Povećanje broja plovila znači i veći pritisak na more i obalu. Posljedice takvog pritiska jasno su vidljive na morskoj površini, na kojoj je pojačan morski promet, a slučajevi onečišćenja mora česta su pojava.
Udruga Sunce napominje kako šostoje i druge negativne posljedice pritiska nautičkog turizma, one manje vidljive, skrivene od očiju s površine. Visoka frekvencija plovila u turističkoj sezoni uzrokuje podvodnu buku, povećanje emisija stakleničkih plinova, smanjenje kvalitete mora, ali i sidrenje u livadama posidonije, koje ima razarajući učinak na ovu iznimno važnu i strogo zaštićenu vrstu te cjelokupni morski ekosustav.
Koliki je stvarni pritisak sidrenja na livadama posidonije u
Hrvatskoj?
Rezultati jednog detaljnog satelitskog praćenja distribucije plovila provedeno u okviru Interreg projekta BIOPRESSADRIA 2023. i 2025. godine pokazuju kako se, ovisno od lokacije do lokacije, 25 do 65 % plovila nalazilo usidreno na livadama posidonije. Istraživana su dakle posebno područja Nacionalni park Kornati, Pakleni otoci te područja ekološke mreže Dubrovačko-neretvanske županije u kojima je posidonija ciljno stanište za očuvanje.
Udio brodova koji sidre na posidoniji manji je u područjima s višom razinom zaštite i postojećim uređenim ekološkim sidrištima, poput Nacionalnog parka Kornati, dok je u područjima ekološke mreže, kao što su Pakleni otoci i Badija, taj udio veći. Jedno od rješenja za smanjivanje pritiska sidrenja je instalacija ekoloških sidrišta. No što su zapravo ekološka sidrišta, po čemu se razlikuju od konvencionalnih sustava sidrenja i na koji način pridonose očuvanju mora?
Konvencionalna sidrišta, neodrživa tradicija
Sunce nadalje piše i podsjeća kako se „tradicionalni“ sustavi sidrenja najčešće se sastoje od betonskog ili kamenog bloka (corpo morto) postavljenog na morsko dno te pridnenog lanca, užeta i površinske bove (plutače). Betonski blokovi položeni na dno služe kao sidro za površinske bove za koje nautičari mogu vezati svoja plovila.
“Takvi sustavi sidrenja koriste se, poznato je, od davnina, no njihova duga upotreba ne čini ih nužno najboljim rješenjem. Naime, negativni utjecaji ovakvih sustava sidrenja na morski okoliš su brojni. Glomazni betonski blokovi na sidrištima fizički zauzimaju značajne površine morskog dna te tako uništavaju sve morske organizme koji se nalaze ispod njih. Ujedno, svojom glatkom teksturom i kemijskim sastavom, najčešće ne dopuštaju novim organizmima da se nastane na njihovu površinu. Ovakva sidrišta najčešće su opremljena tradicionalnim teškim pridnenim lancima pričvršćenim na betonski blok te nisu odignuti od morskog dna. Prilikom kretanja privezanog broda uslijed vjetra, morskih struja i valova pridneni lanac struže po morskom dnu i stvara ogoljene površine”, navode.
Ono što posebno ističu je sljedeće – najveći negativan utjecaj kod instalacije sidrišta s primjenom betonskih blokova na područjima s livadama posidonije. Ovakva oštećenja poznata su kao halo effect (efekt aureole), odnosno ogoljeni krugovi livade posidonije oko sidrenog sustava. Budući da se posidonija obnavlja iznimno sporo, za oporavak su potrebna desetljeća, pa takva oštećenja imaju gotovo trajne posljedice za morski ekosustav. Negativan utjecaj konvencionalnih (tradicionalnih) sidrišta na okoliš očituje se i kroz sami proces njihove proizvodnje, instalacije i deinstalacije. Za izradu betonskih blokova potrebne su značajne količine cementa čija proizvodnja sama po sebi ima značajan utjecaj na okoliš. Blokove je zatim potrebno transportirati specijalnim dizalicama i ronilačkim liftovima postaviti na morsko dno. Zbog njihove velike težine i volumena potrebna je teška mehanizacija, što ostavlja ekološki otisak putem potrošnje goriva i onečišćenja zraka.
Nadalje, napušteni betonski blokovi se ostavljaju na morskom dnu i postaju otpad koji ostaje trajno u moru. Često je ista sudbina i pratećih konopa, lanaca i plutača.
Ekološki sustavi sidrenja kao napredno rješenje
Ekološko sidrište prostorno je definirano područje opremljeno nizom ekoloških stalnih sidrenih linija koje omogućuju siguran privez plovila bez negativnog utjecaja na morsko dno.
“U praksi, to je napredni sustav u kojem se umjesto lanca i betonskog bloka koristi kombinacija geotehničkog sidra, odignute pridnene linije i privezne linije koje mogu biti izvedene i kao elastične linije, s adekvatno proračunatom plutačom za odizanje pridnene linije od morskog dna tzv. reidurom te površinskom plutačom opremljenom kratkim priveznim konopom (pendant) za privez brodova. Na ovaj način se osigurava da cijela instalacija ostane u vodenom stupcu, kontakt s morskim dnom je jedino u dijelu gdje je ubušeno geotehničko sidro. Metalne spojne komponente koje se nalaze izvan sedimenta i izložene su djelovanju korozije i različitih opterećenja, svedene su na minimum,” navodi Sunce.
Iz udruge napominju i kako danas na tržištu postoji više proizvođača različitih ekoloških geotehničkih sidara, priveznih elastičnih linija opremljenih sa specijalnim površinskim i pridnenim plutačama, čime su omogućena različita rješenja ovisno o tipu dna, veličini brodova i financijskim mogućnostima investitora. Postoje geotehnička sidra za instalaciju u stijenu, pijesak, mulj, pa čak i u same rizome posidonije. Povezivanjem više geotehničkih sidara pomoću spojnih čeličnih profila u jedan sustav jednostavno se realiziraju i sidrišta za velike brodove.
Mnogi današnji tipovi geotehničkih sidara su reverzibilni. Riječ je o laganim sidrima koja se jednostavno mogu deinstalirati, ukloniti iz mora, reciklirati se ili instalirati na drugu lokaciju.
J.T.
