Suđenje Anisu Kalajdžiću, optuženom za ubojstvo Aldine Jahić, nastavljeno je osmim danom glavne rasprave, tijekom kojeg su pred Sudom izneseni nalazi i mišljenja vještaka iz više oblasti. Ročište je pratila i skupina građana koja je došla pružiti podršku obitelji Jahić.
Jedna od osoba koja redovito prati ovaj sudski proces redakciji Hercegovina.info dostavila je svoj osobni osvrt na ono što je vidjela i čula u sudnici, ali i na atmosferu koja je obilježila posljednje ročište.
Riječ je o autorskom tekstu i osobnom doživljaju autorice, čije stavove i ocjene redakcija prenosi u cijelosti i bez intervencija u sadržaj.
U nastavku donosimo njezin tekst:
OSMI DAN. I NAJGLASNIJA STVAR DANAS BILA JE – TIŠINA.
Postoje dani kada u sudnicu uđeš očekujući odgovore, a izađeš sa još više pitanja.
Danas je bio jedan od tih dana.
Ali prije nego što je sve počelo, dogodilo se nešto zbog čega sam na trenutak zaboravila na težinu svega što nas čeka.
Toliko ljudi. Toliko podrške. Toliko vjere da nećemo zaboraviti što se dogodilo i da ćemo stajati uz obitelj koja ovo ne treba prolaziti sama. Svi u bijelim majicama bilo smo kao jedno. Došli smo svi s istim ciljem. Za Aldinu. Za pravdu. Za obitelj Jahić. Bol a istovremeno toliko lijepe povezanosti i energije koja nas spaja. Novi ljudi. Nova poznanstva.
Svaki put imam tremu pred suđenje, a sad pored treme sam osjetila toliko povezanosti i predivne energije. Zajedništvo. Iako se svaki put pitam što će biti na ovom suđenju, koja nova Anisova nebuloza će izaći na vidjelo, koji psihopatski scenirao će sada odigrati. No, ovaj put tišina.
I pomislila sam kako se neke stvari ipak ne mogu narediti. Ne možeš čovjeku narediti da osjeti tuđu bol. Ne možeš ga pozvati kao svjedoka da bude čovjek. Ne možeš mu izdati rješenje da ustane iz kreveta, dođe u sudnicu i svojim prisustvom kaže roditeljima djevojke koje više nema:
„Niste sami.“
Ljudi su osjetili potrebu da budu uz Ibrahima i njegovu obitelj
A onda pogledam drugu stranu.
Porodica Kalajdžić – svega troje ljudi.
Nekada broj ljudi govori više od stotinu riječi.
Ali dobro.
Ostavimo simboliku za kraj.
Danas su pred Sudom govorili stručnjaci.
Barutne čestice. Balistika. Pištolj. Cijev. Serijski brojevi. Čahura. Telefon.
Dok su vještaci iznosili svoje mišljenje i nalaze, osjećala sam se kao da govore nekim apstraktnim jezikom koji običnom čovjeku nikako nisu poznati. Činjenice iznesene ipak nisu bili apstraktne.
Prema onome što je danas izneseno, pištolj nije bio originalan. Bio je prepravljan. Serijski broj je bio oštećen. Ipak, bio je funkcionalan, moglo se pucati bez ikakvih problema.
Metak je bio skraćivan.
Jedan je ispaljen.
Drugi je ostao u cijevi.
I, kako je danas pojašnjeno – nije bio zaglavljen.
Nije bio kvar. Nije ga nešto „zarobilo“. Jednostavno nije ispaljen.
Zanimljivo.
Podsjetimo se, Anis sada sjedi s druge strane zbog navodno metka koji je ostao zaglavljen u trenutku kada je sebi trebao oduzeti život. On je živ samo zato što se metak zaglavio. Možeš misliti.
I tu smo svi očekivali pitanje onog trenutka kada dobije pravo postavljanja pitanja.
Barem jedno.
Ali čovjek nekako očekuje da se pred Sudom, kada se pojavi neslaganje između onoga što je ranije rečeno i onoga što stručni nalaz pokazuje, postavi pitanje.
Međutim… Ništa.
Nakon toga dolazi Aldinin mobitel. Analiza njegovih oštećenja.
Crvenkasto-smeđi tragovi.
Tragovi kose.
Oštećenja na poleđini telefona za koja je vještak naveo da su nastala djelovanjem vatrenog oružja.
Ponovo bez pitanja.
Pogotovo kada čovjek očekuje objašnjenje.
Kasnije se govorilo i o otiscima.
Na pištolju nisu pronađeni Anisovi potpuni otisci.
Naravno, stručnjak je objasnio da nepotpuni ili odsutni otisci sami po sebi ne znače automatski ništa. Postoje različite okolnosti zbog kojih tragovi ne moraju ostati onako kako bismo ih mi, laici, zamišljali.
Ponovo bez pitanja. Bez ikakve reakcije. Bez ikakvog komentara. Nismo znali što očekivati. Koji je sad njegov jadni plan, koji je sad njegov jadni potez.
Posljednja je svjedočila zaposlenica toksikološkog laboratorija koja je analizirala krv.
Prema njenom svjedočenju, nisu pronađeni alkohol niti opojna sredstva.
Odbrana je pokušala osporiti njeno svjedočenje pokušavajući je proglasiti nekompetentnom, degradirajući ono čime se žena bavi.
Sudsko vijeće prigovor nije prihvatilo.
Hvala svima onima koji su mogli ostati kući. Ali nisu. Odlučili su doći, biti tu, dati podršku.
I zato, koliko god ovaj proces bio težak, koliko god čovjek ponekad izašao iz sudnice sa osjećajem da mu je glava puna pitanja, postoji jedna stvar koja mi danas vraća vjeru u ljude.
Nisu svi ravnodušni.
Nisu svi zaboravili.
I nisu svi spremni okrenuti glavu kada tuđa tragedija postane previše teška za gledati.
Tužilaštvo ima još dva ročišta.
Nakon toga dolazi odbrana.
Šta su pripremili?
Ne znam.
Kakav će biti njihov pristup?
Ne znam.
Hoće li današnja tišina postati obrazac ili je bila samo jedan neobičan dan?
Nemam odgovor.
I možda ga je upravo zato najbolje ostaviti vremenu.
Jer sudnica nije mjesto za presuđivanje prije presude.
Ali jeste mjesto gdje se pažljivo sluša.
A ja ću slušati. Pamtiti.
I gledati kako se pred Sudom slaže priča od koje, vjerujem, niko ko je makar jednom zavirio u ovaj proces ne može ostati potpuno ravnodušan.
A do tada…
neka odbrana šuti ako misli da tako treba.
Neka strategije ostanu njihove.
Neka pitanja čekaju svoj trenutak.
Jer neke tišine ne znače da je priča završena.
Ponekad samo znače da tek treba čuti šta dolazi.
A mi ćemo biti tamo.
U onim redovima.
U bijelim majicama.
Uz Ibrahima i obitelj Jahić.
Jer Aldina se ne može vratiti.
Ali možemo odbiti da je zaboravimo.
Do sljedećeg puta…
#zaAldinu #zapravdu #dokraja
Pri preuzimanju teksta, obavezno je navesti hercegovina.info i autora kao izvor te dodati poveznicu na autorski članak.
Dodajte Hercegovina.info među omiljene izvore
