Kompletna hrvatska politika u protekla dva desetljeća može se svesti na dva imena: Andrej Plenković i Zoran Milanović. Njih dvojica zauzela su sav prostor, a svi drugi političari samo su zborna pratnja velikih solista. Na prvoj crti Milanović je još od 2007., kada je došao na čelo SDP-a, a Plenković od 2016., kad je preuzeo HDZ i postao premijer. U svojoj prvoj liderskoj dekadi, od 2007. do 2016., Milanović je bio dominantna figura u političkom životu nacije. Ispratio je Sanadera u zatvor, a Jadranku Kosor otpravio je u povijest. Četiri godine bio je premijer, a onda je Karamarku uništio svaku nadu da će glatko pobijediti na izborima i samostalno formirati vlast, pa je bivši šef HDZ-a jedva sastavio Vladu s Mostom i u roku od nekoliko mjeseci zajedno s njim propao. U drugoj liderskoj dekadi, nakon četverogodišnje stanke, od 2020. kao predsjednik države Milanović je postao sam svoja oporbena stranka. Bacio je u sjenu kompletnu oporbu i sve njezine vođe stvarajući model hibridnog lijevo-desnog programa borbe protiv HDZ-a i Plenkovića. Time je ljevici i desnici uzeo političko oružje iz ruku.
Plenkovićeva dekada traje od 2016., s tim da će s vlasti otići najranije 2028., a velika je vjerojatnost da će se na njoj zadržati još jedan mandat – do 2032. Ostvare li se snovi oporbenih stranaka da HDZ propadne na idućim izborima, Plenković će završiti domaću političku karijeru s konačnim skorom od 12 godina neprekinute vlasti. Milanoviću pak mandat završava u veljači 2030. Javnost uvjerava da se u stranačku politiku neće vratiti. Bude li se držao svoje riječi, s koncem drugog predsjedničkog mandata završit će aktivnu političku karijeru, nakon čega mu slijedi mirovina, pisanje memoara i rekreativno držanje političkih govora na skupovima na koje ga pozovu, možda i plaćena gostovanja. Ako se u iduće dvije godine do parlamentarnih izbora predomisli i vrati u stranačku politiku, na sceni bi mogao ostati do 2032.
Nužno liderstvo
U svakom slučaju, Plenković i Milanović obilježit će ovo političko desetljeće, koje će se pamtiti kao era “tvrde kohabitacije” i osobnog nadmetanja dvojice alfa-političara, pokraj kojih stranačka scena gotovo i nije postojala.
Pogleda li se šira slika, može se reći da njihova era traje znatno dulje. Počela je s Milanovićevim dolaskom na čelo SDP-a 2007., a razvila se Plenkovićevim dolaskom na čelo HDZ-a 2016. Ukupno su to gotovo dva desetljeća. Dakle, u 36 godina postojanja samostalne hrvatske države Milanović i Plenković – što odvojeno, što zajedno – kao dominantne političke figure “zauzeli” su više od polovice tog vremena.
Dio politologa smatra da personalizacija politike u demokratskim sustavima nije dobra jer slabi stranačku scenu i guši pluralizam političkih ideja i programa. Mnogi će politolozi i politički analitičari reći da su Plenković i Milanović “ubili” političku scenu, da su svojom dominacijom zaustavili normalnu dinamiku višestranačja jer su sami sebe nametnuli kao jedine dvije stranke i da su uz to pridonijeli razvoju kulta ličnosti, pa se hrvatska javnost podijelila na plenkovićevce i milanovićevce. Druga škola mišljenja smatra da je liderstvo nužno u politici, jer ako nema jakih lidera, nema ni jakih stranaka. Bez vođa velikog kalibra politička scena ostaje razmrvljena na mnogo malih stranaka, pokreta i inicijativa koje predvode slabi političari, nedovoljno sposobni da uvjere naciju u svoje ideje i programe. To za posljedicu ima politički kaos u kojem pluralizam postaje sam sebi svrha. Nacija pri tome stagnira jer je vode nestabilne višestranačke vlade koje ne mogu odrediti jedinstven kurs državne politike. Logičan je zaključak da se najbolje rješenje uvijek nalazi između dviju krajnosti. U Hrvatskoj to rješenje još nije na vidiku. I dalje živimo u političkom kozmosu koji određuju dva gravitacijska kolosa – Plenković i Milanović.
Bez odgovornosti
Ključno je pitanje što će biti kada oni odu sa scene. Plenković može izgubiti iduće izbore, a Milanović mora otići 2030., kada mu istekne mandat. Pitanje je kako će hrvatska politička stvarnost izgledati nakon njih i hoćemo li imati nove jake lidere, državničkog formata, ili ćemo se morati pomiriti sa stanjem “liderskog deficita”, situacijom u kojoj ne postoje dominantni politički predvodnici.
Ako je suditi po sadašnjem stanju na političkoj sceni, ni Plenković ni Milanović neće imati nasljednike koji bi se snagom političke osobnosti mogli usporediti s njima. U HDZ-u se proteklih deset godina pokraj “velikog Plenkovića” nije razvijao nikakav “mali Plenković”, mladi političar s liderskim potencijalom.
U SDP-u je jednak zastoj. Od Milanovićeva odlaska ni trojica predsjednika, Bernardić, Grbin i Hajdaš Dončić, nisu uspjela nadoknaditi prazninu. Nisu “odgojili” nijednog mladog političara s predvodničkim i pobjedničkim mentalitetom. U stranci Možemo već sedam godina, od njezina osnutka, vrhovne su dužnosti rezervirane za Tomislava Tomaševića i Sandru Benčić, koji su se kao vođe profilirali još u aktivističkom razdoblju. S obzirom na to da Možemo funkcionira na ekskluzivističkom principu, poput zatvorenog kluba odabranika, da se članstvo u njoj, a kamoli visoka dužnost, ne može dobiti bez dokazanih “zasluga” te da nema ni traga unutarnjem pluralizmu jer se struje i frakcije, ako i postoje, dobro kriju od javnosti, moglo bi se zaključiti da će Tomašević i Benčić biti doživotni koordinatori. Ali ni njih dvoje ne pokazuju osobine nacionalnih lidera. Objektivno gledano, nijedno od njih to ne može ni biti jer su u politici usredotočeni samo na interes onih građana koji podupiru njihovu ideologiju.
Tri problema
Desnica je pak atomizirana. Paradoksalno je, a ujedno za nju porazno, to što desno biračko tijelo obuhvaća 15 do 20 posto elektorata, a nijedna desna stranka nije kadra u njemu stvoriti veću, trajniju bazu pristaša i glasača. Most je u ovom trenutku iznimka s rejtingom od devet posto, čime je tri puta popularniji od Domovinskog pokreta. Međutim, ima sličan problem kao Možemo: želi doći na vlast samo pod svojim ekskluzivnim uvjetima. Pragmatično funkcioniranje u koaliciji potpuno mu je nepoznato, zato ostavlja dojam da je “najsretniji” u opoziciji, odakle može bez odgovornosti dovijeka kritizirati vlast.
Predsjednika Sabora Gordana Jandrokovića mnogi smatraju najizglednijim kandidatom za nasljednika Andreja Plenkovića, a glavni je argument da s njim stranka ne bi znatno mijenjala politički smjer.
Kao jedan od potencijalnih lidera mlađe generacije u HDZ-a se primarno nameće ministar obrane Ivan Anušić, koji će vrlo vjerojatno i biti idući predsjednik stranke jer je najpopularniji HDZ-ov dužnosnik. Problem je to što bi pod njegovim vodstvom HDZ iz desnog centra prešao u centar desnice i ponovno postao stožerna stranka desnice. Više ne bi bio glavna snaga konzervativnog mainstreama. Pitanje je bi li takav HDZ i dalje privlačio centrističke birače. Drugi problem je to što Anušić nema nimalo Plenkovićeve liderske karizme, pa bi ostao ograničen samo na HDZ-ove vjerne birače i bio vođa desnice, čime bi mu se smanjile šanse da postane vođa Hrvatske. Anušić je ujedno tek uz Plenkovića, kao ministar i potpredsjednik Vlade, upoznao državničke tehnike, metode i strategiju upravljanja, što je njegov treći problem. Od predstavnika HDZ-ova tvrdog desnog krila transformirao se u političkog birokrata visokog ranga, pa i aktera na međunarodnoj političkoj sceni. Naslijedi li Plenkovića na čelu HDZ-a, mogao bi iznenaditi svoje pristaše s desnice time što će više nalikovati na Plenkovića nego na “izvornog” Anušića.
Najveća pogreška
Kao nasljednik mlađe generacije spominje se i Ivan Radić, mlad i sposoban operativac te vrlo uspješan osječki gradonačelnik koji se u drugom mandatu dokazuje kao dobar nositelj izvršne vlasti. Umjeren je kao Plenković i učinkovit kao Branko Bačić. Njegov je problem to što nema nikakvu karizmu potrebnu za nacionalnog lidera, a izvan Osijeka i Slavonije gotovo je nevidljiv. Da bi pokazao potencijal za lidera na nacionalnoj sceni, Plenković bi ga već sada morao afirmirati. Konkretno, morao bi ga u javnosti držati uza se kao i najvjernije ministre, a to se, barem zasad, ne događa. Svojevremeno se i o Karlu Ressleru govorilo kao o mladcu koji po svemu najviše nalikuje na Plenkovića. Smiren je, odmjeren, diplomatičan, umjereno konzervativan, izrazito europski orijentiran, savjestan i radišan. Problem je što Ressler odavno nije Plenkovićev miljenik, a drugo, u HDZ-u nema nikakav rejting te je nakon sedam godina u Bruxellesu zaboravljen u Hrvatskoj. Izdanak HDZ-ove Mladeži, Maksimilijan Šimrak, možda je bio najbolji učenik u stranačkoj političkoj akademiji, ali u političkoj praksi nije pokazao nikakvu inicijativu ni agilnost, iako za to ima priliku kao saborski zastupnik. Čuje se i vidi samo na stranačkim sastancima i skupovima. Izvan HDZ-a nitko ne zna za njega.
U SDP-u se pak kao potencijalni lider mlađe generacije nameće Mišel Jakšić, potpredsjednik stranke i uspješan gradonačelnik Koprivnice, koji je 2024. vrlo vjerojatno učinio najveću pogrešku u karijeri odustajući od kandidature za predsjednika stranke. Prepustio je Siniši Hajdašu Dončiću da pobijedi izjavivši da je strpljiv i da njegovo vrijeme tek dolazi te da će u idućem ciklusu biti kandidat za najvišu dužnost. Jakšić je, jamačno, jedini SDP-ovac s liderskim osobinama. Jednako je aktivan i vidljiv na lokalno-regionalnoj i na nacionalnoj sceni.
Propao pokušaj
Pragmatičan je i ne zazire od “neprirodnih” koalicija ako preko njih može doći do vlasti. U javnim nastupima mnogo je uvjerljiviji od Hajdaša Dončića, bolji je govornik i vještiji polemičar. No, ako SDP ne uspije na idućim parlamentarnim izborima, Jakšić će potonuti s Hajdašem Dončićem jer ga u stranci i javnosti više neće doživljavati kao novu nadu, nego kao glavnog suradnika propalog šefa Partije.
Makarski gradonačelnik i predsjednik Glavnog odbora SDP-a Zoran Paunović još je jedna od potencijalnih mladih snaga stranke. Na prošlim unutarstranačkim izborima bio je glavni protukandidat Hajdašu Dončiću. Iako je uvjerljivo poražen, iskoristio je priliku da hrvatska javnost čuje za njega. Kao ekonomist i spretan menadžer uspješno upravlja Makarskom. Po političkom stilu smiren i taktičan, najviše podsjeća na Ivicu Račana. Kao socijaldemokratski tehnokrat vjerojatno bi bio prihvatljiv najširem krugu birača umjerene ljevice, no problem je što Paunović nema karizmu nacionalnog političara, a čini se, ni ambiciju da to postane. Kada mu je propao pokušaj da preuzme SDP, povukao se u svoje lokalne granice. Dvije godine nakon izbora u SDP-u ostao je posve nepoznat na nacionalnoj političkoj sceni. Nije saborski zastupnik pa je kao političar poznat samo Makaranima.
Lidera mlađe generacije u stranci Možemo nemaju. Ako kojim slučajem i postoje, za javnost nisu vidljivi. Stranački trijumvirat Tomašević – Benčić – Kekin izgradio je kult nezamjenjivih vođa. Njih troje više nisu mladi, svi su blizu pedesete, ali računaju da im budućnost pripada. Stranačko članstvo i dalje im se klanja i vjeruje u njihovu mesijansku ulogu. Sve dok budu održavali imidž predvodnika ljevičarsko-ekološke revolucije, imat će povjerenje članova stranke i ideoloških pristaša. Problem će nastati ako na idućim parlamentarnim izborima dožive još jedan poraz, zajedno sa SDP-om, jer će se tada stranka vratiti na političku marginu.
Nerealna cijena
Sve napore usmjerit će na preživljavanje u Zagrebu, gdje ih 2029., na lokalnim izborima, čeka biti ili ne biti – opstanak ili nestanak. Takvu je sudbinu, od trnja do zvijezda i natrag, imao španjolski zeleno-crveni Podemos, od kojega su hrvatski zeleni ljevičari i uzeli ime: podemos na španjolskom znači možemo.
Kao lider desnice mlađe generacije nameće se Nikola Grmoja, koji je godinama bio de facto vođa Mosta. Ujesen 2025. to je i formalno postao. Na cijeloj oporbenoj sceni ima najveću karizmu. Bilo da okuplja opoziciju, bilo da je razbija, Grmoja je uvijek u središtu kao svojevrsni arbitar koji ravnomjerno dijeli lekcije i ljevici i desnici. Koliko se god zamjerio i jednima i drugima, zadržao je politički autoritet neprekidno se potvrđujući kao predvodnik, jer nitko u opoziciji nije dao toliko inicijativa kao Grmoja. No njegov je problem svojevrsna krutost, pa i egoizam. On silno želi vlast, ali ne po svaku cijenu. A njegova je cijena visoka i nerealna. U bilo kakvoj koalicijskoj kombinaciji samo sebe vidi kao premijerskog kandidata, pri čemu od uvjeta koje postavlja nije spreman odstupiti. Moglo bi se reći da je Grmoja sam sebe osudio na ulogu vječnog vođe oporbe. Moguće je da više od toga i ne želi.
U borbi za dolazak na vlast mnogo manje izbirljiv od Grmoje jest njegov stranački kolega Marin Miletić. Nijedna metoda nije mu strana. Služi se svim propagandnim tehnikama modernog populizma, od demagoško-revolucionarnog agitiranja na društvenim mrežama do uličnog performansa. Ideološki je hibridan pa lavira između borbe za socijalnu pravdu – za “narodnu pravicu”, protiv “otuđenih elita” – i desničarskog ekstremizma hvaleći njemački AfD. Kad bi osnovao svoju stranku, vjerojatno bi je nazvao Alternativa za Hrvatsku (AzH). Neumoran je u političkom radu, medijski sveprisutan, a u Saboru glasan i nametljiv.
Velika transformacija
Sve mu to koristi, pa po aktivnosti i buci koju stvara i po vidljivosti koju dobiva nema mu premca na hrvatskoj desnici. Problem je to što Miletić ostavlja dojam političkog “uličnog borca”, animatora i agitatora bez liderskog autoriteta. Uzda se u to da će destruktivnim ofenzivama jednog dana osvojiti vlast. Među srodnim strankama, a vjerojatno i unutar Mosta, to ga diskvalificira u utrci za predvodnika desnice, koja je potpuno svjesna da bez kompromisa sa stožernom konzervativnom strankom, HDZ-om, ne može postati dio vlasti.
Za Josipa Dabru može se reći da je dark horse. Od svih otpisan, odbačen i izoliran, on gradi svoj put. Podcjenjuju ga, smiju mu se i rugaju kao političkom šarlatanu i klaunu, a njega to inspirira i potiče. Što ga više otpisuju, to je on aktivniji, ratoborniji i ekstremniji u političkim idejama i inicijativama. Harmonika, pjesma i političke “ludosti” Dabrino su najjače oružje. On možda jest osamljen među kolegama političarima, ali ne i među biračima. Izađe li na iduće izbore s vlastitom strankom, mogao bi iznenaditi i desnicu i ljevicu, a i centar. Problem je u tome što Dabro ima potencijal da postane vođa desnice, no ne i nacionalni lider. Vrata Banskih dvora kroz koja je jednom ušao vjerojatno će mu zauvijek biti zatvorena, iako će mu put do srca hrvatskih radikalnih desničara biti sve otvoreniji.
U konačnici, kada Plenković i Milanović odu sa scene, politički život u Hrvatskoj doživjet će veliku transformaciju, ne nužno nabolje. Završit će jedinstveno razdoblje u povijesti moderne Hrvatske u kojem su politikom dominirala dva čovjeka, međusobno u svemu suprotstavljena, gotovo zaraćena. Njihova takozvana tvrda kohabitacija pretvorila je stranke u političke statiste. Jedne su se podredile Plenkoviću, druge Milanoviću. Neutralnih i samostalnih gotovo i nema. HDZ i desnica u Plenkovićevoj su orbiti, a SDP, liberalni centar i zelena ljevica u Milanovićevoj.
Era slabih
Cijela je nacija također polarizirana – ili si plenkovićevac ili si milanovićevac. To stanje traje šest godina. Završit će najranije 2028., ako Plenković izgubi na izborima. Osvoji li Plenković četvrti mandat, kohabitacija će završiti 2030., kada Milanoviću istekne posljednji mandat. Hrvatska je već zaboravila kako izgleda politika u kojoj se stranke nadmeću sa svojim liderima i programima. Potpuno se navikla na to da umjesto višestranačja ima dvostranačje, ali ne kao konkurenciju između HDZ-a i SDP-a, nego dvostranačje kao rat između dvojice nositelja najviše vlasti. Budući da u sjeni Plenkovića i Milanovića ne mogu niknuti nikakvi novi, jaki lideri, nakon njihova odlaska iz aktivne politike nastat će praznina koju, ako je suditi po sadašnjem stanju na političkom tržištu, neće imati tko popuniti. Hrvatsku vjerojatno čeka era slabih lidera. Plenkovića i Milanovića zadugo nitko neće nadmašiti. Možda će postplenkovićevsko i postmilanovićevsko vrijeme biti dobro za stranke, koje bi ponovno mogle postati glavni akteri političkog života, ali je pitanje hoće li to biti dobro za Hrvatsku. Jer među potencijalnim novim liderima prevladavaju bezbojni politički birokrati, bučni populisti i destruktivni ekstremisti.
