- Ukrajina svojim napadima Rusiji nanosi neugodnu štetu koja je svejedno znatno manja od one koju Rusija nanosi njoj, jer svega do 9% ispaljenog streljiva od strane ukrajinske vojske pronalazi cilj, a 100% ruskog ispaljenog pogađa željene mete u Ukrajini. Taj omjer, svaki vojni analitičar dobro zna – jasno pokazuje tko je u dobitničkoj, a tko u gubitničkoj poziciji. Stoga nimalo ne čudi Bloombergov tekst od 8. kolovoza, u kojem se navodi kako bi zapad i Ukrajina mogli biti prisiljeni udovoljiti zahtjevu Vladimira Putina za povlačenjem ukrajinskih trupa iz Donbasa kako bi se završio rat, osim ako se sustavima protuzračne obrane ukrajinskih oružanih snaga ne isporuče rakete presretači.
- Hoće li zapad riskirati međusobno uništenje zbog Ukrajine? Nisam u to uvjeren, bez obzira na sve pokušaje da i on ukrajinski rat prikaže kao po sebe istinski egzistencijalan. Jer on to sigurno nije, iako ima velike globalne geopolitičke posljedice – poglavito u smislu formiranja novih međunarodnih odnosa na temelju multipolarnosti – čemu se zapad, prije svega SAD još uvijek protivi. Ali multipolarnost, koliko god neugodna bila po nekoga tko je 200 godina navikao upravljati globalnim procesima – manje je zlo od međusobnog uništenja.
- Za sada jača samo pesimizam. Naime, od novog najavljenog posjeta Trumpovih pouzdanika Steve Witkoffa i Jareda Kushnera Kijevu i Moskvi ovoga tjedna neće biti ništa. Očito je kako i nemaju što novo ponuditi s obzirom na dobro poznate suprotstavljene pozicije sukobljenih strana. Putin bi ih sigurno pitao što nude novog nakon što su Amerikanci pogazili svoj prijedlog sporazuma iz Anchoragea na kojeg je on pristao (treba reći uz protivljenje ruskih tvrdolinijaša koji još uvijek maštaju o Odesi, i ne samo njoj)?
Svijet je na rubu velikog sukoba, i vrijeme pred nama uskoro će biti ono u kojem će se donositi ključne strateške odluke – kako kontinentalne (europske) tako i globalne važnosti. Još je uvijek teško reći u kojem će smjeru one ići – prema eskalaciji ili de-eskalaciji), ali se zna kako nužno slijede, jer je stanje na ključnim kriznim žarištima takvo da neće moći još dugo ostati relativno upravljivo, kakvo je sada – s mogućnošću „okretanja brojčanika“ i podizanja slušalice „crvenog telefona“ između Moskve i Washingtona, Washingtona i Pekinga, iako više ne i Moskve i Londona.
Naime, između Rusije i Velike Britanije to već gotovo četiri godine nije moguće, što kod ove posljednje konačno počinje izazivati, rekao bih zdravi strah. A kada je to tako, jasno je kako svijet i Europa ne idu u pravom smjeru – jer London, ako više i ne upravlja ključnim geopolitičkim procesima kako je to bilo do Drugog svjetskog rata, već je najčešće isturena ekspozitura Washingtona – u njima itekako aktivno sudjeluje, što znači kako ima razvijen istančan osjećaj kada je vrijeme za stati na loptu a da ne bude prekasno. Međutim, pitanje je li ga taj osjećaj ovoga puta prevario, u smislu da je stigao prekasno?
Naime, kako prošli tjedan piše britanski The Times u autorskom tekstu Larise Brown, Velika Britanija želi obnoviti vojne kontakte na visokoj razini s Rusijom zbog straha diplomata da bi nesporazum na otvorenom moru mogao izazvati širi sukob. Međutim, kako se vidi i iz zaključka samoga teksta – Moskva više ne diže slušačicu na pozive iz Londona. Osobno me to ne čudi. Moskva je, kako se razvijao ukrajinski rat, počela Veliku Britaniju smatrati svojim najvećim neprijateljem – onim, koji taj rat koristi za svoj posredni (proxy) obračun s Rusijom, isključivo u korist svojih nacionalnih interesa.
Prije nego što u par rečenica kažem što ruski analitičari, bliski Kremlju, posljednjih mjeseci javno govore u ruskim državnim medijima o Velikoj Britaniji, ukratko ću navesti što točno piše u spomenutom tekstu The Timesa.
Najprije se konstatira kako su zadnji razgovori na visokoj vojnoj razini između dviju država održani u rujnu 2022. Njih je „jedan izvor opisao kao “vrlo iskren”, između (Valerija, op.ZM,) Gerasimova i admirala Tonyja Radakina, tadašnjeg načelnika Glavnog stožera obrane.
„Nakon što je maršal RAF-a Sir Richard Knighton prošlog rujna zamijenio Radakina na mjestu vrhovnog zapovjednika, i on je pokušao kontaktirati Gerasimova. Nije odgovorio (Gerasimov, op.ZM.). Sada, nakon nedavnih incidenata u La Mancheu, Norveškom moru i drugdje, novi ministar obrane Wes Streeting i njegov glavni vojni zapovjednik pod pritiskom su da “resetiraju” komunikacijske kanale usred straha od “nenamjerne eskalacije”.
The Times je saznao kako visoki dužnosnici i diplomati izražavaju zabrinutost zbog nedostatka komunikacije između strana i rizika da bi nesporazum na otvorenom moru mogao postati katalizator za širi sukob s Rusijom.
John Foreman, bivši vojni ataše u Moskvi i Kijevu rekao je kako „postoji hitna potreba za ponovnim pokretanjem pregovora ako Britanija želi djelovati na dalekom sjeveru, regiji koja bi mogla postati potencijalno bojno polje usred rastućih napetosti između zapadnih saveznika i Rusije. “Ako načelnik Glavnog stožera smatra da je ovo najopasnije vrijeme u njegovih 30 godina na dužnosti, onda je možda vrijeme za svježe ideje”, dodao je Foreman. Rekao je “Bez dijaloga, ne može se postići rješenje.”
Da je stanje krajnje ozbiljno ukazuju i znani i javnosti nepoznati incidenti između vojski dviju država. Tako britanski medij navodi neke od njih:
„U lipnju je ruski ratni brod ispalio upozoravajuće hice na britansku jahtu u La Mancheu. … kada im je fregata Admiral Grigorovich prešla put. Prošlog mjeseca, ruski vojni zrakoplov se opasno približio vodećem brodu Kraljevske mornarice i ispustio značajnu količinu opreme za pomorski nadzor u vode oko njega. Bear-F (Tu-142, rus.), veliki protupodmornički zrakoplov dugog dometa, više je puta izvodio “nesigurne i neprofesionalne” manevre u blizini nosača zrakoplova HMS Prince of Wales. Fotografije su ga zabilježile kako leti nisko i “nerazumno blizu” najvećem ratnom brodu Ujedinjenog Kraljevstva dok je plovio Norveškim morem pod zapovjedništvom NATO-a.“
Medij konstatira i slijedeće: „Wallaceov nasljednik, John Healey, nikada nije komunicirao sa (Sergejem, op,ZM.) Šojguom ili njegovim nasljednikom, Andrejem Belousovom. Takvi su pozivi obično dogovarani putem ruskog vojnog atašea, ali u svibnju 2024. Velika Britanija ga je protjerala iz Londona zbog optužbi za špijunažu – kao “neregistriranog vojnog obavještajnog časnika”. Kao odmazdu, Moskva je protjerala kapetana Adriana Coghilla, britanskog vojnog atašea, zbog “neprijateljskih antiruskih postupaka” od strane Velike Britanije … Foreman je tu odluku nazvao “samoubilačkom” (po Veliku Britaniju, op.ZM.).
Vladin izvor izjavio je: “Pitanje komunikacijskih kanala gubi na važnosti, budući da ruska strana ne želi odgovarati na telefonske pozive.”
Glasnogovornik britanske vlade istaknuo je kako vojni dijalog s Rusijom „… pomaže u zaštiti interesa Ujedinjenog Kraljevstva i upravljanju rizikom od eskalacije“. „Kao odgovorna vojna sila, dosljedno tvrdimo da je vojni dijalog na visokoj razini s Rusijom ključan. Žalimo što Rusija nije voljna sudjelovati u takvom dijalogu.“
Ovdje bih još podsjetio na prošlotjedne riječi ruskog vođe Vladimira Putina prigodom sudjelovanja na završnoj vježbi ruske Tihooceanske flote. Govorio je, između ostlog i o europskim najavama (iz novog, 21. sankcijskog paketa EU-a) o zapljeni ruskih brodova. Najprije ću podsjetiti kako zapadne zemlje prilično rijetko, ali ipak, zadržavaju tankere koji pripadaju ruskoj „floti iz sjene“ ali ih zatim odmah puštaju nakon što se plate kazne. Međutim, krajem srpnja EU je odobrio prodaju nafte i tereta zaplijenjenog s takvih tankera. Sada će zemlje EU moći prodavati naftu i drugu robu zaplijenjenu s ruskih tankera nakon njihovog zadržavanja tijekom operacija provedbe pomorskih sankcija. Do sada europske zemlje nisu mogle raspolagati teretom nakon što su brodovi bili zadržani. A više se neće raditi samo o nafti. U slučaju konfiskacije, i rusko žito bi se također moglo staviti na prodaju – kako jer to objavio medij Euractiv.
Sada pak pogledajmo što je točno rekao Putin, prilično staloženo (postoji snimka na You Tubeu) ali primjetno odlučno, u vojnoj odori, na ruskom brodu, pred visokim ruskim mornaričkim časnicima:
„Želio bih skrenuti pozornost na nedavne odluke Europske unije. Vidimo kako vlasti nekih zemalja, kršeći međunarodno pomorsko pravo, pokušavaju ograničiti kretanje plovila u vlasništvu naših gospodarskih subjekata. Nedavno su čak razmatrali oduzimanje naših plovila i prodaju ukradene imovine. To je, naravno, ništa manje od piratstva i pljačke. A ako se to provede, bit ćemo prisiljeni odgovoriti istom mjerom. To se neće nužno dogoditi u istim vodama gdje su planirani napadi na ruske brodove. Već gdje god smatramo potrebnim i prikladnim, bilo gdje, uključujući i unutar područja odgovornosti Pacifičke flote. Takav je nalog već dan Ministarstvu obrane, znam da je također prenesen zapovjedništvu Pacifičke flote…“
Ovo ne želim komentirati, već ostavljam svima na razmišljanje. Sada ću se vratiti izjavama koje o odnosima Rusije i Velike Britanije dolaze iz usta vodećih ruskih analitičara.
Britanija se boji eskalacije i želi obnoviti vojne kontakte s Rusijom
„Potopit ćemo Britanske otoke“
Kao prvo, Britaniju smatraju najvećim ruskim neprijateljem još od doba egzistiranja dvaju velikih carstava – Britanskog i Ruskog – dok sadašnje britanske operacije u Ukrajini smatraju gotovo pa objavom rata Rusiji. Pritom navode kako se politika Londona prema Rusiji krije iza američkog nuklearnog kišobrana iako i sama Britanija ima nuklearne kapacitete.
Međutim, ruski analitičari za njih kažu kako engleske (i francuske) nuklearne rakete (nešto manje od 600 bojevih glava zajedno) mogu Rusiji nanijeti veliku štetu, ali ne egzistencijalnu tj. Rusija bi njihov napad preživjela. Ali zato bi ruske strateške interkontinentalne rakete – kojih potonje dvije zemlje niti nemaju – „potopile Britanske otoke“ tj. života na njima više ne bi bilo.
U toj i takvoj retorici, i uz činjenicu da Moskva, odnosno glavni zapovjednik ruske vojske više ne diže slušalicu na pozive iz Londona (s Washingtonom je to druga stvar i jasno ukazuje tko na zapadu vuče sve ključne konce i s kim Moskva jedino želi razgovarati) – vidljivo je u kojem se smjeru razvija sigurnosna – nazvat ću je kriza u Europi iako ona to još službeno nije ali bi vrlo brzo mogla postati s obzirom na navedeno.
U ukrajinski sukob ubrzano se „dolijeva gorivo“
U središtu te krize je naravno – Ukrajina, i tamošnji ratni sukob u koji se sve brže „dolijeva gorivo“ pa se njegov plamen, ukoliko se nešto uskoro ne promijeni na bolje – vrlo lako može proširiti daleko izvan te zemlje. Tim više, jer je već dovoljno zahvatio i samu Rusiju. A kada je to tako, i kada je riječ o nuklearnoj velesili zahvaćenoj ratom koji ona ne smije izgubiti jer onda gubi sve (geopolitički utjecaj, unutarnju stabilnost i vjerojatno sadašnji geografski oblik) – jasno je na što upozoravam.
Sam ukrajinski rat sada karakteriziraju, prvo, ruski udari balističkim, krstarećim i hiperzvučnim raketama, kao i dronovima, koji su postali sustavni i snažnijeg intenziteta – i traju od kraja lipnja. Do tada su se izmjenjivali kroz različite vremenske intervale, nerijetko i kao posljedica određenih ukrajinskih vojnih poteza prema Rusiji što je iritiralo rusku javnost ali i analitičke krugove bliske Kremlju. Pritom su bili i manjeg opsega i koncentrirani većinom na energetske objekte ili one povezane s vojnom proizvodnjom. I drugo, rat karakteriziraju i ukrajinski udari velikom većinom dronovima u dubinu Rusije, koji traju skoro paralelno s početkom američko-izraelskog rata protiv Irana tj. od kraja veljače.
Međutim, ono što je po Ukrajinu u svemu ovom sada loše je da ruski napadi imaju kudikamo veći razorni učinak s obzirom na veliku razliku u količini nosećeg eksplozivnog tereta odnosno snage ruskih raketa u odnosu na ipak male ukrajinske dronove koji udaraju po Rusiji. Dovoljno je ukazati na novi veliki problem po Kijev, koji sve više poprima i širi međunarodni karakter (Ukrajina je veliki izvoznik poljoprivrednih proizvoda i ne samo njih): sustavni i razorni ruski zračni napadi po ukrajinskim crnomorskim lukama i brodovima koji tamo stižu ili iz njih žele isploviti, de facto su doveli do pomorske blokade te zemlje. Ukrajinske crnomorske luke praktički su izvan uporabe još od 22. srpnja! Paraliziran je izvoz ključnih ukrajinskih proizvoda (poljoprivrednih i metalurških od kojih zemlja dobiva glavninu svojih proračunskih sredstava), kao i uvoz nužnih proizvoda (između ostalog i glavnine naoružanja). Mislim kako će se uskoro morati početi dogovarati o novom „žitnom sporazumu“, poput onog iz 2022.g., jer veliki broj svjetskih zemalja ovisi i o ruskoj i o ukrajinskoj pšenici, a nestabilnost koju njihov nedostatak može izazvati u njihovim zemljama ne može ih ostaviti ravnodušnim. Tu mislim i na arapske zemlje, kao i na one afričke. Mnoge od njih imaju prijateljske odnose s Rusijom pa bi Moskvi bilo teško ostaviti ih gladne. Tim više što je 13. kolovoza Zelenski predložio obostrani prekid vatre i napada u crnomorskom akvatoriju (Moskva ga je odbacila).
S tim u svezi ne čudi i što je Turska prošloga tjedna predložila novu inicijativu o uspostavi dva slobodna koridora za plovidbu Crnim morem – jedan za Ukrajinu, drugi za Rusiju (jer i ruski su brodovi napadani, kao i infrastruktura na Krimu i u zoni Novorosijska, na istočnoj obali tog mora). Pritom je uočljivo kako je inicijativa uslijedila tek nakon ruske blokade luka Velike Odese, a ne i nakon prethodnih ukrajinskih napada zračnim i pomorskim dronovima po ruskim lučkim kapacitetima i brodovima u Azovskom moru gdje je Ukrajina, prema svojim informacijama, uništila između 20 i 30 trgovačkih brodova, uglavnom male i srednje klase.
Ali teško da će od inicijative Ankare nešto biti. Moskva je, naime, neizravno povezuje i s pritiscima State Departmenta na Tursku da poveća izvoz svog oružja Ukrajini, a osim toga, sve to uvjetuje početkom pregovora, naravno – po njenim uvjetima. Preciznije, prema dogovoru koji je okvirno postignut na summitu Donalda Trumpa i Vladimira Putina prije godinu dana na Aljasci, i ispod kojeg Rusija ne želi ići. Tome ćemo se vratiti nešto kasnije u tekstu.
Rusija zasad ima jače adute
Iz gore navedenih razloga, ako se ovako nastavi i dalje – „igra“ međusobnog iscrpljivanja Rusije i Ukrajine zapravo je unaprijed predodređena u smislu konačnog pobjednika. Prošli je tjedan visoki ukrajinski vojni dužnosnik, zamjenik načelnika Glavne obavještajne uprave (GUR) Ministarstva obrane Ukrajine, Vadim Skibitsky, rekao kako Rusija ispunjava i premašuje svoje planove proizvodnje glavnih vrsta raketa, tako da se ne očekuje duga pauza u granatiranju Ukrajine. Prema njegovim riječima, Rusija trenutačno ima oko 400 projektila za komplekse S-400, 130 balističkih projektila Iskander-M i 100 sjevernokorejskih KN-24. Sveukupno, Rusija ispunjava svoj mjesečni plan za glavne vrste raketnog oružja za 110-120%, rekao je Skibitsky, pozvavši pritom na pripreme za prekide u opskrbi električnom energijom i toplinom. (intervju za medij “RBK-Ukrajina”).
Ali rekao je i kako Rusija brže od očekivanog razvija svoju verziju američkog Starlinka (američkog milijardera Elona Muska kojeg je on ustupio Pentagonu na korištenje i kojeg Kijev koristi za precizne dubinske udare na teritorij Rusije) – satelitski sustav Rassvet, koji joj omogućuje izvođenje preciznih napada na ukrajinske ciljeve.
Prije nego što dalje razvijem svoju misao o ovoj temi, poslužit ću se jednim zanimljivim tekstom jer govori o onom na što već duže vrijeme ukazujem. Dana 11. kolovoza, američka agencija AP u svom prilogu pod naslovom „Trump hold Ukraine It had no cards. Then Kyiv took War to Russia“ (možete ga u cijelosti pročitati na portalu Inquirer.net od 13. kolovoza) konstatira kako je „… Kijev pojačao kampanju udara većeg dometa unutar Rusije i u područjima koja je Moskva zauzela, povećao proizvodnju oružja, ciljao rusku protuzračnu obranu te pogodio naftnu infrastrukturu i skladišta velikog trgovca u nastojanju da obični Rusi osjete posljedice sukoba.“ … „No kako su se ukrajinski napadi intenzivirali, tako su se intenzivirali i ruski – a Kijev se suočava s velikim izazovima u obrani od njih zbog nedostatka američkih protuzračnih raketa Patriot.“ … „I premda se čini da su ukrajinski napori promijenili narativ o ratu u Washingtonu, još uvijek nije jasno hoće li uspjeti gurnuti Putina za pregovarački stol.
Ukrajinski napadi imaju za cilj potkopavanje ideje da si Rusija može priuštiti da “samo pusti da se ovo odvija”, rekao je Jack Watling, viši istraživački suradnik londonskog think tanka RUSI.
Pitanje hoće li uspjeti ovisi o tome koliko muke Ukrajina može nanijeti. „Logično, iznad određenog praga to funkcionira, ali mogu li dosegnuti taj prag zanimljivo je pitanje“ – i ono koje barem djelomično ovisi o čimbenicima izvan kontrole Kijeva, poput kontinuirane europske financijske potpore.“
U tekstu se dalje nabraja kako je Ukrajina ove godine intenzivirala napade u dubinu Rusije, na njenu energetsku infrastrukturu i skladišta Wildberriesa (popularni ruski analog američkom Amazonu – za kupnju proizvoda preko Interneta), ali navodi i slijedeće: „Nije uvijek jasno jesu li ukrajinski napadi učinkoviti – a neki su možda rezultirali minimalnom ili nikakvom štetom. U svibnju i lipnju Ukrajina je izjavila da je pogodila nekoliko satelitskih, izviđačkih ili obavještajnih objekata u Rusiji, ali satelitske snimke koje je analizirao AP nisu pokazale veću štetu.“.
Potom u tekstu stoji kako Ukrajina ima prednost jer za napade koristi američki satelitski sustav navigacije Starlink, ali i odmah dodaje riječi ukrajinskog zapovjednika odjela vojske za borbu dronovima bojnika Roberta “Magyar” Brovdija, koji upozorava kako Rusija također gradi vlastitu verziju Starlinka i instalira sustave ometanja koji ometaju Starlinkovu povezanost.
I što je po meni najvažniji element ovog teksta američkog medija, spomenuti britanski analitičar Jack Watling kaže kako „Ukrajina još uvijek nije u stanju proizvesti onoliko projektila koliko joj je potrebno. Ukrajini je također trebalo vremena da izradi sustave koji bi mogli dovoljno precizno ciljati objekte da se Kijev osjećao ugodno koristeći ih za udar duboko u Rusiju“. I premda je Ukrajina počela rješavati navigacijske probleme svojim raketama, poput Flaminga, to oružje još uvijek nije toliko precizno – ili toliko prikriveno – kao njihovi zapadni analozi. To često znači da se moraju ispaliti stotine dronova kako bi se nadvladala ruska protuzračna obrana i omogućilo raketi da prođe. To je skup i dugotrajan način vođenja rata budući da samo 5% do 9% onoga što Ukrajina ispali prođe pored ruske protuzračne obrane, prema Watlingu.“
Jednadžba koja brine zapad
Sad se opet vraćam svojoj analizi. Posljednja rečenica iz spomenutog teksta je i ključna. Kada joj dodamo ono što već svi priznaju – i u Ukrajini i na zapadu, a to je da Ukrajina više nema proturaketa za uništavanje ruskih balističkih i drugih projektila – dolazimo do slijedeće jednadžbe ili logičnog zaključka:
Ukrajina velikim i skupim (i po sebe i po zapad) napadima Rusiji nanosi neugodnu štetu koja je svejedno puno manja od one koju Rusija nanosi njoj, jer svega do 9% ispaljenog od strane ukrajinske vojske pronalazi cilj, a 100% ruskog ispaljenog pogađa željene mete u Ukrajini. Taj omjer, svaki vojni analitičar dobro zna – jasno pokazuje tko je u dobitničkoj, a tko u gubitničkoj poziciji.
Stoga nimalo ne čudi Bloombergov tekst od 8. kolovoza autora Marca Championa pod naslovom „Westwrn Allies Are about To Far Ukraine, Agein“.
U njemu se navodi kako bi zapad i Ukrajina mogli biti prisiljeni udovoljiti zahtjevu ruskog predsjednika Vladimira Putina za povlačenjem ukrajinskih trupa iz Donbasa kako bi se završio rat, osim ako se sustavima protuzračne obrane ukrajinskih oružanih snaga ne isporuče rakete presretači.
Medij piše kako su ukrajinski napadi na Rusiju imali važan utjecaj, ali se dugoročno ne mogu održati zbog usporavanja isporuka raketa protuzračne obrane. „U ovoj fazi, svaki pokušaj pregovora čini se vrlo malo vjerojatnim, jer Vladimir Putin vidi velike promjene u svoju korist koje se naziru“. Pritom Bloomberg navodi kako Italija i Francuska razgovaraju o transferu u Ukrajinu svog protuzračnog streljiva za svoje sustave protuzračne obrane SAMP/T, ali njihove su zalihe još ograničenije od onih u Sjedinjenim Državama. Nadalje, oni nisu u stanju presresti ruske balističke rakete. Zbog toga Zapadu ostaju tri mogućnosti: hitno pronaći oružje koje je Ukrajini potrebno, pristati na ruske zahtjeve za povlačenje trupa iz Donbasa ili nastaviti rat barem do 2027. godine, unatoč činjenici da će zima biti izuzetno teška za Ukrajinu.
Taj se tekst uvelike podudara s nedavnim tekstom medija POLITICO, koji, između ostalog navodi kako sve više europskih zemalja otvoreno govori kako više nisu u stanju isporučivati rakete Ukrajini zbog opasnosti po svoje nacionalne interese.
Blic analiza Zorana Metera: Gube se konci iz ruku; Europa na rubu rata; stiglo vrijeme sudbonosnih odluka
Prosudba
Zapad i Ukrajina napadima potonje po ruskim ciljevima nastoje destabilizirati Rusiju iznutra. Tamo se u rujnu održavaju parlamentarni izbori. K tome, i dalje egzistira nada da se eventualno može pokrenuti neka nova ukrajinska ofenziva na bojišnicama, dok bi se u međuvremenu nastojao riješiti i problem s Patriotima za ukrajinsku PZO. Konačni je cilj – više ne ukrajinska odnosno zapadna vojna pobjeda, već primoravanje Putina na ustupke za završetak rata po zapadnim uvjetima.
Za sve navedeno rok je jesen, a u protivnom, ako Putin ne poklekne pod pritiscima bilo domaćim, bilo vanjskim – slijedi nastavak borbi zimi, krajnje neugodnih po Ukrajinu zbog manjka sredstava PZO i ubojitosti ruskih raketa koje očito ne presušuju. Time se širom otvara put za produljenje ratne agonije i na iduću godinu sa svim financijskim i sigurnosnim posljedicama i za zapad.
Alternativa ovom, zapravo najizglednijem scenariju (nastavku rata i zimi ali i iduće godine) s obzirom kako je jasno da u Rusiji još nema dovoljno potencijala za snažniji unutarnji otpor središnjoj vlasti kao i ratu općenito, a Putin je odlučan u inzistiranju na svojim ratnim ciljevima – jedino je ili prihvatiti uvjete dogovorene između Trumpa i Putina na Aljasci prije godinu dana, ili nastaviti sve rizičniji rat sa sve većim izgledima za njegovu eskalaciju na Europu, uz moguće prerastanje u nuklearni sukob.
Jer ukoliko po Moskvu stanje na bojišnicama iz nekog razloga postane kritično, ili pak ukrajinski udari postanu jači i ubojitiji kroz intenzivnije korištenje balističkih raketa (što nije isključeno, jer i sada se koriste ukrajinske rakete Flamingo, ali prilično rijetko i s ne baš zadovoljavajućom preciznošću ali to se s vremenom sigurno sve može korigirati), ili se država suoči s ozbiljnim problemima s blokadom izvoza nafte što joj priprema EU ali i SAD sa svojim prijedlogom zakona o „sankcijama iz pakla“ (uglavnom protiv Indije i Kine ako budu kupovale rusku naftu) o čemu će Zastupnički dom glasovati vjerojatno sredinom rujna – vrlo je izgledna ruska eskalacija rata na Europu, uz prijetnju da će se ići do kraja pod svaku cijenu – prema potrebi i primjenom nuklearnog oružja.
Time bi zapad bio stavljen pred ključnu dilemu: vrijedi li i dalje inzistirati na svojim gore navedenim željama vezanim uz napade u dubinu Rusije, ili bi bilo bolje pristati na ono što je ionako već bilo dogovoreno na Aljasci?
Putin dobro zna za ovu mogućnost, ali i za rizike koje ona nosi i po Rusiju ukoliko bi se zapad (čitaj SAD) odlučio za nastavak sukoba pod svaku cijenu, uključujući i nuklearni rat. Ali, ako bi Rusija došla u navedenu situaciju koja joj prijeti gubitkom rata sa svim posljedicama koje iz toga proizlaze – Putin će sigurno riskirati prema onoj „kom opanci, kom obojci“ jer drugog izlaza i neće imati. Za to će, vjerujte, imati dovoljnu potporu ruske javnosti koja je sada, usprkos neugodnim ukrajinskim napadima, sve zadovoljnija ruskim snažnim vojnim odgovorom po Ukrajini što je tražila već odavno. To želi kudikamo više nego što želi ruske kompromise, a o porazu da i ne govorim. Onaj tko ne pozna ni rusku povijest ni ruski mentalitet možda to ne može razumjeti, ali to je tako.
Hoće li onda zapad riskirati međusobno uništenje zbog Ukrajine? Nisam u to uvjeren, bez obzira na sve pokušaje da i on ukrajinski rat prikaže kao po sebe istinski egzistencijalan. Jer on to sigurno nije, iako ima velike globalne geopolitičke posljedice – poglavito u smislu formiranja novih međunarodnih odnosa na temelju multipolarnosti – čemu se zapad, prije svega SAD još uvijek protivi. Ali multipolarnost, koliko god neugodna bila po onog tko je 200 godina navikao upravljati globalnim procesima – manje je zlo od međusobnog uništenja.
Glasine
Ovdje želim naglasiti kako su se nedavno pojavile glasine kako Trumpov najuži krug želi Putinu ponuditi prerađenu verziju dogovora iz Aljaske, koja bi podilazila Kijevu samo u tome da ovaj ne bi trebao povući snage iz dijelova Donbasa koje sada kontrolira tj. da bi se sukob zamrznuo na sadašnjim crtama razdvajanja što bi mu bilo lakše predstaviti ukrajinskom narodu kao određenu pobjedu, dok Rusiji dva velika grada koja još nisu pod njenim nadzorom – Kramatorsk i Slavjansk, ne bi trebali previše značiti. Tim više što bi se Moskvi u tom slučaju vjerojatno trebali dati dovoljno snažni ustupci – prije svega u sferi sigurnosti, ekonomije i statusa osvojenih teritorija koji bi se priznali ruskim.
Vjerojatno bi se u radilo o jamstvima da Ukrajina neće ući u NATO i da će ostati ne-nuklearna vojna država, o ukidanju američkih sankcija i „samo“ američkom priznanju ruske jurisdikcije nad okupiranim teritorijima – bez da to isto učine Ukrajina i europske zemlje. Rusiji bi, nadaju se predlagači (ako su glasine točne) možda bilo dovoljno da iza toga sporazuma stoji samo SAD, jer bi onda, u slučaju pokušaja vojnog kršenja dogovorenog od strane Ukrajine ili Europe (pokušaja vojnog prelaska zamrznute granice s ciljem vraćanja okupiranih teritorija) Moskva imala pravo na snažni vojni odgovor, bez straha da se protiv nje uključi i SAD.
Međutim, nema baš nikakvih jamstava da bi na ovu opciju, ukoliko se uopće ozbiljno razmatra, pristao Kijev, pa čak ni Moskva – iako mi se čini kako bi njoj puno više išla u prilog. Jer jednostavno je previše nepovjerenja i potpuno suprotstavljenih interesa između SAD-a i Europe oko Ukrajine s jedne – i Rusije s druge strane, da bi se moglo biti barem blagim optimistom.
Ali ukoliko dođe do navedene eskalacije rata u smjeru nuklearnog sukoba u Europi stvar bi mogla ići u drugom smjeru – što bi opet prije svega ovisilo o stavu Washingtona tj. odluke kako bi reagirao na tu rusku ultimativnu prijetnju, nakon koje više ne bilo mjesta za popravni ispit.
Za sada jača samo pesimizam. Naime, od novog najavljenog posjeta Trumpovih pouzdanika Steve Witkoffa i Jareda Kushnera Kijevu i Moskvi ovoga tjedna neće biti ništa.
Tjedna analiza Zorana Metera: Ekstremni rast opasnosti za EU čija se strategija oslanja na ‘Putinov strah’
Očito je kako i nemaju što novo ponuditi s obzirom na poznate pozicije sukobljenih strana. Putin bi ih sigurno pitao što to nude novoga nakon što su Amerikanci sami pogazili svoj prijedlog sporazuma iz Anchoragea na kojeg je on pristao (treba reći uz protivljenje ruskih tvrdolinijaša koji još uvijek maštaju o Odesi, i ne samo njoj)?
