U Srbiji je u tijeku intenzivna neslužbena kampanja za parlamentarne izbore koji se planiraju za jesen, nakon čega se ubrzo održavaju i predsjednički izbori. U fokusu je predsjednik Aleksandar Vučić, čiji je položaj već dugo uzdrman studentskim prosvjedima i buntom dijela nezadovoljnih Srba. Vučić, međutim, ništa ne kani prepustiti slučaju pa se promovira i hvali raznim projektima, među kojima je odnedavno najzanimljivija zajednička proizvodnja dronova Srbije i izraelske kompanije Elbit. Riječ je o tvornici koja bi, prema Vučićevim najavama, trebala biti otvorena između 15. i 20. rujna. Tvornica je u Šimanovcima te je, kako javljaju mediji u susjedstvu, izgrađena u suradnji s kompanijom koja posluje u najviše zemalja Europske unije.
Nedavno je prikazana i letjelica koja će biti specifičan dio proizvodnje u toj tvornici. Mala letjelica koja nalikuje na igračku nosit će 250 grama usmjerenog eksploziva, kažu srpski stručnjaci, ističući da će se proizvoditi u srpskoj tvornici koja se na noge postavlja u suradnji s moćnim Izraelom. Letjelica je, tvrdi se nadalje, namijenjena za rješavanje talačkih situacija i likvidaciju konkretnih osoba te će biti projektirana za djelovanje na manjim objektima. Predstavnici Vojske Srbije već su testirali koncept drona pa je prikazano kako letjelica ulazi u prostor obavljajući zadatak.
Inače, srpska vojska raspolaže s više od 30 tipova dronova, a na tamošnjem Vojnotehničkom institutu radi se i na proizvodnji novih. Procjenjuje se, međutim, kako će značajnom napretku u razvoju srpskih borbenih dronova doprinijeti upravo ova suradnja s Izraelom, koji se može pohvaliti višegodišnjim iskustvom u toj domeni. Upućeni u tematiku objašnjavaju kako je suradnja Srbije i izraelskog vojnog giganta Elbit Systemsa samo nastavak partnerstva i nova faza intenzivne vojne i ekonomske suradnje dviju država. Srbija izvozi rekordne količine oružja u Izrael te istovremeno nabavlja naprednu izraelsku vojnu opremu. Projekt donosi masovnu proizvodnju više vrsta bespilotnih letjelica, što podrazumijeva dronove kratkog dometa te visokosofisticirane sustave dugog dometa. Tvornica bi, hvale se Srbi, trebala donijeti transfer napredne tehnologije, upravljačkih sustava otpornih na ometanje te integraciju umjetne inteligencije u konceptu navođenja i praćenja ciljeva.
Nije teško zaključiti da ovo dramatično jačanje srpsko-izraelske vojne suradnje izravno mijenja sigurnosnu dinamiku na Zapadnom Balkanu. Naš dobro upućeni sugovornik iz hrvatskog Ministarstva obrane priznaje kako je ovo i za Hrvatsku golem izazov koji iziskuje brzu geopolitičku, a i obrambenu prilagodbu.
Interes Izraela
Srbija transferom visoke tehnologije iz Izraela ostvaruje kvalitativni skok u vojnim sposobnostima, čime se narušava regionalna ravnoteža moći, smatra naš sugovornik. Napominje da je Hrvatska dosad uspješno održavala prednost pred Srbima nabavom francuskih Rafalea, no masovna domaća proizvodnja izraelskih dronova u Šimanovcima jamči Srbiji jeftiniju, a u isto vrijeme veoma ubojitu asimetričnu prednost u zraku. Prema riječima našeg sugovornika, nije nevažno ni to što se tvornica gradi baš u Šimanovcima, koji su manje od sto kilometara zračne linije udaljeni od granice s Hrvatskom, što znači da će i naša zemlja biti prisiljena po ubrzanom postupku modernizirati vlastite obrambene sustave.
Poznato je da Hrvatskoj vojsci kronično manjka modernih protuzračnih sustava kratkog i srednjeg dometa. Proizvodnja dronova u susjedstvu sad prisiljava Hrvatsku da ubrzano integrira sustave kao što su francuski Mistral ili neka druga zapadna rješenja, smatra naš sugovornik. Naglašava da su sustavi koje razvija izraelski Elbit Systems poznati po otpornosti na ometanje, što znači da će Hrvatska ujedno biti prisiljena pripremiti se na elektroničko ratovanje i investirati u naprednu opremu za radarsko rano otkrivanje i ometanje frekvencija.
Srbija se ovim potezom, bez obzira na formalnu neutralnost i blizak odnos s Rusijom i Kinom, duboko povezala i s ključnim američkim saveznikom na Bliskom istoku, što također nije nevažno za Hrvatsku. Naime, to znači da Srbija više neće imati samo imidž ruske ispostave na Balkanu jer Izrael u Beogradu sada ima ogroman strateški i financijski interes, a riječ je o ugovorima teškima oko 1,63 milijarde dolara. Naš sugovornik iz MORH-a kaže kako ova situacija djeluje i kao katalizator za hrvatske obrambene planove. Hrvatska je već pokrenula povijesne nabave koje uključuju američke višecijevne raketne bacače HIMARS, dodatne helikoptere Black Hawk te njemačke tenkove Leopard, ali najava Beograda da pokreće proizvodnju bespilotnih letjelica jasno je upozorenje Hrvatskoj da u idućem periodu primarni fokus mora prebaciti na razvoj vlastitih besposadnih sustava te sustava za njihovo uništenje.
Milanovićeva zabrana
Zanimljivo je što u srpskom slučaju važnu ulogu ima i privatni sektor jer se, uz državne tvrtke, u priču o razvoju i proizvodnji dronova te pratećeg hardvera predvođenog projektima PR-DC-a uključio i tamošnji tajkun, vlasnik televizije Pink, Željko Mitrović. Dobra je vijest za Hrvatsku to što mi ni pod kojim uvjetima nećemo nabavljati izraelske dronove iz tvornice u Srbiji. Upućeni nam objašnjavaju da to ne dolazi u obzir zbog sigurnosnih i političkih razloga, a ni zakonski nije provedivo. Kao punopravna članica NATO-a i Europske unije, Hrvatska je primarno obvezna poštovati rigorozne protokole o javnoj nabavi obrambene opreme. Protokoli tog tipa nalažu interoperabilnost sa saveznicima te kupnju opreme certificirane od europskih ili američkih partnera. Stoga je nabava strateškog oružja iz Srbije, koja nije članica NATO-a, a usto ima prisne odnose s ruskom i kineskom vojskom, potpuno isključena.
U modernom ratovanju softver i elektronika smatraju se najvažnijim dijelom svakog drona ili borbenog sustava. Drugim riječima, kada bi Hrvati kupili dronove proizvedene u Srbiji, riskirali bi da srpske službe u softver instaliraju takozvane backdoors sustave za daljinsko gašenje i ometanje, objašnjava nam upućeni sugovornik, dodajući da bi u slučaju bilo kakve krize ili napetosti ti sustavi preko noći mogli postati posve neupotrebljivi ili bi pak mogli slati obavještajne podatke i koordinate povratno u Šimanovce. Naravno da bi za bilo koju vladu u Hrvatskoj kupnja naoružanja s oznakom “proizvedeno u Srbiji” bila političko samoubojstvo. Hrvatska je, kaže naš sugovornik, okrenuta isključivo prema zapadnim saveznicima i vlastitoj industriji, pa zasad koristimo provjerene letjelice hrvatsko-američkih sustava i francuske bespilotne letjelice, a razvijamo i vlastiti projekt borbenog drona “Kobac” u domaćoj tvrtki Geofoto, koja surađuje s MORH-om. Za obranu od dronova i raketnih prijetnji imamo francuski sustav Mistral 3 te američki HIMARS, dok se u budućnosti razmatraju Patriot ili NASAMS.
Nameće se pitanje – uz ostalo i zbog toga što je potkraj veljače naš ministar obrane Ivan Anušić posjetio Tel Aviv kako bi osnažio hrvatsko-izraelsku vojnu suradnju – zašto Izrael ne otvara tvornicu oružja u našoj zemlji. Upućeni nam objašnjavaju da se odgovor krije u spoju visoke politizacije odnosa unutar obrambenih snaga, europskom regulatornom ograničenju te asimetričnim gospodarskim aranžmanima koji su Izraelcima ponuđeni. Činjenica je da su predstavnici Elbit Systemsa prije nekoliko godina intenzivno obilazili Hrvatsku s planom izgradnje tvornice streljiva i modernizacije zrakoplovnih centara. No ta je opcija u cijelosti odbačena, pa je Izrael zaobišao Hrvatsku i za svojeg partnera odabrao Srbiju. Istini za volju, u hrvatskom državnom vrhu u posljednje je vrijeme vidljivo nepostojanje suglasja o suradnji s Izraelom. Štoviše, predsjednik Zoran Milanović toliko se tomu protivi da je nedavno i službeno zapovjedio prekid svake suradnje između Oružanih snaga RH i izraelske vojske te pozvao na obustavu trgovine vojnom opremom zbog Netanyahuove operacije u Gazi. Istovremeno je Ministarstvo obrane tvrdilo da Hrvatska ne nabavlja oružje izravno od Izraela.
U svakom slučaju, takva nestabilna politička klima, pa i rizik od veta, Hrvatsku čine neprivlačnom za dugoročna, strateška ulaganja izraelske vojne industrije. Ujedno Hrvatska kao članica EU-a ne može tek tako privatnoj ili inozemnoj obrambenoj kompaniji prepustiti zemljište i osigurati besplatnu infrastrukturu, jamčeći ekskluzivne državne ugovore, bez provedbe javnih natječaja.
Politički izazov
S druge strane, Srbi funkcioniraju izvan europskih pravnih okvira pa je njihov režim Izraelcima ponudio ugovor o zajedničkom ulaganju u omjeru 50:50, direktno investirajući ogroman državni novac u infrastrukturu preko kompanije Jugoimport SDPR. Vojna industrija ne gradi tvornice u državama koje opremu nabavljaju na kapaljku, kaže nam upućeni sugovornik, podsjećajući da je Srbija s Izraelom sklopila povjerljive i direktne ugovore teške više od 1,6 milijardi dolara, što uključuje brzu kupnju topničkih sustava PULS i dronova Hermes. Izrael sad u Srbiji gradi tvornicu jer mu je ta država postala jedan od vodećih kupaca i partnera. Istovremeno, Hrvatska nabavlja oružje primarno od Amerikanaca i Francuza. Osim toga, Hrvatska ne kani graditi pogone u kojima bi strane tvrtke imale potpunu kontrolu nad tehnologijom, nego se oslanja na ugovore s velikim europskim igračima. To potvrđuje i primjer njemačkog obrambenog diva Rheinmetalla, koji je preuzeo većinski udio u hrvatskom DOK-ING-u, čime Hrvatska unutar NATO-a i EU-a razvija proizvodnju vlastitih besposadnih sustava, dok Izrael za masovnu i jeftiniju proizvodnju bira Srbiju, koja nema obveze prema Bruxellesu.
Unatoč tomu, činjenica da se nadomak hrvatske granice gradi tvornica dronova i za premijera Andreja Plenkovića i za ministra Anušića politički je, obrambeni i vanjskopolitički izazov. Plenković je sada u situaciji da mora reagirati na to što se Srbija naoružava izraelskim sustavima, dok mu je prostor za dogovore s Izraelcima blokiran s Pantovčaka. Zbog tvornice dronova u Srbiji Plenković je prisiljen ubrzati, i to dramatično, modernizaciju Hrvatske vojske, što nosi i nove, velike troškove. Morat će opravdati izvanredna izdvajanja za skupe zapadne protuzračne i antidronske sustave, iako je dosad nabava Rafalea i HIMARS-a u javnosti predstavljana kao rješenje koje jamči obrambenu sigurnost.
Hrvatski odgovor
Srpska prijetnja dronovima zasigurno zahtijeva i nove investicije, što Plenkovića gura u utrku u naoružanju s Vučićem. Hrvatski premijer zasigurno će u javnosti pokušati održati tezu da Hrvatska ne gubi korak u modernizaciji Oružanih snaga, što s druge strane opozicija može iskoristiti za kritiku o izostanku dugoročne strategije.
Neosporno je da je ministar Anušić obrambenu politiku postavio izrazito proaktivno pa ova regionalna promjena i za njega znači ubrzanje strategije koju je već pokrenuo: odgovorit će Srbima masovnom domaćom proizvodnjom i moćnim zapadnim sustavima protuzračne obrane.
Anušić je Hrvatsku pozicionirao, ili barem pokušao pozicionirati, kao vodećeg NATO-ova partnera za proizvodnju i zajedničku nabavu malih bespilotnih letjelica, pa mu srpsko-izraelska tvornica daje politički argument za ubrzanje domaće proizvodnje. Ministar se najviše zalaže za suradnju s osječkom tehnološkom tvrtkom Orqa, čiji dronovi i sustavi za obuku već postaju integralni dio opremanja Oružanih snaga. Kao protuteža novim srpskim letjelicama, u Anušićevu se resoru spominje i ugovor za ubojite turske izvidničko-borbene dronove Bayraktar TB. Osim toga, potpisan je i ugovor vrijedan 115 milijuna eura s domaćim konzorcijem koji predvodi Končar za isporuku naprednog, integriranog sustava protudronske zaštite.
U konačnici, otvaranje izraelske tvornice u Srbiji lako se može protumačiti kao potvrda ispravnosti Milanovićeva stava da vojnu suradnju s Tel Avivom treba prekinuti. Vijest da Izrael ulaže 1,6 milijardi dolara u Srbiju za Milanovića je dokaz da je imao pravo, i on će sada, jamačno, javno tvrditi da je izravna suradnja Hrvatske s Izraelom predstavljala sigurnosni i politički rizik. To će, dugoročno gledano, predsjedniku služiti kao materijal za napade na Plenkovića i HDZ. Jedan od argumenata koje kani iskoristiti jest i to da je Plenkovićeva diplomacija potpuno podbacila na Balkanu jer je dopustila da ključni američki saveznik na Bliskom istoku tvornicu pozicionira u hrvatskom dvorištu.
