EU više neće nuditi većinu svog otpada za izvoznu prodaju, a njeni dosadašnji kupci nisu zadovoljni. Dugo optuživana da baca svoj otpad u siromašnije zemlje umjesto da se njime bavi, Europska unija je ove godine odlučila ograničiti pošiljke otpada, sprječavajući slanje određenih materijala poput plastike ili kemikalija u zemlje koje ih ne mogu pravilno tretirati, piše Politico.
Od ljutitih reciklirača u Turskoj do trgovaca rabljenim otpadom u Norveškoj, tvrtke u vrlo unosnoj trgovini otpadom opiru se odluci Unije da se neke stvari ne isplati prodavati. Njihov argument? Nova su pravila zbunjujuća, naštetit će lokalnim industrijama koje se oslanjaju na uvoz, a ponekad čak i ugroziti prava pojedinaca.
Za Bruxelles je, međutim, zakon ključan za ispunjenje tzv. zelenih ambicija. Prosječan Europljanin proizvede oko 4,8 tona otpada svake godine, od kartona, plastike i stakla do medicinskih potrepština, elektronike, namještaja i odjeće. To je otprilike jednako težini slona – a puno toga završi u inozemstvu. Dok se više od 90 posto otpada u EU-u obrađuje lokalno, milijuni tona — preko 35 milijuna tona u 2023. — otpremaju se u inozemstvo na obradu ili recikliranje, što je brojka koja je porasla za 72 posto od 2004., prema podacima Europske komisije. EU želi smanjiti taj iznos. To znači ići protiv globalnog otpadno-industrijskog kompleksa.
Ukupni izvoz otpada iz EU-a prošle je godine iznosio 18,5 milijardi eura — ne uključujući 15 do 30 posto pošiljaka otpada za koje Bruxelles procjenjuje da bi mogle biti nezakonite. A oni koji zarađuju na tome, sada se bune. To je dovelo EU na raskrižje. Ili preuzima odgovornost za zagađenje koje stvara u inozemstvu ili žrtvuje zelene težnje kako bi umirila saveznike i poslovne vođe.
“To će doista ovisiti o tome kako će cijeli proces izvoza voditi vlasti EU-a”, rekla je za Politico Svitlana Taran, savjetnica za trgovinsku politiku i istraživačica u European Policy Centeru komentirajući posljedice zakona na globalnu trgovinu.
Zeleni idealizam
Ilegalan i slabo kontroliran izvoz otpada često dovodi do štete za okoliš i predstavlja zdravstveni rizik za zajednice. Kako bi to spriječile, zemlje su se udružile u okviru međunarodnog ugovora poznatog kao Baselska konvencija. Konvencija zabranjuje izvoz opasnog otpada, uključujući staro željezo, zastarjele lijekove i kemikalije iz bogatih zemalja u manje razvijene regije.
Nova pravila EU-a o pošiljkama otpada, koja su ažurirana prošlog travnja i stupaju na snagu 2027., idu korak dalje sa zabranom izvoza plastičnog otpada. Osim sprječavanja slanja štetnih tvari u inozemstvo, zakon je također osmišljen kako bi općenito otežao trgovinu otpadom. Od trgovaca se zahtijeva da dostave čvrste dokaze da su artikli koje šalju dovoljno sigurni za izvoz te da kupci pristaju na prodaju i da imaju sredstva i kapaciteta za dobro rukovanje otpadom. Važno je da uredba također kaže da vlade moraju uzeti natrag otpad i sigurno s njim postupati kada se zaustavi sumnjiva pošiljka koja napušta njihovu zemlju. Zapravo, to je najstroži skup obveza za izvoz otpada na svijetu.
Pravna zavrzlama
Ali evo problema: bez zajedničke definicije što jest, a što nije otpad, vlasti zadužene za primjenu pravila nisu ih uvijek u mogućnosti provoditi. Kada inspektori pregledavaju teret u lukama ili uz rub ceste, moraju na licu mjesta odlučiti je li ono što vide sigurno za izvoz ili ne — a ta se odluka lako može osporiti.
“Nisam smislio nikakav način da ovaj problem nestane”, rekao je Markus Ollikainen, voditelj jedinice za informacije o okolišu i prijevoz otpada u Švedskoj agenciji za zaštitu okoliša. Ollikainenova jedinica odgovorna je za provođenje propisa o otpremanju otpada, ali se suočava s protivljenjem švedskih pojedinaca optuženih za pokušaj ilegalnog slanja otpada u inozemstvo. Oni tvrde da agencija nema pravo zaplijeniti njihove stvari – čak i ako su te stvari tehnički otpad – budući da Europljani imaju temeljno pravo nad vlasništvom.
I zasad se suci slažu. “Sud je rekao da nemamo pravo prerađivati ovaj otpad i da ga moramo vratiti”, objasnio je Ollikainen, dodajući da se njegova jedinica žalila na odluku. Pravni problemi Švedske, koji su sada upućeni Sudu Europske unije, mogli bi nagovijestiti mnogo veći izazov za Bruxelles: kako osnažiti svoje zemlje članice da stvarno provode politiku zaštite okoliša. “Uloženo je dosta posla na osiguravanju boljeg funkcioniranja ovih obveza povrata — ali ne mogu reći da se ovaj slučaj ne bi dogodio s novom uredbom,” rekao je švedski dužnosnik koji je ostao anoniman kako bi govorio o slučaju.
Trgovačke brige
Tu su i kupci iz EU-a u inozemstvu. Otpad iz EU-a pokreće nekoliko industrija u drugim zemljama, poput proizvodnje papira ili recikliranog metala za građevinarstvo. Stroži izvozni propisi dovode neke od tih tvrtki u opasnost. Nekoliko zemalja, uključujući Indoneziju, Indiju i Tursku, ovaj su problem iznijele pred Svjetsku trgovinsku organizaciju (WTO). Indonezija, primjerice, tvrdi da bi njezine tvornice papira mogle biti “značajno pogođene ovom uredbom” jer zakon EU-a ograničava uvoz papirnog otpada, koji Indonezija koristi za proizvodnju recikliranog papira.
Turska je u međuvremenu upozorila da bi pravila mogla stvoriti “tehničke prepreke trgovini” i naštetiti njihovim postrojenjima za recikliranje koja koriste uvezeni otpad.
“Ova se zabrinutost može [smatrati] opravdanom” s obzirom na pravila EU-a koja postavljaju nova administrativna opterećenja za zemlje uvoznice otpada, rekla je stručnjakinja Taran. Savjetovala je da pravila “ne bi trebala sprječavati izvoz otpada kao sirovine jer bi se u suprotnom to moglo smatrati protekcionističkom mjerom”.
Ali Bruxelles će vjerojatno ostati pri svom. Ako bi Indonezija, Indija ili Turska željele nastaviti uzvraćati, morale bi podnijeti i službenu žalbu WTO-u. No učinak bi bio minimalan budući da je ogranak WTO-a za rješavanje sporova u globalnom zastoju. Komisija, koja nadzire provedbu zakona EU-a, rekla je za Politico da je Bruxelles “pažljivo razmotrio povratne informacije svojih partnera” i da će nastaviti nuditi “praktične smjernice” zemljama koje žele nastaviti primati otpad iz EU-a. Za zemlje koje se oslanjaju na taj otpad, međutim, “praktične smjernice” neće ukloniti temeljni problem postojanja pravila. Drugim riječima, ratovi oko smeća su daleko od kraja.
Izvješće: SAD stvaraju daleko najviše plastičnog otpada
