Bilo bi pretjerano reći da je Drosina posljednjih godina nalikovala na susjednu Arenu, gdje neki plavi August ili Vespazijan palcem prema gore ili dolje diktira sudbinu maksimirskog gladijatora, ali nema sumnje da je u utrobi Istrina doma postavljen seizmograf. A taj instrument prilično precizno mjeri ozbiljnost potresa kojim se trese tlo ispod Dinama…
Od ožujka 2023., naime, Dinamo je odigrao devet prvenstvenih utakmica u Puli i dobio samo tri. Omjer je potpuno simetričan: tri pobjede, tri remija, tri poraza, uz gol-razliku 11:10. Za odnos Dinama i Istre to je samo po sebi dovoljno neobično, no mnogo je indikativnije ono što je stizalo nakon posljednjeg sučeva zvižduka…
Ante Čačić porazom je u proljeće 2023. krenuo na put bez povratka. Godinu poslije Mauro Perković golom je doslovce spasio Sergeja Jakirovića, da bi taj isti Dinamo nekoliko mjeseci poslije osvojio dvostruku krunu. U jesen 2024. Plavi su spašavali remi koji je već tada sugerirao da drugi mandat Nenada Bjelice neće donijeti toliko željenu stabilnost, a u travnju 2025. Istra je s 3:0 rastrgala Dinamo Fabija Cannavara i cijelu tadašnju koncepciju maksimirskog establišmenta.
Prije deset mjeseci priča je dobila novu epizodu. Dinamo Marija Kovačevića doživio je četvrti poraz u sedam utakmica, Hajduk otišao na plus četiri, a prva ozbiljna kriza projekta Zvonimira Bobana otvorila je pitanje smjera kojim momčad ide. Slijedio je sastanak igrača, promjene unutar momčadske hijerarhije i, postupno, sasvim drukčiji Dinamov narativ.
U prijevodu, na Drosini su treneri gubili posao, drugi ga spašavali, ondje je momčad dolazila na rub raspada, a nekoliko mjeseci poslije praktički potvrđivala naslov. Zbog svega toga ni ovih 2:2 nakon Vikinga nije samo običan prvenstveni remi. Iskustvo posljednjih sezona sugerira da pulski seizmograf rijetko bilježi bezazleno podrhtavanje. A u tom kontekstu, nažalost, naučili smo na vlastitom iskustvu, ponekad je dovoljna nova žbuka, ali nekad treba dirati i nosive zidove.
Činjenica da je Dinamov ideolog još uoči utakmice provjeravao stanje “potpornih stupova” ove momčadi sugerira da je i sam klub osjetio kako tlo više nije potpuno mirno. Ne zato što je pozicija Marija Kovačevića upitna – nije – nego zato što se pad protiv Vikinga sada nadovezao na remi u kojem Dinamo ponovno nije izgledao kao momčad koja kontrolira utakmicu, pa, rekli bismo, i sebe. U sljedećim nastupima morat će se pokazati je li riječ tek o norveškom šoku nakon propuštene Lige prvaka ili o nečemu što zadire dublje.
Stavanger, naime, nije odnio samo rezultat, ostavio je i rupu od petnaestak milijuna eura, koju će Dinamo morati zatvarati i izlaznim transferima, a upravo se u tom kontekstu posljednjih dana pojavljuju imena Sergija Domingueza, Scotta McKenne, Luke Stojkovića… Istodobno klub radi u suprotnom smjeru, tražeći pojačanja nužna za Europsku ligu, ali i za podizanje kvalitete rostera koji je ovoga ljeta u nekim segmentima postao tanji nego prije. Na terenu, a još i više kada se okreneš prema klupi…
Kovačević ove sezone mora pokazati da je i sam napravio europski iskorak, pogotovo nakon svega što je Dinamo prošao prošle jeseni, ovoga ljeta i svega što ga čeka u Europskoj ligi, to nije sporno. Ali, ako je u posljednje tri i pol godine Pula diktirala poteze na trenerskoj, pa i igračkoj razini, sada se to očekuje i na onoj upravljačkoj komponenti.
Jasno je da se radi na “zakonu spojenih posuda”, činjenici da Dinamo u play-offu Lige prvaka doista i nije imao sreće, no za ključne poticaje i iskorake valja omogućiti i elemente koji će faktor sreće staviti pod kontrolu. Nema sumnje da su i vijesti i financijske analize utjecale na kadar, sigurno i na dio rostera koji se najviše nalazi u izlogu, što se konačno i vidjelo u srazu s nabrijanim klincima Juana Cabella, no Dinamo u sljedećih desetak dana, koliko još traje europski i HNL mercato, apsolutno mora naći elemente kako zadržati stabilnost i izbjeći ulazak u novu “zonu radova” uzrokovanih onom post-trešnjom, koja uvijek dolazi nakon potresa.
