnost Kosova u zamjenu da Zapad (države članice EU/NATO) prizna Krim (i možda još neke regije Ukrajine) kao dio Rusije (Rukavina, 2025)?
Podsjetnik na dane ponosa i slave koje nam nitko ne može oduzeti: Tijek operacije ‘Oluja’
Što je s nacionalnim interesima Rusije i Hrvatske?
Rusija, kao i u posljednje četiri godine, mora razumjeti da ostaje sama (s pojedinim interesnim saveznikom) protiv ujedinjenog Zapada (države članice EU i NATO), koji širi svoje djelovanje i utjecaj na donedavno vojno neutralne europske države (poput Finske i Švedske), ali i trenutačno još uvijek vojno neutralne (Austriju, Švicarsku i Srbiju). Rusija se bori iz svojih percepcija egzistencijalne sigurnosti, nacionalnih interesa i matematički dokazane ugroženosti ruskog naroda u Ukrajini u veljači 2022. godine kad se uvidjelo da Kijev ne namjerava implementirati Sporazum iz Minska, nego vojnim putom pokušava zauzeti DNR i LNR, što je bio povod ruske intervencije (Rukavina, 2024: 63-71). Rusija se, kao i uvijek u povijesti, može realistički osloniti samo na sebe (eng. self-help) za ostvarivanje svojih nacionalnih interesa. Kako glasi čuvena ruska krilatica koja se pripisuje Aleksandru III. (prema memoarima kneza Aleksandra Mihajloviča): „U cijelom svijetu imamo samo dva vjerna saveznika, svoju vojsku i mornaricu. Svi ostali će se, kad im se ukaže prilika, okrenuti protiv nas“ (Михайлович, 1933).
Za Republiku Hrvatsku postavlja se pitanje razumije li opće svoje nacionalne interese, koje nema jasno definirane u nacionalnim strateškim dokumentima? Ili će nastaviti životariti u međuprostoru sve nestabilnije (koruptivne i nemeritokratske) unutarnjopolitičke stabilokracije i međunarodne kaotizacije? Ovdje se otvara i pitanje, hrvatskog naroda u BiH, koji srećom nije u tako teškoj situaciji, kao što je bio ruski u Ukrajini 2022. godine (do danas), međutim ako se pogorša, je li Hrvatska spremna braniti hrvatski narod i hrvatske (geopolitičke i geostrateške) interese u BiH?
Tjedna analiza Zorana Metera: Stvaraju se uvjeti za ‘savršenu geopolitičku oluju’, fatalnu za Europu
Zanimljivo buduće politološko znanstveno istraživanje može biti o komparativnoj analizi između ruskih zahtjeva za prava ruskog naroda u Ukrajini i hrvatskih zahtjeva za prava hrvatskog naroda u BiH (Rukavina, 2024: 55).
Literatura
Anderson, Benedict (2006) Imagined Communities: Reflections on the Origin and Spread of Nationalism. London – New York: Verso.
Cicero (2025) „Ich werde jeden Tag als eine Art Hitler dargestellt”. Dostupno: https://www.cicero.de/aussenpolitik/serbiens-prasident-alexander-vucic-ich-werde-jeden-tag-als-eine-art-hitler-dargestellt (Pristupljeno 08.08.2026.)
Jović, Dejan (ur.) (2013) Realizam: teorijemeđunarodnihodnosa. Zagreb: BibliotekaMeđunarodnestudije.
Jović, Dejan (ur.) (2014)Liberalneteorijemeđunarodnihodnosa. Zagreb: Fakultetpolitičkihznanosti.
Jović, Dejan (ur.) (2016) Konstruktivističketeorijemeđunarodnihodnosa. Zagreb: Fakultetpolitičkihznanosti.
Magnifica Humanitas (2026) Kršćanskasadašnjost. Dostupno: https://multimedia.opusdei.org/doc/pdf/2026_06_08_Magnifica-Humanitas-HR20260608183550872868.pdf (Pristupljeno 08.08.2026.)
Михайлович, Александр(1933) Книга воспоминаний. Прилож. к журн. «Иллюстрированная Россия» за 1933 г. Dostupnona: http://www.rummuseum.ru/lib_a/al_mih05.php(Pristupljeno 08.08.2026.)
Похиляк, Антон (2025) «Забыли, кто друзья, а кто враги». Российская разведка обвинила сербскую оборонку в поставках боеприпасов Украине. Lenta.ru. Dostupno: https://lenta.ru/news/2025/05/29/zabyli-kto-druzya-a-kto-vragi-rossiyskaya-razvedka-obvinila-serbskuyu-oboronku-v-postavkah-boepripasov-ukraine/ (Pristupljeno 08.08.2026.)
Radar Armenia (2025) Serbia wants to participate in the scheme to supply weapons to the Ukrainian Armed Forces. Dostupno: https://radar.am/en/news/world-2724331371/ (Pristupljeno 08.08.2026.)
Rukavina, Bruno (2024) Vanjskapolitika Ruske Federacijeisukob u istočnojUkrajini (2014. – 2022.). Završnispecijalistički rad, Fakultetpolitičkihznanosti – Sveučilište u Zagrebu. Dostupno: https://repozitorij.fpzg.unizg.hr/islandora/object/fpzg%3A2538 (Pristupljeno 08.08.2026.)
Rukavina, Bruno (2025) Što SAD uopćemožeponuditiRusiji? (2. dio). Geopolitika News. Dostupno: https://www.geopolitika.news/analize/rukavina-sto-sad-uopce-moze-ponuditi-rusiji-2-dio/ (Pristupljeno 08.08.2026.)
Rukavina, Bruno (2026) Huskajmo mir igradimocivilizacijuljubavi (2. dio). Geopolitika News. Dostupno: https://www.geopolitika.news/analize/huskajmo-mir-i-gradimo-civilizaciju-ljubavi-2-dio/ (Pristupljeno 08.08.2026.)
RTS (2026) Konferencija za novinare Aleksandra Vučića i Volodimira Zelenskog. Dostupno: https://www.youtube.com/watch?v=GScy7BlYiiM (Pristupljeno 08.08.2026.)
Служба внешней разведки Российской Федерации (2025) Сербия использует обходные пути для экспорта военной продукции на Украину. Dostupno: http://www.svr.gov.ru/smi/2025/06/serbiya-ispolzuet-obkhodnye-puti-dlya-eksporta-voennoy-produktsii-na-ukrainu.htm (Pristupljeno 08.08.2026.)
The Moscow Times (2025) Russia Expands Bans on ‘Coercing’ Women Into Abortions to 27th Region. Dostupno: https://www.themoscowtimes.com/2025/10/30/russia-expands-bans-on-coercing-women-into-abortions-to-27th-region-a90991 (Pristupljeno 08.08.2026.)
The Sofia GlobeStaff (2026) Caretaker PM: Bulgaria’s Defence Ministry has provided 343 million euro in military-technical, humanitarian aid to Ukraine. Dostupno: https://sofiaglobe.com/2026/03/26/caretaker-pm-bulgaria-has-provided-343-million-euro-in-military-technical-humanitarian-aid-to-ukraine/ (Pristupljeno 08.08.2026.)
