Istodobno dok američki predsjednik Donald Trump naglo zahlađuje odnose s Južnom Korejom (a odmah potom i s Kanadom, što je odvojena tema ali je u ovom kontekstu vrijedi spomenuti) i neočekivano pokreće napore za poboljšanje američkih odnosa s njenim komunističkim i nuklearnim susjedom Sjevernom Korejom – dotle Južna Koreja iznenada kreće u novu suradnju s Rusijom nakon što se i sama pridružila oštrim zapadnim proturuskim sankcijama poslije njene invazije na Ukrajinu. Pritom je – paradoksalno – strahovala od moguće obnove suradnje Moskve i Pjongjanga što se na kraju i dogodilo.
Ali krenimo redom.
Kako je sve počelo?
Prije dubokog razlaza zbog uvođenja spomenutih sankcija, Južna Koreja i Rusija imale su jako dobre gospodarske odnose temeljene na zajedničkim interesima. Južnokorejski automobili su (poput japanskih) preplavljivali rusko tržište čiji su kupci i njihovom kvalitetom i cijenom bili izrazito zadovoljni, dok su južnokorejska brodogradilišta dobivala unosne ugovore za izgradnju suvremenih ledolomaca za veliku rusku arktičku flotu – i bez toga daleko najveću na svijetu, a uz to je Rusija J. Koreji isporučivala i svoje energente.
Moskva je, prethodno, u više navrata, s najviših razina vlasti upozoravala Seul da se ne pridružuje zapadnim sankcijama, jer će, u suprotnom, biti primorana Južnoj Koreji uvesti svoje, a istodobno je davala do znanja, kako će u tom slučaju i intenzivirati inače potpuno zapuštene političke i druge odnose sa Sjevernom Korejom nakon raspada Sovjetskog Saveza.
Podsjećam da su u vrijeme SSSR-a dvije zemlje bile izrazito prijateljske, de facto saveznici, a nakon što je liberalna vlada Borisa Jeljcina Rusiju, u ime proklamiranja svoje iskrene namjere za partnerstvo sa zapadom potpuno distancirala od S. Koreje i pridružila se međunarodnim sankcijama protiv Pjongjanga – nad njom je najveći utjecaj preuzela Kina što je pak trajalo do trenutka kada je Vladimir Putin vratio „rusko pokroviteljstvo“ nad S. Korejom prije cca dvije godine, potpisavši s njom Ugovor o sveobuhvatnom strateškom partnerstvu koji predviđa i pružanje međusobne pomoći u slučaju agresije na jednog od potpisnika.
Upravo je ovo potonje – prijetnja obnove rusko-sjevernokorejskog savezništva – duga desetljeća izazivalo zabrinutost Seula, dok se Moskva istodobno uzdržavala od novog približavanja Pjongjangu upravo u ime jačanja trgovinskih odnosa s tehnološki i gospodarski njoj višestruko važnijom zemljom od Sjeverne Koreje.
Seul je suradnju s Moskvom prihvatio usprkos kritikama SAD-a koji nikad ne gleda blagonaklono na jačanje gospodarske suradnje svojih saveznika s Rusijom, za što je najbolji primjer bila izgradnja ruskog baltičkog plinovoda Sjeverni tok (1 i 2) koji povezuje Rusiju i Njemačku, kojem se on uvijek protivio, i koji je u rujnu 2022. godine dignut u zrak – tri od ukupno četiri njegove cijevi.
Blic analiza Zorana Metera: Mogući razlozi dolaska direktora CIA-e u Moskvu. Nije ono što mislite
Upozorenja i strahovi nisu pomogli
Međutim, na kraju ništa nije pomoglo. Seul, i njegova tadašnja liberalna vlada bila je pod prevelikim pritiskom tadašnje Bidenove administracije da bi mogla solirati u tom ključnom geopolitičkom trenutku, koji je postao svojevrsna prekretnica i početak neviđene globalne geopolitičke bitke između Zapada (u koji se, u geopolitičkom smislu ubrajaju i Južna Koreja, Japan, Australija i Novi Zeland) i Istoka – na čelu s Kinom i Rusijom.
Nedavno je Donald Trump oštro kritizirao Južnu Koreju (na čijem je čelu sada konzervativniji ii nacionalno više orijentirani predsjednik Lee Jae Myung iz Demokratske stranke) – tog, poslije Japana najvećeg američkog azijskog saveznika zbog odbijanja njegove molbe za pomoć u deblokadi Hormuškog tjesnaca u proljeće ove godine. Zbog toga je, nedavno, svega nekoliko sati prije njihovog početka, smanjio i vrijeme trajanja i broj izvođenja vojnih vježbi tijekom redovitih zajedničkih manevara ovog mjeseca u zoni Korejskog poluotoka te istodobno nagovijestio svoje približavanje sjevernokorejskim vođom Kim Jong-unu, s kojim je tijekom svog prvog mandata održao dva summita (u Hanoju i Singapuru) s ciljem pokušaja denuklearizacije Korejskog poluotoka (naravno, bezuspješno, jer Pjongjangu ne pada na pamet odreći se statusa nuklearne vojne države što je danas zapravo u svijetu jedino jamstvo da nećete biti napadnuti od bilo koga). Štoviše, najavio je i njihov mogući novi susret do kraja ove godine.
A sve to, usprkos činjenici što je Seul prošle godine prihvatio po sebe ne baš previše povoljan novi trgovinski sporazum sa SAD-om pod Trumpovim uvjetima. Tako su i korejska brodogradilišta u sklopu istog morala pristati na izgradnju američkih vojnih brodova, naravno – po povoljnijim cijenama za SAD u ime američke zaštite tj. „nuklearnog kišobrana“. Trump i u tom slučaju, kao i prema svim drugim saveznicima – (Europa, Japan), uvijek podsjeća na njihova desetljećima niska ulaganja u svoje obrambene kapacitete na temelju oslanjanja na sigurnost koje im pruža američka vojska. U tome je smislu, tu se nema što poreći – itekako u pravu.
Blic analiza Zorana Metera: Kina upozorila SAD što slijedi ako Rusiji uvede ‘paklene sankcije’; je li uistinu mrtav ‘duh Aljaske’?
Odgovor Seula je bio brz: zaigrao na novu kartu
Ima li navedeni Trumpov nagli zaokret prema Sjevernoj Koreji – uz istodobne oštre kritike prema onoj Južnoj i njenom predsjedniku osobno – ikakve veze sa slijedećom viješću možemo samo nagađati. Međutim, čudna vremenska podudarnost između njih nekako ukazuje upravo na to.
Evo o čemu se radi.
Južna Koreja je nedavno pokrenula svoje prvo testiranje pomorske rute preko Sjevernog morskog puta koji je u zoni ruskog Arktika. O tome, proteklih dana izvješćuju brojni svjetski mediji.
Tako britanski Reuters piše kako je Južna Koreja pokrenula svoje prvo trgovinsko kontejnersko putovanje kroz Arktik kako bi testirala održivost rute i procijenila njezin potencijal za jačanje pozicije svog grada Busana – kao globalnog pomorskog središta.
Južna Koreja testira novu pomorsku vezu između Azije i Europe, a kontejnerski brod PanStar Acro u subotu je isplovio iz Busana na trgovinsko putovanje kroz Arktik, koje financira vlada – piše i medij First Post.
Brod će se uputiti prema sjeveru duž istočnog ruskog poluotoka Kamčatke, prijeći Beringovo more i ući u Sjeverni morski put. Zatim će putovati sve do Felixstowea u Velikoj Britaniji, Rotterdama u Nizozemskoj i Gdanjska u Poljskoj prije nego što se vrati u Južnu Koreju. Očekuje se da će cijelo putovanje trajati 40 do 45 dana.
Predsjednik Južne Koreje Lee Jae Myung učinio je arktički brodarski promet prioritetom za Južnu Koreju, jednu od glavnih svjetskih brodarskih sila. Dužnosnici se nadaju da bi ta ruta mogla pomoći da se Busan pretvori u globalno pomorsko središte i da se Arktik uspostavi kao redoviti trgovinski koridor do 2030. godine.
Međutim, putovanje bi moglo stvoriti napetosti sa zapadnim saveznicima koji žele održati pritisak na Rusiju zbog rata u Ukrajini. Južna Koreja se konzultirala s Moskvom o putovanju, uključujući i moguću pomoć brodu u rješavanju potencijalnih problema poput zaglavljivanja u ledu.
Kina bajpasira krizna mora i pokreće ‘Ledeni put svile’ kroz ruski Arktik
Arktičko brodarstvo raste zbog topljenja leda
Prema norveškom Centru za logistiku visokog sjevera, 88 plovila prošle je godine obavilo 103 tranzita kroz Sjevernu morsku rutu, u usporedbi s 97 u 2024. i 43 u 2022.
Otapanje arktičkog leda olakšalo je plovidbu kroz regiju, dok znanstvenici kažu da porast brodarske aktivnosti dodatno doprinosi globalnom zagrijavanju.
Kontejnerski brod od 2758 TEU (ekvivalent dvadeset stopa), kojim upravlja južnokorejski PanStar, prevozi 837 TEU tereta na putovanju koje financira vlada. Pošiljka uključuje autodijelove, kemijske proizvode i oko 100 praznih kontejnera.
Kako piše saudijski medij Asharq al Awsat, putovanje slijedi nakon putovanja kineskog kontejnerskog broda “Dubai Tower”, koji je ovog mjeseca napustio istočni lučki grad Ningbo i krenuo prema Europi, krećući se prema sjeveru kroz Beringov tjesnac prije nego što skrene prema zapadu uz rusku arktičku obalu.
Uobičajena pomorska ruta između Azije i Europe prolazi kroz Sueski kanal, ali putovanje kroz Arktik može skratiti putovanje za oko 7000 kilometara (4300 milja) i oko 10 dana, prema Korejskom institutu za međunarodnu ekonomsku politiku.
Južnokorejski zamjenik ministra za oceane, Nam Jae-hon, rekao je da će arktička ruta “sigurno postati alternativa” bliskoistočnim brodskim putovima – jer je geopolitički rizici i tehnološki napredak čine sve konkurentnijom.
Marc Lanteigne, profesor politologije na Arktičkom sveučilištu u Norveškoj, rekao je da putovanje – koje je uslijedilo ubrzo nakon što je kineski “Dubai Tower” počeo svoje vlastito arktičko putovanje – pokazuje da se Sjeverni morski put (NSR) normalizira kao “sekundarni pomorski tranzitni koridor“.
Uspješno putovanje pokazalo bi interes Južne Koreje za “razvoj alternativnih pomorskih putova”, rekao je navedeni profesor za AFP, uz zabrinutost da bi mogla zaostati dok kineske tvrtke proširuju redovne usluge kroz sve održiviju arktičku rutu.
Novi kineski ‘Ledeni put svile’ kao pokušaj alternative Suezu
Rusko pitanje
Neki stručnjaci upozoravaju kako bi južnokorejski brodovi koji koriste arktičku rutu mogli riskirati kršenje zapadnih sankcija protiv Rusije – trenutno ključnog sigurnosnog saveznika Sjeverne Koreje – jer bi primali ruske navigacijske i meteorološke usluge koje uključuju plaćanja, iako mala.
Južnokorejsko ministarstvo vanjskih poslova odbilo je komentirati kada ga je AFP upitao o zabrinutostima vezanim uz Rusiju.
Ministarstvo oceana priopćilo je ovog tjedna da su “konzultacije s ključnim relevantnim zemljama i agencijama” završene kako bi se “proveli potrebni administrativni postupci” za putovanje.
Vladimir Tihonov, profesor korejskih studija na Sveučilištu u Oslu, rekao je da “strogo govoreći, sankcije SAD-a i EU-a nisu međunarodno pravo, za razliku od sankcija UN-a”. „A s obzirom na kontinuiranu neizvjesnost na Bliskom istoku – koju dijelom pokreću i akcije SAD-a – Južna Koreja možda ima malo alternativa ako se arktička ruta pokaže ekonomski isplativom“, rekao je za AFP.
Lanteigne je rekao da su kineske ambicije za Sjeverni morski put više politički motivirane nego južnokorejske, pri čemu Peking polarne regije smatra “strateškim novim granicama“, što izaziva zabrinutost Zapada oko sigurnosti.
U međuvremenu, ekološke skupine upozorile su da bi rastući promet duž kraćeg NSR-a mogao ubrzati gubitak arktičkog morskog leda već uzrokovan globalnim zagrijavanjem. Veliki prijevoznici, uključujući CMA CGM, MSC i Hapag-Lloyd, obvezali su se izbjegavati arktičke brodske rute.
Veliki globalni prijevoznici poput Maerska, MSC-a i Hapag-Lloyda do sada su izbjegavali arktičke rute, navodi i njemački medij Bild.
Ruski pak mediji navode kako kineska tvrtka New New Shipping, u suradnji s ruskom državnom tvrtkom Rosatom, planira pustiti u rad šest kontejnerskih brodova arktičke klase do sljedeće navigacijske sezone na Sjevernoj morskoj ruti.
U slučaju oštre zime, Nizozemska možda neće imati dovoljno plina
Zaključak
Do trenutka zaključenja ovog teksta nema informacija o odgovoru Washingtona na navedeni potez Seula – kontroverzan s točke gledišta zapada zbog njegovog geopolitičkog suprotstavljanja Rusiji, a opet, toliko logičan s gledišta geoekonomskih interesa Seula koji je uvelike ovisan o energetskim izvorima s ratom zahvaćenog i sve nestabilnijeg Bliskog istoka, i bez kojih bi vrlo lako mogao ostati u slučaju radikalizacije krize – što nitko ne može isključiti.
Naravno, sve ovo uopće ne znači kako će Južna Koreja sada okrenuti leđa SAD-u, kao svom najvećem i ključnom savezniku. Štoviše! To se vjerojatno nikada neće dogoditi. Barem ne dok na Dalekom istoku, i Indopacifičkoj regiji u cijelosti, postoji ovako visoki stupanj sigurnosne napetosti i suprotstavljenih geopolitičkih interesa globalnih i regionalnih igrača kakav je sada.
Strašenja Zelenskog ‘sjevernokorejskom prijetnjom’ nisu uspjela: Seul Kijevu odbio dati presretače
Ono što se može dogoditi, i čemu je ova vijest svojevrsni predznak – je da Seul u buduće može početi puno više brinuti o svojim sigurnosnim i gospodarskim interesima nego o tuđim, pa makar se pritom radilo i o njegovim najbližim saveznicima.
