- Europa nema nikakvu strategiju o tome što učiniti s ukrajinskim ratom odnosno koji su točno ciljevi koji se njegovim završetkom moraju ostvariti (postoje samo želje). Slijedom toga nema ni preciznih odgovora o tome na koji način reagirati ukoliko Rusija sukob eskalira ne samo na tlu Ukrajine, već i njoj susjednih europskih zemalja. Paradoksalno, sadašnja se europska „strategija“ temelji na uvjerenju o Putinovoj „neodlučnosti“ i „strahu“ da rat eskalira izvan Ukrajine, i njegovu čekanju da se EU naoruža do 2030. g., uz istodobnu uvjerenost da je SAD zbog svega toga spreman ući u nuklearni rat s Rusijom.
- Opravdano se postavlja pitanje, koja je onda stvarna svrha borbe za mizernih 20-ak posto Donjecke regije – (čak ne i čitavog Donbasa kojeg čine donjecka i luganska regija) pod kontrolom ukrajinskih snaga (zapravo dva veće grada s okolicom), što se s obje strane predstavlja kao glavna prepreka ili ključ za postizanje mira – i to u uvjetima kada zbog toga može doći do sveopće kataklizme ne samo u Europi? Postoje samo dva odgovora.
U idiličnom planinskom odmaralištu Bijele kuće, Camp Davidu, u prošli je petak došlo do oštre razmjene mišljenja između predsjednika Donalda Trumpa i njegovog odanog ministra rata Petea Hegsetha, vezano uz zabrinjavajuće stanje s brojem presretačkih raketa za američke protuzračne sustave – što je tema, koja posljednjih tjedana puni stranice ne samo vodećih američkih medija. Naravno, u kontekstu američko-izraelskog rata s Iranom koji se u međuvremenu transformirao u isključivo američko-iranski s naglaskom na cikličku izmjenu faza kratkotrajnih primirja uslijed određenih diplomatskih aktivnosti dviju strana, i isto tako kratkotrajne razmjene međusobnih zračnih udara: SAD-a po Iranu, Irana po američkim bazama u regiji i infrastrukturi država koje pružaju gostoprimstvo američkim snagama.
Kako je izvijestio The Washington Post, Trump je u Camp Davidu od šefa Pentagona oštro zahtijevao objašnjenje za iscrpljivanje zaliha presretačkih raketa, i pitao zašto nije bio upozoren na kritičnu nestašicu streljiva, što je ograničavalo mogućnost nastavka velikih napada na Iran. Trump je tvrdio kako je mislio da je problem riješen i da je bio obmanut. Hegseth je pak postupio po onoj „brigo moja prijeđi na drugoga“, pa je odgovornost prebacio na svog zamjenika, Stephena Feinberga.
WP pritom navodi kako je samo u prvom mjesecu rata SAD lansirao više od 850 krstarećih raketa dugog dometa Tomahawk, preko tisuću presretača Patriot i THAAD, kao i preko 1300 raketa ATACMS. Zalihe ovih potonjih su praktički iscrpljene.
Međutim, Bijela kuća i Pentagon poriču navedeni sukob i tvrdnje, pri čemu je glasnogovornica Bijele kuće Karolyn Leavitt (inače, ta odana Trumpova suradnica ovih će dana navodno napustiti tu dužnost) na Facebooku o navodima izvijestila kao o “100% lažnima”, dodajući kako je osobno nazočila razgovoru između Trumpa i Hegsetha.
Sam Trump napao je medije i novinare koji ove stvari objavljuju, prijeteći im zatvorom. Na Truth Socialu objavio je slijedeće: „Sjedinjene Države imaju ogromnu količinu streljiva, posebno određenih vrsta. Osim toga, velike količine oružja proizvode se i isporučuju prema potrebi. Ove izdajničke izjave se guraju. Tražit ćemo dugotrajne zatvorske kazne“, napisao je Trump i dodao kako američke obrambene tvrtke grade “najveći broj tvornica i pogona u povijesti zemlje”.
Hegseth: Izmišljena je priča da se SAD suočava s nestašicom streljiva
Ekstremni rast opasnosti za Europu
Međutim, za današnju analizu ova nas vijest više zanima u kontekstu ukrajinskog, nego rata s Iranom. Iako i potonji itekako utječe na Europu, prije svega njen energetski sektor i sve što je s njim povezano (a povezano je gotovo sve), ukrajinski je rat onaj koji Europu istinski potresa u svim strateškim sferama i dimenzijama: sigurnosnoj, financijskoj, gospodarskoj, socijalnoj, i, naravno – geopolitičkoj.
Pritom je jasno kako, osim poznatih političkih fraza koje datiraju još iz vremena Bidenove administracije o pomaganju Ukrajini dokle to bude potrebno, i(li) nanošenja Rusiji strateškog poraza, kao i o europskoj ubrzanoj masovnoj militarizaciji (koja za sada ide sporo) – Europa zapravo nema nikakvu utvrđenu strategiju o tome što učiniti s ukrajinskim ratom odnosno koji su točno ciljevi koji se njegovim završetkom moraju ostvariti. Slijedom toga nema ni preciznih odgovora o tome na koji način reagirati ukoliko Rusija sukob eskalira ne samo na tlu Ukrajine, već i njoj susjednih europskih zemalja. Paradoksalno, sadašnja se europska „strategija“ temelji na uvjerenju o Putinovoj „neodlučnosti“ i „strahu“ da rat eskalira izvan Ukrajine, i njegovu čekanju da se EU naoruža do 2030. g., uz istodobnu uvjerenost kako je SAD zbog svega toga spreman ući u nuklearni rat s Rusijom.
Možda bi to i bilo tako da se u međuvremenu političke i vojne okolnosti nisu dramatično promijenile (o tome više kasnije u tekstu).
Na temelju navedene „strategije“ stvoreno „čvrsto“, a zapravo krajnje rizično uvjerenje (gotovo pa otvoreno kockanje) ključnih europskih političara, prepuno nesagledivih posljedica za europske zemlje i narode ukoliko se pokaže promašenim – potpuno ignorira upozorenja mnogih analitičkih stručnjaka (čak i službene Moskve, naglašavam službene a ne nekih pojedinaca ili političkih skupina bliskih vlasti) da je ruska „Specijalna vojna operacija“ de facto prerasla u potpuni rat sa zapadom – kako Moskva, i Putin osobno, kažu – po volji samog zapada.
Kada je to tako na političkoj razini, i kada tome dodamo činjenicu da je Ukrajina rat od prije pola godine prebacila i u dubinu ruskog teritorija napadima dronovima i za što ima otvorenu političku i vojnu potporu zapada (o tome malo više nešto kasnije u tekstu), jasno je na kako krhkim temeljima počiva navedena europska „strategija“ – zapravo „kula od karata“. I koliko je opasno sve svoje nade i političke uloge stavljati u navodnu Putinovu neodlučnost ili ne htijenje eskaliranja, i to u okolnostima kada i sama Europa i više nego dovoljno eskalira kroz vojno i političko pomaganje navedenim napadima na Rusiju, ili pak kroz odašiljanje prijedloga za postizanje prekida rata za koje unaprijed zna da će ih Moskva odbaciti.
Putin zaprijetio Europi odmazdom u slučaju novih zapljena ruskih brodova: evo što će Rusi činiti
Što ako Rusi učine ovo?
Naime, Rusija krajnje neugodnu eskalaciju po Europu može pokrenuti npr. kroz „puzajuće“ vojne poteze individualnog tipa koji bi imali snažni demonstrativni karakter, uz jasno upozorenje što će slijediti ukoliko se nastave ignoriranja ruskih zahtjeva odnosno interesa i vojna pomoć Kijevu za napade na Rusiju. Dakle, Moskva bi eskalirala bez nužnog širenja rata u Europu, s ciljem ukazivanja na hitnost pokretanja ozbiljnog pregovaračkog procesa bez, kako Moskva navodi, prethodnog postavljanja bilo kakvih uvjeta poput zaustavljanja sukoba na crti bojišnice. Da i ne govorimo o ostalim, koji bi de facto značili kapitulaciju Rusije (kako je to zapravo bilo sročeno u nekoliko točaka na ne tako davnom sastanku u Londonu formata E3 (Ujedinjeno Kraljevstvo, Francuska, Njemačka) proširenog sa sudjelovanjem ukrajinskog čelnika Volodimira Zelenskog, o čemu sam detaljnije pisao u prošlim analizama.
Navedeni individualni i izolirani vojni napadi (ovdje koristim ruske medijske i analitičke izvore bliske Kremlju) mogu se izvršiti na određeni vojno-industrijski ili energetski objekt na tlu Europe, što bi Moskva pravdala nužnim kažnjavanjem otvorene europske vojne pomoći Kijevu, i kao osvetu za ukrajinske napade na slične objekte u dubini Rusije. Potonje Moskva već odavno službeno naziva „državnim terorizmom“ što bi trebalo implicirati kako s terorističkim državama i njihovim vođama nema političkog razgovora, već samo onog vojnog.
Takav bi ograničeni i izolirani napad (ili više njih) bili krajnje neugodni po EU i NATO jer ih potonji ne bi mogli službeno okarakterizirati kao početak ruske vojne agresije s obzirom kako bi to nužno zahtijevalo objavu rata Rusiji. Naravno, formalno bi se to moglo učiniti, kao što bi mogla i Moskva u odnosu na zapad s obzirom na visoku razinu njegovog sudjelovanja u ratu protiv Rusije preko ukrajinskog proxyja, što se više i ne skriva na tom istom zapadu – o čemu svjedoči i slijedeće.
Naime, kako 5. kolovoza piše POLITICO, odnosi između SAD-a i Ukrajine u razmjeni obavještajnih podataka vratili su se na prijašnje visoke razine, što je dobrodošao poticaj u kritičnom trenutku vojnih operacija Kijeva.
Medij se poziva na stručnjake, poput demokratskog zamjenika predsjednika Obavještajnog odbora Senata Marka Warnera, koji kaže kako je navedeno učinilo učinkovitijom ukrajinsku uporabu dronova i raketa dugog dometa protiv ruskog teritorija. S njim se slažu i republikanski senatori John Cornyn (Teksas), koji je također član Obavještajnog odbora, kao i Roger Wicker (Mississippi) – predsjednik Odbora za oružane snage. „Izgleda da je to slučaj. Svi vole pobjednika, a čini se kako je Ukrajina preokrenula situaciju“, rekao je Cornyn.
Ali čak i ako se iz nekog razloga ne slažete s ovim konstatacijama senatora, mogu vas podsjetiti na nedavne riječi američkog državnog tajnika Marca Rubio na saslušanju u Senatu, kada je otvoreno rekao kako SAD zapravo i ne može biti neutralni posrednik u pregovorima o završetku Ukrajinskog rata s obzirom kako od samog njegovog početka pomaže Ukrajini i političko-diplomatski i vojno, a što nastavlja činiti i sada.
Ali vratimo se uvodnom dijelu teksta – Trumpu i američkim raketama u kontekstu ukrajinskog sukoba.
Ukrajinsko nebo otvoreno za ruske rakete
Kako god bilo – bio u pravu Trump, ili pak WP – postoji jedna činjenica koja je neupitna i nepobitna. Ukrajini kronično nedostaju učinkovita sredstva proturaketne obrane, preciznije – proturakete ili presretačke rakete za sustave Patriot koji se jedini donekle mogu suprotstaviti ruskim dalekometnim zračnim napadima.
O tome najbolje svjedoče i sve češći i sve razorniji ruski napadi na Kijev. Tako je 5. kolovoza u napadu poginulo čak sedamnaest građana ukrajinske 5 milijunske metropole, a uništena su i brojna logistička skladišta i još mnogo toga. Ali pritom je ipak važnije nešto drugo: Ukrajina je otvoreno priznala kako nije oborila niti jednu od 28 raketa lansiranih te noći. Prema ukrajinskim izvorima, lansirane su dvadeset četiri balističke rakete (većinom Iskander), jedna za drugom, i četiri hiperzvučne rakete Cirkon.
Zelenski je pritom odmah za žrtve okrivio zapadne partnere, koji nisu osigurali rakete Patriot. U tom kontekstu – s obzirom kako više nije riječ o izoliranim ruskim napadima već trendu – sustavnim i masovnim napadima ne samo na Kijev već i čitavu zemlju uključujući i sva njena crnomorska, i lučka postrojenja na ušću Dunava, kao i domaće i strane trgovačke brodove koji tamo plove čime je de facto uvedena pomorska blokada zemlje što već sada uzrokuje goleme štete u izvozu (o čemu sam više pisao u prethodnoj analizi) – u ukrajinskim analitičkim krugovima postavlja se jedno neugodno pitanje.
Radi li se, usprkos raširenoj zapadnoj medijskoj kampanji o Trumpovom “zaokretu prema Ukrajini” kako je bilo protumačeno nakon početkom srpnja održanog summita NATO-saveza u Ankari, o činjenici kako se Sjedinjene Države zapravo ne žure pomoći Kijevu u po njemu najpotrebnijoj vrsti obrambenog naoružanja? Ja bih dodao i još jedno pitanje, radi li se o konačnoj Trumpovoj spoznaji kako ne može primorati Putina na potpisivanje sporazuma o kraju rata na po SAD prihvatljivim uvjetima, a k tome, i da od Rusije učini, ako već ne partnera, ono barem neutralnu zemlju u kontekstu očekivanog američkog obračuna s Kinom za globalnu dominaciju punoga spektra – kako je to Trump želio osigurati na početku svog drugog mandata.
I zbog jednog i drugog cilja (kao i obračuna s Iranom) Trump je zapravo i odabran kao predsjednički kandidat od moćnih struktura unutar duboke države. Onaj, kojem su u tu svrhu, kada se tome nitko nadao – preko noći ukinute sve prepreke pravosudnog karaktera od kojih su mu neke prijetile i dugogodišnjim zatvorskim kaznama. Trumpa se predstavljalo kao osobu koja s Putinom ima „kemiju“ ili „ono nešto“. Međutim, ta je kemija (koja po mom mišljenju nedvojbeno i postoji) ipak bila nedostatna da bi dvojica lidera vojno najmoćnijih zemalja svijeta u njezino ime odustali od njihovih nacionalnih interesa. Mala digresija: mnogi zapadni mediji govore o Rusiji kao „slaboj vojnoj sili“ koja nije u stanju pobijediti ni jednu Ukrajinu već 5. godinu, pri čemu ignoriraju tri ključne činjenice:
prvo, Rusija de facto u Ukrajini ratuje protiv čitavog zapada; drugo, Rusija je već godinama pod dosad u povijesti neviđenim sankcijama a vodi rat iscrpljivanja protiv tog istog zapada; i treće, ukrajinska vojska niti je bila slaba, mala i nemoćna na početku rata, niti je to sada usprkos problemima poput onih s mobilizacijom ili nabavkom raketa zbog iscrpljenih zaliha tog istog zapada. Dakle, stvar je kudikamo složenija od krajnje pojednostavljenog i netočnog medijskog narativa koji se postojano plasira širokoj javnosti.
„Duh Anchoregea“
Kako usmeni sporazum (preciznije američki prijedlog Putinu kojeg je ovaj prihvatio) o završetku ukrajinskog rata dogovoren u Anchoregeu prije točno godinu dana (15. kolovoza) nije doveo do uspjeha jer je Trump od njega vrlo brzo morao odustati pod pritiskom europskih vođa i s njima povezanih globalističkih liberalnih snaga u SAD-u (konačno odustajanje je nedavno potvrdio Marco Rubio na sastanku s ruskim kolegom Sergejem Lavrovom u Manili) – došlo je i do ruske eskalacije napada na Ukrajinu (prethodno je potaknuta i ukrajinskim napadima u dubinu Rusije uz „aplaudiranje“ zapada).
S obzirom kako je sada jasno da bi nastavak isporuka skupih i očito uvelike smanjenih količina proturaketa PAC za sustave Patriot – osim što bi dodatno ugrozio američki vojni položaj na Bliskom istoku, doveo i do mogućeg krajnjeg zaoštravanja američko-ruskih odnosa i moguće ruske eskalacije po europskim ciljevima – Washingtonu se vjerojatno ne žuri pomoći Kijevu. Očito se ne žuri ni ključnim europskim metropolama. Osim što im je to skupo (europske članice NATO-a i Kanada moraju kupovati te skupe rakete od SAD-a i isporučivati Kijevu, pri čemu im i samima nedostaju), o dodatnom „iritantu“, što bi ovaj čin predstavljao za Moskvu – da i ne govorimo.
Zelenskog i građane Kijeva u tom će smislu malo utješiti izjava njemačkog ministra obrane Borisa Pistoriusa koji je „slučajno“ otkrio povjerljive informacije o prebacivanju njemačkih samohodnih (na kotačima) topničkih sustava RCH-155 u Kijev, kako je to 4. kolovoza izvijestio tamošnji medij Bild, dodajući da njemačke vlasti još nisu službeno potvrdile ove isporuke.
Ali, kao što vidimo, nisu Ukrajini i Kijevu potrebne haubice i tenkovi, već proturakete. Zato je, kako uskoro dolazi jesen i hladnije vrijeme, sada ipak od brze pobjede ili primoravanja Putina na pregovore puno izglednija spora agonija Ukrajine: konstantni ruski zračni napadi i iscrpljujuće borbe na bojišnicama dužim od 1000 kilometara u uvjetima otežane mobilizacije i rotacije umornih postrojbi svježim snagama, uz razaranje infrastrukture i de facto pomorsku blokadu zemlje.
Blic analiza Zorana Metera: Kina upozorila SAD što slijedi ako Rusiji uvede ‘paklene sankcije’; je li uistinu mrtav ‘duh Aljaske’?
Predsjedniče, što je ostalo?
Prošli se tjedan navršilo 40 dana koje je Zelenski odredio za napade u dubinu Rusije s ciljem primoravanja Putina na zaustavljanje borbi i sjedanja za pregovarački stol, pa se može postaviti pitanje je li na kraju uspjela tj. što kje nakon nje ostalo (iako će se ona i dalje nastaviti, jer koga briga za brojeve u Ukrajini).
Ta je ukrajinska nova taktika bila potpuno logična s gledišta Kijeva i zapada zbog dva ključna razloga:
Prvo, otežavanja provedbe relativno nove ruske strategije vođenja rata iscrpljivanjem protivnika, bez masovnih ofenzivnih operacija (tj. pretpostavljenih velikih žrtava na samim bojišnicama što bi i u Rusiji bilo nepopularno) , koja ne bi zahtijeva dodatnu službenu mobilizaciju koju Putin odlučno izbjegava (do sada je provedena samo jedna, u ljeto 2022. g. nakon neočekivanog ukrajinskog protunapada koje je šokiralo i Rusiju i svijet). Moskva smatra kako zbog svojih golemih resursa ratovati može duže od Ukrajine čak i u uvjetima svekolike pomoći zapada potonjoj. Međutim, ukrajinskim udarima u dubinu Rusije njoj se sada nanose značajni financijski i gospodarski problemi (oštećenja rafinerija, problemi u opskrbi gorivom stanovništva, napadi na brodove koji prevoze rusku naftu u Azovskom i Crnom moru, napadi na velike logističke opskrbne centre), ali i velikih šteta po ugled zemlje i osobno Putina zbog dramatičnih snimki velikih požara i eksplozija koje se brzinom munje šire društvenim mrežama i u Rusiji i u svijetu, pa se Kijev i zapad nadaju Putinovom omekšavanju stavova;
I drugo, ne manje važno, zapad je Ukrajini zapravo već isporučio sve raspoloživo oružje koje je mogao (reći ću u polu šali, sve osim nuklearnog) – od tenkova i oklopnih borbenih vozila, preko zrakoplova F-16, do britansko- francuskih krstarećih raketa poput Storm Shadow i SCALP, kao i američkih raketnih sustava HIMARS i ATACAMS – i naravno, spomenutih Patriota, kao i nepoznati ali sigurno značajni broj stranih dobrovoljaca, a sve ga je to vrlo skupo koštalo i još uvijek košta. Međutim, ništa od toga na kraju nije dovelo do prijeloma stanja na bojišnicama u ukrajinsku korist. Štoviše! Ruske snage još od kraja prošle godine imaju sporu, ali upornu inicijativu te su one te koje zauzimaju nove prostore, uz samo poneke ukrajinske manje i izolirane uspješne protunapade i vraćanje izgubljenih teritorija. Međutim, pojava dugometnih dronova u ukrajinskoj vojsci koje Europa lakše, brže, i što je još važnije jeftinije proizvodi i isporučuje Kijevu (uz one koje Ukrajina i sama proizvodi), uz osigurano američko precizno satelitsko navođenje do ciljeva daleko u dubini Rusije – ono je što je i zapad označio kao spasonosno i zapravo jedino rješenje koje mu preostaje pošto Moskva očito nema namjeru zaustaviti svoje operacije što otvoreno i govori.
Glede ovog potonjeg mislim da bi i pored svoje krajnje zaoštrene retorike i stavova vezanih uz konačne ciljeve Moskva bila spremna zaustaviti napade nakon punog ovladavanja preostalim 15-20 posto Donbasa koje sad nema pod kontrolom i pristati na pregovore. Jer zapravo svi žele kraj rata samo ne znaju kako to učiniti a da na kraju izgledaju kao pobjednici ili barem ne gubitnici.
Ali nova ukrajinska taktika napada u sebi je od početka nosila i rizike od masovnih ruskih napada po strateškim ukrajinskim objektima (što se upravo događa već više od mjesec dana), što je Kijev sigurno znao. Međutim, pritom se oslanjao na činjenicu kako zapad zbog svojih geopolitičkih interesa mora nastaviti pomagati Ukrajini i na vojnom i na financijskom planu pod svaku cijenu – tj. ne može dozvoliti njen poraz!
Međutim, posve sigurno ne pod cijenu izbijanja Trećeg svjetskog rata koji bi vrlo brzo prerastao u nuklearni jer si ni jedna uključena strana – ni Rusija ni SAD odnosno NATO – u tom ratu više ne bi mogla dozvoliti poraz. On bi po njih bio sudbonosan i od njega se više nikada ne bi mogle oporaviti, a jedini tko bi u svemu tome zapravo profitirao – bila bi Kina. Zato se međusobni rat Rusije i prije svega SAD-a pod svaku cijenu i namjerava izbjeći.
Odlučujuću ulogu u svemu tome imat će konačna spoznaja o tome kojoj je od dviju strana sudbina Ukrajine odnosno model kako će ta zemlja na kraju izgledati i funkcionirat istinski važna. Kao stvarno životno pitanje po njenu nacionalnu sigurnost a ne krutu geopolitiku.
Meni se odgovor nameće sam po sebi, a ostavljam svima pravo na svoju procjenu. Ali jedno je sigurno. Dok SAD i Rusija ne pronađu odgovor na to pitanje najviše će stradavati Ukrajina, dok će nad Europom sve zlokobnije visjeti tamni, prijeteći oblaci.
Tim više će izgledati crnji nakon prošlotjedne informacije prema kojoj su zapadne zemlje od ruske invazije Ukrajini osigurale gotovo 200 milijardi dolara izravnog proračunskog financiranja. To je na Facebooku objavio predsjednik Nacionalne banke Ukrajine, Andrij Pyšni, a sve je nazvao rezultatom učinkovitog rada ukrajinskih vlasti.
„Za usporedbu, planirani proračunski rashodi Ukrajine za 2026., uzimajući u obzir posljednje revizije iz lipnja, iznose 143,24 milijarde dolara. Prihodi za tekuću godinu projicirani su na 64 milijarde dolara. Ogroman jaz između rashoda i prihoda prikupljenih u Ukrajini pokriva se pomoći i kreditima zapadnih zemalja – piše o ovoj temi ukrajinski medij Strana, koji podsjeća kako su „zapadne zemlje Ukrajini besplatno isporučile još i oružja vrijednog stotine milijardi dolara“.
Kada to uzmemo u obzir, čini se kako Putinu zapravo nikakva eskalacija niti ne treba. Naravno, pod uvjetom da se razaranje Rusije dronovima ne intenzivira.
Blic analiza Zorana Metera: Trump odbija Kijevu dati licencu za Patriote. U igri je rat ili mir s Rusijom
Paradoks Donbasa
Slušajući službene izjave iz Moskve i Kijeva stječe se dojam kako se čitav spor oko uvjeta za prekid rata sveo na svega 20-ak posto teritorija Donbasa koji je trenutačno pod nadzorom ukrajinskih snaga. Riječ je još samo o nekoliko „gradova-utvrda“ kako ih naziva Kijev, navodno nužnih za sprječavanje daljnjeg prodora ruske vojske na zapad zemlje.
Oko tog pitanja ključni stav Kijeva je poziv na prekid borbi na crtama bojišnica, dok Moskva inzistira da, ukoliko želi kraj neprijateljstva, ukrajinska vlast mora donijeti “odluku koju dobro zna” (kako je to nedavno rekao Putinov glasnogovornik Dmitrij Peskov) – a riječ je, naravno, o povlačenju ukrajinskih snaga iz Donbasa.
Jedni druge time unutar svog informacijskog prostora pitaju nešto u ovom smislu: „Jeste li zaista spremni boriti se još godinu, dvije ili više, trpjeti ogromne gubitke, možda biti mobilizirani, stajati u redovima za benzin i bankrotirati zbog napada na tržnice, spavati noćima u metrou uslijed raketiranja, biti bez struje i grijanja, a sve to samo da biste zauzeli (ili obranili) Kramatorsk i Slavjansk?“
Preciznije, Kijev Moskvi kaže zaustavite rat na crti razdvajanja i sve će vaše muke prestati, dok Moskva Kijevu poručuje napustite Donbas, kojeg ćemo prije ili kasnije ionako osvojiti – i svi vaši problemi bit će odmah riješeni!
Moskva pritom svoje stavove opravdava i važnošću navedenog teritorija kao izvora kanala Severski Donjec-Donbas, koji opskrbljuje milijunski grad Donjeck i druge gradove u regiji vodom. No, kako im repliciraju ukrajinski mediji, s resursima koje Rusija trenutačno troši na rat, mogla je provesti vodu iz moćnih sibirskih rijeka do Donbasa.
S druge strane inzistiranje Kijeva da su mu dva grada – svaki s oko 100 000 stanovnika – Slavjansk i Kramatorsk nužni za obranu ostalog dijela Ukrajine uvelike je preuveličano i zapravo ne odgovara istini. Kako pojedini ukrajinski mediji navode, rusko zauzimanje preostalog dijela Donbasa u vojnom smislu neće značiti ništa: neće ruskim snagama pružiti nikakve značajne prednosti i neće predstavljati nikakve kritične prijetnje Ukrajini, jer ključni logistički pravci neće biti prekinuti, a ruska vojska se neće približavati većim gradovima.
Zbog svega navedenog opravdano se postavlja pitanje, koja je onda svrha borbe za taj relativno mali prostor pod kontrolom ukrajinskih oružanih snaga? Samo su dva odgovora, od kojih sam jednog već naznačio gore u tekstu.
Riječ je, prvo, o odgovoru na pitanje tko je pobijedio u ratu, pri čemu valja podsjetiti kako je Zelenski sve do ožujka 2025. g. pozive na prekid vatre duž crte bojišnice (ono što sada traži) tumačio kao “kapitulantske“, izjavljujući svoju spremnost za borbu do granica iz 1991. Ali onda je, pod pritiskom Trumpa pristao na prekid vatre, i to je sada službeni stav ukrajinske vlade. A ako rat završi duž crte bojišnice, Kijev će onda to moći predstaviti kao svoju pobjedu, iako bi to formalno bila pobjeda za Rusiju jer je ona osvojila ukrajinske zemlje a ne obratno, a k tome, Zelenski je odustao od svojih prijašnjih „nepokolebljivih zahtjeva“ i pristao na „kapitulantske“. I suprotno, ako bi Kijev bio primoran povući svoje snage, to će automatizmom biti njegov poraz, pa je upravo to vjerojatno jedan od glavnih motiva Putina za inzistiranje na ovom uvjetu, odnosno Zelenskom da ga odbije.
Drugi, i puno važniji odgovor je da su pravi ciljevi Kijeva i Moskve u ratu daleko širi od pukog kontroliranja 25% Donjecke regije. Kijev i njegovi europski partneri nastoje nanijeti Rusiji “strateški poraz” nastavkom rata, ili barem dobiti na vremenu i iscrpiti ruske resurse dok se Europa ne naoruža, pod agendom da će “ako rat u Ukrajini završi, Rusija odmah napasti EU”. Rusija, s druge strane, u međuvremenu želi potpuno preoblikovati ukrajinsku državnost prema osiguranju svojih ciljeva, što uključuje i geopolitički sukob između Rusije i Zapada oko budućeg izgleda svijeta (unipolarnost ili multipolarnost).
Tjedna analiza Zorana Metera: Stvaraju se uvjeti za ‘savršenu geopolitičku oluju’, fatalnu za Europu
To su dvije potpuno suprotstavljene pozicije iz čega je vidljivo kako će jedino nečije odustajanje od svojih stavova biti ono koje će moći spriječiti opasnu eskalaciju, Treći svjetski rat i posljedičnu kataklizmu. To bi, s obzirom na, spomenuti, sada ključni spor oko mizernih 20-ak posto Donbasa – zapravo bila potpuna ludost, zamračenje ljudskog uma i dokaz da i nismo vrijedni življenja.
